Neshvatljiva sebičnost i nemar
Nedjelja 22. rujna 1991.
Glede oružja koje je JNA ostavila u Pločama mi smo u Dubrovniku do sad ostali kratkih rukava. Ipak, dobra je i sama spoznaja kako oružja ima u našoj blizini, a i mi ga sami ipak svakim danom imamo nešto više, poput onoga osvojenoga na Pelješcu. U dolini Neretve od Metkovića do Ploča ima sigurno još puno oružja. Treba ga samo razporediti na obranbene položaje na granicama. To znači kako bi obćina Dubrovnik konačno mogla dobiti pravu zaštitu. Možda su u Zagrebu konačno postali sviestni situacije u kojoj se nalazi ovo područje. Ako je Marinov zapoviednik, a jest, ne bi mu smjelo biti težko prebaciti na naše područje topove, minobacače, težke strojnice, odnosno učiniti ono što su obećavali, a nisu učinili ni njegov predhodnik Željko Pavlović, ni Jure Burić, kao vladin koordinator. Oružje je tu na dohvat ruke, u našemu je posjedu, ali nikako ne stiže u Dubrovnik. Tako je blizu, a tako daleko. Valjda ipak ovaj put bude drugčije.Kad smo već konačno dočekali pojačanja u častnicima, zašto to ne bi bio slučaj i s oružjem, razmišljao sam, dok je Mato brzo vozio praznom cestom prema Metkoviću.
Nakon epizode s nevidljivim četnicima Miljenko i ja smo sinoć pokušali detaljnije razčlaniti cjelokupnu situaciju. Posebice smo se zadržali na procjeni novih vojnih zapoviednika koji su se konačno pojavili na našemu području.
Nakon Ivana Varenine, pojavili su se pukovnik Marinov i dopukovnik Marinović. Marinova su iz Zagreba postavili na mjesto zapoviednika obrane Južne Dalmacije, u što bi trebale spadati obćine Ploče, Metković, Korčula i Dubrovnik, a Marinovića, za zapoviednika obrane obćine Dubrovnik.
Igra rieči u kojoj je pukovnik Marinov postavljen za nadredjenoga dopukovniku Marinoviću, nas je nasmijala, ali bio je to ipak samo trenutak relaksacije, koji nas je samo uputio prema još ozbiljnoj razčlanbi. Zaključili smo kako su ova imenovanja sve u svemu nešto dobro i pozitivno, premda su se uzporedno s time nametnule neke nove nejasnoće.
Dobro je što smo se bili zaustavili baviti sa Željkom Pavlovićem. Iz Zagreba nikad nitko nije reagirao na naše primjedbe s tim u svezi, a mi nismo poduzimali nikakove drastične korake kroz obćinsku skupštinu nego smo prihvatili Pavlovićevu ruku pomirenja. Povećali smo na taj način slogu u svojim redovima, a stvari su se počele riešavati prirodno i bez ikakove buke. Pavlović je uostalom i formalno lišen vodjenja Zbora Narodne Garde. Nakon što mu je Daidža iz njegovog zapoviedničtva jednostavno izuzeo znatan dio gardista i odveo ih u Čepikuće, na tu jednu od Pavlovićevih višestrukih dužnosti imenovan je Ivan Varenina. Na žalost, zbog Daidžinoga manevra, Varenina pod svoju kontrolu nije dobio cieli ZNG.
Pavloviću je evo oduzeto i zapoviedanje obranom Južne Dalmacije. Dapače na toj jednoj od njegove tri dužnosti, zamienila su ga dva čovjeka, Marinov i Marinović! Gledano matematički na tomu mjestu došlo je do ušesterostručenja ljudskih resursa!
Marinovića s čudnim imenom Nojko, koje sam čuo prvi put u životu, upoznao sam nakon što sam o njegovom imenovanju saznao na krugovalnim viestima. Iz Zagreba se nisu potrudili predhodno me izviestiti o tomu. Nakon Varenine, još jedan brkati častnik JNA je i na mene i na Miljenka ostavio dobar dojam. Uztvrdili smo zajednički kako smo vršnjaci, točnije Marinović je od mene i Miljenka godinu dana mladji, ali zbog slabije kose i vjerojatno prirodne mršavosti, ostavlja dojam kako je stariji od nas. Možda takov dojam ostavlja i zbog stresa koji je na njemu primjetan, premda ga nastoji prikriti s vojničkim držanjem i malo neobičnim naglašivanjem u nekim svojim rečenicama. Trebat će mu vriemena za učenje hrvatskoga jezika. Pokazuje kako će se truditi i na tomu području, premda je to sad najmanje bitno.
Stres u kojemu se nalazi je razumljiv s obzirom na okolnosti pod kojima se aktivirao na našoj strani. Do prije nekoliko dana Marinović je bio zapoviednik garnizona JNA u Trebinju! Miljenko mi je tu informaciju dopunio s jednom jednako bizarnom. U Dubrovnik je Marinovića doveo njegov prijatelj – Željko Pavlović!
Marinović nam je izpričao kako je obitelj sklonio na Korčulu, držeći taj otok sigurnijim od Dubrovnika. Ta njegova procjena je doista neugodna. Ako on svoju obitelj želi zaštititi smještajući je dalje od Dubrovnika, onda drži kako će Dubrovnik sigurno biti napadnut. U tomu slučaju bi i za naše obitelji bilo bolje kad bi bile negdje na sigurnijem mjestu. I za naše obitelji i za sve dubrovačke obitelji!
Marinović ne želi nositi odoru, kako bi manje upadao u oči, i naglašuje kako su u JNA sigurno na njega jako srditi, pa ne bi dobro prošao kad bi ga se dočepali. U Zagrebu su toga trebali biti sviestni i poslati ga negdje drugdje, na primjer u Karlovac ili Sisak, a od tamo, kao što su to učinili s Vareninom, poslati nekoga drugoga častnika. Marinović i njegova obitelj bi se osjećali bolje negdje puno dalje od Trebinja, a nas bi manje razdirale sumnje, kako je JNA možda uputila Marinovića kao uhodu, koji bi precizno snimio točno stanje naše obrane i to im dojavio. Težko je to uztvrditi.
S druge strane nam je prednost to što je on dugo na ovomu području i dobro poznaje teren s obje strane granice. Medjutim, ako je uhoda, onda je to za nas dodatno otežavajuća okolnost. Ne otežavajuća nego katastrofalna. Ako smo za zapoviednika naše obrane doista dobili nekoga tko će nas izdati našim protivnicima, to ne bi značilo izdaju samo jednoga čovjeka nego izdaju koja seže do Zagreba i ne bismo imali ni mrvicu mogućnosti obstanka.
Odlučili smo svim silama nastojati zatomiti svoje sumnje, premda će to biti težko ostvariti. Težko je kontrolirati misli i osjećaje.
Marinović je prije dolazka k nama mogao učiniti ponešto što bi umanjilo naše sumnje. Mogao je pomoći svojemu prijatelju Željku u dovoženju barem nešto oružja dubrovačke teritorialne obrane s Duži koje su u trebinjskoj obćini.
Je li Marinović uobće znao o tomu odnosno o toj mogućnosti? Možda je čak zajedno s Pavlovićem sudjelovao u onoj predaji naših strojnica u ruke JNA? A možda o tomu ništa nije znao. Bilo bi škakljivo postaviti mu sad ta pitanja, jer bismo na taj način odkrili kako u njega nemamo povjerenja. A sad nemamo izbora. Jednostavno mu moramo vjerovati ili se barem tako ponašati. I on treba vjerovati nama. Moramo biti složni.
Na žalost i njegova strategija je izgleda baš onakova kakova se Miljenku najmanje svidja, a to je aktiviranje Teritorialne obrane kojoj je zapoviednik Željko Pavlović i koja je konačno Pavloviću postala jedina dužnost.
Paradoksalno je kako se Pavlović odlučio iz Trebinja sebi dovezsti šefa! Takovi su potezi riedki. Ne glede dovodjenja nekoga iz Trebinja, nego kad čovjek sebi traži šefa. S druge strane to je i logično. Pavloviću se sigurno više svidja imati za nadredjenoga netkoga koga poznaje i koji mu je dužan zbog učinjene usluge, nego nekoga podpuno nepoznatoga. A njegova smjena je i tako i tako bila neizbježna.
Novi zapoviednik obrane Južne Dalmacije Ante Marinov se, došavši na ovo područje, zaustavio u Metkoviću, i nije mu se učinilo uputnim nastaviti putovati još stotinjak kilometara i obići postrojbe i snage kojima je dobio zadaću zapoviedati.
Umjesto toga, kao svoj prvi korak u upoznavanju s obranbenom situacijom uputio je pozive čelnicima obćina iz svojega zapoviednoga područja na sastanak u Metković!
-„Čuo sam kako je baš Marinov pravio probleme kad si me ono postavljao u Izvršno vieće, a netko s tim istim prezimenom je štitio Predraga Kravića i pokušavao nas spriečiti kad smo ga smjenjivali s mjesta zapoviednika teritorialne obrane,“ rekao mi je Miljenko.
-„I meni se čini kako sam to prezime tada čuo, ali više nisam siguran. Ako je to doista i istina, nadam se u promjenu njegova stava. Sad ga plaća Hrvatska država a prije ga je plaćala JNA,“ odgovorio sam mu.
Zaključili smo kako nam nema smisla razbijati glavu, nego trebam poći i vidjeti o čemu se radi.
Kad sam dobio poziv mislio sam sa sobom povesti Miljenka, ali sam se onda sjetio, kako smo se već bili dogovorili o današnjem odlazku Miljenka na Korčulu, kako bi on tamo pokušao izmoliti nešto oružja. Miljenko je saznao kako je tamošnji ZNG dosta dobro obskrbljen. Možda Korčulani shvate kako im je pametnije prepustiti pucanje i obranu nama, nego se, u slučaju našeg pada, morati sami izlagati pogibelji.
Tko zna hoće li se Korčulani postaviti na isti način kao i Neretvani.
Miljenko je, poput Jure Burića, izuzetno srdit na Pločane i Metkovčane, s obzirom na svoja dosadanja negativna izkustva s njima. Na moje nade u pozitivan obrat gleda s velikom skepsom.
Jedno je sigurno: oružje JNA u Pločama priešlo je u hrvatske ruke. Na žalost, takodjer je sigurno kako gotovo ništa od toga nije stignulo na položaje kojima se brani obćina Dubrovnik. Izim nešto exploziva i mina, koje je dovezla naša momčad koju smo tamo poslali.
Kad su naši teretnjaci i ljudi na čelu s Aljošom Nikolićem stignuli u Ploče, tamo su našli neka skladišta u koja još nitko zbog požara i explozija nije bio stupio. Učinili su to oni. Uzpjeli su bez ikakovih posljedica razminirati prilaz prema drvenim kovčezima u kojima su očekivali naći oružje, ali su ostali razočarani. Ugledali su upakirane protutenkovske mine, te granate za neke topove koje mi nemamo.
Nazvali su Miljenka a on im je rekao neka ukrcaju i donesu barem to što su našli, premda nam baš exploziv nije najnuždniji. Onaj izvadjen iz mora čini se dostatan za proizvodnju “televizija” i bombi u TUP-u. Medjutim, tko zna možda bude potrebito još. Zasigurno dobro je barem imati gotove protutenkovske mine. A i topove možda nabavimo.
Nakon što su ipak napunili strjeljivom i explozivom dva teretnjaka, Aljošu i družtvo šokirala je pločansko redarstvo, prekinuvši njihov daljnji rad i prisilivši ih na povratak u Dubrovnik! Pločanski redarstvenici su se, prema priči naših ljudi koji su išli po oružje, pozivali na neku zapovied ministra obrane Luke Bebića!
Unatoč svemu u večernjim urama su Miljenku i meni izpred Sriedišta za obavješćivanje s ponosom pokazivali drvene kovčege pune različitih explozivnih naprava, koji su se još nalazili na teretnjacima.
Ni ta još jedna čudna bebićevska priča nas nije bila obezhrabrila u ovomu svojevrstnom lovu na oružje iz Ploča. Čuli smo kako je dobar dio završio u Splitu. Dapače Miljenko je kontaktirajući Split, dobio obećanje kako će nam biti prepušten dio oružja koje je tamo uzkladišteno.
Opet smo bili formirali konvoj teretnjaka. Zbog opasnosti od napadaja zrakoplova JNA naši teretnjaci su u Split krenuli uvečer, s planom povratka do jutra. Kako bismo izbjegnuli iznenadjenja, sam Miljenko se odvezao na čelu konvoja.
Nestrpljivo sam u Kriznomu stožeru bio čekao njegov poziv iz Splita.
Javio mi se sav očajan oko pola noći:
-„Ovdje nema oružja! Odvezeno je!“
-„Kako to nema? Pa dogovorio si se. Što se to dogodilo,“ upitao sam ga osupnut.
-„Odvezeno je, a ovi ovdje ne znaju gdje, ili ne će reći.“
-„Možda je samo premješteno? Možda si došao na krivo mjesto,“ pokušavao sam pitajući ga doći k sebi.
-„Sve sam bio liepo dogovorio. Ovo je gadna podvala. Ovako se više ne može,“! vikao je Miljenko sav izvan sebe.
-„Smiri se. Pokušat ću nazvati nekoga u Splitu i Zagrebu i vidjeti što se dogadja, rekao sam mu na to.“
U splitskom kriznom stožeru sam dobio dežurnoga koji mi je rekao kako o oružju koje je trebalo biti pripremljeno za transport u Dubrovnik, ne zna ništa i kako u Splitu uobće nema nikakovoga oružja!
Nazvao sam nakon toga Glavni stožer u Zagrebu. Obećali su mi nazvati u Split i vidjeti što se može učiniti. Nakon desetak minuta su me nazvali i rekli kako nemaju mogućnosti učiniti baš ništa.
Bilo je to još jedno veliko razočaranje. Oružje je iz Splita jednostavno izparilo! Naši teretnjaci su se prazni vratili u Dubrovnik.
Stignuvši u Metković, zaustavili smo se pred zgradom redarstva. Uveli su me u dvoranu u prizemlju. Prišao mi je i pružio mi ruku čovjek koji se predstavio kao “Marinov”. Učinilo mi se kako šepa, ali ga nisam imao ni vriemena ni interesa pitati radi li se o trajnom tjelesnom oštećenju li pak o nekoj privremenoj ozljedi.
Za velikim dugim stolom za sastanke koji je zauzimao gotovo cieli prostor, već je sjedalo nekoliko ljudi. Medju njima sam, na svoje iznenadjenje, ugledao dopukovnika Marinovića! Pored civila za stolom su u odorama sjedali jedan redarstvenik i dva vojnika.
Sjeo sam, po svojemu običaju, na jedno usamljeno mjesto. Marinović se ustao i došao sjesti do mene, pozdravivši me srdačno. Zaustio sam upitati ga kako mi se nije javio prije polazka, jer smo mogli doputovati zajedno i uz put popričati, što bi bilo jako dobro jer nam nedostaje vriemena. Medjutim Marinov je, nakon što je sjeo preko puta mene, u tomu trenutku otvorio sastanak.
-“Sve vas liepo pozdravljam. Zahvaljujem se što ste stignuli svi točno na vrieme. Ovo nisu dani za gubljenje vriemena. Evo odmah nakon što sam imenovan za zapoviednika obrane južne Dalmacije pozvao sam Vas kako bih vidio u kakovom su stanju pripreme za obranu u vašim obćinama. Kao što vidite, uz Vas predstavnike Dubrovnika, Metkovića i Ploča pozvao sam i predsjednika skupštine obćine Stolac iz Hercegovine gospodina Markovića. U stvari on me je kontaktirao pa sam mu predložio neka nam se pridruži na ovomu sastanku. Molim vas sad nam po redu izpričajte sve što bi moglo biti značajno odnosno na koji način se pripremate,” rekao je Marinov.
Okrenuo se zatim prema predstavnicima Ploča, predsjednicima Skupštine i Izvršnoga vieća Vitku Tomaševiću i Nevenu Jelaviću.
U tomu trenutku sam uočio kako bi sukladno činjenici što su uz dvojicu predsjednika iz Ploča na sastanku sjedali i predsjednici Skupštine obćine Metković IvoMargeta i predsjednik Izvršnoga vieća skupštine obćine Metković Ante Krstičević, bilo logično kad bi uz mene ovdje bio i Pero Poljanić.
Možda je i on bio pozvan, ali se u Trsteniku našao u nekoj od svojih poljodjelskih aktivnosti koju nije mogao prekinuti. Ili je Marinov promislio kako je, zbog udaljenosti, bolje ne pozivati iz Dubrovnika obojicu predsjednika. Ili je možda procienio kako je umjesto Poljanića bolje pozvati Marinovića?
Na prvi pogled bi trebalo biti čudno, ako ne i nevjerojatno što vojni zapoviednik od civilnih vlasti traži izvješće o pripremama za obranu, jer bi to trebao biti njegov posao. Odnosno glavne spoznaje bi trebao dobiti od svojega predhodnika Željka Pavlovića. Medjutim, ovo su vriemena u kojima se obrana tek formira, i kad puno toga nije definirano, pa je gledajući s te strane njegov potez možda razumljiv. To je vjerojatno bilo prvo što mu je palo na pamet. Tek je stignuo na ovo područje, a želio bi brzo ustanoviti s čime bi obrana mogla razpolagati, odnosno na što on može računati. Možda je i susreo Željka Pavlovića, ali je želio čuti nešto širu priču od njegove. Ipak ne bih se kladio kako je Pavlovića uobće susreo ili se čuo s njim.
Marinov Pavlovića u svojemu obraćanju nije spomenuo. Trebao je to učiniti barem iz kurtoazije. U trenutku sam osjetio neku gorčinu zbog načina smjene Pavlovića, premda bi mi to trebalo biti drago.
Trenutnu nelagodu odagnala je spoznaja kako po prvi put predstavnici južno dalmatinskih obćina sjede za istim stolom i razpravljaju o pripremama za obranu. Ovakov sastanak je sigurno trebalo organizirati već prigodom formiranja onoga bivšega područnoga kriznoga stožera.
-“Mislim kako smo se mi dobro pripremili. Ništa nam ne treba. Imamo dostatno oružja. Sve je dobro zaštićeno,” javio se Jelavić.
-“Imamo preko dvadeset topova”, dopunio ga je Tomašević.
Zatim su nastavili pričati u hvalisavomu tonu kako su se Pločani eto sami pobrinuli za sebe i ne trebaju ni od koga nikakovu pomoć. Naglasili su kako je doduše veliki dio oružja već odnesen u pravcu Metkovića, Splita i Hercegovine, ali ga je u Pločama ga je ostalo još krcato, posve dostatno za obranu.
Štafetu su zatim preuzeli Metkovčani koji su takodjer naglašivali kako su dobro naoružani ne specificirajući, za razliku od Pločana, bilo kakovu vrstu naoružanja. Razvidno su željeli iztaknuti kako ne zaostaju za Pločanima u snalažljivosti i domišljatosti.
Slušao sam ih s mješavinom zadovoljstva i čudjenja:
Ako ga imaju toliko, onda se treba nadati kako će barem nešto oružja prepustiti i nama u Dubrovniku. To bi sad trebao organizirati ovaj Marinov. Zašto oni o tomu oružju pričaju kao o svomu vlastničtvu. Pa zar nisu sviestni kako se Hrvatska brani na njezinim granicama a ne po obćinama. Nije ovo neko kviz natjecanje medju obćinama nego priprema za dosta vjerojatnu borbu za goli život. Zašto su baš ljudi iz Dubrovnika zaustavljeni i spriečeni na dubrovačko područje donieti naoružanje, koje znači uvjet obstanka? Zar bismo trebali u vlastitoj državi jedni od drugih na silu otimati oružje?
U razmišljanju me prekinuo Marinov zatraživši od mene mišljenje o stanju priprema za obranu na dubrovačkom području.
Oklievao sam za trenutak pitajući se što je pametno reći u ovoj situaciji. Pod dojmom sebičnih priča koje sam upravo čuo, naglo sam promienio mišljenje o opravdanosti ovakovog sastanka.
Marinov nije smio tražiti opisivanje stanja u obrani na ovakov način. Trebao je poći sam od obćine do obćine i u nekoliko odvojenih razgovora uztvrditi stanje. Ovako, ako je ovdje medju nama uhoda, situacija kao na pladnju može biti servirana JNA. A to je najgore što se može dogoditi, prošlo mi je kroz glavu.
Morao sam nešto reći. Odlučio sam se za što je moguće uobćeniju istinu.
-“Za razliku od kolega iz Metkovića i Ploča, nemam se pohvaliti s puno toga. Poglavito se ne mogu pohvaliti sa zemljopisnim položajem naše obćine. Dvije stotine kilometara granice s područjem iz kojega može doći napad. Na nekim mjestima je širina našeg područja tek osam stotina metara. Imamo mi nešto oružja. Imamo i dosta ljudi pod oružjem. Organizirali smo puno toga. Tu je Zbor Narodne Garde, tu je naše redarstvo, tu su odredi Narodne zaštite. Imamo dragovoljce. Medjutim, sve je to izuzetno nedovoljno i čim prije, ako je moguće odmah nakon ovog sastanka, treba organizirati transporte naoružanja u smjeru Dubrovnika odnosno naših granica. Drago mi je što čujem kako u Pločama ima dosta oružja. Ti vaši topovi, dragi kolege, vriedili bi puno više kada bismo ih porazmjestili po našoj obćini, zar ne?” rekao sam i pogledao prema Tomaševiću i Jelaviću.
-“Nemate vi što računati na naše topove. Oni su namienjeni našoj obrani. Snadjite se negdje drugdje,” uzvratio mi je Tomašević poput djeteta koji ne želi dati svoju dragu igračku. U njegovom glasu se osjećalo neprijateljstvo.
-“Oprostite, a što to vi imate braniti s dvadeset topova,” upitao sam ga.
-“Pa vojarne i skladišta oružja, naravno,” uzvratio mi je Jelavić umjesto Tomaševića.
-“Zar vam ne bi bilo lakše kad bismo se obranili na dubrovačkom području. Ako mi, zbog nedostatka oružja padnemo, JNA će onda doći do Ploča. Na vašemu mjestu ja bih sve topove poslao u Dubrovnik.
-“Niste vi na našem mjestu. Mi se brinemo o sebi, a vi se brinite o sebi. Što se niste snašli kao i mi?
-“Na našemu području nije bilo, izim zanemarivih, nikakovih većih vojnih postrojenja. Imali smo vojno odmaralište u Kuparima. Tamo ima puno postelja, ali ih težko možemo uporabiti za obranu,” rekao sam sarkastično.
-“Vi sad tražite izprike. Što niste mislili. Mi smo se snašli, snadjite se i vi,” uzvratio mi je Jelavić.
Osjetio sam razočaranje, jer sam očekivao nešto, a evo izgleda ne ću dobiti ništa.
Ti su ljudi sigurno komunisti, jer je tamo komunisti pobiedili na izborima. Ipak trebali bi konačno, nakon ovih petnaestak mjeseci, a posebice u posljednje vrieme nakon prietnji hrvatskim granicama, definitivno stati na hrvatsku stranu. Pa zar ih baš preuzimanje oružja od JNA nije moglo preusmjeriti. Pa, zar nisu u medjuvriemenu i mnogi častnici JNA, svi od reda komunisti, stavili na čelo hrvatski grb i sad sudjeluju u pripremama za obranu. Marinov i Marinović su uostalom takovi primjeri, pomislio sam.
-“Dobro ne budite takovi. Hajdemo se dogovoriti. Prepustite nam barem dio tih vaših topova. I dajte nam još i drugoga oružja i strjeljiva. Sigurno ga imate na pretek. Odnosno to ste sami rekli malo prije...”
-“Nemamo se mi tu što dogovarati. Došli smo reći novomu zapoviedniku u kakovom stanju se nalazi naša obrana. Mi s vama nemamo ništa. Ne tražite od nas ništa. Mi se moramo brinuti o sebi,” rekao je na to Tomašević i ustao je srdito poput uvriedjenoga čovjeka. Jelavić je ustao sliedeći Tomaševićev primjer.
Iza rieči pločanskih čelnika bila je jasna podpuna neosjetljivost za opasnost koja prieti Dubrovniku. Pa što je za njih Dubrovnik? To je grad u Jugoslaviji, kao i Ploče. Nemaju oni osjećaja gdje su hrvatske granice. Izbornim kombinacijama dospjeli su na čelo svoje obćine i tu se žele zadržati.
Njihova logika je jasna. Ako Hrvatska obstane, a oni budu u njoj, moći će se hvaliti kako su za svoju obćinu čuvali oružje. Ako pak Hrvatska propadne, moći će dokazati kako su, zadržavši oružje u Pločama i na taj način dali prinos smanjenju hrvatske obranbene sposobnosti. U oba slučaja imaju mogućnost obstanka. Dapače, dobivanja odličja.
Pogledao sam prema Metkovčanima. Margeta i Krstičević su se u tomu trenutku takodjer ustali razvidno nastojeći izbjeći moje zamolbe u njihovomu smjeru. Krstičević je napadno izbjegavao pogledati me u oči.
Pogledao sam prema Nojku Marinoviću. Očekivao sam njegovu snažnu podporu mojim riečima. Uostalom nabava oružja je bila osnovna tema o kojoj smo razgovarali kad smo se upoznali. Šutio je.
Okrenuo sam se prema Marinovu. Na moj upitni pogled počeo je mrmljati jedva čujno:
-“Mislim kako bi ipak trebalo pomoći Dubrovniku".
Bio sam osupnut. Zaustio sam upitati skup drže li oni kako je Dubrovnik u nekoj drugoj državi, a ne u Hrvatskoj kao i oni, medjutim Pločani su se već okrenuli od stola prema izlazu. Za njima je izgubljenoga izraza lica gledao Marinov, takodjer predhodno ustavši sa stolice. Metkovčani su takodjer bez rieči krenuli za Pločanima. Nisu mi se ni javili, a barem iz pristojnosti su to trebali učiniti. Kad su oni bili u Dubrovniku, Pero i ja smo ih prijateljski dočekali i odveli ih na objed. Mogli su me barem pozvati na kavu. Najvjerojatnije je kako bi se u drugčijim okolnostima sigurno ponašali prema meni na isti način kako sam se ja ponašao prema njima kad su bili u Dubrovniku. Ali ovdje su sigurno nastojali izbjeći razgovor o oružju. Učinilo im se lakše nepristojno mi okrenuti ledja, nego u razgovoru, poput Pločana, odbiti moje zamolbe.
Nojko Marinović se takodjer ustao, ljubazno mi pružio ruku na pozdrav i rekao kako treba ići jer je razvidno sastanak završen. Ponašao se poput čovjeka kojega se ono što sam ja rekao uobće ne tiče!
Činilo mi se kao kako sanjam ružan san Ostao sam sjedati i zuriti u suprotni zid. Podupro sam glavu rukama naslonivši lakte na stol.
Ako su već Pločani i Metkovčani pokazali neosjetljivost na dubrovačku obranbenu situaciju, valjda bi o tomu barem trebao voditi računa novi zapoviednik obrane na području dubrovačke obćine! Izim mene za ovim stolom su izgleda bili sve komunisti i Jugoslaveni. U Pločama su uostalom još na vlasti. Tko zna tko su Metkovčani? Tu je HDZ dominantan, ali možda su i Margeta i Krstičević bivši komunisti, Ako je njihov Luka Bebić u vrhu HDZ-a i bio je do prije dva dana čak ministar obrane, zašto ljudi sa sličnom prošlošću ne bi mogli biti čelnici obćine u kojoj je izbore dobio HDZ? Sindrom Pavlović je zarazan! Ili se radi o nečemu što ne mogu dokučiti? K vragu sve. Ovako se jednostavno dalje ne može. Kakove su ovo igre? Ima li sve ovo smisla. Sve je ovo što radim Sizifov posao. Tu više nema nikakove logike. Najbolje mi je ovdje ostati sjedati neko vrieme. Nema se smisla micati. Što još mogu poduzeti? Koliko je samo do sad bilo uzaludnih pokušaja! Možda je vrieme maknuti se od svega. Ako je u Dubrovniku dosta toga nelogično i blesavo, ovo ovdje je još gore. Pa gdje ti ljudi žive? Što je njima? Jesmo li mi svi u Hrvatskoj ili je to iluzija, prolazilo mi je kroz glavu.
-“Podpuno vas razumiem. Težko vam je. Ovo je bilo krajnje nekorektno prema vama,“ misli mi je prekinuo glas iz blizine.
Pored mene je stajao mladi redarstvenik. Pružio mi je ruku i predstavio mi se kao “Bezer” ili tako nekako. Nisam ga upitao neka mi ponovi. Njegova pružena ruka i njegove rieči su mi u tomu trenutku djelovale kao melem na ranu.
Zahvalio sam mu se na razumievanju.
Rekao mi je na to kako je on šef redarstvene postaje u kojoj smo se nalazili i kako je sa svoje strane spreman pomoći mi u nalazku barem nekakovoga oružja za Dubrovnik.
-“Istina je kako oni u Pločama imaju toga za bacanje. Imamo i mi ovdje u Metkoviću krcato toga, ali ne kao oni u Pločama. Izim toga mi smo u težemu položaju nego oni. Granica je odmah tu. Ipak mogu Vam nabaviti i dati jedan težki mitraljez marke Browning kalibra 12,7 mm s dosta strjeljiva. U Pločama u policijskoj postaji postoji još jedan takov mitraljez, koji biste mogli dobiti, medjutim u toj policijskoj postaji je situacija drugčija nego ovdje. Trebat ćete osigurati nalog s višega mjesta.” rekao mi je ljubazni redarstvenik.
-“Hvala Vam. Prije nego ste mi to rekli, bio sam na rubu očaja. Sad vidim kako ipak ima solidarnosti medju nama Hrvatima. Vidim kako ste pravi Hrvat. Hvala vam velika. To što mi kažete je doista liepo od vas. Puno ste mi pomogli.” odgovorio sam mu dolazeći k sebi.
Suspregnuo sam se kazati mu kako Metković doduše graniči s Bosnom i Hercegovinom, ali se ne nalazi ni u približno jednako težkoj situaciji kao Dubrovnik.
Zapadna Hercegovina, koja je s druge strane granice obćine Metković, naseljena je praktički samo s Hrvatima, a s druge strane granice koja obćinu Dubrovnik dieli od Bosne i Hercegovine žive uglavnom Srbi. To je područje čak poznato četničko uporište. Izim toga Metković nema ni granicu s Crnom Gorom, a dubrovačko područje je kroz poviest najviše stradalo baš od napada pljačkaški nastrojenih Crnogoraca.
-“Nemate mi na čemu zahvaljivati. Najbolje bi bilo kad biste sa mnom došli u postaju. Obavit ćemo nekoliko razgovora i vidjeti što se sve može učiniti,” odgovorio mi je.
Ustao sam i za njim ušao u susjednu prostoriju.
Po njegovu nalogu dežurni redarstvenik je uzpostavio brzoglasnu vezu s Barbirom, zapoviednikom skladišta oružja u Pločama. Ljubazan glas s druge strane žice mi je, nakon mojega opisa situacije, rekao kako je spreman za mene pripremiti jedan top s dostatno granata, ako to odobri novi zapoviednik Marinov. To me je iz malo prijašnje rezignacije ponovno prebacilo u stanje aktivnoga optimizma.
Upitao sam redarstvenike mogu li mi pronaći Marinova.
-“Pa takove stvari su naš posao,” veselo su mi uzvratili gotovo jednoglasno.
Nakon nekoliko trenutaka u slušalici sam čuo glas Marinova. Doimao se još bezvoljnije nego na kraju malo prijašnjega sastanka.
Opisao sam mu, ne spominjući od koga sam informaciju dobio, mogućnost odvoženja jednoga topa i dvije težke strojnice u Dubrovnik. Imao sam dojam kako me se želi riešiti, a izpunjenje mojega zahtjeva mu se čini dobrim sriedstvom za postizanje toga cilja.
“Odobravam Vaše zahtjeve. Znate, ovdje sam tek stignuo i trebam pohvatati sve konce”. Glas mu je zvučio poput izprike.
Završivši razgovor s Marinovim okrenuo sam se upitno prema ljubaznom šefu metkovićevskoga redarstva.
“Znam što želite, odnosno što Vam još treba.” rekao mi je mi Bezer. “Upravo sam razgovarao s ljudima u Razvitku. Dat će Vam jedan teretnjak. S teretnjakom možete odmah otići u Ploče po top, a za to vrieme ćemo Vam mi ovdje pripremiti mitraljez i strjeljivo. Prema tomu na povratku iz Ploča trebate opet skrenuti u Metković. Čekati ćemo vas.”
Nakon dvadesetak minuta pred policijskom postajom zaustavio se veliki teretnjak s nadkrovom. U kabini su sjedala dvojica vozača. Pozdravio sam se s njima. Rekli su mi neka ih sliedimo jer oni znaju gdje se nalazi skladište oružja u Pločama.
Već je bilo kasno popodne kad smo se, sliedeći Razvitkovteretnjak, odvezli do Ploča.
Skladište je, podpuno logično, bilo izvan naselja i težko bismo ga sami mogli naći. Prošavši predhodno kroz jedan tunel stignuli smo do zemljane zaravni u podpunosti skrivene i zaštićene s okolnim uzvisinama. Iz barake na maloj uzvisini izišla je skupina ljudi u odorama.
Jedan od njih mi je odmah prišao.
-“Ja sam Barbir. Razgovarali ste sa mnom iz Metkovića. Spremni smo izdvojiti jedan top od 20 milimetara. Čekali smo vas.”
-“Puno vam hvala. Ako možete dati još nešto bio bih vam zahvalan. Odnosno Dubrovčani bi vam bili zahvalni, “ odgovorio sam mu.
Nasmijao se.
-“Težko je s vama Dubrovčanima. Medjutim bez šale. To je sve što vam mogu dati. Činim to na svoju ruku. Želim vam pomoći, ali ne smijem više od ovoga. U stvari čuo sam kako ćete dobiti i Browninge. Ovdje imamo nešto strjeljiva i za njih. Hoćete li i to ukrcati?”- upitao me.
Nisam želio spominjati Barbiru kako ne daje top podpuno na svoju ruku nego je ipak tražio odobrenje od Marinova. Čovjek mi se učinio simpatičnim i spremnim pomoći.
“Kako ne ću. Samo dajte!” odgovorio sam mu.
Barbir je na to prišao skupini ljudi koja je stajala malo dalje i nešto im rekao. Odmah su krenuli i nestali u jednom od nekolicine otvora na suprotnom rubu platoa.
Ubrzo su se pojavili na izlazu iz toga razvidno podzemnoga skladišta vukući i gurajući top na dva gumena kotača. Ciev topa je bila pokrivena sa zaštitnom navlakom.
Uz pomoć metkovskih vozača, prikvačili su ga za teretnjak. Nakon toga su opet nestali u podkopima i vratili se s nekolicinom drvenih kovčega s granatama za top i strjeljivom za Browning. Nakon što je strjeljivo bilo ukrcano, vozači su odmah podignuli ogradu teretnjaka, navukli i zakopčali nadkrov.
Žurno sam se pozdravio s čuvarima pločanskoga oružja i dao znak vozačima neka krenu. Opet su nam bili vodiči do policijske postaje u Pločama.
Gotovo trčeći sam ušao u zgradu i zatražio šefa redarstva.
Nije ga bilo tamo! Trebao je tu biti, jer mu je bio najavljen moj dolazak. Dapače bio je tu prije kratkoga vriemena, ali je jednostavno otišao svojoj kući i nitkomu nije ostavio nikakov nalog o izporuki dogovorene težke strojnice!
Saznao sam to od dežurnih redarstvenika.
Mladi redarstvenici su odmah prihvatili moju zamolbu i nazvali su doma svojega šefa.
-“Rekao je kako će brzo doći,” izviestili su me.
Umoran i nervozan šetao sam predvorjem policijske postaje To mi je uostalom bilo jedino i preostalo. Vozači su čekali sjedeći u vozilima.
Nakon nekih četrdesetak minuta pojavio se siedi redarstvenik, razvidno šef kojega sam čekao. Predstavio mi se kao „Ereš“, ako sam dobro čuo. Bila je razvidna napadna službenost njegovoga pozdrava. Dok smo se uzpinjali stubama prema njegovu uredu, gotovo fizički sam osjećao neprijateljstvo s njegove strane.
Uveo me je u ured, rukom mi pokazao neka sjednem za stol za sastanke, a on je sjeo za svoj radni stol i zapalio cigaretu. Rekao sam mu kako nemam puno vriemena, kako cieli dan nisam ništa jeo, kako me u Dubrovniku čeka puno posla, te neka mi konačno dade tu strojnicu.
-"Trebam još jedan put provjeriti" odgovorio mi je.
-"Pa provjerite. Uredjaj je izpred vas," rekao sam mu.
Zapalio je još jednu cigaretu i gledao u prazno. Minuti su prolazili. Noć se već bila podpuno spustila. Gledao sam ga ne govoreći ništa.
On vjerojatno računa kako ću se iznervirati i otići. Čekat ću njegovo popuštanje, pa koliko god to trajalo, pomislio sam.
Nastojao sam se u stolici smjestiti što je moguće udobnije. U mislima sam analizirao ovu čudno složenu obranbenu situaciju. Doista krajnje čudnu i složenu.
Kao obćinski čelnik i civil u redarstvenoj postaju susjedne obćine nastojim dobiti oružje za obranu hrvatskih granica, a to bi trebao biti posao vojnika. Čemu onda služi hrvatsko ministarstvo obrane, ili glavni stožer hrvatske vojske?
Načelnik glavnoga stožera general Anton Tus, koji je takodjer došao iz JNA, djeluje staloženo, ali po svemu sudeći on je previše staložen. U Hrvatskoj bi netko od tih sve brojnijih vojnih zapoviednika trebao lupnuti šakom po stolu i usmjeriti obranu Hrvatske prema najugroženijim točkama.
I Tus i admiral Sveto Letica, koji se aktivirao u Splitu kao čelnik hrvatske mornarice, govore u medijima kako hrvatske oružane snage drže ozemlje Hrvatske pod svojom kontrolom. Istina je bitno drugčija. Ne samo stoga što je trećina Hrvatske izvan dosega hrvatskih zakona i hrvatske uprave. I u nekim područjima, poput ovoga našega dubrovačkoga, naše snage su slabe i težko se mogu oduprieti ozbiljnijemu napadaju. Ovdje nije rieč o srbskoj pobuni, nego se jednostavno radi o doista neprimjereno slabomu naoružanju i uobće opremljenosti i pripremljenosti našega područja za obranu.
Kad bi nam barem uzpio posao sa Zdravkom Djogićem! Na žalost, izgleda kako od toga ne će biti ništa. Rok izporuke davno je prošao. Nitko ne diže slušalicu kad nazivam brojeve s posjetnice koju mi je dao Djogić. Vjerojatno je odustao uočivši pojačane kontrole JNA i na kopnu i u zraku i na moru. Ili je u pitanju nešto drugo? Nema mu ni traga. Možda su ga baš u Zagrebu zaustavili?
Kako je to JNA bez ikakova odpora u zagrebačkoj zračnoj luci uhitila Antona Kikaša, koji je izgleda bio dovezao oružje iz Amerike? Kako u Zagrebu nije bilo dostatno snage za spriečiti uzlietanje zrakoplova JNA sa zaplienjenim oružjem i s Kikašem. Koliko god smo mi ovdje slabi, JNA bi se težko odlučila na takovu akciju u dubrovačkoj zračnoj luci. Mi ipak kako tako kontroliramo cielo područje obćine i JNA tu nema što tražiti. Ponašamo se i postavljamo puno snažnije nego oni u Zagrebu, kojima je inače neuzporedivo puno lakše nego nama. Tamo je najveća koncentracija pučanstva Hrvatske, tamo je vlada, tamo su ministarstva, posebice obrane i redarstva, tamo su specijalci MUP-a. A nisu u stanju kontrolirati civilnu zračnu luku!
Misli mi je prekinulo Erešovo podizanje slušalice. Polako je okretao brojčanik. Nakon uzpostave linije samo je slušao i klimao glavom. Osjetio sam olakšanje. Po izrazu njegova lica bilo je jasno kako je izgubio bitku. Medjutim nije se podpuno predao.
-"Mitraljez možete nositi, ali vam ne dam teretnjak na kojemu je montiran, a nemam ljudi koji bi ga demontirali." rekao mi je zlurado.
- “Posudite mi teretnjak. U Dubrovniku ćemo strojnicu demontirati i teretnjak Vam vratiti. To je sad najjednostavnije riešenje.” rekao sam mu osjećajući pri tomu kako ne ću uzpjeti ništa više od njega dobiti.
-“Nema ništa od toga. Možete uzeti samo mitraljez. Takov je dogovor,” rekao mi je. Zatim je podignuo slušalicu i zapoviedio izvoženje teretnjaka s ugradjenom strojnicom u dvorište redarstvene postaje.
Nisam nastavio moliti nego sam ustao, hladno ga pozdravio i izišao iz njegova ureda. On je ostao sjedati i pušiti. Nije ni pokušao izpratiti me i pokazati mi gdje se nalaze teretnjak i strojnica.
U prizemlju mi je jedan redarstvenik pokazao gdje su vrata u pokrajnje dvorište. Tamo sam našao vozača Mata i dvojicu vozača Razvitkova teretnjaka. Njihova vozila su bila parkirana sa strane. Nakon kratkoga vriemena pojavio se maleni teretnjak na kojemu je na željezno postolje bila montirana težka strojnica. Za postolje je bila pričvršćena s velikim debelim vijcima, za čije odvijanje je bilo nuždno zavući se izpod teretnjaka. I Mato i Razvitkovi vozači u svojemu alatu su pokušali naći odgovarajuće ključeve. Pronašli su nešto što odgovara samo približno. Radili smo sva četvorica. Oblievao nas je znoj. Pomagali su nam dvojica dobronamiernih redarstvenika. Nakon dosta muke uzpjeli smo strojnicu odvojiti od postolja i ukrcati je u teretnjak.
Krenuli smo odmah zatim natrag prema Metkoviću. Tamo nije bilo neugodnih iznenadjenja. Druga strojnica je čekala spremna. Ukrcali smo je i zamračenom dolinom Neretve poput fantoma krenuli prema Dubrovniku. Mato je sliedio teretnjak iza kojega je poskakivao top pokriven s ceradom. Rekao sam mu neka pozorno vozi iza teretnjaka i izcrpljen sam zatvorio oči. Pokušao sam zaspati, ali se nisam nikako mogao osloboditi nastavka razmišljanja započetoga u zadimljenom uredu pločanskoga šefa redarstva.
Zašto iz Glavnoga stožera konačno ne započnu s koordinacijom i razporedbom svih razpoloživih resursa, kako u ljudstvu tako i u oružju. Nevjerojatna je ova praksa po kojoj obćine same, procjenjujući opasnost u kojoj se nalaze jedna drugoj uzimaju oružje. To pokazuje nedovoljnu odlučnost i znanje, loš hierarhijski uztroj, možda i indolentnost. Poražavajuće je što svaka obćina u Hrvatskoj procjenjuje koliko je ugrožena. Obćine koje nemaju granice s neprijateljskim područjima uobće ne vode računa o onim zbiljno ugroženijim obćinama, koje graniče sa Srbijom, sa Srbima napučenim krajevima Bosne i Hercegovine ili s Crnom Gorom. Obćine s pretežitim hrvatskim pučanstvom, nemaju razumievanja za one u kojima je koncentrirano srbsko pučanstvo neprijateljski razpoloženo prema Hrvatskoj.
Postoji samo jedno riešenje, a to je definitivna centralizacija vojnih aktivnosti. Na papiru je to napravljeno, ali Glavni stožer se razvidno još nije prilagodio i dostatno dobro uztrojio. Ili su odpori po obćinama toliko snažni. Što se Dubrovnika tiče, osnutak prvoga kriznoga stožera preko Luke Bebića još je i svezao ruke nama koji smo željeli i mogli više učiniti na podizanju razine spremnosti za obranu ovog najizloženijega diela Hrvatske. Jednoga dana to će trebati razčistiti. Trebat će uztvrditi čije su procjene bile krive, tko je sa svojom sebičnošću ostavio rubna područja Hrvatske praktički na milost i nemilost velikosrbskim ambicijama i jugoslavenskom nostalgičarstvu.....
Misli su mi izazvale neku vrstu mučnine. Uključio sam obranbeni psiholožki mehanizam i prebacio se razmišljati o konkretnim stvarima.
GP Dubrovnik treba napraviti betonske zaprjeke za ceste. Civilna zaštita treba organizirati punjenje vreća s pieskom. Treba provjeriti s direktorom INA-e Jurišićem pričuve plina. Trebam naći mjesto i zadatke za saborske zastupnike. Trebam zadužiti Vilovića za objedinjavanje evidencija obveznika u MUP-u, ZNG-u, TO, Narodnoj zaštiti...
-“Predsjedniče probudite se molim Vas,” začuo sam Matov glas.
Otvorio sam oči. U nevjerici sam ih počeo trljati. Izpred nas nije bilo našeg teretnjaka.
- “Mato, gdje je teretnjak?
-“Ne znam, predsjedniče. Odjednom je nestao.”, odgovorio mi je Mato.
Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima.
-“Teretnjak nije zrakoplov. Nije mogao odletjeti. Ako je skrenuo morali ste primietiti. Nije to zrno riže nego teretnjak, koji iza sebe vuče top. Kako Vam je mogao nestati iz vida? “
Počeo sam vikati. Obuzeo me strašni gnjev. Kako ga je mogao izgubiti iz vida? Pa nije teretnjak škatula šibica.
Prva pomisao mi je kako je teretnjak ukraden na neki način i kako smo još jednom izigrani. Ali kako ga je bilo tko mogao odpeljati? Mato je, ma što se dogodilo, to morao primietiti! Pa vozio je iza teretnjaka.
Mato je bio podpuno zbunjen. Vozio je polako dalje i osvrtao se na sve strane ponašajući se poput čovjeka koji očekuje kako će odnekle iz zraka doletjeti nestali teretnjak.
Obojica smo bili užasnuti. Nisam prestajao vikati i ponavljati iste rečenice. Na sreću naš užas nije trajao dugo. Nakon što smo prošli preostali ravničarski dio Jadranske magistrale, a nakon dva zavoja u početku brdovitoga diela ceste, uočili smo naš teretnjak parkiran pokraj ceste. Iza teretnjaka uredno je bio privezan naš dragocjeni top! Mato se zaustavio. Iztrčali smo obojica iz samovoza. Jedva sam se oteo porivu pogladiti zaštitni pokrivač na cievi topa. Upitao sam vozače, kako su nam to uzpjeli pobjeći.
-“Na opuzenskoj petlji skrenuli smo u lievo nedopuštenim smjerom prema Dubrovniku, kako bismo uštedjeli na vriemenu. To uobičajeno radimo u ovakovim noćnim urama. Bliže je. Po svjetlima s druge strane procjenjujemo smiemo li to učiniti. Bilo je sve čisto. Pa gdje ste vi do sad?” rekao nam je čovjek za upravljačem.
Mato je izgleda bio toliko pospan i nije primietio manevar Metkovčana, premda je vozio odmah iza njih! Dapače, uočivši “nestanak” teretnjaka, uzporio je i osvrtao se ne znajući što mu je činiti, pa je na taj način još više zaostao.
Umorio se Mato od onoga skidanja strojnice s postolja. On je radio najviše. Izpričao sam mu se zbog povišenih tonova.
Nastavili smo vožnju. I u Neumu nije bilo uobičajenih svjetala. Gradić je bio je podpunomu mraku. Neum je u Bosni i Hercegovini, ali srećom, tu žive uglavnom Hrvati, pa se prolazeći nemamo razloga brinuti zbog JNA, koja se bolje osjeća u krajevima gdje nema Hrvata. To je dobar stav i za njih i za nas. Neka samo tako nastave.
Tko je zapoviedio gašenje ulične razsvjete u Neumu? Vjerojatno se Hrvati u Neumu ne žele razlikovati od nas u Hrvatskoj. Možda je to neka vrsta izražavanja solidarnosti.
Kad smo prošli Neum, tek kako bih nešto rekao, spomenuo sam Matu neumski mrak. Rekao mi je kako to nije primietio! Onako umoran koncentrirao se na teretnjak s topom i nije dopuštao razmak veći od četrdesetak metara. Rekao sam mu kako nema potrebe voziti tako blizu.
–„Metkovćani do Dubrovnika nemaju više onakovih mogućnosti za bieg,“ našalio sam se.
Nasmijao se ali je i dalje držao minimalni razmak od topa. Pustio sam ga neka vozi kako hoće. Osjećao sam grižnju savjesti jer sam vikao na njega..
Dubrovačke ulice bile su prazne. Kod Zdravstvenoga doma neki mladići, koji su sjedali na zidu, vidjevši top počeli su pljeskati i oduševljeno uzvikivati. Top je to zaslužio. Pljesak su zaslužili i Mato i metkovski vozači. Ovo je prvi top koji je stignuo u obranu Dubrovnika!
Kad smo se dovezli na Goricu do Obćinskoga sriedišta za obavješćivanje, upravo je bila prošla ura poslije pola noći. Zamolio sam vozače neka pričekaju i krenuo prema Sriedištu u kojem je moj krizni stožer. Namieravao sam nazvati Miljenka Bratoša ili Nojka Marinovića, kako bismo se dogovorili o smještaju topa i strojnica. S radošću sam primietio kako Marinović upravo dolazi prema meni! Nisam ga upitao što je tu radio.
-"Znao sam kako ćete nešto dovezsti" - rekao mi je poput čovjeka koji se sa mnom dogovorio neka ostanem i tražim oružje! Na licu mu se vidjelo veselje.
U meni se miešalo zadovoljstvo i gorčina. Jedan top najnižega kalibra, dvije težke strojnice i nešto strjeljiva. To je rezultat mojega cjelodnevnoga napora i zbog toga bih trebao biti sretan. A koliko je dubrovačko područje, koliko nam još oružja nedostaje? Koliko nam još dana treba, kako bismo se opremili na pravi način?
Rekao sam Marinoviću kako sad trebamo odlučiti gdje izkrcati strojnice i top, te se pobrinuti za vozače. Sigurno su gladni pa im treba nešto osigurati, a ako su umorni treba ih negdje smjestiti na spavanje.
-“Ništa vi ne brinite. To je naša briga. Možete slobodno otići i odspavati malo. Ima nas dostatno koji ćemo se o tomu pobrinuti. Hvala vam.”
Marinovićeve rieči zvučile su posebice srdačno i prijateljski. Ako je glumio, onda je doista fantastičan glumac. To je doista malo vjerojatno. On je ipak samo vojnik. Vojnici ne prolaze glumačke škole.
Osjetio sam u trenutku veliko olakšanje. Ne samo iz razloga što sam konačno mogao poći doma nešto pojesti i uhvatiti malo sna, nego još više stoga što se pokazuje opravdanom procjena kako se Marinoviću treba vjerovati, ma kakove posljedice iz toga proizišle. Sve se više čini kako će posljedice biti dobre. Čini se kako smo dobili kakvoćnoga čovjeka koji se brzo snalazi.
Nojko se izgleda s razlogom oslonio na Teritorialnu obranu, bez obzira na inertnost i neučinkovitost koju je ona do sad pokazivala. To je ipak jedino vojničko uztrojstvo s dugo i detaljno gradjenom infrastrukturom, a njegovo djelovanje i mogućnosti su dobro poznate vjerojatno svatkomu častniku JNA, pa se takovim ljudima tu najlakše snaći.
Ipak za temeljitiju procjenu treba još pričekati. Broj razočaranja i neugodnih iznenadjenja, a to barem doživljavam u obilnim količinama, proporcionalan je s rastom opreza.