Nevidljivi neprijatelji
Subota 21. rujna
“Iz Trebinja su se prema nama uputili četnici. Skupili su se, ukrcali u teretnjake i krenuli. Imam pouzdane informacije,” rekao mi je Miljenko čim sam sinoć došao na svoje noćno radno mjesto u Sriedište za obavješćivanje.
“Redarstvo to zna, a izviestio sam i postrojbe Zbora Narodne garde. Te horde ne mogu tek tako ući u Obćinu,” nastavio je Miljenko. Bio je napadno smiren i ozbiljan.
“Misliš li kako bismo trebali još nešto poduzeti? Jesu li redarstvo i Garda dostatni?” upitao sam ga.
Poput Miljenka, nisam osjetio neko osobito uzbudjenje. Dani napornoga rada u stresnoj situaciji učinili su svoje. Živci se vježbaju, poput mišića. Dani i noći vježbi daju rezultat. Uostalom, viest o dolazku četnika sam sinoć primio nakon onoga u svojoj biti izuzetno napetoga susreta sa Zecom, odnosno s JNA na Prevlaki. To mi je bio još jedan odličan izpit za živce, koji su pokazali kako se nalaze u izvrstnomu stanju.
“Ne znam. Možda bismo ipak trebali još nešto poduzeti,” rekao je Miljenko češkajući se po kosi.
“Što misliš o aktiviranju Kriznih stožera po cieloj Obćini?” upitao sam ga.
“Dobra ideja,” složio se. “Svi oni moraju imati budne službe. Treba im reći im neka nazovu članove stožera i okupe se. Mogu organizirati izvidnice,” nastavio je.
“Mogao bih ih ja nazvati. Što misliš,” predložio sam mu.
“To bi bilo odlično. Imalo bi puno veću težinu. Doniet ću ti popis brojeva. Ako hoćeš ja ću vrtjeti brojeve, a ti onda razgovaraj.”
“Svejedno,” rekao sam mu. “Samo mi donesi brojeve.”
Malo zatim počeo sam nazivati. Sam sam okretao brojeve, a Miljenko je sjedao pored mene i slušao.
Na svim mjestima koje sam nazvao odmah je bila podignuta slušalica i javio bi se službujući. Nakon nekoliko poziva već sam poput papige ponavljao iste rečenice.
Objasnio bih kako imamo dojavu o dolazku četnika, zatražio bih okupljanje svih članova kriznih stožera i svih dragovoljaca s oružjem, organiziranje izvidnica i javljanje ako se na terenu nešto primietiti. Ovo s pozivanjem dragovoljaca ubacio sam spontano već u prvom razgovoru. Miljenko mi je u tomu trenutku pogledom dao na znanje kako se slaže, dapače kako je sretan što sam se toga sjetio.
Nakon što sam završio zadnji razgovor i spustio slušalicu, protrljao sam oči osjetivši umor. Približivalo se pola noći.
“Za jednu uru ću ih ponovno sve nazvati. Trebamo vidjeti jesu li se uzpjeli organizirati,” rekao sam Miljenku.
“Slažem se. A za to vrieme možeš malko zadriemati. Činiš mi se izcrpljenim. Ja ću te probuditi, ako zaspiš, odgovorio mi je prijatelj.
Poslušao sam ga. Sjeo sam u jedan naslonjač i zatvorio oči. Nisam uzpio zaspati. Razmišljao sam o tomu koliko je točna informacija o dolazku trebinjskih četnika. Ne bi bilo prvi put kako se radi o netočnoj informaciji. Netočne informacije koje primamo su česte, dapače sve su češće, jer sveukupni broj informacija raste iz dana u dan, ili možda još točnije rečeno, iz noći u noć. U nekim slučajevima se pokaže kako se radilo o pogrieški ili nesporazumu, ali neke stvari ostane nerazjašnjene, pa se može sumnjati u namiernu „proizvodnju“ dezinformacija.
Otvorio sam oči i s Miljenkom nastavio razčlanjivati situaciju. Spadaju li ove viesti o četničkim pokretima medju podmetnute laži ili su utemeljene? Je li uzbunjivanje kriznih stožera dobro ili nije? Ako netko čuje nekakove čudne šumove u blizini svoje kuće na osami, može se uplašiti i zaključiti kako se radi o četnicima. Ipak, na ovaj način sam evo u relativno kratkomu vriemenu kontaktirao sve naše stožere i svi su se javili, premda je duboka noć. Dakle, uztrojstvo štima. Bolju sliku ćemo dobiti kad ih ponovno nazovemo, zaključili smo.
Nakon što je prošla jedna ura, počeo sam ponovno nazivati. Dobro je što sam se sjetio kako bi bilo pametno zapisivati podatke o tomu koliko se ljudi odnosno pušaka sakupilo na pojedinom mjestu. Dok sam razgovarajući zapisivao brojke, Miljenko mi je s velikom radoznalošću virio preko ramena. Naše zadovoljstvo je raslo iz razgovora u razgovor.
Pored redarstva i Zbora Narodne Garde, te ovih ljudi koje je Miljenko okupio oko Sriedišta za obavješćivanje na terenu imamo cielu dodatnu vojsku! Najviše dragovoljaca s puškama se okupilo u Župi - 229, zatim u Konavlima - 217, Pelješcu - 154, selima Dubrovačkoga primorja - 126, Komolcu - 60 i t.d. U cieloj Obćini cielu noć, u nekako svetčanom ozračju ljudi s vlastitim oružjem su očekivali poziv za odlazak u borbu s četnicima. Njihove izvidnice su se razmiljele po svim krajevima Obćine.
Neka mi opet samo netko kaže kako se ovdje kod nas radi o paravojnim postrojbama!! Mi samo bdiemo nad svojim domovima i ne ugrožavamo nitkoga!
Nakon što sam završio drugi krug razgovora s ljudima u stožerima, počeo je zvoniti brzoglas. Stožeri su počeli javljati kako su četnici primiećeni na njihovomu području! Ipak, nakon svake takove dojave ubrzo bi usliedio demanti i to uglavnom od strane redarstvenih obhodnji koje su takodjer nadzirale teren, i s kojima smo takodjer bili u stalnoj vezi.
Je li dobro što su se sve informacije o četnicima pokazale netočnima? Ili bi možda ipak bilo bolje, kad bi se četnici konačno pojavili i kad bismo dobili prigodu potjerati ih. Koliko god, zbog svojega nacionalnoga sastava, JNA bila na srbskoj strani, toliko je ipak sigurno kako su častnici JNA odgojeni čuvati Jugoslaviju. Ako bi se pokazalo kako četnici ugrožavaju mir, možda bi im se baš JNA ovdje suprotstavila. Možda bi to učinila barem ovdje, ako to nije bio slučaj u drugim krajevima Hrvatske. Ipak sve su to špekulacije. Nesumnjivo bi bilo najbolje kad nikad ne bismo doživjeli niti napadaj četnika, niti potrebu suradnje s JNA u obrani od četnika, niti ono što je najopasnije, a to je zajednički napadaj i četnika i JNA.
Do jutra se nije dogodilo baš ništa. Kad se svanulo bilo je jasno kako četnički pohod na Dubrovnik nije bio zamišljen za tu noć. Tko zna koliko je informacija o četničkom okupljanju u Trebinju bila uobće pouzdana. Možda se radi o namiernoj dezinformaciji, kako bi se izpitala naša spremnost. Jesu li četnici krenuli, pa se zaustavili možda i zbog toga, jer su dobili obaviest o našoj maximalnoj pripravnosti? Ili je ovo još jedan od načina psiholožkoga rata? Tek ako je i bila podvala koristno smo je uporabili. Brzoglasom sam u gluho doba noći za samo jednu uru uzpio u cieloj obćini prikupiti preko tisuću dragovoljaca naoružanih s vlastitim oružjem. Inicirao sam kod kriznih stožera nastavak te aktivnosti, pa će se broj s vriemenom sigurno povećati.
Kada bi se ratovalo samo s puškama, imali bismo ne male mogućnosti za pobjedu. Računajući dragovoljce, redarstvo i Zbor narodne garde, skupilo bi se na našoj strani nekoliko tisuća boraca. To nije malena snaga. Četnici iz Trebinja, pa i iz širega područja Bosne i Hercegovine, naoružani s puškama, ne bi nas mogli ugroziti. Mi bolje poznajemo naše ozemlje, lakše je braniti se nego napadati, a povrh svega kad čovjek brani svoj dom, onda je motiviran daleko jače od napadača kojemu su na umu zločini i pljačka.
Druga bi priča bila kad bi nas napala JNA. Četnici nam u tomu slučaju ne bi čak bili značajni u uzporedbi s topovima, tenkovima, raketama, brodovima i zrakoplovima, koje imaju Zec i družtvo. Ma koliko nas se oni plašili!
E kad bi nas napali samo četnici, a JNA ostane po strani! JNA sigurno nije kompaktna. To se može zaključiti i po prielazima nekih častnika na našu stranu. Dakle JNA je podieljena na nekoliko struja. Na žalost, vrlo vjerojatno je najslabija struja koja je nama najsklonija. Osim toga ta struja je svakim danom sve slabija jer njezini pripadnici prielaze na našu stranu. Preostaju dvije glavne struje, ona koja bi se rado pridružila četnicima i ona koja bi željela zadržati neutralnost. Bilo bi sjajno kad bi prevladala ova druga.
Bilo je sedam ura kad sam još jedan put napravio brzoglasnu obhodnju kriznih stožera. Rekao sam im neka polovicu ljudi oslobode daljnjega službovanja i upute ih kućama. Nisam htio pozitivnu napetost tek tako prekinuti, premda sam bio uvjeren kako od pojave četnika za sad ne će biti ništa.
U deset ura ujutro sam obavio i četvrti krug pozivanja rekavši kako se Krizni stožeri trebaju vratiti u redovito stanje službovanja, a svi dragovoljci se sa svojim puškama mogu otići odmoriti svojim kućama. I sam sam se nakon toga odlučio otići doma, gdje sam uzpio uhvatiti nešto dnevnoga sna.
Vrativši se kasnije u Sriedište za obavješćivanje doživio sam još jednu trebinjsku priču.
Spustio se sumrak kad me je dežurni spojio s jednim pozivom iz Trebinja.
“Zovem se Salih Alikafić. Ja sam tajnik predsjednika skupštine obćine Trebinje Božidara Vučurevića. Želio bih razgovarati s gospodinom Perom Poljanićem, rekao mi je mužki glas.
“Gospodin Poljanić nije ovdje. Ako imate nešto poručiti, možete meni kazati. Ja sam predsjednik Izvršnoga vieća,” odgovorio sam mu. Nisam mu želio reći kako Pero nije u Dubrovniku nego u svojemu Trsteniku.
“Moram razgovarati s gospodinom Poljanićem. Radi se o važnoj stvari. Ovdje se spremaju zagaditi vam vodu. Toliko vam mogu reći. Ništa više. Ja ću sutra navečer biti u hotelu Excelsior. Recite gospodinu Poljaniću da ću ga tamo čekati.”
“Nema problema. Preniet ću vašu poruku. Medjutim, možete i meni sve reći. Ovo što ste rekli je strašno. Možete se naći sa mnom i sve mi izpričati. ...”
“Ne mogu. Želim razgovarati s gospodinom Poljanićem. Sad moram prekinuti razgovor,” rekao mi je glas i prekinuo vezu.
Tako ga nisam uzpio niti upitati zna li nešto o četničkim pokretima u smjeru Dubrovnika.
Nazvao sam Pera na Pelješac i prenio mu poruku.
Nije djelovao iznenadjeno. Rekao mi je kako će sutra navečer poći u Excelsior i vidjeti o čemu se radi.
Jučer prietnje iz Crne Gore, danas iz Bosne i Hercegovine. Situacije je doista izuzetno ozbiljna i opasna.
Ako su četnici stignuli onda su nevidljivi. Sve manje vidljivim Jugoslavenima u Dubrovniku se eto pridružuju i nevidljivi četnici. Nevidljivost ne znači i manju opasnost, nego čak veću.
Najvjerojatnije je ipak kako su se četnici negdje zaustavili i čekaju na povoljan trenutak? Znači li to kako se bliži taj za njih povoljan trenutak?