Blokade sa svih strana
Ponedjeljak 30. rujna 1991.
Luka Korda me je nazvao i rekao mi kako je u viestima crnogorskoga krugovala, kojega sad Konavljani s osobitom pozornošću slušaju, nastojeći proniknuti u namiere svojih susjeda, objavljena smjena zapoviednika Vojno pomorskoga sektora Boka Krsta Gjurovića i njegovoga zamjenika Ivana Milišića.
Slutnje kako u svezi s Milišićem nešto nije u redu, a koje su me bile obuzele za susreta s Milanom Zecom na Prevlaki pokazale su se utemeljenima. Milišić je po svemu sudeći smienjen jer se u JNA sad ne toleriraju nikakove dobre namiere prema Hrvatskoj. To je bio razlog zbog kojega ga tada nisam mogao na brzoglas. Iz toga razloga je Zec na moje upite o Milišiću odgovarao onako neodredjeno.
Milišić je po svemu sudeći doista izkren i pošten. Tko zna što su učinili s njim i gdje je? Možda je smienjen baš zbog onih rieči koje mi je taj hrvatski častnik u JNA uputio kad smo se zadnji put čuli: Dok sam ja tu, nitko ne će napasti hrvatski teritorij.
S Krstom Gjurovićem je vjerojatno sličan slučaj, premda o njemu osobno nisam bio dobio isti dojam kao o Milišiću. S Gjurovićem je više kontaktirao Pero Poljanić. Opisao ga je na svoj način kao „krasnoga čovjeka“.
Gjurović i Milišić su bili najbliži suradnici i nije izključeno kako su im i misli i namiere bile slične.
Sad više na strani JNA nema čovjeka koji bi mogao reći nešto poput onoga što je rekao Milišić, i što je još više bitno, održati zadanu rieč.
Podielio sam svoja razmišljanja s Kordom. Složio se, a onda pokušao okrenuti razgovor u šaljivom smjeru:
-„Što se brineš? Sad je tamo glavni onaj tvoj Zec. Crnogorci su vas onoga dana kad ste se sastali, iste večeri u viestima dva puta pokazivali. I to na samom početku viesti sigurno po deset minuta.“
-„Pa što mi to nisi prije rekao,“ prekorio sam ga, hineći kako ne primjećujem njegov podrugljiv ton.
-„Jednostavno sam zaboravio, oprosti,“ odgovorio mi je.
-„Jesu li me samo pokazali ili su se mogle čuti moje rieči,“ upitao sam ga.
-„Kažem ti pustili su vas dugo. Liepo si govorio.“
-“Trebao si mi to prije izpričati. To što su pustili ono što sam rekao je dobar znak. Sigurno si vidio kako su moje rieči bile umirujuće i nitko od njih u Crnoj Gori sigurno ih nije mogao uporabiti kao izgovor za napad,“ rekao sam Luki.
-“Tako je. Nazovi Crnogorce neka ti pošalju snimku tebe i tvog prijatelja Zeca. Liepo ste izgledali skupa.,” rekao mi je Luka opet se vrativši šali.
Na kratko sam mu se pridružio u smiehu. Zdravo je uporabiti svaku takovu prigodu, inače sad tako riedku.
-“Ova stvar sa smjenama nije ni smiešna ni naivna,“ rekao sam zatim Luki, brzo se iz šaljivosti vrativši u ozbiljnost.
-„Imaš pravo. Zbog toga sam te i zvao,“ uzvratio mi je. Glas mu je zvučio ozbiljno i zabrinuto i s tim njegovim riečima smo završili razgovor.
Doista činimo sve kako bi se napetosti smanjile. Moj razgovor sa Zecom se težko može kvalificirati neprijateljskim, a eto i široko crnogorsko gledateljstvo se u to moglo uvjeriti. Pero Poljanić je bio istoga toga dana u Trebinju i tamo šetao ulicama sa svojim domaćinom Vučurevićem. Nije mi puno o tomu pričao. Spomenuo je jednom prigodom kako je “oduševljen inteligencijom toga primitivnoga čovjeka“. Pozvao ga je neka posjeti Dubrovnik, a Vučurević je poziv prihvatio.
Baš kad sam se spremao napustiti ured u Obćini, zaustavio me je poziv Hrvoja Kačića iz Zagreba:
-“Zovem Vas jer smo ovdje organizirali jednu skupinu dubrovačkih studenata, koji su spremni poći braniti Dubrovnik. Već imaju vojnu odjeću i cipele. Medju njima je i moj sin Ante.“
-“Izvrstno. Neka samo dodju. Hvala Vam što ste zvali. Ovih dana nemam baš često prigodu za zaveselit se,“ odgovorio sam mu.
-“Treba mi Vaša pomoć. Sve sam dogovorio, ali traže zahtjev iz Dubrovnika.“
-„Zar nije dostatna vaša rieč? Pa zar tu u Zagrebu ne shvaćaju u kakovoj smo mi situaciji? Govorim Vam samo kako bi olakšao dušu. Inače nema problema. Samo recite komu trebam poslati zahtjev i što bi trebalo napisati.“
-“Shvaćam Vas. I ja osjećam isto. Ali što možemo. Evo zapišite. Trebate poslati poruku ministru obrane Šušku. Dostatna je jedna rečenica u kojoj tražite naoružavanje i slanje već pripremljene skupine u pomoć Dubrovniku. Spomenite kao vezu moje prezime i prezime Kikerec. Napišite kako je sve dogovoreno u Vladi. Pošaljite, ako je moguće, telexom.“
-“Ne brinite. Učinit ću to vrlo brzo. Hvala Vam,“ rekao sam mu.
-“Čekajte! Spomenite uz dogovor u vladi i ime Nikola Šulić. Stavite i njegov broj brzoglasa Evo Vam ga,“ nastavio je Kačić
Zapisao sam broj, a ubrzo nakon toga smo završili razgovor.
U Sriedištu za obavješćivanje me Miljenko Bratoš dočekao sav uzrujan:
-“Poginuo nam je čovjek u Zadru. Vozač Niko Dubelj. U onoj četničkoj zasjedi.“
Zaustio sam nešto kazati, tek kako bih nešto kazao. Miljenko mi je olakšao situaciju nastavivši:
-„I ne samo to. Zadrani su propustili samo jedan teretnjak s nešto malo oružja. Većinu su zadržali za sebe.“
Bilo mi je to previše. Sjeo sam na prvu stolicu ne rekavši ništa. Na trenutak doista nisam imao što odgovoriti Miljenku.
Ne samo što se posve sami moramo brinuti o obstanku, nego je sve više pokazatelja kako su nas ostali odpisali. Možda su i sviestniji našega zemljopisnoga položaja od nas samih.
Neka nam dopuste uzeti barem dio oružja. Pa ne možemo ga izmisliti. A toliko toga je s odlazkom JNA palo u naše ruke diljem Hrvatske. Koliko samo u Pločama! Umjesto toga nam uzimaju i ono što smo težkom mukom uzpjeli pronaći. I pri tomu nam je poginuo čovjek!
Sve više ostajemo ovisni sami o sebi i svojim nevelikim snagama. A nesretni vozač teretnjaka Dubrovkinje na žalost nije prva nego već druga žrtva naših obranbenih priprema.
Prije pet dana na Rudinama je obavljeno testiranje naših prvih explozivnih proizvoda. Ručnu bombu koju je projektirao, i s ponosom mi je pokazivao nekoliko dana ranije, želio je sam testirati TUP-ov inženjer Šeren Ćatović. Upaljač nije bio dostatno dobar, pa mu je bomba explodirala u ruci.
Za vrieme pogreba na muslimanskomu dielu groblja na Boninovu, s tugom sam se pitao koliki će biti niz kojemu je Čatović na početku. A evo tri dana kasnije pala je i druga žrtva!
Poginuće inženjera Ćatovića nije spriečila djelatnike TUP-a u nastavku izrade oružja. Nastavili su što su započeli pod budnim okom svojega upravitelja i člana Izvršnoga vieća Ivana Vukića. Sukladno dogovoru izradjuje se oružje, koje je moguće napraviti. Nisu odustali od završetka izrade bombe, kobne po Ćatovića, nego su nastavili njegov posao. Uvjereni su kako mogu izpraviti tragičnu pogriešku u projektiranju i krenuti sa serijskom proizvodnjom. Kobna ručna bomba trebala bi se moći uporabiti i kao protu pješačka mina.
U zadivljujuće i iznenadjujuće kratkom vriemenu inženjeri u TUP-a su uzpjeli projektirati i napraviti zanimljivo i ubojito protu pješačko oružje, koje nazivaju „televizijama“ Željezna kućišta napunjena su s explozivom i zalivena s prednje strane sa smolom u kojoj su tisuće sitnih željeznih komadića: čavala, vijaka, matica i sl. Explozije ovih naprava, koje se mogu daljinski aktivirati, šalju pod kutom od 120 stupnjeva izpred sebe ubitačni snop željeza, koji briše sve na daljini od stotinjak metara.
E kada bi barem inženjer Ćatović i vozač Dubelj bili i ostali jedini poginuli u obrani na našemu području. Kad bi barem ostali jedine žrtve koje ćemo slaviti kao jedine junake koji su svojim dielom pokazali kako se treba postaviti u obrani domovine, prošlo mi je mi je kroz glavu dok sam pokušavao naći rieči utjehe i za Miljenka i za sebe.
Nisam to izgovorio glasno. Trebalo je naći nešto utemeljenije. Sjetio sam se izpričati Miljenku ono što sam čuo od Korde. U uzporedbi sa smrti i izdajama, tema smjene na čelu zapoviedničtva JNA u Boki Kotorskoj činila se nekako blažom. Premda je vjerojatno dugoročno za nas još nepovoljnija.
Tek što sam Miljenka informirao o odlazku nama sklonih častnika JNA, došao je jedan od dežurnih u Sriedištu i donio telex koje je poslalo zapoviedničtvo Vojno pomorskoga sektora JNA u Boki Kotorskoj!
Jedna nevolja u pravilu ne dolazi sama! Telex je potvrdjivao ozbiljnost situacije. JNA je blokirala sve morske putove prema Dubrovniku. Iz gružke i gradske luke ne smije izploviti ni barka. Svako plovilo će biti izloženo napadaju. Sriedište za obavješćivanje je dobilo takovu poruku naslovljenu dubrovačkoj lučkoj kapetaniji.
Obojica smo na trenutak ustali na noge i stajali bez rieči. Nova opasnost nam je u trenutku zaokupila cjelokupnu pozornost.
Odmah zatim smo sjeli i grozničavo pokušavali proniknuti u pozadinu telexa. Zaključci nam nisu bili ni malo optimistični.
JNA nas vrlo vjerojatno namierava napasti još jače. Nitko s njihove strane nije našao za potrebito o ovomu krajnje bezobraznomu i samovoljnomu potezu izviestiti čelnike obćine Dubrovnik, a i hrvatsko vrhovničtvo vjerojatno o tomu ne zna ništa. Ako je JNA imala bilo kakove razloge za ovakov postupak, a ti razlogi nisu bili povezani s nama, onda bi sigurno bili nazvali.
Jasno je kao dan, kako oni, blokirajući naše luke simbolički, ali i fizički blokiraju nas koji vodimo obćinu Dubrovnik. Ovo je dakle čisto neprijateljski čin i samo se možemo nadati i biti krajnji optimisti razmišljajući kako nakon ovoga ne će usliediti i napad. Kakov napad? Hoće li nas bombardirati s mora ili iz zraka. Hoće li nas ipak pokušati kontaktirati i postaviti nam neke ultimatume?
-“Možda bi bilo dobro nazivati po Boki Kotorskoj i izpitati o čemu se ovo radi,” rekao sam Miljenku.
-“Jasno je tu o čemu se radi. Koga to uobće više možeš nazvati tamo u Boki. Pa malo prije si rekao kako je tamo smienjen onaj Milišić. Nije to ni malo slučajno. Ti ljudi tamo su ludi. Trebamo se braniti i to je sve što nam preostaje,” uzvratio mi je Miljenko.
Njegove rieči su, na žalost, zvučile točno i istinito. Pokušaji nazivanja JNA u Boki bi pak mogla pokazati našu uzpaničenost odnosno našu slabost. Poglavito stoga jer tamo načelno nemamo koga nazvati.
-“Ipak, što može biti neposriedni povod za ovu nevjerojatnu eskalaciju,” upitao sam se glasno, ne očekujući Miljenkov odgovor.
-“Možda su u pitanju ovi europski promatrači. Sigurno su poslali svoja izvješća. A tko zna komu su stignula u ruke. U Zagrebu je puno špijuna. Marinović im nije smio ništa govoriti, a kamo li objasnjivati im gdje su naše snage. Možda su u JNA iz toga shvatili kako mi brzo jačamo, pa nas sad žele zaustaviti. Koje je ono bilo glupo predavanje!”
Miljenkove rieči su mi stignule kao odgovor na moja glasna razmišljanja i opet sam mu priznao kako njegove rieči imaju temelja.
-“Kažem ti, tamo u Zagrebu je sve puno špijuna. Izim toga oni su nesposobni. Sjeti se samo kako su reagirali na ovaj naš zahtjev za pojačanjem. To je nečuveno,” žestio se Miljenko.
Miljenkova srčba je bila krajnje razumljiva.
Pokušali smo, uzporedno s dovoženjem oružja, u Glavnomu stožeru izmoliti slanje barem jedne naoružane i uvježbane postrojbe. Zaključili smo kako je traženje naoružane postrojbe možda čak više obećavajuće od slanja teretnjaka s oružjem. Sjetili smo se doba kad sam na ovaj način uzpio iz Zagreba dobiti prvu profesionalnu postrojbu Zbora Narodne Garde. Pa valjda negdje u Hrvatskoj postoji još kakova, barem malena postrojbica koja bi mogla biti upućena u Dubrovnik!
Još jednom zanemarivši činjenicu kako bi sad na ovomu našem području o vojski i naoružanju trebao brinuti vojni uztroj, u koji ne spada civilna obćinska vlast, bili smo pokušali i na taj način na svoju ruku ojačati naše obranbene snage. Usliedilo je samo još jedno razočaranje.
Odgovor iz Glavnoga stožera hrvatske vojske, koji je podpisao načelnik general Tus, bio je krajnje obezhrabrujući.
Strašno je to što Glavni stožer nema mogućnosti pronaći jedan bataljun za obranu Dubrovnika, a još je strašnije to njihovo upućivanje na koordiniranje, u stvari traženje pomoći od regionalnih zapoviedničtava.
Nelogičnost do nelogičnosti. Prva je što bi zapoviedničtvo južnodalmatinske regije trebalo biti sviestno opasnosti koja prieti Dubrovniku. Ako nije, a iz naših vapaja za pomoć to bi se u Glavnom stožeru moralo zaključiti, onda bi baš Glavni stožer trebao osviestiti sebi podredjeno regionalno zapoviedničtvo, a ne upućivati na takov čin nas koji u tomu smislu nemamo nikakovu zapoviednu snagu.
Druga težka nelogičnost je u tomu što na nuždnost koordiniranja vojnih aktivnosti poziva onaj koji bi ih sam trebao koordinirati. Uostalom to mu je i osnovna zadaća, zbog toga i postoji! Što se to dogadja u Zagrebu? Nevjerojatan je nemar i bojkot prema svim našim apelima. Glavni stožer je ili nesposoban ili pak nemoćan iz nekih nama nepoznatih razloga.
Pored svega obrana je praktički u podpunosti dospjela u ruke donedavnih častnika JNA u koje se jednostavno moramo pouzdati. Nemamo drugog izlaza.
Ovo je u stvari za nas višestruka blokada. Ne znamo tko nas je više blokirao, JNA ili naš stožer u Zagrebu?
Razmišljao sam šuteći i gledajući prema Miljenku koji je takodjer bio zašutio i predao se svojim mislima. U tomu trenutku mi je sinulo kako sam nešto jednostavno zaboravio učiniti, premda sam i s tom namierom bio došao u Sriedište.
-“Nisam ti stignuo reći. Prije nego sam krenuo u Sriedište, zvao me iz Zagreba Hrvoje Kačić. Rekao mi je kako jedna skupina mladića Dubrovčana koji žive ili studiraju u Zagrebu čeka na odlazak u obranu Dubrovnika. Skupina je opremljena s vlastitim prikrivnim odielima i obućom. Medju njima je i Ante Kačić, Hrvojev sin. Željeli bi doći u pomoć, ali ne mogu krenuti ako mi ne javimo u Zagreb kako je to potrebito!, “rekao sam vadeći papirić na kojemu sam zapisao neke detalje koje mi je kazao Kačić.
-“U Zagrebu doista sjede na ušima. Što je njima? Jesu li jeli ludih gljiva? Rekao sam ti. Tamo vrvi od špijuna,” opet se razžestio Miljenko.
“Neka samo dodju. Napisat ćemo što god treba, je li tako?” nastavio je u trenutku ublaživši ton.
Uzeo sam list papira i počeo čitko prepisivati natuknice koje sam zapisao u razgovoru s Kačićem.
Miljenko je ustao i prišao mi kako bi mogao vidjeti što pišem.
-“Zašto Kačić nije, kao saborski zastupnik, sam otišao ministru obrane Šušku i objasnio mu situaciju,” čuo sam ga kako govori.
-“Možda je pokušao ali nije uzpio. Dogovorio je ipak nešto s Kikerecom i s ovim Sulićem. Znaš li koji je taj?“
-„Ne znam. Ali Kačić je to trebao dogovoriti ili sa Šuškom ili s Tusom,“ uzvratio mi je Miljenko.
-“Slažem se s tobom. Ovo je doista krajnje glupo. Zar je doista nuždno toliko u Zagrebu objasnjivati našu situaciju. Pa valjda ne postoji strah kako bi skupinica ljudi poslanih u Dubrovnik moglo oslabiti obranu Zagreba? Ovo je nevjerojatno. Ali ostavimo to. Odnesi ovu poruku do teleprintera i neka odmah pošalju telex.
Miljenko je, vidno boljega razpoloženja, uzeo papir i izišao, ostavivši me u mislima.
Ako ništa drugo barem smo jednomu užasnomu telexu kojega je poslala JNA i koji gotovo pa najavljuje napad, suprotstavili telex s kojim barem malo, u perspektivi pojačavamo našu obranu. Ipak sve je ovo što činimo samo simbolika. Ove će nas budale napasti, a mi smo u uzporedbi s njima podpuno nenaoružani. Što realno znači dvadesetak ljudi s puškama više ili manje? Ako i imamo nekoliko tisuća slabo naoružanih ljudi što je to prema zrakoplovima, razaračima i tenkovima JNA. Ipak trebamo se veseliti svatkomu pojačanju, razmišljao sam čekajući Miljenkov povratak.
Miljenko se vratio vrlo brzo i donio mi preslik telexa kojega je poslao.
-“Koliko mladića se skupilo? Što ti je rekao Kačić,” upitao me je dajući mi papir.
-“Nije mi rekao, ali držim, ne znam na osnovu čega, kako ih je dvadesetak. Možda mi je i rekao, ali sam previdio. Nekako mi se čini kako ih je oko dvadeset, a ne znam kako bih ti to objasnio. Možda sam u krivu.“
Kroz glavu mi je prolazio razgovor s Kačićem i nikako se nisam mogao sjetiti je li mi rekao koliko se mladića skupilo, a opet mi se po mozgu vrtjela brojka dvadeset..
-„Zasigurno svaka čast Kačiću. Šalje nam u pomoć vlastitoga sina. To je pravi pokazatelj domoljublja. I tim mladićima svaka čast. Samo neka se naoružaju i dodju,” nastavio sam.
- “Slažem se. Nije bitno koliko ih je. Možda će sa svojim primjerom pokazati put nekima drugima. Neka samo dodju. Valjda će ih naoružati, a ne poslati goloruke. To je ipak nešto,” rekao je Miljenko.