Gadne izmišljotine
Nedjelja 29. rujna 1991.
Djeca su još spavala kad sam se izkrao iz stana i pošao kupiti svježi kruh i mlieko. Parkirao sam se pored robne kuće Minčeta. Dok sam zaključavao samovoz iza svojih ledja začuo sam upečatljivo snažni bariton Iva Grgurevića:
“Pa ti se Željko budiš dosta rano s obzirom na to koliko vriemena noću pijan provodiš po kafićima!”
Nasmijao sam se i rekao:
“Ivo, drago mi je što si razpoložen za šalu. Oprosti, moram u butigu kako bi se brzo vratio doma djeci. Danas sam odlučio biti barem neko vrieme s njima. Idemo na misu, a kasnije možda i na kupanje. Krasan je dan. Moram im barem malo naknaditi to što sam ih inače podpuno zanemario.”
-“Stani, ja doista mislim ozbiljno. Sinoć sam u družtvu slušao tu priču. Jedan ozbiljan čovjek kaže da te je vlastitim očima vidio, kako se valjaš pijan.”
-“Ivo rekao sam ti. Drago mi je što te vidim kako se šališ. I ja bih se šalio, ali vjeruj mi, nemam vriemena. Znam koliko si dobar pjevač, ali nisam znao za tvoje humoristične sposobnosti,” uzvratio sam izkreno vjerujući u šaljivo opuštanje inače uglavnom ozbiljnoga Grgurevića.
Visokomu Ivu Grgureviću, viećniku u Skupštini Obćine, je vjerojatno sviest o izuzetnoj kakvoći baritona s kojim solira u crkvenom zboru, dodatni ili možda čak osnovni motiv za često javljanje za rieč i izlazak za skupštinsku govornicu. S toga mjesta često zna pretjerivati u kritici svega i svačega. Jedan je od onih koji ne nalaze nuždnim predhodno se dobro informirati, pa tek onda govoriti o odredjenoj temi.
Slušao sam Iva doista puno puta kako sa skupštinske govornice grmi o različitim temama. Slušao sam ga i u nekim drugim prigodama, na primjer za vrieme sjednica kluba viećnika HDZ-a, a nekoliko puta mi se najavljivao i dolazio na razgovor u moj ured.
Ivo je svestran u traženju izpravaka obćih nepravdi ali mu je ipak dominirajuća tema nepravda koju je u doba komunista osjetio na svojoj koži i sad je uporno želi izpraviti.
U trenutku sam pomislio kako mu je ova dosjetka izprika za još jednu priču o, po njegovim riečima, kriminalu u “Hidroelektrani”, gdje su mu omiljeni ciljevi upravitelj Vinko Bašić, pravnik Mario Duić i inženjer Milan Novak.
Grgurević drži kako su ova trojica izravni krivci što je njemu namienjeni stan u vlastničtvu "Hidroelektrane", bez ikakovog utemeljenja bio dodieljen tadanjemu tajniku obćinske skupštine Mirku Kokotoviću i njegovoj ženi Milki, poznatoj glumici. Ovomu bračnom paru bez djece je Hidroelektrana, u kojoj nisu bili zaposleni, dodielila veliki stan, a Ivo je, kao zaposlenik Hidroelektrane, sa svojom brojnijom obitelji bio uguran u znatno manji stan, koji, uz put budi rečeno, nije bio ni obćinski, niti je pripadao "Hidroelektrani".
-“Ovo što sam ti rekao je najozbiljnije. Uobće se ne šalim. Čuo sam kako se opijaš po kafićima do duboko u noć. Sinoć sam to slušao u jednomu vrlo ozbiljnomu družtvu. Rekao mi je to ozbiljan čovjek kojemu vjerujem,” nastavio je Ivo.
Pogledao sam ga dobro i shvatio kako se doista ne šali.
Zastao sam ne vjerujući svojim ušima.
O čemu se radi? Kakova je sad ovo podvala?
-“Znaš što Ivo. Ovo su sigurno izmislili neki koji su me vidjeli kako kasno noću prolazim kroz ulicu Bana Jelačića u kojoj živim. Znam tuda prolaziti i u tri sata poslije pola noći. Svaki put je ulica puna ljudi koji sjede ili stoje izpred kafića. Morao sam voziti posve polako kako ne bih nekoga udario, pa su me mogli dobro vidjeti. Jedan put sam čak prošao i na mopedu, sjedeći iza Pakiše Radice, koji me odvezao doma. Bilo je tri sata ujutro i jedva smo se probili kroz stisku. Uostalom i noćas sam, pri povratku doma, tuda prolazio u ranim jutarnjim urama. Netko izmedju toga bezbrižnoga svieta me je možda uočio i, onako iz dosade, konstruirao priču o mojemu pijanstvu.“
Kavanice i bezbrižni ljudi u ulici Bana Jelačića doista su prava suprotnost težkim noćnim urama koje provodim u sjedištu kriznoga stožera. Ni prošla noć, na žalost nije bila iznimka. Proveo sam je pokušavajući saznati što se dogodilo s konvojem teretnjaka koji smo poslali u Zagreb po oružje.
Situacija je bila višestruko frustrirajuća.
Za razliku od ranijih uzaludnih pokušaja, ovaj put su naši ljudi doista bili preuzeli oružje i krenuli natrag prema Dubrovniku. Moje i Miljenkovo veselje i dobro razpoloženje zbog konačnoga stizanja ozbiljne količine oružja, preokrenulo se gotovo u očaj kad smo saznali kako su kod Zadra naši ljudi upali u zasjedu.
Nazvao sam i dobio Petra Šalu. koji je na čelu zadarskoga kriznoga stožera. Potvrdio mi je ono što sam predhodno saznao od Miljenka i umirio me rekavši kako je akcija spašavanja naših ljudi i tereta po svemu sudeći provedena uzpješno.
Nakon prielazka Paškoga mosta konvoj teretnjaka “Dubrovkinje“ je, izgleda po naputku neke redarstvene obhodnje, nastavio prema Zelenomu hrastu umjesto prema Zadru, pa su ih dočekali četnici i pucali po njima.
Zadarske snage su se našle u blizini i priskočile u pomoć.
-“Ne šalim se. Kažem ti ponovno. Čuo sam kako noći provodiš pijan po kafićima,“ bio je uporan Ivo.
-“To je jedna težka glupost i gadna laž moj Ivo, ali što možemo. Sviet je takov. Tko zna što se još priča, a ti ili ja nismo čuli. Ja za to jednostavno nemam vriemena. Kad me vide, ti bi mi ljudi trebali odati priznanje, jer bi trebali shvatiti kako tu prolazim prema svojoj kući uhvatiti nekoliko ura sna prije nastavka posla, dok se oni tu bezbrižno zabavljaju. Umjesto toga izmišljaju ovakove priče. Jedan kaže drugomu kako me je vidio, onaj drugi kaže trećemu kako sam bio pijan, a treći četvrtomu kako sam pijan svake večeri. To ti tako ide. Što se tu može. A sad idem kupiti kruha i odnieti ga djeci. Oprosti Ivo, ali doista nemam vriemena.”
Krenuo sam prema trgovini ali me Grgurević uhvatio za ruku.
-“Stani, molim te! Ne radi se o rekla kazala. Priču mi je izpričao ozbiljan čovjek, uzoran otac fine obitelji. I ja sam bio pomislio, kako se radi o zabuni i rekao mu kako ti tu živiš pa je nešto pomiešao, ali on mi je rekao neka ga ne činim ludim. Kaže kako te je osobno vidio mrtva pijana a od drugih je saznao kako su te druge dane takodjer često vidjali noću u pijanom stanju za šankom.”
U tomu trenutku sam osjetio strašnu srčbu.
-“Kako se zove taj čovjek”, upitao sa Grgurevića
-“Nikola Luznik“.
- "Gdje stanuje?"
- "Blizu INE“
-"Sjedi sa mnom i odvedi me tomu čovjeku!“, rekao sam odključavajući samovoz i sjedajući za upravljač.
Grgurević mi se pridružio bez oklievanja.
Znači, govori istinu. Vjerojatno je doista čuo ovo što mi je izpričao, zaključio sam
Dok sam se vozio prema INA-inom crpki u meni je rastao gnjev. Šutio sam i vozio. Šutio je i Ivo. Vjerojatno shvativši kako bi svaka daljnja priča s njegove strane bila dolievanje ulja na vatru. U glavi mi se stvorila zbrka suprotstavljajućih misli.
Težki svakodnevni rad s jedne strane i gadne podvale s druge. Zašto uobće sebi dopuštam i dalje biti izložen ovakovoj situaciji? Ovo već prielazi svaku mjeru. Zar doista kao nagradu za sav svoj trud moram doživljavati ovakove priče na svoj račun? Raztrgan sam podpuno od silnoga obterećenja i rada u ovoj dvostrukoj ulogi, a neke budale me opisuju kao pijanca!
-“Kad prodješ INU skrenut ćeš uzbrdicom pored Zavoda za zapošljavanje,” prekinuo me mu razmišljanju Grgurevićev glas.
Moram se smiriti. Nemam izbora. Koliko me samo posla čeka. Posao je najbolji liek za srčbu. Moram vidjeti toga čovjeka i reći mu što mu pripada, pokušati s djecom provesti nešto vriemena, a onda se brzo vratiti k poslu, pomislio sam.
Odmah sam osjetio odredjeno opuštanje. Kroz glavu mi je opet krenula prolaziti lista ozbiljnih stvari koje trebam riešiti. U ovomu ili onom svojstvu.
Popis poslova koje moram obaviti se čini bezkonačnim. Pri tomu su aktivnosti Kriznoga stožera u stvari čiste obranbene pripreme, dok sjednice Izvršnoga vieća nastojim održavati u mirnodobskomu ozračju. Te sjednice su javne, na njima sjede novinari.
Održavanje, odnosno ne prekidanje uobičajenih supostupaka s jedne strane umiruje naše pučanstvo, a s druge pak strane na taj način se šalju miroljubive poruke i smanjuje se mogućnost provociranja intervencije JNA. Potrebito je na svaki, pa i ovaj način, barem odgadjati oružani sukob. Odgoda sukoba može značiti i definitivno očuvanje mira. To nam je osnovni interes. Netkomu tko se nalazi u Davidovomu položaju, nema smisla izpitivati utemeljenje legende o Davidu i Golijatu.
Sjednice i aktivnosti Izvršnoga vieća su tako na neki način istiniti privremeni zastor za sjednice i aktivnosti kriznoga stožera. Izim toga sjednice Izvršnoga vieća su nezaobilazne kad su u pitanju novci. Krizni stožer je osnovan i radi ali ne postoji zakon po kojemu bi on odobravao ili razporedjivao novce. Krizni stožer jednostavno nema svoj proračun.
U svemu sam spreman improvizirati, ali ne i s novcem. I u ovoj doista opasnoj situaciji treba občuvati regularnost razporedbe sriedstava. Sve treba biti legalno i demokratski odobreno. Izvršno vieće ima tu snagu.
Na ranijim sjednicama Izvršnoga vieća bilo je i opuštanja i smieha, ili je pak znalo doći do žestokih razprava. Ponekad su se razprave u svezi s nekom od točaka znale oduljiti. Sad je sve to nestalo. Svi članovi rade složno i brzo. Znaju ili osjećaju sve veću opasnost, te nastoje prinieti koliko je god moguće u ovoj utrki s vriemenom. Nastojimo predvidjeti svaki detalj.
Premda svi članovi Izvršnoga vieća a i Kriznoga stožera nisu o svemu jednako informirani čisto iz razloga što im Miljenko i ja ne stignemo prenieti sve što saznamo, a o nekim stvarima pak doista nije pametno puno pričati, sviest o velikoj vjerojatnosti kako ćemo biti žestoko napadnuti svakim danom je sve snažnija. Upravo iz toga razloga sve naše sadanje razprave su krajnje smirene i ozbiljne.
Ponašamo se poput ljudi koji su u svojemu životu prošli puno ratnih strahota. A gotovo smo svi rodjeni nakon drugog svjetskoga rata. Razgovaramo doista o svemu, pa čak i detaljno analiziramo načine saniranja mogućih razaranja, jedino nitko nikad ne spominje bilo kakovu mogućnost predaje.
Ovo je vrieme borbe za oslobodjenje od Jugo komunizma. S tom namierom smo se prošle godine i prihvatili posla. Ovo je naša životna zadaća. I u toj zadaći nema mjesta popuštanju.
Pred nama su daljnja izkušenja i zasigurno goleme preprjeke. Vjerojatno nam nedostaje sriedstava, nemamo ratnoga izkustva, možda nemamo dostatno znanja, ali imamo hrabrosti i odlučnosti u obilju.
Prošli smo pored INA-ine benzinske crpke i popeli se uzbrdicom pokrajnje ulice uz Zavod za zapošljavanje.
Zaustavili smo se izpred jedne prizemnice.
Ivo mi je pokazao vrtna vrata. Bila su odključana. Otvorio sam ih i došao do ulaza u kuću Pokucao sam. Grgurević je stajao iza mene. Otvorio mi je čovjek o kojemu je Ivo pričao. Odmah sam znao kako je to on, jer mu se na licu, čim me je ugledao, pokazao smrtni strah. Lice mu je u trenutku postalo bliedo poput voska.
- "Znate li vi tko sam ja?" - upitao sam ga bez pozdrava.
- "Ne poznam Vas, ali ja ništa nisam govorio protiv vas" – odgovorio mi je. Bio je podpuno zbunjen i izgubljen.
-"Kako nisi, kad sam te ja sinoć čuo," javio se Grgurević iza mojih ledja.
- "A to sam ja prepričao što sam čuo od drugoga" pokušao se nevješto opravdati bliedi čovjek.
- "Ne, rekao si kako si ti gospodina Šikića svojim očima vidio podpuno pijanog"- bio je uporan Ivo.
- "To si ti krivo čuo, ja sam samo izpričao kako sam o tomu čuo," branio se uporno bliedi čovjek.
- "Znate ja nemam ništa protiv Vas, kunem vam se", obratio se nesretnik ponovno meni.
Dok sam se vozio prema INA-i, u sebi sam nastojao suzbiti gnjev i u tomu sam uzpio sve do trenutka ulazka u dvorište kuće. Tad mi se srčba bila trenutno vratila, ali je i brzo izčeznula, kad sam vidio čovjeka i shvatio u kakovo ga je stanje dovela moja pojava na njegovim vratima. Gnjev je zamienilo žaljenje, pa čak i bojazan za klevetnikovo zdravlje. Još bi mi samo trebalo osjećati se krivcem za nečiji srčani ili moždani udar!
Ipak, dobro sam učinio, što sam reagirao na Grgurevićevu priču. Tomu čovjeku vjerojatno nikad u životu ne će pasti na pamet bilo što izmišljati. Neočekivano ga je stignula kazna.
Vjerojatno se pokušao napraviti važnim u očima svojih prijatelja, a izpao je ništavilo. Ivo sigurno ne će propustiti drugima izpričati ovaj dogodjaj. A ako ga i ne izpriča, čovjek to ne će moći znati i bit će mu težko izići medju sviet. Vjerojatno nije probliedio samo zbog straha nego i zbog srama.
-"Dovedite mi osobu koja vam je izpričala tu laž. To za vas može biti neka vrsta
iskupljenja," rekao sam sniženim i smirenim glasom i okrenuo se prema izlazu.
Dok smo odlazili, pratile su nas rieči obećanja i izprike bliedoga čovjeka. Bilo mi ih je težko slušati.
-„Sjedi. Odvest ću te natrag do Minčete,“ rekao sam Grgureviću.
-„Nema potrebe. Stanujem ovdje u blizini. Prošetat ću do doma,“ odgovorio mi je s neuobičajeno tihim glasom i s izpričavajućim izrazom lica. Nije se osjećao ugodno, premda mu nemam što zamjeriti. Pošteno mi je u lice rekao ono što je čuo i to mu može samo služiti na čast.
Kad bi samo bilo mogućnosti i vriemena za ovakovu riešitbu svakoga pokušaja klevete. Na žalost to je nemoguće postići. Ovo što sam učinio iznimka je od pravila. Priče se izmišljaju i izmišljati će se. Nije to ništa novo. Tomu se jednostavno ne može stati na put. To je neravnopravna bitka. Puno ljudi s puno vriemena na razpolaganju izmišlja priče o pojedincima koji se u pravilu nalaze u vremenskoj stiski, pa im je nemoguće za priče i saznati, a kamo li na njih reagirati.
Dok sam se, predhodno obavivši kupovinu, vozio doma, zaključio sam kako bi kavanama trebalo drastično skratiti radno vrieme.