Zec na oštroj ponti

Petak, 20. rujna 1991.


Kad mi je tajnica rekla kako me iz Kumbora, gdje je smješteno zapoviedničtvo pomorske oblasti Boka, zove jedan častnik JNA, pomislio sam kako se opet radi o kapetanu bojnoga broda Milišiću.
- “Razgovaram li s predsjednikom Izvršnoga vieća”, začuo sam glas u slušalici.
- “U pravu ste. Kako vam mogu pomoći, odgovorio sam mu ne predstavljajući se s imenom i prezimenom. Učinim to u pravilu uviek kad mi se netko, tko me nazove, ne predstavi prvi. Nemam za to nikakovih posebnih razloga. To je samo dio mojega mentalnoga sklopa koji u svakoj prigodi traži mogućnost uzpostave pravde, pristojnosti i ravnoteže. Možda je to mnogima težko prihvatiti, ali jednostavno ne mogu iz svoje kože.
- “Ovdje je pukovnik Milan Zec. Zovem Vas da bih vam prenio ozbiljno upozorenje,” začuo sam glas s druge strane slušalice. Ton mi se trenutno nije svidio. U njemu je bila neka opasna mješavina neprijateljstva i prietnje.
- “Moram vam reći kako sam izuzetno iznenadjen. Ne znam o čemu govorite. Vjerujem  kako je rieč o nekakovoj zabuni. Recite mi o čemu se radi,” odgovorio sam mu izkreno. Kroz glavu su mi munjevito prolazili mogući razlozi njegova poziva.
-“Vaše paravojne snage ugrožavaju bezbednost našeg garnizona na Prevlaci. To se više ne može tolerisati. Mi ćemo morati reagovati. Mi moramo voditi računa o životima naših vojnika...”
-“Oprostite, ali doista vas ne razumiem. Molim vas objasnite mi o čemu se radi. Vjerujte mi, siguran sam kako se radi o nekom nesporazumu. Recite mi točno o čemu se radi, pa ću vam od sveg srdca pomoći kako biste odklonili bilo kakove sumnje. Siguran sam kako se radi o nekoj krivoj informaciji,” upao sam mu u rieč.
-“Ne radi se ni o kakvoj krivoj informaciji. Mi sve znamo i sve pratimo. Vaši bojovnici se spremaju napasti nas i njihove pripreme su sve jasnije. Mi to moramo sami spriečiti ako vi ne ćete ili niste u stanju obuzdati vaše bojovnike,” rekao mi je na to Zec.
O čemu se radi? Jesu li to njihovi zrakoplovi snimili one naše salonitne cievi? Možda ih je trebalo ukloniti. Ovako mogu postati izprika za njihov napadaj. Doduše od kad smo bili posjetiti naše snage na Debelomu briegu nešto smo ojačali. Uzpostavili smo dodatne obranbene položaje. Imamo ih i u Vitaljini. Medjutim sve je to zanemarivo u uzporedbi s onim što ima JNA. Ovo je vjerojatno provokacija, kako bi se dobilo opravdanje za napad, prošlo mi je kroz glavu.
-“Opet vam kažem. Uobće ne razumijem o čemu govorite. Budite sigurni, imate moju rieč. O  bilo kakovim lošim namierama prema vama s naše strane nema ni primisli,” rekao sam mu.
-“Dakle vi tvrdite kako ovdje u našoj blizini odnosno u blizini našeg garnizona na Prevlaci vi nemate vaših vojnih snaga. To jednostavno nije istina. Ima tu sva sila vaših bojovnika...”
-“Nisam vam rekao kako mi na tomu području nemamo naših snaga. Imamo ih naravno. Naše policijske snage i snage Zbora Narodne Garde razporedjene su i imaju zadaću suprotstaviti se mogućem terorizmu. To je sve. Bogu hvala, do sad nije bilo nuždno njihovo djelovanje, a uvjeren sam kako će tako i ostati. Vjerujte, oni nemaju nikakove zadaće ugrožavati vaš garnizon. Medjutim, ovo je nesretno vrieme za nas u Hrvatskoj. Terorističkih napadaja ima svugdje. Zbog toga  mi u našoj obćini želimo spriečiti pojavu bilo čega lošega. To je sve. Ako ste primietili pokrete nekih naših snaga, to vas uobće ne treba zabrinjavati. Gledajte na njih kao na pojačane policijske obhodnje i ništa više. Morate nas razumjeti. Ovo nije baš neko ugodno vrieme, ali uvjeren sam proći će. Vi se nemate zbog čega brinuti.,” rekao sam mu opet prekinuvši njegove obtužbe.
-“Brinemo se mi brinemo. To je naše pravo. Zato sam vas i zvao da vas upozorim. Ovo se više ne može tolerisati,” opet se javio Zec.
-“Mogu vam samo ponoviti ono što sam vam već rekao. Kao što vidim vi nemate neke konkretne primjedbe, nego izražavate samo obćenito nezadovoljstvo. Pokušavam vas razumjeti i shvatiti. Nego recite mi gdje je vaš kolega kapetan bojnoga broda Milišić. S njim sam razgovarao u više navrata. Možete li me prespojiti k njemu,” pokušao sam skrenuti s teme i malko ublažiti napetost.
- “On nije tu. Odlučeno je da vas ja nazovem. To je vama svejedno. Molim vas recite mi što će te preduzeti i hoćete li išta preduzeti,” javio se Zec razvidno izbjegavajući daljnji razgovor o Milišiću.
- “Imam jedan priedlog. Ako nemate ništa protiv, možemo se sastati i popričati. Meni ne bi bilo težko doći do Prevlake. Čini se kako bismo trebali razgovarati. Vi, vjerujte mi, imate krive informacije i dojmove. Ja sam spreman ovoga trenutka izići iz Obćine i dovezsti se k vama,” rekao sam mu.
Imao sam dojam kako je to bilo iznenadjenje za mojega sugovornika. Nastala je kratka stanka.
-“Dobro, ako insistirate. Možemo da se sastanemo na Prevlaci,” začuo sam glas s druge strane žice.  U stvari najbolje bi bilo kada bismo se sreli na mestu gde put iz Vitaljine izlazi na put izmedju Prevlake i Igala. Čekat ću vas tamo.“
-“Izvrstno. Krenut ću za pet minuta. Gdje se vi nalazite,” upitao sam ga premda mi je tajnica rekla prije nego me je spojila da Zec zove iz Kumbora.
-“Zovem vas iz Kumbora. Vi možete krenuti. Ja sam puno bliže. Čekat ću vas na kraju puta iz Vitaljine. Do vidjenja.”
Tako je završio naš razgovor. Nakon završetka razgovora, rekao sam tajnici kako odlazim na Prevlaku, pa mora stornirati sve zakazane sastanke, te neka pozove vozača Mata. Nazvao sam zatim Luku Kordu. Javio mi se s Grude.
-“Zvali su me iz JNA i rekli kako ih mi iz tvojih Konavala ugrožavamo. Reci mi znaš li je li se dogodilo nešto što bi oni mogli protumačiti kao ugrozu. Znaš li nešto što ja ne znam,“ upitao sam ga.
-“Ma pusti ih. Izmišljaju. Boje nas se. To ti je to,” odgovorio mi je Luka.
-“Pustimo to boje li se oni nas ili ne boje. Bitno je ne dati im nikakov povod. Moramo se dobro paziti.
-“Dobro, dobro,” odgovorio mi je Luka,” Ne brini. Nego ako ideš na Prevlaku mogu li ti se i ja pridružiti?”
-“Nemam ništa protiv. Samo, dogovorio sam se kako ću doći sam pa bih želio održati dogovor. Ako hoćeš pokupit ću te i ostaviti u Vitaljini dok se ne vratim. Slažeš li se,” upitao sam ga.
Odmah se složio.
Prevlaka je krajnja jugoistočna točka naše obćine. Do tamo i natrag treba voziti stotinjak kilometara, pa sam stoga pozvao vozača Mata. Mato me danju vozi i na kraćim relacijama, a noću, kad sam najumorniji vozim redovito sam. To je još jedna od absurdnih stvari. Kao što je absurdna i neobjašnjiva vožnja ugašenih svjetala kroz Župu.
Spuštajući se s Dubca prema Kuparima ponovno sam neko vrieme pokušavao to razčlaniti. Doista kakovoga smisla ima voziti se noću ugašenih svjetala, kako bi se na taj način izbjegnulo biti ciljem moguće vježbe u gadjanju za vojnike JNA, koji su razporedjeni po granici Župe dubrovačke s Bosnom i Hercegovinom? Zašto bi ti vojnici pucali noću, a ne bi pucali danju kad je vidljivost izvrstna?
U pokušajima razumievanja toga razvidnoga paradoxa prekinuo me je pogled na  hrvatski barjak koja je veselo lepršao izpred ulaza u hotelski kompleks JNA u Kuparima.
Od toga trenutka dalje nastojao sam se u mislima pripremiti za susret s pukovnikom Zecom na Prevlaki. Pitao sam se je li uobće imalo smisla na ovaj način reagirati na njegov poziv, ili mu jednostavno odgovoriti kako njegove obtužbe nemaju nikakovog temelja i završiti razgovor.
Možda bi takova moja reakcija polučila bolji rezultat. Taj čovjek, odnosno ti ljudi koje on predstavlja možda i ovako i onako ne će prihvatiti bilo koje objašnjenje po kojemu mi ne želimo nikakove sukobe i ne ugrožavamo nitkoga. Možda je njegov poziv bio samo dio smišljenoga scenarija opravdavanja napada na nas i ništa više. U tomu slučaju bi možda bilo bolje održavati ih u njihovom uvjerenju, kako su doista ugroženi s naše strane, jer smo mi izgradili ozbiljnu vojnu silu. Možda bi bilo bolje ne uvjeravati ih u našu miroljubivost. Postoji mogućnost kako bi se oni u tomu slučaju samo pripremali za obranu, a napadaj im ne bi padao na pamet. Ali što ako bi oni u tomu slučaju posegnuli za napadajem kao najboljim načinom obrane? Tko je taj Zec? Zašto mi se javio on, kad sam do sad komunicirao s kapetanom bojnoga broda Milišićem. Gdje je Milišić, razmišljao sam.
Luka Korda me je dočekao u  Grudi obučen u prikrivnu odoru. Onako sa  sunčanim naočalama izgledao je poput nešto krupnijega američkoga marinca.
-”Dobro sam procienio kako ne bi bilo najbolje kad bi i ti pošao na sastanak. Prepali bi se od tebe i odmah bi nas napali,” rekao sam mu čim je ušao u samovoz. Nastojao sam pri tomu zvučiti šaljivo.
Nasmijao se razvidno ponosan na svoj novi izgled.
U trenutku mi je kroz glavu prošlo kako to nošenje prikrivnih odora nije baš tako naivna stvar. Svaka suvišna prikrivna odora više, za JNA je povod više za agresiju. Pripadnici ZNG-a, pa i redarstva imaju razlog za nošenje takovih odora, ali ljudi poput mene ili Luke – nemaju.
Naša pojava u vojničkim odorama u ovoj explozivnoj situaciji samo može provocirati. JNA o tomu sigurno dobiva informacije i to ih može posebice brinuti i iritirati. Ako čelni ljudi u dubrovačkoj obćini nose vojničke odore, onda vjerojatno nešto namieravaju, mogu s pravom pomisliti tamo u JNA.
Što naše nošenje vojničkih odora može značiti  medju našim ljudima. Ništa osobito. Ne ću se više odievati u vojničku odoru. Evo, na primjer, u ovomu slučaju je izvrstno što vojnu odoru nisam imao na sebi. Inače bih, prije odlazka na Prevlaku bio morao otići doma presvući se u civilno odielo. Nema to smisla! I to svakodnevno presvlačenje može se tamo kod JNA analitičara protumačiti kao neka vrsta dvoličnosti s moje strane. Po potrebi se ponašam i govorim kao civil, ili pak izgledam i ponašam se ratnički. Ono paradiranje u zračnoj luci pred Predsjednikom i pred Lordom Carringtonom nije imalo smisla. I tad je informacija o tomu mogla doći do JNA. A što sam postignuo. Carringtonu sigurno to nije bilo simpatično. Uostalom to je i pokazao. A on je u neprestanomu kontaktu s JNA. I morali bismo ga čim je moguće više, u svakoj prigodi pridobivati na našu stranu.
„Ne ću više nositi tu odoru,“ promrmljao sam nerazgovjetno sebi u bradu i u trenutku zbog donesene odluke osjetio dodatno olakšanje u činjenici što više ne ću morati patiti zbog težkih čizama i neugodnoga mirisa hlača.
„Što si rek'o, upitao me Korda.
Ništa, ništa. Samo nešto razmišljam, odgovorio sam mu.
Nisam mu želio odkriti svoju odluku. Vjerojatno bi se protivio. Djelovao je sretno zbog svojega novoga prikrivnoga izgleda, pa je izgledalo iluzorno pokušati nagovoriti ga neka donese istu odluku glede odievanja koju sam upravo donio ja.
Pokušat ću ga nagovoriti u nekoj povoljnijoj prigodi, možda već kad se budemo vraćali s Prevlake, pomislio sam.
Uostalom, o svemu još treba promisliti. Trebam o tomu razgovarati i s Miljenkom. Premda Miljenko, s obzirom na svoju službenu dužnost, ima za nošenje odore više opravdanja od Luke ili mene. Zasigurno biti će mi lakše i ugodnije. Jedino je bilo praktičnije nositi samokres u koricama nego ga držati zataknutoga pozadi hlača izpod sakoa.
A i to nošenje samokresa nema nekoga osobitoga smisla. Ima samo neku malenu psiholožku vriednost. Prevlaka je, objektivno gledajući, mjesto najviše moguće opasnosti, a nisam imao mogućnosti zataknuti samokres za pojas jer sam jednostavno, zbog toploga vriemena zaboravio sa sobom uzeti sako. Samokres je tako ostao u pretincu za rukavice, izvan mojega dohvata, kad sam vani.
Vozeći se prema Vitaljini gledao sam uokolo i pokušavao uočiti naše vojne snage, kako bih pronašao bilo kakovo uporište za Zečeve obtužbe. Medjutim, na prve naše vojnike naišli smo tek na putu od Vitaljine prema Prevlaki i to na malenomu razkrižju preko kojega se vojnici JNA redovito voze prema svojoj izvidničkoj postaji. Tako su mi rekli naši vojnici kad sam na trenutak izišao pozdraviti ih.
Ako je Zec mislio na ovu malenu skupinicu koja duboko u našem ozemlju kontrolira prolaz prema Vitaljini uz spremnu preprjeku od bodljikave žice, onda je zbiljno pretjerao, pomislio sam.
Luka Korda se takodjer izkrcao i ostao s našim vojnicima, a Mato me je nastavio voziti nizbrdo prema obali Boko Kotorskoga zaljeva.
Kad smo izišli na cestu koja uz more spaja Prevlaku s Igalom, nismo tamo našli baš nitkoga. Zaustavili smo se kratko vrieme i izišli iz samovoza gledajući uokolo.
-Vidite li možda nekoga zeca,“ upitao sam Mata.
-„Kako to mislite,“ odgovorio mi je zbunjeno.
-„Znači još je u šumi,“ rekao sam i povećao Matovu zbunjenost.
Objasnio sam mu zatim kako se čovjek s kojim se imam sastati preziva Zec, kako bih ga umirio. Nasmijao se s olakšanjem.
Cesta od Kumbora do mjesta gdje smo se trebali sastati u uzporedbi s cestom iz Dubrovnika zasigurno je deseterostruko kraća, ali mi smo stignuli prije. Upitao sam se je li to što me Zec nije dočekao slučajnost ili namiera.
A onda mi je palo na pamet kako je Zec došao dosta prije nas pa nas nije želio čekati na ovomu nepovoljnomu mjestu. Rekao sam Matu neka nas odveze prema Prevlaki odnosno Ponti Oštroj.
Iz vojarne su razvidno opazili naš samovoz odmah čim smo izišli na cestu uz more. Dok smo prilazili stražarskoj kućici i brklji na ulazu na ulazu u vojni kompleks na poluotoku, bilo je primjetno kako se naoružani vojnici s kacigama na glavama naglo pokreću i jure u svim pravcima, poput jata preplašenih ptica.  Do malo prijašnji mir zamienila je svojevrstna strka.
Dok smo se zaustavljali nama u susret je žurnim korakom krenuo jedan častnik u pratnji dvojice vojnika. Izišao sam iz samovoza.
Častnik mi je prišao i pružio mi ruku:
-“Dobro došli. Ja sam komandant garnizona. Iz Kumbora su mi najavili vaš dolazak. Pukovnik Zec će stići brzo. Zamolio vas je da ga sačekate,” rekao mi je a zatim se napadno odmah udaljio s čime mi nje dao znak kako ne želi ili mu nije dopušteno razgovarati sa mnom.
Situacija je bila pomalo groteskna. Mato i ja u košuljama kratkih rukava, a oko nas vojnici u debelim vojnim odorama, s kacigama na glavama i s oružjem u rukama.
Odšetao sam  u sjenu stražare, sjeo na jedan kamen i počeo bacati  kamenčiće u čisto i mirno more.  S mjesta na kojemu sam sjedao mogao sam vidjeti  veliki dio puta prema Igalu iz kojega se smjera trebao dovezti Zec.
Nakon nekoliko minuta pojavio se jedan jeep ili „kampanjola“ kako se to vozilo uobičajeno naziva u JNA slovaru. Pratio sam ga pogledom dok je velikom brzinom prilazio k vojarni. Polako sam ustao sa svojega kamena i krenuo dočekati ga. Vozač jeepa se zaustavio naglo kočeći. Uz vozača je sjedao jedan vojnik, a na stražnjem sjedalu još trojica. Dvojica koja su sjedala sa strane brzo su otvorila vrata i izkočila iz vozila. Za njima je iz jeepa izišao maleni častnik koji je bio sjedao po sriedini. Kad je krenuo prema meni zaključio sam kako se radi o mojemu današnjem sugovorniku. I on kao i svi vojnici u jeepu bili su odjeveni u težke vojničke odore s kožnim opasačima i naramenicama i, kao i svi vojnici na ulazu u vojarnu,  na glavama su imali kacige.
Jedva sam suspregnuo smieh. Taj nagon prema smiehu pomognuo mi je lice učiniti krajnje prijateljskim i opuštenim, premda sam u sebi prema tim naoružanim spodobama, koji na takov način dočekuju dvojicu civila osjećao neku mješavinu odbojnosti i priezira.
- “Ja sam pukovnik Milan Zec,” rekao mi je maleni častnik prišavši mi i pružajući mi ruku. “Nadam se da niste previše čekali.”
-“Željko Šikić, a ovo je moj vozač Mato,” odgovorio sam mu s prijateljskim smieškom, prihvaćajući njegovu pruženu ruku i pokazujući prema Matu koji je stajao nekoliko koraka dalje.
- “Predlažem da se sklonimo sa sunca. Možemo da razgovaramo tamo kod stražare,” rekao mi je Zec na to. Njegov pogled je bio izpitivački, ali je u isto vrieme sadržavao i neku mješavinu nesklonosti i straha. Nije mi se svidio.
Ovaj čovjek je opasan, boji se i stoga je spreman na sve, pomislio sam. Trebam biti oprezan. Treba ga udobrovoljiti.
-“Tamo je baš ugodno. Sjedao sam tamo uz more dok sam vas čekao. To je izvrstan priedlog,” odgovorio sam mu.
Krenuli smo zajedno do mjesta odakle sam bacao kamenčiće u more. Zapoviednik garnizona je rekao vojnicima neka iznesu stolice. Vojnici su ga munjevito poslušali. Dok sam predhodno sjedao na kamenu, nisu se toga bili sjetili.
Sjeli smo i započeli razgovor u četvero.  Uz Zeca i zapoviednika vojarne sjeo je još jedan častnik.
Odlučio sam prvi progovoriti kako bih steknuo prednost odnosno kako se razgovor ne bi zaputio u nekomu neugodnomu smjeru.

- “Kao što vidite, ovo je doista dobra ideja. Dobro je što smo se upoznali. Liepo je vrieme, a nitko od nas nema razloga za bilo kakovu zabrinutost, zar ne,” započeo sam.
-“U redu. Vreme je doista lepo i dobro je što ste došli. Ali stvari nisu baš tako lepe kao što izgledaju na prvi pogled,” odgovorio mi je Zec.
-“Vaši bojovnici se ponašaju neodgovorno i ugrožavaju ove naše mlade vojnike. Mi se moramo za njih starati. Ako su u opasnosti moramo da ih zaštitimo. Zato sam vas nazvao,” nastavio je.
Dok je govorio pogledao sam prema drugoj dvojici častnika. Lice onoga koji me dočekao i predstavio mi se kao zapoviednik vojarne, ali nije spomenuo svoje ime i prezime, bilo je opuštenije. Možda mu je vrieme dok smo čekali dolazak ostalih pomognulo u svladavanju napetosti. Dapače imao sam dojam kako me promatra s odredjenom dozom prijateljske naklonosti.
-“Ponovit ću vam pred vašim kolegama ono isto što sam vam rekao telefonom. Vi nemate nikakovoga razloga za zabrinutost. Ne pada nam na pamet ugrožavati bilo koga od vas, a najmanje mlade ročne vojnike. Svi oni imaju svoje obitelji. I svi vi zasigurno imate svoje obitelji. I ja imam svoju. Nitkomu od nas nije ni u kakovomu interesu ugrožavati naše obitelji. Dapače za to ne vidim ni jedan jedini razlog. Evo zar ovdje liepo ne razgovaramo uz more. Zašto bismo bili loše razpoloženi jedni prema drugima...”
-“Ali vaši bojovnici se ne ponašaju baš tako. Imamo mnogo primedbi od naših vojnika i starešina. Uostalom što će vama sva ta vojska koju ste podigli.”
Nevjerojatno je što se kao predstavnik strane koja je objektivno stostruko slabija nalazim u poziciji uvjeravati mogućega protivnika kako se nema čega bojati. Je li ovo samo traženje izprike za napad? Ne izgleda kako glume. Prestrašeni su. Zbog čega, pitao sam se.
Jedan razlog za taj razvidni strah mogao bi biti zbog širenja informacija po istočnim medijima o velikomu broju dobro naoružanih ustaša u Konavlima, a drugi, onaj podsviestni, sigurno je potencialni gubitak značenja JNA, pa prema tomu i gubitak mogućnosti privilegija, napredovanja, a možda čak i posla. Tomu se može dodati i strah od nepoznatog, klasični iracionalni uzročnik nespokoja.
S druge strane gledajući možda se radilo o čisto psiholožkim pripremama za napadaj, koji bi oni mogli tumačiti kao odgovor na naše provokacije ili pak prevenciju, kako bi nas odvratili od napadaja.
- “Evo malo prije sam prošao kroz Konavle. Susreo sam neke naše ljude i upitao ih ponašaju li se loše prema vama ili pak znaju kako se netko prema vama loše ponašao. Ne znaju ni za kakov incident. Sve je mirno i normalno. Što se pak tiče vašega upita što čine naši redarstvenici i gardisti, ponovit ću vam: Mi želimo spriečiti prienos ili razvoj bilo kakovih terorističkih aktivnosti na područje naše obćine. Vi sigurno znate u kakovoj situaciji se nalazi ciela Hrvatska. Veliki dio je izložen oružanoj pobuni. Ljudi ginu. Mi ovdje smo, Bogu hvala, u boljoj situaciji. Kod nas nema nikakovih nereda. I zbog toga se nije za čuditi što nastojimo svim silama neka tako i ostane. To je sve. Evo ovo ljeto smo praktički ostali bez turista. A ništa se ovdje nije dogodilo. Što bi bilo kad bi se nešto dogodilo. Ne bi nam se turisti vratili godinama. Svima nama je u interesu mir. I nama u Dubrovniku i ljudima u Herceg Novom. Bio sam tamo nedavno i vidio kako je i ovdje sezona propala...“
Dok sam govorio nedaleko od nas pored Zečeve „kampanjole“ i našeg Renaulta zaustavio se kombi s velikom oznakom TV Titograd.
- “Evo stigoše i novinari. Hoćete li da mi se pridružite? Žele da nas čuju i vide zajedno. Trebali su doći odmah za nama, ali smo mi bili brži,” rekao je Zec ustajući sa stolice.”
Na njegovu licu bila je primjetna dramatična promjena. Odjednom je nestalo onoga neprijateljstva i napetosti. Kako utjecaj medija zna biti blagotvoran!
To je bio razlog Zečeva kašnjenja. Izviestio je njihove novinare o mojemu dolazku. To i nije tako loš znak. Dapače. Ako žele moje miroljubive poruke znači kako i sami tomu teže. Ili je možda sve to samo gluma, razmišljao sam dok sam sliedio Zeca koji je krenuo prema kombiju.
 -“Drugovi novinari dobro došli. Evo mi ovdje razgovaramo lepo prijateljski. Izvolite snimajte, “ dočekao je sretni Zec crnogorske novinare.
Stali smo pred kamere jedan pored drugoga. Iza nas je bila spuštena ulazna brklja u vojarnu, koju su kamere vjerojatno mogle uhvatiti u kadar baš zbog nizkoga Zečeva rasta. Sićušni Zec je, široko se razkrečivši odmah počeo govoriti o JNA kao temelju Jugoslavije, njezinoj slavnoj ulozi i veličanstvenoj misiji, te kako je JNA danas glavno uporište obrane države. Dosta diplomatski je spomenuo kako smo tu evo zajedno i razgovaramo kako bismo unapried riešili moguće probleme.
Dobio sam dojam kako su novinari jedva čekali čuti nešto od mene. Zečeve rieči su im se, kao i meni, možda činile previše obćenitima. U trenutku sam odlučio maximalno sliediti Zeca u obćenitostima.
Ako se Zec ponaša poput političara s riečima koje nisu ništa novo, zašto to ne bih učinio i ja. Uostalom ja sam ipak po svojemu položaju puno bliži politici nego on, pomislio sam
Rekao sam kako me pukovnik Zec ljubazno nazvao, kako bismo u razgovoru mogli odkloniti bilo kakove moguće uzroke problema, jer je, na žalost, ovo vrieme u kojemu problemi niču koliko god ih svi mi nastojali izbjegnuti i otkloniti. U razgovoru sam pukovniku Zecu predložio sastanak, kako bismo se bolje upoznali, a on je to prihvatio, pa smo evo, upravo ugodno razgovarali. Nastavio sam rekavši kako je izvan pameti svaka špekulacija o bilo kakovim našim lošim namierama prema susjedima, podkriepivši to s činjenicom što je herceg novska tržnica tradicionalno mjesto prodaje konavoskih poljodjelskih proizvoda, a put kroz Hrvatsku je veza Crne Gore sa svietom i mi je ne želimo ometati. Govorio sam o otvorenosti granica za protok ljudi i roba, kao nečemu dobromu i prirodnomu. Uporabio sam tako prigodu implicitno naglasiti kako smo mi dvije države, naravno uz obvezni dodatak o nuždnosti mirnoga dobrosusjedskoga, ali ne zajedničkoga života.
Izbjegnuo sam spomenuti kako mjesto na kojemu se nalazimo, odnosno gdje se nalaze vojarne JNA pripada obćini Dubrovnik odnosno Hrvatskoj. O tomu jednostavno nisam rekao ništa. Zašto bih dolievao ulje na vatru. Medjutim, to se vjerojatno moglo podrazumievati kad sam naglasio kako se častnici i vojnici „ovdje“ mogu osjećati podpuno sigurno. Nema nikakove potrebe za brigu, naglasio sam i rekao kako JNA ovdje može i treba djelovati i živjeti u uobičajenomu mirnodobskomu režimu.
Govorio sam možda nekih pet minuta i nitko od reportera me nije prekidao. Kad sam prestao govoriti, kamere su odmah bile ugašene, a reporteri su se, zahvalivši se meni i Zecu, ukrcali u svoj kombi i okrenuli natrag prema Igalu.
-“Dakle, dobro je da smo se našli. Vi pripazite na vaše bojovnike. Nema potrebe za daljnjim razgovorom. Slažete li se, upitao me Zec. Na njegovomu licu je još trajao uzhit zbog ostvarenja mogućnosti govora za dalekovidnicu. I ostala dva častnika pokazivala su dobro razpoloženje.
Pružio sam im ruku, pozdravio se s njima i ušao u samovoz. Činilo mi se to najpametnijim. Najbolje je razstati se na vrhuncu razumievanja. Svaki daljnji razgovor bi mogao nešto pokvariti, pomislio sam.
Zec i njegovi kolege ostali su gledati za nama. Samo što nam nisu mahali! 
Kod naše kontrolne točke pridružio nam se Luka Korda.
-“S dalekozorom sam sve promatrao. Kako je bilo? Što ste razgovarali? Vidio sam, bili su i novinari. Što si im rekao, “obasuo me pitanjima kad smo krenuli prema Grudi.
Zaustio sam mu izpričati kako je sve proteknulo kad me prekinuo:
-“Čekaj moram ti nešto odmah izpričati. Ovo je zbilja nešto strašno!”
Okrenuo se prema meni, koji sam sjedao na stražnjemu sjedalu. Odlučio sam to učiniti, kako bih pred JNA protokolarno naglasio svoju službenu civilnu poziciju. Inače uglavnom sjedim do Mata, kad on vozi. A većinom sam sam za upravljačem Renaulta.
-“U jednom trenutku je ondje pored nas bio naišao teretnjak pun vojnika JNA. Bili su strašno uplašeni kad su nas vidjeli. Mogli smo ih sve zarobiti ko ništa. Mogli smo im uzeti i oružje i teretnjak. Palo mi je to na pamet, ali sam odustao kad sam se sjetio kako si ti tamo dolje. I znaš što još. Jedan vojnik mi je prstima kriomice pokazao znak V,” pohvalio mi se Luka sav zažaren od zadovoljstva.
-“Vjerujem ti, ali je dobro što nisi ništa pokušao. Oni su doista uplašeni, medjutim ne treba ih dirati. Samo neka stoje tamo. Nego, vidi li se negdje u Konavlima TV Titograd? Ako se vidi propitaj se kod nekoga večeras jesu li što emitirali od ovoga danas na Prevlaki?”
- “Ne brini vidi se. Pogledat ću to sam. A sad mi reci o čemu si dolje razgovarao?”
- “Slažem se s tobom. I oni dolje su bili uztrašeni. Medjutim, ne mislim kako je to nešto silno dobro. U stvari nisam siguran. Težko mi je donieti dobar zaključak,” odgovorio sam mu a zatim sam mu opisao svoj susret sa Zecom i novinarima.
Na izlazku iz samovoza na Grudi Luka mi je rekao:
-“Tako dakle. I ti i Pero se u isto vrieme šetate i ostavljate obćinu. Baš me zanima što je Pero učinio kod Vučurevića.”
Ostao sam zatečen. Moj izraz lica je Luki pokazao kako o tomu ništa ne znam.
-“Zar ti ne znaš kako je Pero otišao u Trebinje,“ upitao me je.
-“Nemam pojma. Nije mi ništa rekao. Uostalom ni ja njemu nisam rekao kako idem na Prevlaku. Nisam to učinio jer sam nešto krio od njega. Jednostavno sam zaboravio reći. Moje tajnice znaju gdje sam, ako bude pitao. Nisam rekao ni Miljenku. Pero vjerojatno nije meni rekao iz istoga razloga. Zaboravio je. Ovo je strašna utrka, moj Luka,” rekao sam mu.
-“Možda mu ti nisi rekao jer si zaboravio, ali on je to učinio namierno. Vjeruj mi,” rekao mi je Luka.
Odmahnuo sam glavom i sjeo na njegovo dotadanje mjesto do Mata.
Pero je znači bio u Trebinju. Odakle je to Luka saznao. Možda ga je o tomu informirao netko iz Grada. Možda je, dok sam bio sa Zecom, on tamo s našim vojnicima slušao radio Dubrovnik. Trebao sam ga pitati, pomislio sam nakon što smo krenuli prema Gradu.
Zasigurno je dobro što se Pero sastao s Vučurevićem. Jedino bi bilo bolje otići tamo zajedno. A bilo bi bolje i zajedno otići na Prevlaku. Ali ovako smo istovremeno obavili dva posla,razmišljao sam dalje.
Zatim sam u mislima analizirao jesam li na Prevlaki rekao nešto suvišno ili sam nešto propustio reći. Osjetio sam zadovoljstvo jer nisam pronašao neki propust.
Hoće li ove moje i Perove mirotvorne aktivnosti biti plodonosne?
Vjerojatno sam barem na kratko uzpio umiriti Zeca, koji je po svojemu ponašanju i stavovima primjerni predstavnik nama krajnje neprijateljske struje u JNA. Ako Zeca iz prieteće neprijateljske šume nisam doveo do ražnja, barem sam ga doveo do Ponte oštre i slikao se s njim. I to je uzpjeh. Po načinu kako se ponašao sigurno će mu goditi vidjeti svoju sliku na dalekovidnici. Kako sam mu tu mogućnost pružio baš ja, predstavnik strane koju on nesumnjivo drži neprijateljskom, možda će baš iz toga razloga ublažiti svoj stav i svoj strah koji osjeća prema nama. Daj Bože ako sam postignuo i više od ovoga minimuma.

Nastavak