Smiešni pokušaj

Petak 23. kolovoza 1991.


“Svestranačko vieće traži sastanak s nama. Trebalo bi im izići u susret. Imaš li vriemena sutra,” upitao me jučer Pero Poljanić brzoglasom.
“O čemu se radi,” odgovorio sam mu s protupitanjem.
“Nemam pojma, samo su rekli kako im je žurno. Trebalo bi ih primiti već sutra ako je to tebi ikako moguće, odgovorio mi je Pero.
„Pa ti bi ipak trebao znati nešto više. Vidio sam u novinama kako su kod tebe bili Tkalec i Matić. Pisalo je kako su tebi iznieli svoje stavove, nakon što HDZ nije pristao na promjenu Izvršnoga vieća, koju oni traže. Morali su ti nešto reći. Zašto su onda bili kod tebe?“

Članak u žutom ST-u bio je neka vrsta vulgarne najave napada u mojemu smjeru. Nastavilo se profinjenije kroz takozvane ozbiljne medije.
Krenulo se istovremeno na dva načina.
Prvi, vezivanje dubrovačkoga autonomaštva uz moje ime, se već do sad pokazao neuzpješnim, jer je doista krajnje neutemeljen. Nešto poput dokazivanja kako se vatra može zapaliti s pljuskanjem vode. Ipak o tomu se dosta piše. O toj temi odgovarao sam na pitanja nekolicine novinara, izmedju kojih je u ponedjeljak bio i novinar beogradske Borbe Dragan Banjac. Srbima, točnije Jugoslavenima bi dubrovačka autonomija zasigurno bila sjajna stvar u uzporedbi s jasnim hrvatskim identitetom Dubrovnika.
Novinar Antun Švago je u svemu pronašao mogućnost za pisanje velikoga sastavka, u kojemu je izvrstno uočio kako se vrieme pokušaja obnavljanja Dubrovačke republike, zbog kojega je pekar Zvonimir Kisić krajem sedamdesetih bio osudjen na tri godine zatvora, ne može uzporedjivati s sadanjim vriemenom. Ono je bila Jugoslavija a ovo je Hrvatska. Hrvatima  je u ono doba obnova Dubrovačke značila bieg iz Jugoslavije. Sad nemaju od čega bježati jer su svoji na svojemu. Kisiću je tada u stvari bila sretna okolnost, jer se zalagao za obnovu Dubrovačke Republike, a ne za samostalnost Hrvatske. Inače bi mu zatvor bio sigurno bitno dulji.
Drugi način napada prema meni našao je svoje utemeljenje u formiranju Hrvatske vlade demokratskoga jedinstva. Moji protivnici dosjetili su se kako me eliminirati  na sofisticiran način, odnosno kroz primjenu prakse s državne razine.
Dubrovačke oporbene stranke u tomu smislu su se lako složile i uputile su odgovarajući  zahtjev HDZ-u. Naišli su na neočekivano oštar odgovor.
Iz HDZ-a su stali čvrsto u obranu Izvršnoga vieća, naglasivši njegov dobar rad i višestranački sastav, i u svojemu odgovoru se zapitali zašto se, umjesto  traženja promjene demokratski izabranoga i uzpješnoga tiela, ne traže promjene medju „starim strukturama, koje još uviek prevladavaju u Obćini“.
Stranke su se tad obratile za pomoć Peru Poljaniću, a pojavili su se u novinama i članci u kojima se na više ili manje otvoren način traži smjena aktualnoga Izvršnoga vieća. Doduše jedan od novinara, Božo Vodopija, našao je izpravnim obratiti se izravno meni. Dao sam mu interview, a on ga je vrlo korektno prenio na gotovo dvije stranice Dubrovačkoga vjesnika.
Moje izjave su ovih dana i inače počele češće vidjati u novinama. Tomu je pomoglo i novoosnovano obćinsko press sriedište. Mogao bih, kad bih htio svakodnevno govoriti i slikati se za novine. Inače, vodjenja konferencija za tisak prihvatio se mladi liečnik Hrvoje Jelavić.
Na prvoj konferenciji bili smo Pero Poljanić, Gjuro Korda i ja. I naravno u novinama su o tomu donesena izvješća. U Slobodnoj Dalmaciji sam dapače nabrojen kao član obćinskoga kriznoga stožera! Novinar Luko Brailo vjerojatno mi nije želio podvaliti. Dobio je popis članova i objavio ga je. O svojoj ostavci ne govorim, kako bi se u javnosti izbjegnulo povećanje ionako velike napetosti. Uostalom i ne znam jesam li još član. Peru sam rekao neka me izbriše, a ne znam je li to učinio. Jedino me više ne zove na sastanke. Luka Bebić se nije javio s prihvaćanjem moje ostavke. Nisam više član de facto. De iure i onako nije bitno. Ipak volio bih kad me se ne bi spominjalo kao člana, jer doista tamo ne pripadam. 
Novinari prirodno žele što više materiala za svoja izvješća, javnost želi imati mogućnost pročitati i saznati što je moguće više. Nisam siguran kako je sve to nuždno i koristno.

„To je bila samo formalnost. Potaknula ih je promjena vlade, pa bi željeli nešto slično. Vidjela žaba kako konja podkivaju pa i ona pružila nogu,“ odgovorio mi je Pero.
„Pa razgovarali su s tobom. Što onda sada traže?“
„Ne znam, samo su zatražili sastanak. Traže nas obojicu i došli bi predstavnici svih stranka. To je sve što znam,“ odgovorio mi je.
Vidio sam kako mi nema smisla dalje ga propitivati. Pogledao sam u svoj razpored. Bio je pretrpan. Ipak učinilo mi se kako bih trebao prihvatiti stranački zahtjev kojega su mi evo poslali po Peru kao tekliču. Želio sam konačno vidjeti o čemu se radi i iztjerati stvar na čistac. Sastanak koji sam imao zakazan na uru popodne učinio mi se najpogodnijim za odgodu.
„Ura popodne bi bila jedino moguća. Je li to u redu,“ upitao sam Pera.
„U redu je. Rekli su mi neka im samo javim kad smo slobodni,“ odgovorio je.

Pred početak današnjega sastanka Pero se držao nekako napadno nevješto.
Zatim je počeo smiešni niz.
Pero i ja smo sjeli za jednu uzdužnu stranu stola, a naši gosti za suprotnu. Uz tu suprotnu stranu  stola smjestili su se predsjednici dubrovačkih ogranaka HKDS-a, HDS-a, HNS-a, SDA-a, DSAH-a i HSLS-a Antun Matić, Siniša Tkalec, Željko Filičić, Fehim Vukotić, Palj Djekaj i Ivica Šurković, te predstavnik SDP-a Zdravko Bazdan, a uz njih su sjeli i naši stranački kolege predsjednik HDZ-a Luka Korda, tajnik Boris Filičić i Ivo Lise.
Nakon što je Pero s nekoliko izričaja pozdravio naše goste, prepustio je rieč predsjedniku Svestranačkoga vieća Siniši Tkalecu. Ovaj nije puno oklievao:
-“Mi predstavnici dubrovačkih stranka, sastali smo se i zaključili kako u dubrovačkoj obćini vlada jedna informacijska blokada, koja je neodrživa i čije uzroke trebamo pronaći i odkloniti. Gradjani trebaju znati što se poduzima. Medjutim to nije sve. Razpravljali smo o puno toga s čim smo nezadovoljni. U Obćini treba stvari mienjati. Ovako se dalje ne može...”
Zastao je gledajući prema meni.
Pogledom sam prešao preko lica sa suprotne strane stola.
Jedini, meni jasno skloni pogled pronašao sam u Ivu Lisi.
Je li se nakon onoga reagiranja u obranu Izvršnoga vieća u HDZ-u nešto promienilo? Prema tomu  kako su sjeli, Korda, Filičić i Lise svrstali su se zajedno s SDP-om i drugima i traže nekakovu odgovornost. Koga drugoga nego mene? Ili Pera ili nas obojice. Kako to nisu došli do nas posebno i rekli nam o čemu se radi? Možda su rekli Peru, a meni nisu. Možda Pero zna puno više, a pretvara se? Ovo je smiešno i absurdno. Većinska stranka zajedno s oporbom traži odgovornost od svojih članova koji su obćinski čelnici, prošlo mi je kroz glavu.
Bilo je primjetno kako se od mene očekuje nekakov odgovor. Sliedeći Tkalecov pogled i Pero se šutke okrenuo prema meni.
-“Izvolite, nastavite. Recite o čemu se konkretno radi. Samo nastavite. Volio bih znati u čemu je problem. Ja još uviek ne shvaćam na što mislite. Ili ti Pero možda znaš nešto više”, rekao sam okrenuvši se prema Poljaniću.
-“Samo nastavite gospodine Tkalec,” pridružio mi se Pero.
-“Svi znamo kako je dubrovačka obćina ugrožena i kako će se trebati braniti. Medjutim, pripreme za obranu su vrlo loše, odnosno o njima se ništa ne zna. Mi se gospodo moramo pripremiti za obranu. Obćina odnosno Izvršno vieće tu ništa ne poduzimaju. Od predsjednika Skupštine i predsjednika  Izvršnoga vieća tražimo objašnjenje.” nastavio je Tkalec.
Ovo sve je prava ludost. Poglavito glede Korde. Što on tu čini sa suprotne strane stola? Pa prije uru mvriemena smo Pero, Miljenko, on i njegov brat Gjuro razgovarali o načinima  uzkladjivanja planova obrane izmedju redarstva i ureda za obranu. Dapače zadužili smo Miljenka i Gjura neka još jedan put prodju kroz kalkulaciju i izidju s optimalnim brojem pušaka, strjeljiva i raketa kako bi se to nabavilo preko Djogića. Pero i ja nakon ovoga sastanka odlazimo u Atlantsku razgovarati sa Savinom u svezi plaćanja.
Pero je opet ostao šutjeti, pa sam morao odgovoriti. Uostalom bilo je vidljivo kako svi nazočni ne očekuju odgovore od Pera nego od mene.
-“Moram priznati kako ste me iznenadili, gospodine Tkalec”, počeo sam. Na licima preko puta vidjelo se veliko izčekivanje, što ću reći. Možda su moje rieči bile protumačene i kao odredjeni početak mojega priznanja, kako sam učinio nešto pogriešno. Ako su tako na trenutak  i pomislili moje sliedeće rieči su im bitno promienile dojam.
-“Iznenadjen sam jer ste to rekli vi, koji ste član Obćinskoga kriznoga stožera, koji je pak najmjerodavniji za obranbene pripreme. Članom ste postali baš na moj priedlog. A ovdje pored mene u osobi predsjednika obćinske skupštine Pera Poljanića sjedi osoba koja je na čelu Obćinskoga kriznoga stožera. Vama pak drugima ovdje nazočnima o obranbenim pripremama dakle najbolje mogu govoriti predsjednik Kriznoga stožera i njegov član...”
-“Pa i vi ste član toga kriznoga stožera,” u rieč mi je upao Tkalec vidljivo zatečen i u neprilici.
-“Bio sam ali nisam više. Prije deset dana sam dao pismenu ostavku, pa  nisam u tieku dogodjaja oko kriznoga stožera. Takodjer, moje je mišljenje kako nije osobito mudro s informacijama o obranbenim pripremama izlaziti u javnost. Na taj način se s jedne strane onima koji nas ugrožavaju daju informacije o našoj snagi i spremnosti, ali isto tako i povod za zbiljni napadaj. Pripremati se treba tiho i u nadi kako do napadaja nikad ne će doći, zar ne Pero?“, završio sam obrativši se Poljaniću.
“Slažem se u podpunosti s gospodinom Šikićem”, podržao me Pero na svoj uobičajeni način.
Tkalec se počeo meškoljiti od razvidne nelagode. Taj čovjek je nesporno  pošten i odan Hrvatskoj. Medjutim dosta je nagal.
Smiešni niz se zatim nastavio. U pomoć Tkalecu je priskočio Antun Matić:
“Dubrovačka javnost je krajnje nezadovoljna s izborom direktora Festivala,” rekao je možda tek kako bi prekinuo neugodu svojega kolege. Medjutim, na taj način dao mi je još bolju prigodu za usmjeravanje ovoga čudnoga sastanka prema kraju. Čekali su me puno vriedniji poslovi. Izim toga  opet sam bio prisiljen odgovoriti, jer je pitanje bilo upućeno u mojemu smjeru, a Pero se činio kako se ni to njega ne tiče.
Matićevo skretanje s obrane na Festival razotkrilo je definitivno kako je cilj sastanka bio napadaj na mene. Tko ga je pokrenuo? Koliko su nazočni sudjelovali u njegovim pripremama, je li Pero bio umješan. Ne znam. Medjutim razvidna je bila napadna promjena teme, čim se uvidjelo kako me se promašilo. Kad ne bi bilo tako, zasigurno bi me ostavili na miru i počeli Pera propitivati o obrani i obranbenim informacijama.
“Vieće festivala je republička ustanova, u kojoj je član Pero Poljanić, a Izvršno vieće u tomu tielu nije zastupljeno nakon što je član Izvršnoga vieća dao ostavku upravo iz razloga zbog kojih ste vi nezadovoljni,” odgovorio sam Matiću.
Pero je opet ostao šutjeti. S druge strane stola počeo je tihi žamor. Iz smjera HDZ-ove trojice, čulo se nešto poput “opet festival”, “nije vrieme za priču o festivalu”, “pustimo festival”, “to nije sad važno”. Matić napadno nije svoje “festivalsko” pitanje preusmjerio prema Peru, nego je brzo otvorio drugu temu. I opet je pitanje usmjerio prema meni:
“Kako je zapoviednik obrane postao Željko Pavlović. Tko je to odlučio? Ljudi se pitaju i tvrde kako to nije ni malo dobro riešenje.
Očekivao sam kako će Pero nešto reći u korist svojega štićenika, medjutim nastavio je šutjeti.
“Pavlović je  postavljen iz Republike, a osobno sam tomu neuzpješno prigovarao puno prije vas. Tu na žalost, ni Izvršno vieće, ni ja, nemamo nikakovoga utjecaja. Uostalom, bolje mi je o tomu ništa ne govoriti. Gospodin Poljanić je kao predsjednik kriznoga stožera obćine Dubrovnik puno mjerodavnija osoba od mene za razpravu o toj temi”, rekao sam.
Pero me nije ni pokušao dopuniti. Antun Matić mu je dapače pomogao s još jednim naglim skretanjem teme:
“Čudna su ta kadrovska riešenja. Kako je na primjer došlo do postavljanja Gjura Korde za šefa redarstva?”
Čim sam čuo pitanje znao sam kako se mogu odmoriti od odgovaranja. Za obranu Gjurove redarstvene kvalificiranosti puno je mjerodavniji njegov brat Luka, koji je do toga trenutka sjedeći  na istoj strani stola s Matićem djelovao poput čovjeka kojemu ciela situacija u kojoj bi mogle biti pokrenute smjene na čelu Obćine, nije osobito mrzka.
Medjutim, nakon što je Matić prozvao njegovoga brata Gjura više nije bilo dvojbi. Luka je možda mogao podnositi razvidne napade u mojemu smjeru, možda ih je čak, podsviestno ili sviestno, i podržavao, ali napadaj na njegovoga brata bio je nešto puno veće i od mene i od HDZ-a. Nije mogao, a vjerojatno nije ni pokušao, skriti srčbu u svojemu glasu, kad je oštro uzvratio Matiću:
“Gjuro vam smeta, a Puljizević vam nije smetao! To je strašno. To doista nisam očekivao od čelnika ogranka jedne hrvatske stranke. O čemu mi to ovdje govorimo. Gjuro je uostalom postavljen od strane ministra unutarnjih poslova. Obćina ga nije niti postavila niti ga može smieniti. Bunite se što je dokazani Hrvat zamienio Jugoslavena.
Matiću je pomoć došla s neočekivane strane. U razpravu se uključio profesor Zdravko Bazdan. Nakon razvidnoga neuzpjeha taktike čekanja, sa svoje je dotadanje pričuvne pozicije sam krenuo u bitku.
“Bez obzira na sjajnu protu argumentaciju predsjednika Izvršnoga vieća, ja i dalje držim kako se dubrovačka obćina nalazi u informativnoj blokadi,” počeo je.

Tek na ovomu sastanku shvatio sam kako se Bazdan nalazi u vrhovima SDP-a. To mi ranije nije bilo poznato. Bazdana poznajem od  pučke škole, i s njim sam uviek bio u korektnim, čak prijateljskim odnosima.  Za vrieme vladavine komunista srećući Bazdana uobće nisam bio sviestan njegove povezanosti s Partijom. Imao sam i zadržao dojam kako se radi o čovjeku, kojemu su demokracija i humanizam puno bliži od samovlasti i izključivosti. Medjutim, Bazdan je ipak ne samo član Partije nego se u dubrovačkoj partijskoj hierarhiji nalazi vrlo visoko, čim su ga postavili za predstavnika SDP-a u Višestranačkomu vieću. Ipak Zdravko  zasigurno spada u one benigne partijaše, kojih je poput njega bio priličan broj. U suprotnomu bi život pod komunističkom vladavinom bio još puno teži.
Kao inteligentan čovjek Bazdan se na početku sastanka nije ni pokušavao umiešati u rušilačke pokušaje Tkaleca i Matića, od čijeg bi uzpjeha zasigurno najviše profitirao SDP, koji je sada u dubrovačkoj obćini praktički stjeran u mišju rupu.
Svaka promjena vlasti u obćini Partijašima bi zasigurno izgledala kao sjajan i obećavajući dogodjaj.

Vidjevši kako nitko ništa ne komentira Bazdan je nastavio:
“Osim toga odnos prema Festivalu je uistinu neprimjeren. Sjetimo se samo ovogodišnjega otvorenja”, nastavio je.
Novo spominjanje Festivala izazvalo je pogledavanje i gundjanje nazočnih:
“Kakov  Festival? Ostavimo Festival”.
Situacija je postajala sve smiešnijom. Bazdan je izgledao poput čovjeka koji mora iznieti svoje primjedbe, jer je od svoje stranke dobio takovu zadaću. Na njegovomu licu je pak već nakon nekoliko prvih rečenica bila primjetna rezignacija. Ono što je za njegovu stranku loše za većinu ostalih stranka  je dobro.
“Pogledajte što je turističkom sezonom! Turista nema. Hoteli su prazni. Netko mora biti odgovoran za ovakovo stanje”, nastavio je.
Ostali su ga počeli gledati u čudu. Pa zar mu nije jasno što je uzrok nedolazka turista? O čemu to on priča?

Bazdan je sigurno bio sviestan kako to što je rekao nema nikakovoga smisla, ali se držao svojega zadatka. A koliko je njegov pokušaj bio baš bez ikakovog temelja najbolje pokazuju turističke brojke objavljene u novinama. Možda bi imalo smisla tražiti krivca kad bi podbačaj bio 5, 10, 20 posto. Ali kad stranih turista 5. kolovoza 1991. u uzporedbi s ne baš sjajnom 1990.-tom ima stotinu puta manje, onda je doista svatkomu jasno kako je uzrok tomu neka katastrofa. I susjedi Talijani se nisu usudili ovdje provesti niti dan svojega ferragosta. Hrvatska je izvrgnuta oružanim napadima. Dubrovačka obćina je dio Hrvatske i premda je u njoj još uviek relativno mirno, već su i ovdje zabilježeni prvi pucnjevi na području Župe i Konavala. Uostalom to su zabilježile i naše novine. Novinar Joško Čelan je zbog toga doputovao iz Splita i počeo iz Dubrovnika objavljivati reportaže, kao s bojišta. Strani mediji to sigurno prenose. Začudno je što je ovdje i ovih tristotinjak stranaca. Vjerojatno su procienili kako se izplati riskirati, jer za uzvrat imaju prigodu uživati u izuzetno čistom moru i nenatrpanomu Gradu.

Bazdan je nastavio obavljati svoju partijsku zadaću:
“Obćina djeluje po krajnje nedemokratskim načelima. Na primjer  Izvršno vieće je sastavljeno samo od članova HDZ-a.”
“Informacija ti je podpuno pogriešna. U Izvršnomu vieću više od dvije trećine nisu članovi HDZ-a. Sjeti se koliko je nekomunista bilo u predhodnomu Izvršnomu vieću. Je li bio i jedan”, odgovorio sam mu s protupitanjem.
HDZ-ova trojica su se kod mojega iznošenja podatka o malomu broju članova HDZ-a u Izvršnom vieću medjusobno značajno pogledala.

Paradoxalna je to situacija. Komunisti su nezadovoljni jer ih nema u Izvršnomu vieću, a HDZ je nezadovoljan jer je u Izvršnom vieću premalo njegovih članova. I  jedni i drugi u meni vide krivca. I jedni i drugi su u pravu, ali mi ne mogu ništa prigovoriti. SDP ne može reći kako ga nije briga što je Izvršno vieće višestranačko, ako u njemu nema aktualnih komunista. HDZ ne može prigovoriti, jer je izpunjen njegov osnovni zahtjev o Izvršnomu vieću bez i jednoga člana SDP-a.

“To mi je veliko iznenadjenje. Imam podpuno drugčije podatke”, odgovorio mi je Bazdan preskočivši mi odgovoriti na upit. Njegovo iznenadjenje je djelovalo podpuno izkrenim.
Bazdan se zatim vidljivo bez ikakovog entuzijazma vratio svojemu notesu i prielazio je preko njega tražeći što bi još trebao reći. Nitko nije pokazivao želju za uključenjem u razpravu. Svi za stolom smo stali izčekivati, što će to zabavno SDP-ov predstavnik još iznieti. A nastavak je uistinu bio takov.
“Obćina Dubrovnik je u Hrvatskoj uvjerljivo na prvomu mjestu po smjeni direktora. I čelnika u obćinskim organima i ustanovama takodjer. Na primjer smienjen je sekretar za narodnu obranu Edi Bulić. Dapače sad je on čak poslan na poček. Radi se o pravomu revanšizmu”, nastavio je.

Bazdan je tako ponovio  tezu svojega partijskoga šefa Ivice Račana, koji je u jednom interviewu Slobodnoj Dalmaciji prije dva mjeseca prigovarao Splićanima  zbog smjene osam direktora, ali ih u isto vrieme pohvalio kako su ipak puno bolji od Dubrovčana koji su, premda ih ima trostruko manje od Splićana,  promienili gotovo četiri puta više direktora komunista, njih čak 30!
U ovomu slučaju hrvatske stranke u Dubrovniku nisu zadovoljne iz suprotnoga razloga. Za njih promjene direktora teku presporo i premalo ih je!

Kako je bilo razvidno komu su rieči upućene, a nitko se nije javio s komentarom, morao sam nešto odgovoriti premda sam već bio odlučio razpravu u podpunosti prepustiti drugima.
“Edia Bulića je u demokratskomu postizbornomu postupku formiranja Izvršnoga vieća zamienio Miljenko Bratoš. Edi Bulić je od tada čak deset mjeseci, ne radeći ništa, primao plaću a sad je poslan na poček, i to je sve. Gdje je tu revanšizam? “ rekao sam.

Poček je domišljati naziv za status nesretnih ljudi koji su diljem Hrvatske, a posebice u najugroženijim krajevima poslani kućama jer nemaju što raditi. S nadom kako će doći dani kad će se opet stvoriti uvjeti za normalno poslovanje i rad, te zbog skrbi o njima i njihovim obiteljima, oni ostvaruju pravo na minimalnu plaću, a redovito im se uplaćuje i zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Nakon što je patent izkušan u nekoliko dubrovačkih tvrdki, Izvršno vieće je uz pomoć već u tomu izkusnoga svojega člana, upravitelja TUP-a Ivana Vukića, krenulo u primjenu počeka i u obćinskoj administraciji. Slučaj Edija Bulića samo je jedan od puno njih. Dapače u njegovom slučaju se Miljenku Bratošu bilo lako odlučiti, jer čovjek doista nije imao što činiti.
Obćinska uprava je inače glede počeka nešto složenija nego što je to na primjer TUP ili Atlas. U gospodarstvu je lako uočiti ima li se ili nema posla. S državnom administracijom je to dosta teže. Dapače, u izvanrednim situacijama poput ove, administracija i objektivno može imati više posla nego u normalnim vriemenima. Državna uprava uostalom donosi propise oko počeka, a zatim i kontrolira njihovu provedbu. Nešto poput Zavoda za zapošljavanje, gdje ima najviše posla onda kad je nezaposlenost najveća. Državna i obćinska administracija su stoglave hidre. Ako im se odsieče jedna glava odmah narastu dvije nove.

“A kako je bilo 1945? Sve ste smienili. I ljudi su bili sretni ako su ostali živi. A sad više od godinu dana nakon izbora većina vaših  je ostala na svojim mjestima. Gotovo sve držite u svojim rukama. Kako možete biti nezadovoljni? Bunite se ako je došao netko novi”, uključio se Luka Korda još uviek pod dojmom prozivanja svojega brata Gjura.
U tomu trenutku je postalo jasno kako stranke s hrvatskim predznakom i SDP u Svestranačkomu vieću u stvari ne mogu izgladiti svoje osnovne razlike. Na trenutak ih je bila ujedinila uobičajena ljudska osobina, miris mogućih promjena, ali se to razbilo o zid argumenata.
Bazdan ipak nije prestao. Razvidno je bio odlučio odraditi svoj posao do kraja, premda je i njemu i svima ostalima bilo jasno kako on nema nikakovih izgleda na uzpjeh. Dapače svaka nova kritika koju bi izrekao samo je podcrtavala jaz izmedju njegove stranke i stranka sa slovom H na prvomu mjestu. Musliman Vukotić i Albanac Djekaj neutralno su šutjeli, premda sam imao dojam kako bi kod glasovanja stali na “H” stranu.
“Suradnja sa susjednim obćinama iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore praktički je zamrla”, uporno je nastavio Bazdan izcrpljivati svoju listu.
Opet ga je dočekalo gundjanje s njegove strane stola. U sebi sam mu priznao kako ta njegova primjedba ima težinu.
Na stranu činjenica što komunistima još ne može izići iz glave prestanak bratstvo jedinstvenih piknika na tromedji triju republika, koji su se redovito održavali svake godine, i koje je najvećim dielom plaćala obćina Dubrovnik, odnosno Hrvatska. Koliko god to bilo absurdno, bilo bi za nas puno sigurnije kada bismo mogli, barem uz pomoć naših komunista održati barem privid prijateljstva. Možda bih trebao o tomu razgovarati s Bazdanom i vidjeti što se dade učiniti, razmišljao sam gledajući kako Bazdanovi kolege iz Svestranačkoga vieća s jasnom odbojnošću dočekuju njegove rieči.
A Bazdan je nastavio ne osvrćući se na učinak:
“Mi u SDP-u držimo takodjer krajnje neprimjerenim odnos obćinske vlasti prema Narodno oslobodilačkoj borbi. Posebno bih iztaknuo loš položaj u kojemu su se sad našli antifašistički borci odnosno njihov savez, kojega obćinski čelnici u podpunosti ignoriraju.
Nisam mogao suspregnuti osmieh slušajući njegove rieči. Pogledao sam Pera Poljanića. I on se smješkao. Vjerojatno se kao i ja sjetio sastanka s predstavnicima Saveza Boraca kad je osupnutim starim partizanima rekao neka sa sobom sliedeći put na sastanak dovedu prevoditelja na hrvatski jezik.
“Što se tu može prigovoriti? Zar nije bilo previše nametanja jedne istine o drugomu svjetskomu ratu? Nemaju se ti borci što buniti,” odgovorio mu je Tkalec.
“Sad su druga vriemena. Ti borci su problematični. Medju njima ima pravih zločinaca. Ja znam neke od njih. Zato smo osnovali i povjerenstvo za iztraživanje partizanskih zločina. Tu nema povratka. Nema više slavljenja dana oslobodjenja Dubrovnika. Naš obćinski dan je proslava svetoga Vlaha. Tu se nemate što buniti. Vrieme slavljenja partizanskih zločina je prošlo. A kako nema slavljenja onda se stari partizani osjećaju loše. Te njihove proslave i njihova važnost je jednostavno prošlost. To morate shvatiti i prihvatiti”, iznenada se u razpravu uključio Pero.
Bazdan se nije dao. Dapače vratilo mu se razpoloženje.
“Rekao bih još jednu primjedbu i s tim bih završio”, rekao je obraćajući se  više svojim kolegama iz Višestranačkoga vieća nego mene i Peru.
Kako nitko nije odgovorio, nastavio je:
“Obćinska vlast se poniela krajnje arogantno promienivši nazive ulica. To je jednostavno neprihvatljivo u demokratskim državama.”
Ne znam je li mu bilo poznato kako je Antun Matić, koji je sjedao pored njega, predsjednik obćinskoga povjerenstva za promjenu naziva ulica! Ako nije odmah mu je postalo jasno.
“Obćinsko povjerenstvo kojemu sam predsjednik provelo je krajnje demokratski postupak i analiziralo veliki broj priedloga gradjana. Dugo smo i naporno radili. Do sad smo dobivali samo pohvale. Doista je trebalo osloboditi se krajnje neprimjerenih naziva ulica koje su komunisti i partizani nametnuli. Tko se tu može buniti. Dali smo ulicama imena po ljudima koji su nešto značili u hrvatskoj poviesti i zamienili krajnje problematične nazive nametnute u totalitarizmu”, po malo uzrujano uzvratio mu je Matić.
To je bio kraj Bazdanovih primjedbi.
“Ovdje se pričalo o puno toga, ali glavno pitanje nije postavljeno. Priča se kako je odnos izmedju vas dvojice predsjednika jako loš. Je li to istina,” javio se u tomu trenutku Željko Filičić.
“Čudim se takovom pitanju. Nas dvojica smo uistinu dobri prijatelji, odgovorio mu je Pero kao iz puške.
U tomu trenutku glave su se okrenule prema meni.
Filičić je dobro postavio pitanje. Nije stvar u tomu jesmo li Pero i ja prijatelji nego kako se slažemo. Prijatelji jesmo. Barem što se mene tiče, a vjerojatno je tako i s Perove strane. Pero mi je drag i simpatičan. I ja sam njemu. Barem sam bio. Ali ovdje nije rieč o prijateljstvu nego o slogi, o mogućnostima zajedničkoga promišljanja i djelovanja. Tu stvari, ruku na srdce nisu u redu. Dapače, dosta su loše. Premda su se u ovih nekoliko dana opet popravile odkad smo počeli u Atlantskoj zajedno tražiti novac za oružje. Izmedju mene i Pera nema pravoga povjerenja. To je ključ. Daleko smo od doba od prije godinu dana, kad je izgledalo kako ništa ne može narušiti našu slogu. Ipak, Pero ima pravo. Trebam odgovoriti isto kao i on. I pri tomu ne ću ništa slagati. Ako to prihvate bit će najbolje. Javnost ne treba dodatno uzrujavati, prošlo mi je kroz glavu. Svoje oklievanje nastojao sam prikriti sa smješkanjem.
“Tako je. Pero i ja smo dobri prijatelji. To je činjenica,” rekao sam.
“Kad je tako imam priedlog. Objavimo priobćenje s ovoga našega sastanka. Ako biste imali malo strpljenja pročitao bih vam nekoliko rečenica koje sam u medjuvriemenu složio”, javio se ponovno Željko Filičić.
Izvrstno, ovaj put se našao netko tko me je zamienio u slaganju zapisnika, pomislio sam.
Na izlazu iz viećnice izmienio sam još nekoliko rečenica sa Zdravkom Bazdanom. Dobio sam dojam kako mu je pao kamen sa srdca. Obavio je svoju zadaću, a sa mnom je ostao u istim korektnim  odnosima kao i do sad. Vidio je kako shvaćam u kakovoj se situaciji nalazi. Mi predstavljamo doista udaljene političke opcije, medjutim to ne znači kako moramo biti neprijatelji.
Unatoč drugčijim početnim namierama, sastanak se sve u svemu pokazao kao razgovor ljudi koji su prijateljski naklonjeni jedni prema drugima. To je bio najvriedniji rezultat. U stvari dobar rezultat je i u tomu što se početno zamišljena drama  tiekom sastanka pretvorila u relaksirajuću komediju. Svima nama su trenutci opuštanja i te kako dragocjeni za zdravlje. Inače sastanak bi se moglo označiti jednim od onih na kojima se samo gubi vrieme. A takovih je na žalost puno, previše.

Nastavak