Napadaj na ljude i istinu
Utorak 1. listopada 1991.
Danas je definitivno nestala nada u mogućnost kako nam jugoslavenski neprijatelji Hrvatske samo priete, ali nas ne namieravaju napasti.
Nada je još tinjala i kad su vojnici JNA počeli tu i tamo pucati po Župi dubrovačkoj. Nada nije umrla ni kad su prije deset dana počeli pucati po Dubi Konavoskoj. Nada je bila još živa i kad smo stanovnike Vitaljine sklanjali u hotel “Minčeta“ u Babinu kuku, zbog već snažnoga i koncentriranoga mitraljiranja i granatiranja njihovih kuća. I s kopna i s mora. Nada nije umrla ni kad su prije pet dana vojnici JNA ušli na naše područje u selu Bani, gdje su ih naše snage dočekale i natjerale u bieg. Nada je postojala i kad se područje „iživljavanja“ vojnika JNA pucanjem po domovima mještana proširilo nakon Vitaljine i na Gjuriniće i Mikuliće, gdje su jučer počele padati i težke topovske granate.
Nada je tinjala sve ove dane pa i jučer i noćas dok su sa svih strana stizale informacije o kretanju golemih kopnenih snaga JNA prema nama, uz blokadu morskih putova oko nas i uz plovitbu brojnih ratnih brodova u neposriednoj blizini Dubrovnika i uz prelietanja zrakoplova i vrtoleta JNA iznad nas.
Nada je postojala i iz razloga što smo svih ovih dana o prietećim pokretima vojnih postrojbi i mehanizacije JNA u našem smjeru dobivali informacije baš iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Premda je simpatija prema Hrvatskoj medju ljudima s one strane granice sigurno dosta riedka, ipak tamo žive i oni koji ne žele svoju nesklonost pretvoriti u neprijateljstvo i zločin. Najhrabriji medju njima su nam se javljali ovih dana. U stvari radi se o prirodno brojnim vezama i prijateljstvima medju ljudima s obje strane granice. S područja Trebinja i Herceg Novoga su prijatelji nazivali svoje prijatelje na našemu području i javljali im o sve većoj opasnosti koja se nadvija nad dubrovačku obćinu. Sigurno ne sve, ali ipak dosta dojava iz izvora s obje strane granice dolazile su do obćinskoga kriznoga stožera.
Dojave o prelietanju vojnih zrakoplova i vrtoleta, te o blizkoj plovitbi jugoslavenskih ratnih brodova postale su uobičajena stvar na koju se više uobće nije obraćala neka pozornost. Vjerojatno čisto iz psiholožkih razloga. Brodovi i zrakoplovi su uočljivi i nekako se doimaju manje opasnima od zemaljskih neprijateljskih postrojbi.
Jednu od dojava o tomu što se dogadja s one strane granice sam prije tjedan dana osobno primio. U kasnim večernjim urama nazvao je čovjek, koji se predstavio kao Boško Primić i javio kako se u Herceg Novom priprema napadaj na Dubrovnik. Sliedećega dana stignula je informacija o mobilizaciji u Kotoru, a Duško Svetac je, čak u Lopudu saznao kako se „Trebinje diže na noge“! Prekjučer je Nikola Dobroslavić iz Slanoga uznemireno pitao koliko su istinite informacije o polazku dvije i pol tisuće vojnika JNA iz Hercegovine prema tomu području obćine. Strepnja mu je bila utemeljena, jer smo istu informaciju dobili i iz Metkovića. Umirujuće je bilo što su naše obranbene snage smještene u Čepikućama ipak dosta snažne, a ulaz u Obćinu je relativno lako braniti u uzporedbi s brojnijim ulazima na iztoku obćine. Uz to prietnje iztoku obćine su bile neuzporedivo ozbiljnije.
Ivo Brešković iz Kriznoga stožera Župa dubrovačka je tako jučer popodne javio kako je iz “vrlo povjerljivog izvora“ saznao o odlazku čak pet tisuća rezervista s autobusnoga kolodvora u Trebinju u pravcu Dubrovnika, a Miho Andračić iz Kriznoga stožera Rieka dubrovačka je nazvao sat i pol kasnije i rekao kako ga je nazvao izvjestni Stevo s Ivanice i rekao mu kako rezervisti koji su stignuli iz Trebinja traže od častnika JNA započinjanje obćega napadaja na Dubrovnik, te na taj način potvrdio Breškovićeve rieči. Iste informacije potvrdio je i Nikša Perkušić iz Župe, koji je o pripremi snažnoga napada JNA na Dubrovnik saznao od svojega rodjaka u Hercegovini.
I iz Herceg Novoga je bilo dobronamiernih dojava poput one od prije tri dana o polazku trupa JNA iz Igala prema Sutorini, koja je bliže našoj granici. Saznao je to Edi Bulić, komunistički sekretar za narodnu obranu prije Miljenka Bratoša, koji se sad, Bogu hvala, aktivirao u Narodnoj zaštiti i na taj način pokazao svoju lojalnost. Jasan prielazak na hrvatsku stranu dosta ljudi koji su služili jugo komunističkomu režimu jedna je od onih riedkih pozitivnih i ohrabrujućih stvari u ovomu težkomu vriemenu.
Na žalost, pohrvaćenje ipak nije zahvatilo baš sve ovdašnje Jugoslavene. To je po zakonu vjerojatnosti jednostavno nemoguće. Zbog toga i informacije s našega područja putuju prema našim neprijateljima. Ima tu kontakata i na službenoj razini, pa čak i slanja dalekopisa. Jedan takov je jučer iz zapoviedničtva JNA u Kumboru stignuo u mjestnu udrugu SUBNOR-a Lapad. Nisam stignuo vidjeti o čemu se radilo. Partizani okupljeni u toj udrugi su ostarjeli pa ne predstavljaju neku ozbiljnu opasnost.
Nadu u odustajanje JNA od daljnjih napada je do danas snažno podgrijavala i svaka, pa i najmanja pozitivna viest. Poput najave dolazka pedeset dragovoljaca iz Čakovca i deset iz Šibenika. Naš saborski zastupnik Ivan Mustač se pak odlučio ostaviti se koordinacije kriznih stožera na zapadnom dielu naše obćine i odputovati u Zagreb tražiti dragovoljce. Prekjučer je javio je kako ih je našao devet! Za sad.
Svaki novi naoružani čovjek na našoj strani je mogućnost više za ozbiljan odgovor na napadaj. A svaki snažan oružani odgovor je mogućnost više za odustajanje JNA od napadaja. Pored toga nastojali smo, premda sviestni kako više na onoj strani nemamo mogućnosti razgovarati ni s kim tko bi bio razuman, ipak stupiti u kontakt. Miljenko je tako uzpio dobiti onoga Milana Zeca, ali mi je kasnije izpričao kako je zažalio što je to pokušao.
Prije tri dana pokušao sam u Kumboru nazvati bilo koga tko bi htio razgovarati o prekidu vatre. Uzpio sam dobiti kapetana fregate Žarkovića.
Nisam se proveo kao Miljenko sa Zecom. Dapače Žarković je zvučio razumno, pa smo čak dogovorili prekid vatre, što je u stvari bilo paradoxalno jer pucaju samo oni, a mi odgovaramo samo kad je to krajnje nuždno. Nije bilo ni malo iznenadjujuće što je nakon toga JNA nastavila na isti način. Možda se Žarković samo htio napraviti važnim obećavajući mi prekid pucanja, a možda su mu namiere bile izkrene, ali jednostavno nije mogao ništa učiniti. Tko zna? Možda je doživio sudbinu kapetana bojnoga broda Milišića.
Nada u izbjegavanje sukoba, koji za nas znači moguću katastrofu, danas je definitivno nestala. Nisu to, ranije kao mogućnost često spominjani, četnički pokušaji prisvajanja rubnih područja ili stvaranja nereda. Napadnuti smo baš posvuda. Ne četnici, nego JNA napada od Konavala do zapadnoga diela obćine. Pri tomu ne bira ciljeve. Posebnu preciznost naši su neprijatelji posvetili Komolcu. Tamo je naše glavno razklopno električno postrojenje. Tamo su crpke za vodu. Tamo su najveća skladišta i hladnjače.
Konačno je valjda svatkomu postalo jasno kako su se Jugoslaveni odlučili zadržati Dubrovnik u svojemu posjedu. Točnije rečeno selektivni su u traženju točaka koje će najteže pogoditi naše pučanstvo. Jedino nam preostaje braniti se i vjerovati u nesposobnost i kukavičnost neprijatelja. To nas jedino može spasiti.
Naša kopnena granica s Bosnom mi Hercegovinom i Crnom Gorom, onako krivudava, dugačka je barem tristotinjak kilometara. A tomu treba dodati i morsku obalu koja je još dulja i prema kojoj priete ratni brodovi JNA. Trebali bismo dakle obraniti od napadaja više od šest stotina kilometara crte obrane. Kad bismo i imali dostatno oružja i ako bismo na svakih stotinjak metara stavili jednoga stanovnika obćine, uključujući i starce i žene i djecu u kolievki, razmak izmedju dvojice bio bi desetak metara. Obranbena crta je jednostavno predugačka i teorijski neobranjiva. Ostaje nam na razpolaganju samo naša odlučnost, hrabrost i – nada, koja uvijek umire posljednja.
Jutros sam o tomu, premda na osnovu izkustva poprilično skeptičan, iz Sriedišta za obavješćivanje telexom izviestio predsjednika vlade Gregurića i načelnika glavnoga stožera Tusa.
Miljenko Bratoš pak nije odolio poslati Željku Pavloviću podsjetnik na njegove prognoze.
-“Ovo što činim nema sada nekoga smisla, ali moram olakšat dušu,“ komentirao mi je Miljenko svoj dalekopis s pet rieči: “Pavloviću. Reko si da neće!“
Shvatio sam ga. Imao je pravo poslati tih pet rieči, koje u sebi sadrže svu nevolju i frustraciju kojom smo izloženi, a mogli smo, da nije bilo zatezanja i nerazumievanja, barem obranbeno biti u puno povoljnijoj situaciji.
-“Pavlović je samo primjer svekolikoga nedovoljnoga shvaćanja opasnosti kojom smo izloženi. I u Dubrovniku i u Zagrebu i drugdje po Hrvatskoj. Sad je Željko zajedno s nama u istoj nevolji, a puno većih krivaca je daleko od opasnosti,“ komentirao sam prijatelju njegov potez.
-“Znam, ali nisam mogao odoljeti. Inače bi puko,” odgovorio mi je.
Nakon toga sam sazvao tiskovnu konferenciju i otišao u Obćinu.
Je li bilo slučajno što su telekomunikacijske instalacije na Srdju raketirane upravo u vrieme započinjanja današnje tiskovne konferenciju u Velikoj viećnici?
Nakon prve explozije iztrčali smo na prozore i bezpomoćno gledali kako zrakoplovi šalju sliedeće rakete na isti cilj. Podno utvrde i tornja na Srdju dignuli su se oblaci prašine i dima. Zrakoplovi su izpalili dosta raketa. Nisu bili baš precizni. Čini se kako piloti JNA nisu osobito dobro izvježbani. Dosta raketa je palo po kamenjaru izpod utvrde odnosno odašiljačkoga tornja. Ali neke su i pogodile.
Podpuno je razvidno kako je JNA krenula u napadaj na civilno pučanstvo dubrovačke obćine koje se do sad na razne načine, od izbora prošle godine pa do referenduma ove godine u velikoj većini izjasnilo za Hrvatsku nezavisnost.
Kako najteže „kazniti“ i ugroziti “neposlušne“ ljude? Prekinuti im obskrbu s vodom, strujom i prehranom, te ih komunikacijski odvojiti od svieta. JNA je u taj genocid krenula s granatiranjem Komolca, gdje su nam skladišta hrane, izvori vode i glavna naponska razklopna postrojenja, a nastavila je s raketiranjem dalekovidničkih i krugovalnih odašiljača na Srdju, te što je još teže, naših telekomunikacijskih poštanskih veza.
Komentirao sam okupljenim novinarima napadaj na telekomunikacijski čvor na Srdju kao napadaj neprijatelja na istinu. U ovomu dobu razvijenoga prienosa informacija, bitno je prekinuti mogućnost širenja istine. Što nije na dalekovidničkim zaslonima ili u novinama, to se i ne dogadja. Obkoliti dio ozemlja i izolirati ga, a zatim prikazivati situaciju sukladno svojemu vlastitomu interesu, sigurna je formula uzpjeha. Čelnicima na iztoku, odgojenim u komunističkoj jugoslavenskoj samovlasti, ti obrazci su posve jasni. Uvjerljiviji su komunisti u laži nego demokrati u istini. A kad se tomu pribroje okolnosti i sriedstva!
Mi se ovdje s bezznačajno malim sriedstvima istine sada suprotstavljamo velikim sriedstvima laži. Laž, koja djeluje udobno i nije obterećena s opasnosti, bori se protiv istine koja se javlja iz sriedišta težke borbe za obstanak, iz mjesta trajne životne opasnosti. Isto kao i u obrani s oružjem, u ovomu ratu informacijama, u ratu istine protiv laži trebamo rabiti sve što nam stoji na razpolaganju.
Na tiskovnoj konferenciji za vrieme raketiranja Srdja bili su nazočni europski promatrači, koje sam pripremio za sastanak s novinarima detaljno ih informiravši o situaciji na rubovima Obćine.
Explozije granata po Komolcu, Brgatu i Župi, te raketiranje Srdja razvidno su ih silno osupnuli. Osobito su bili potreseni zbog činjenice što su baš jučer kontaktirali s JNA i bili su dobili pouzdan dojam kako JNA nema nikakove ozbiljne namiere napasti Dubrovnik.
S lica promatrača nestali su i zadnji tragovi hladnoće i neutralnosti. Mirni Englez Martin Berthoud govorio je novinarima jednako oštrim riečima kao i ja. Druga je pak priča koliko su se naše rieči daleko čule i koliko su toga uplašeni novinari uzpjeli prenieti.
Kad sam se vratio u Krizni stožer nazvao me je Luka Korda. U glasu mu se osjećala velika uzrujanost:
-“Oni Marinovićevi iz teritorialne nisu tamo, a trebalo bi zarušiti cestu na Debelomu briegu. Moji mi javljaju kako se vojska približiva. Dolaze i tenkovi. Što ćemo činiti?“
-“A je li postavljen exploziv,“ upitao sam ga.
-“Postavljen je. Moji će ga aktivirat, ako im ja to kažem. Oni to znaju. Samo sve je manje i manje vriemena. Što ćemo činiti? Zovem te da doneseš odluku.“
Oklievao sam nekoliko sekundi. Kroz glavu prošlo kako je donošenje takovih odluka sad posao Nojka Marinovića, a evo izgleda i dalje mene drže vojnim zapoviednikom.
-“Reci brzo, molim te. Što ću im javit“, ponovio je Korda.
-„Neka aktiviraju exploziv i uruše cestu,“ rekao sam mu.
-„Dobro, odmah ću im reći,“ odgovorio mi je Korda. U glasu mu se osjetilo veliko olakšanje.
Nije mi bilo lako dati nalog za rušenje nečega vriednoga, što su izgradile ljudske ruke, i što košta puno novaca. Civil sam, a ne vojnik. Volim graditi, a ne rušiti. Ipak ako i s rušenjem možemo zaustaviti jugoslavenske zločince, to treba učiniti. Oni su i onako krenuli bezobzirno rušiteljski. Zaključili su konačno kako je praktički sav narod, a ne samo vodstvo na dubrovačkomu području orientirano prema nezavisnosti Hrvatske. Jugoslaviju žele održati pod svaku cienu. Tamo gdje narod Jugoslaviju ne želi, taj narod treba uništiti, odlučili su.
Nama je preostalo braniti se. I to koliko god je moguće organizirano i bez panike.
Shvativši kako jednostavno previše vriemena provodim vozeći se izmedju zgrade Obćine u Gradu i Kriznoga stožera na Gorici i za vrieme vožnje sam odsječen od informacija i mogućnosti brzoga reagiranja, poput ovoga slučaja s dizanjem u zrak ceste na Debelomu briegu, promislio sam kako bi bilo dobro lokacije Kriznoga stožera i Izvršnoga vieća na neki način približiti. Dežurni u Kriznomu stožeru u tomu trenutku je bio Frano Kršinić. Prenio sam mu svoja razmišljanja. Složili smo se kako bi Krizni stožer trebalo smjestiti u Grad. Sjedište Obćine se jednostavno ne smije micati iz Grada, jer bi nešto takovo simbolički značilo povlačenje.
-“Pa možemo se smjestiti kod mene u Bioložki institut. U prostor naše knjižnice, u utvrdi svetoga Ivana. Utvrda ima debele zidove, sigurna je, a blizu je Obćini,“ rekao mi je Frano.
-“Odlična ideja. Odmah ću dati nalog neka se to provede. Molim te pomozi koliko budeš mogao. Ti si tamo domaćin,“ odgovorio sam mu.
U utvrdu sam stignuo otići tek predvečer. U aquariju sam zateknuo veliki broj preplašenih ljudi, koji su se, kako su znali i umjeli, smjestili u polumraku izmedju bazena s ribama. Donieli su pokrivače i razporedili improvizirane ležaje po kamenomu podu. Zidovi utvrde ulievaju povjerenje.
U knjižnici sam uz brzoglase zateknuo Frana Kršinića i Juru Burića. Rekli su mi kako je cieli posao prebacivanja brojeva brzoglasa proteknuo brzo i jednostavno, a instalirani su bili i indukcijski brzoglasi, s kojima smo povezani i s udaljenijim dielovima Obćine poput Cavtata. Ti brzoglasi ne ovise o poštanskim centralama, nego samo o tomu imaju li izravnu fizičku žičanu vezu izmedju sebe. Nije mi bilo jasno kako su to u tako kratkom vriemenu naši tehničari uzpjeli ostvariti. U drugčijoj situaciji sigurno bih to pokušao saznati. Ovako sam se samo zadivio i okrenuo se drugim poslovima.
Krizni stožer je sad okruženi s ribama i ljudima. Aquarij je ne tako davno bio veliki, dopunski izvor prihoda Bioložkomu institutu kroz prodaju ulaznica ljubiteljima morske flore i faune, pretežito turistima. Gdje su sad turisti? A gdje su sad i projekti kojima se bave znanstvenici Bioložkoga instituta. Ostala im je briga o sebi, svojim obiteljima, ribama u bazenima i ljudima oko bazena.
Knjižnica ima prozor okrenut prema gradskoj luki. To je dragocjen izvor svjetla i zraka. JNA bi ga mogla pogoditi hitcem iz zapadnoga smjera. Procienili smo kako se izplati riskirati i ne zagraditi prozor. Sad je uostalom sve rizik. Uostalom rizik je izlaziti na otvoreni prostor, a dobar dio dana sam proveo hodajući ili vozeći se uokolo. Puno je opasnije biti na otvorenomu prostoru nego u knjižnici zaštićenoj s debelim zidovima i s jednim otvorenim prozorom. Srećom, većina pučanstva se ne ponaša poput mene, štuje znak obće opasnosti i nalazi se u skloništima. Poput ovoga ribljega.
Sviestni rizik koji preuzimam je znatan, ali kakov su tek rizik preuzeli na sebe naši ljudi koji su s oružjem u rukama na prvim crtama obrane! Jer više nema područja koje nije napadnuto i svuda su naše obranbene snage u iznimnoj opasnosti.
Viesti o napadajima JNA stižu neprestano sa svih strana. Negdje se radi “samo“ o topničkim napadajima, a negdje i pješačtvo JNA nastoji prodrieti na naše ozemlje. U prvu “lakšu“ skupinu spada Gruda, Stara Mokošica, Komolac, gdje je pogodjeno naše razklopno postrojenje, pa smo ostali bez struje, a malo zatim i bez tekuće vode, što je najteži udarac za cjelokupno pučanstvo.
Pješačtvo JNA nastoji prodrieti na području Brgata, Konavala, Osojnika i Čepikuća. Jadranska cesta je pod udarom zrakoplova, koji su izgleda pogodili jedan naš teretnjak blizu Ratca. JNA napada i s brodova, pa je tako jedna topovnjača jutros tukla prema Župi. Iza Lokruma je bila izronila jedna podmornica.
U Brsečinama je upaljena šuma, a gori i Obod. I Osojnik gori.
Uz sve viesti s bojišta, i panične pozive gradjana, treba riešavati i civilne poslove, premda više ne postoji ništa što nije povezano s agresijom. Rieč civil se u pravilu automatski povezuje s mirom. Sad takove asociacije više ne postoje. Sve što se radi povezano je s obranom od agresije JNA.
Stvari je sada nuždno riešavati trenutno i bez puno razmišljanja.
S INA-om je dogovorena racionalizacija obskrbe gorivom i usmjeritba prioriteta prema agregatima za struju. Agregate smo na vrieme pripremili, pa praktički svuda gdje je u pitanju održavanje vitalnih stvari imamo struju. Jedino vodoobskrba nije moguća, jer nemamo dostatno snažan i prikladan agregat. S druge strane, kad bismo ga i imali ne bi ga bilo pametno uporabiti, jer bismo na taj način odkrili kako imamo alternativni izvor vode preko kojega punimo vodospreme.
Manje je bitno to što ovako ne bi bila moguća uobičajena raztrošna potrošnja vode. Puno je opasnija mogućnost spoznaje u JNA kako nam bombardiranjem naših postrojenja u Komolcu nije u podpunosti prekinut dotok vode, jer bi ovaj alternativni izbor oni mogli odkriti i raketirati ga poput telekomunikacijskih odašiljača. Takodjer nedostatak vode moramo uporabiti kao argument u apelima za pomoć.
Dan i noć su se podpuno spojili. Brzoglasi u Kriznom stožeru okruženomu s ljudima i ribama neprestano zvone.
Polako se razdvajaju oprez i hrabrost, zahtjevi i požrtvovnost. Ljudi traže kruh – dostavlja ga se od Konavala, do Slanoga. Ljudi traže prievoz, Libertasovi i Dubrovkinjini vozači su spremni voziti. Kad bi se moglo prosudjivati samo po broju onih koji su spremni staviti glavu u torbu za Hrvatsku i za svoje sugradjane, od boraca s puškama, pa do vozača ili pekara – morali bismo pobiediti.