Prva uzbuna

Ponedjeljak, 26. kolovoza 1991.


Pero Marinović me je ujutro dočekao s viesti o ukinuću dosadanjih kriznih stožera i  osnivanju novih u kojima je u svakoj obćini predsjednik Izvršnoga vieća automatski i predsjednik kriznoga stožera, a članovi su čelni ljudi ureda za obranu, zdravstvo i privredu, te šef redarstva i predsjednik skupštine obćine.
Primio sam novost kao istovremeno i dobru i lošu. Dobro je glede priprema za obranu, jer se na taj način ukida čudni stožer kojega je formirao Luka Bebić. Po svemu sudeći tamo ni nakon moje ostavke nije došlo ni do kakovih pomaka. S druge pak strane na ledja mi se navaljuje još jedan golemi posao.
Još dok sam s Perom Marinovićem razgovarao o tomu, nazvao me je Pero Poljanić.
“Jesi li čuo kako su formirani novi krizni stožeri” rekao mi je razpoloženo.
“Pero Marinović mi je to upravo rekao”, odgovorio sam mu.
“Sad ti to dalje vodiš. Ja sam za to znao već neko vrieme, pa sam prestao sazivati sastanke. Nisam ti želio ništa reći dok to ne bude sigurno. Sad je sigurno. To je sad tvoja dužnost. Trebaš sazvati prvu sjednicu. Sad sam ja član, a ti si predsjednik”, nastavio je.
“Dobro, rekao sam ti kako sam to tek saznao. Medjutim, nisam vidio papir. Kad vidim službenu odluku, onda ću nešto poduzeti”, odgovorio sam mu.
“Nema se tu što čekati. Možeš odmah početi raditi. To je podpuno sigurno. Ti si predsjednik, a ja sam član” rekao mi je Pero na to.
U trenutku sam bio iznenadjen s njegovom naglom promjenom razpoloženja. A onda sam se sjetio razloga. Pero je predsjedanje s Kriznim stožerom u početku shvatio kao neku svoju počastnu dužnost! Uostalom on tako shvaća i svoje vodjenje obćinske skupštine. Kasnije je, vidjevši kako bi on sam morao nešto organizirati i raditi, a nema nekoga tko bi to mogao činiti u njegovo ime, počeo osjećati tu dužnost kao teret. A sad  mu je teret pao s ledja i prebačen je meni. To je dosta loša strana te ciele priče. I onako sam krajnje obterećen. Pripreme za obranu su mi već zauzele veliki dio radnoga vriemena i predstavljaju mi veliko obterećenje. Sad će to obterećenje postati još veće. Doduše, moje aktivnosti imat će odredjeni dodatni legitimitet, ali to nema neki osobiti značaj.
Novi krizni stožer će morati naknadjivati sve ono što je propustio učiniti stožer kojega je vodio Poljanić. Puno je vriemena izgubljeno. Hoće li ga biti moguće naknaditi? Pored toga propusti koje je učinio Pero sa svojom škvadrom mogli bi lako biti prebačeni na moj račun. Pero je sigurno toga sviestan, pa je vjerojatno iz toga razloga dodatno  sretan. O svemu tomu nisam jutros imao vriemena puno razmišljati, jer me je čekala sjednica Izvršnoga vieća.
Tiekom sjednice, na koju sam plan obrane obćine Dubrovnik uvrstio kao jedinu točku, kako bi joj i na taj način dao na značenju, nisam spominjao viesti o promjenama kriznih stožera. Dao sam sebi malo vriemena kako bih o svemu promislio, a i uvjerio se u točnost informacija koje sam saznao od dva Pera.
Priedlog plana obrane tumačili su  Miljenko Bratoš i njegov pomoćnik Jadran Delaš. Vidljivo je kako su neke mjere iz plana već provedene, a nekima treba izpitati njihovu provedivost. U planu nisu obuhvaćeni ni Zbor Narodne Garde niti Narodna Zaštita. Miljenkovi djelatnici su jednostavno prepisali neke planove iz vriemena kad je ova obćina bila jugoslavenska, odnosno komunistička. ZNG i Narodna zaštita jednostavno tamo nisu mogle imati svoje mjesto, jer nisu ni postojali.
Nismo se puno zadržavali na nedostatcima. Svaki plan je bolji od nikakovoga. Ovaj plan jednostavno treba proširiti tamo gdje je nuždno i izbaciti iz njega sve suvišno, kako bi bio što je moguće prihvatljiviji za praćenje i provedbu.
Miljenko je spomenuo kako on i Gjuro Korda intenzivno rade na uzkladjenju ovoga plana s planom kojega ima redarstvo. Jadran Delaš se pohvalio kako je odredjene segmente plana već dostavio odgovarajućim obćinskim tielima. Zaustio sam ukoriti ga jer to nije smio učiniti prije negoli je Izvršno vieće  usvojilo plan. Odustao sam ne želeći poremetiti njegov, a poglavito Miljenkov razvidni entuzijazam, koji se u slučaju Miljenka posebice pojačao jer je i on, svojim kanalima, saznao o novom uztroju kriznih stožera. To mi je oduševljeno spomenuo pred početak sjednice.
Premda sviestni njegovih nedostataka proizišlih iz njegovog utemeljenja na planovima koje su sastavljali komunisti odnosno Jugoslaveni, usvojili smo plan. Činjenica je kako se od mogućega jugoslavensko komunističkoga napada planiramo braniti na temelju planova koje su sastavljali jugoslavenski komunisti! Uostalom, svi mi, ciela Hrvatska, djelujemo još uviek u najvećoj mjeri po zakonima i propisima nasliedjenim od Jugoslavena odnosno komunista.
Miljenko i njegov pomoćnik pripremili su, takodjer sliedeći nasliedjene procedure, razpored neprofesionalnih članova Izvršnoga vieća po pojedinim organima obćinske uprave. Nije to  loše. Dapače. Na ovaj način se dragovoljnici u Izvršnomu vieću snažnije vezuju uz obćinsku upravu. Svi zajedno smo bliže i više jedni drugima pri ruci. Dragovoljni članovi Izvršnoga vieća imaju prigodu svakodnevno davati svoje priedloge u radu obćinskih organa, a s druge strane dobivaju na razpolaganje i odredjenu administrativnu infrastrukturu, što do sad formalno nisu imali.

Za vrieme razgovora o planu obrane kod svih članova Izvršnoga vieća bila je primjetna krajnja ozbiljnost i želja za davanjem osobnoga doprinosa u obrani domovine. Ipak, jesmo li sposobni pripremiti se i obraniti samo na temelju entuzijazma. Svi smo, uključujući i Miljenka, civili, i nemamo praktički nikakova izkustva s ratom. Uostalom svi smo se rodili nakon drugoga svjetskoga rata.
Za civilne obćinske vlasti  u donedavnomu komunističkomu dobu ovo ne bi bio neki problem. Civilne vlasti bi donosile planove obrane, koji se tiču zaštite pučanstva i dobara od mogućega ratnoga stradanja, a o zbiljnoj oružanoj obrani skrbila bi JNA. Sad mi, pored zadaća civilne vlasti,  moramo preuzeti na sebe i organizaciju oružane obrane. I što je krajnje paradoksalno: potencialni neprijatelj nam je vojska koja bi nas trebala braniti, i koju mi plaćamo!
U cieli taj vojni dio priprema, izim mene i Miljenka do sad nije bio uključen praktički nitko od drugih članova Izvršnoga vieća, ako se izključi ona savjetodavna uloga Macana i Stojana u vrieme traženja prostora za Zbor Narodne Garde. Sad bih ih trebalo sve uključiti. Ipak  danas smo, nakon završetka sjednice Izvršnoga vieća, Miljenko Bratoš i ja nastavili  svoj  solo podhvat. U stvari Miljenko i ja, hvala dragome Bogu, ipak u tomu nismo više sami. Priključili smo Pera Poljanića. Točnije rečeno Pera je nama priključio upravitelj Atlantske plovitbe Špiro Savin!
Nakon onoga dogovora predprošloga petka s Djogićem u Excelsioru i zaključka kako bi idealno riešenje za elegantno pretvaranje novaca u oružje bila Atlantska plovitba, Miljenko je u predprošlu subotu, prije nego smo krenuli zajedno s barkom na kupanje, nazvao Savina i rekao mu kako bi se trebao s njim naći.  Dogovorili su se za ponedjeljak ujutro u Savinovu uredu. Miljenko je, a tako smo se bili dogovorili, bio spreman na sastanak tiekom tjednice, ali je odmah vidio  kako bi Savinu više odgovarao ponedjeljak. Možda zbog nenarušavanja dana odmora, možda zbog  pripreme za sastanak propitivanjem svojih prijatelja i suradnika. Miljenko nije želio inzistirati, kako ne bi nešto pokvario.
Prošlog ponedjeljka nestrpljivo sam očekivao kad će me Miljenko nazvati i reći kako je prošao njegov sastanak sa Savinom.
-„Sve je dobro. Sve će biti u redu,“ rekao mi je kad me je nazvao, a onda mi je ipak malo pomutio zadovoljstvo.
-„Tražio je sastanak s tobom. Dogovorili smo se za preksutra, ako se ti slažeš. On želi još malo promisliti, a sjetio sam se kako je sutra je sjednica Izvršnoga vieća pa nisam znao koliko će trajati, a izim toga znam kao si utorkom posebno zauzet. Izpričat ću ti sve za minutu sutra prije sjednice,“ rekao mi je.
Bio sam sretan jer je Miljenkov glas zvučio zadovoljno. S druge strane nije mi bila draga ta odgoda i ciela ta Savinova želja za susretom sa mnom. Premda sam je shvaćao. Čovjek je jednostavno oprezan, i želi se osigurati, zaključio sam.
Miljenko je u utorak prije sjednice potvrdio moje predpostavke.
-„Prihvatit će, siguran sam. Kad smo mu rekao zbog čega sam došao nije se puno iznenadio Samo želi malo promisliti. I želi razgovarati s tobom. Izim toga ti bolje znaš što si se dogovorio, koga treba nazvati, komu poslati solde,“ rekao mi je.
Zaustio sam kazati mu kako sam sve to mogao obaviti još jučer, ali sam odustao kako ga ne bi povriedio. Takodjer mi se činilo logičnim što je Savin na ovaj način osigurao sebi dva dana za razmišljanje.
U prošlu sriedu rano ujutro smo posjetili Savina u zgradi Atlantske u ulici svetoga Mihovila.
Kako bi razgovor čim prije krenuo u konkretnomu smjeru, izpričao sam mu još jednom o čemu se radi.
“Vaša ideja o dolazku k meni je podpuno logična. Atlantska ima solada na računima u inozemstvu. To nam je nuždno za poslovanje. I jako je praktično. Mi radimo na svjetskomu tržištu. Sve se dogadja daleko od Dubrovnika. Naši klienti su uglavnom stranci, prevozimo najvećim dielom strane terete, gorivo i dielove nabavljamo najviše vani. Zbog toga nam dio novca sjeda na naše račune u inozemstvu,” rekao je Savin i zastao, gledajući prema nama s izpitivačkim pogledom.
Špiro Savin je, poput većine dubrovačkih direktora, na čelo ove brodarske tvrdke imenovan za vrieme vladavine komunista. U to doba “Atlantska plovitba” je, zbog prirode svojega posla, odnosno poslovanja na svjetskomu tržištu i u svjetskoj konkurenciji, bila na izvjestan način osobita i razlikovala se od drugih dubrovačkih tvrdki.
Upravljanje s velikim i skupim prekooceanskim brodovima nije se moglo povjeravati samo po kriteriju pripadnosti komunističkoj partiji. Kao i u slučajevima nekih drugih zanimanja gdje je za obavljanje posla ključna i bitna profesija, kod biranja zapoviednika  i častnika, ali i cjelokupne posade trebalo je jako voditi računa o stručnosti.
S upravom tvrdke je situacija bila slična. Samo su stručno praćenje tržišta i kakvoćni uztroj svih pratećih službi mogli osigurati dobivanje poslova i održavanje poslovnoga ugleda. Utjecaj Partije nije bio posebice izražen, premda je postojao, i premda je i ova tvrdka imala svoje članove partije i svoje partijske organizacije i na kopnu i na brodovima.
“O kakovom iznosu se radi?” upitao je Savin nakon što smo mu Miljenko i ja uzvratili sa šutnjom, jer nam se učinilo kako Savin nije završio svoju misao.
“O oko milijun dolara,” uzvratio sam izčekujući njegovu reakciju.
“To za nas nije prevelika svota, medjutim nije ni bezznačajna. Znate treba zaraditi milijun dolara. Pomorci se zato tope po moru.” rekao je Savin.
“Točno je to. Medjutim nismo mi došli do vas kako biste vi sponzorirali neku kulturnu ili športsku manifestaciju. Mi moramo nabaviti oružje za obranu. To oružje će nositi ljudi kojima će glava biti daleko više u torbi nego pomorcima. Ovo je gadno ozbiljan razlog. Vjerujte, ne bismo  mi jutros došli ovdje do vas tek onako. Mi jednostavno moramo doći do oružja za obranu. Moramo biti sposobni braniti se. Vi ste zasigurno sviestni u kakovoj se situaciji nalazimo.”
Rekao sam to Savinu, premda sam bio uvjeren kako su njegove rieči bile samo izraz opreza odnosno odredjeni način kupovanja vriemena. Razumio sam ga. Kao upravitelj jedne velike brodarske tvrdke vjerojatno je dolazio u različite i stresne situacije, medjutim ove okolnosti su mu zasigurno krajnje neobične.
“Ja vas u podpunosti razumijem. Težka je ova situacija. Posebice je težka za vas. Vi morate  nešto učiniti. Ako vi ništa ne učinite, tko će? Nemojte me krivo razumjeti. Nastojat ću Vam pomoći. Medjutim to moramo učiniti na pametan i čist način. Moramo vidjeti kako to izvesti.” rekao je Savin.
Odahnuo sam.
“Hvala vam zbog vašeg razumievanja. Takodjer se slažem kako sve mora biti čisto. I vi i mi se moramo zaštititi, kako nam nitko kasnije ne bi mogao ništa prigovoriti. Razmišljao sam o tomu. Medjutim, to jednostavno moramo obaviti. Vi ćete trebati prebaciti odredjenu sumu na odredjeni račun u inozemstvu. Pri tomu ćete specificirati kako nitko ne smije podići te novce prije nego vi to odobrite. A vi ćete odobriti podizanje novaca nakon što vam mi to rečemo. Ako roba ne stigne, vi ćete moći uzeti novce natrag. To je procedura, koja je inače poznata u poslovnomu svietu. Tako mi je rečeno. Vjerojatno vi o tim načinima znate više nego ja ili Miljenko,” rekao sam mu.
“Ja ću vrlo brzo izračunati koliko nam dolara treba. Bit će nešto više od milijun. Već sam računao, ali nisam još podpuno siguran. Moram još jedan put provjeriti,” uključio se Miljenko.
“Dobro, rekao sam Vam, milijun dolara ne će biti veliki problem, medjutim ja moram o svemu tomu još dobro promisliti. U stvari, promislio sam. Što se mene tiče, vjerujte, u meni ste našli čovjeka koji vas razumije. Tu ne ćete imati problema. Medjutim ja ovo moram malo razpraviti sa svojim suradnicima, s pravnom službom, s računovodstvom...”
“Molim vas, morate shvatiti o kako osjetljivom poslu se radi. O ovomu ne smije znati puno ljudi. Stvar je krajnje opasna i povjerljiva,” prekinuo sam ga.
“Nisam mislio sad to raztrubiti po cieloj Atlantskoj. Kad sam mislio na pravnu stranu stvari, mislio sam kako bi o ovomu trebao govoriti s Gjurom Kolićem, a što se financija tiče o ovomu bi trebao znati samo Kristo Memed. Vi ih sigurno znate obojicu. To su stručni, povjerljivi i ozbiljni ljudi.
“Ne želim Vas učiti što trebate činiti. Vi to znate bolje od mene. Slobodno razgovarajte s  Kolićem i Memedom. Poznajem ih  i slažem se: ozbiljni su to i stručni ljudi,” odgovorio sam mu.
“A zna li za ovo Pero Poljanić?” iznenadio nas je u tomu trenutku Savin.
“Ne zna. Jednostavno mu još nisam stignuo o tomu ništa reći. Rekao sam samo Miljenku. Uostalom bez vašega razumievanja, bilo bi suvišno bilo komu bilo što govoriti. Dok možda ne nadjemo neko drugo riešenje. Atlantska mi je prva pala na pamet. Miljenko se složio. Razgovarao je s vama. Vi ste pokazali razumievanje, pa o drugim riešenjima, moram priznati više nisam ni razmišljao. Inače nemam nekoga razloga ne informirati Pera Poljanića o ovomu,” rekao sam
“Ja bih vas to zamolio. Kad bi i predsjednik skupštine i predsjednik Izvršnoga vieća stajali iza ovog zahtjeva, za mene bi sve bilo puno lakše,” rekao je na to Savin.
“Dobro izpričat ću mu sve. I ovaj naš razgovor. Reći ću mu  kako je njegova podpora uvjet za vaše prihvaćanje,” rekao sam na to.
“Nemojte me krivo razumjeti. Ja jednostavno želim biti što mirniji. Ako možete uključiti i Pera Poljanića, bio bih vam zahvalan,” rekao mi je na to Savin.
Ustao sam i pružio mu ruku. Isto je učinio i Miljenko. Pozdravili smo se i izišli iz njegovog ureda.
“Zašto si pristao uključiti Pera. On će nas opet početi gnjaviti s Pavlovićem i tko zna s čim još. Sad će se sve ovo odužiti. Ništa ne će biti od ovoga,” rekao mi je Miljenko vidno uzrujan, kad smo izišli na ulicu.
-„Nisam imao izbora. Izim toga vidjet ćeš. Pero Poljanić ne će praviti probleme,“ odgovorio sam mu, premda u svoje rieči nisam bio podpuno siguran. Na sreću bio sam u pravu.
Otišli smo odmah zajedno u Obćinu i otišli ravno k Peru Poljaniću.
Pero nas je krajnje ugodno iznenadio. Nakon što sam mu izpričao kako sam pronašao dobavljača oružja i kako je Špiro Savin obećao uz pomoć Krista Memeda realizirati plaćanje s računa Atlantske u inozemstvu, te kako je on, Pero, ključna osoba, jer Savin inzistira na njegovom znanju i podpori, Poljanić je izgledao sretan i zadovoljan.
Gledajući nas prijateljski s ozbiljnošću čovjeka koji želi dati doprinos uzpjehu posla rekao nam je:
“Savin je sigurno ozbiljan i pametan čovjek, a Kristo Memed je sjajan financijaš. Tu je još i Gjuro Kolić. Ako netko nešto može učiniti to su oni.” A onda je i on iznenadio i mene i Miljenka.
“O ovomu bi trebalo informirati i Gjura Kordu. On je šef redarstva. U stvari bilo bi dobro kad bi Gjuro pomogao Miljenku u procieni naših potreba,” rekao je.
Miljenko i ja smo se na kratko pogledali.
“Izvrstno,” rekao sam mu. “Gjuro sigurno o ovomu zna. Ako nešto zna Luka, onda zna i Gjuro. Nema problema.“
-„A što misliš o ovomu. Prije nego odemo Savinu, mogli bismo se naći ti, ja, Miljenko, Gjuro i Luka,“ nastavio nas je Pero iznenadjivati.
-„Odlična ideja. Kad ćemo se naći,“ odgovorio sam mu.
-„Reći ću tajnici neka nazove Luku i Gjura i dogovori sastanak. Javit ću ti se,“ rekao je na to.
Nazvao me je nakon pola ure.
-„Dogovorili smo se za preksutra u podne, ovdje kod mene,“ rekao mi je.
-„Pa zar se niste mogli dogovoriti za danas, ili barem za sutra,“ upitao sam ga razočaran s novom odgodom.
-„Nismo se mogli uzkladiti. I znaš što. Odmah nakon razgovora možemo poći do Savina. Tako ne ćemo više gubiti vrieme,“ odgovorio mi je.
Kad smo se u petak našli, ne samo što smo sadržajno razgovarali o nabavi oružja, nego je to bio razgovor petorice blizkih i medjusobno povjerljivih ljudi, koji su, sviestni situacije u kojoj se nalaze, ostavili po strani sve dotadanje nesporazume. Miljenko je predložio neka on i Gjuro sami prodju još jednom kroz kalkulaciju, koju je on u medjuvriemenu napravio.
Bilo je to neposriedno prije onoga sastanka s članovima Medjustranačkoga vieća koji su nas čekali u Maloj viećnici, na čijem su početku, na moju žalost i iznenadjenje, i Luka i Pero prema meni pokazali nešto drugčije lice.
A onda smo istoga popodneva Pero, Miljenko i ja otišli u Atlantsku.
Kad nas je ugledao na svojim vratima Špiro Savin je djelovao zadovoljno i čak veselo. Dok smo sjedali i odgovarali na uobičajene upite tajnice o tomu što bismo željeli popiti:( “čaj, kavu, sok?”), imao sam dojam kako smo s dolazkom u ovakovomu sastavu, direktoru Atlantske ostvarili njegove težnje za maximumom osobne sigurnosti u nesvakidašnjemu poslu kojemu je, bez vlastite želje, ali pod pritiskom obćinske politike,  trebao postati glavnim sudionikom.
Zbog toga je ovako iznimno dobro razpoložen, zaključio sam u sebi.
Medjutim zaključak mi je bio pogriešan. Ne znam je li Savinovo dobro razpoloženje bilo samo krinka s kojom je nastojao ne okrenuti nas protiv sebe, unatoč daljnjoj odgodi realizacije nabave oružja, ili je pak bio razpoložen baš stoga što je pronašao način kako odgoditi nabavu. Tek njegove rieči, nakon što je njegova tajnica izišla iz ureda, djelovale su kao hladan tuš:
“Mi smo ovdje u Atlantskoj, ja i moji najbliži i najpovjerljiviji suradnici, razmotrili Vaš zahtjev i svi zajedno zaključili isto ono što sam Vam već rekao: Svim srdcem bismo Vam željeli izići u susret. Medjutim...” tu je zastao i malo oklievao razvidno tražeći najbolju formulaciju za ono što nam želi reći.
Taj prokleti medjutim, rekao sam u sebi osjetivši nelagodu kakova se stvara uviek u trenutku kad se očekivani sigurni uzpjeh naglo počne okretati prema neuzpjehu.
Savin je doista vješt. Djeluje poput čovjeka koji  je prošao IBM-ove škole. Nikad ne kaži ne. Umjesto toga kaži da - ali, ili slažem se – medjutim, prošlo mi je kroz glavu.
“Složili smo se kako je posao izuzetno osjetljiv i nuždna su nam krajnje snažna jamstva.” nastavio je Savin i opet zastao.
“Tražili ste zadnji put podporu predsjednika skupštine obćine. Ne samo što se on slaže, nego je evo i osobno došao to potvrditi,” rekao sam.
“Tako je Špiro, tu sam. Sve što je Željko rekao, to je i moje mišljenje. Ovo je za nas izuzetno  bitan posao. Kako sam shvatio, vi u Atlantskoj ste spremni pomoći. Niste znali slažem li se i ja s tim. Evo tu sam i kažem, slažem se. To je malo rečeno. Kad bih mogao sam bih donio sve te puške i rakete u Dubrovnik,” uzkočio je Pero na svoj način.
Savin je svoj izraz uzpio održati krajnje prijateljskim. Ako je glumio onda je doista izvrstan glumac. Nije odmah odgovorio na moje i Perove rieči. Opet je bilo razvidno kako traži najprikladnije izraze za nešto što nam ne će biti po volji.
“Doista što se tiče obćine Dubrovnik, ne mogu se tražiti veća jamstva. Predsjednik Skupštine i predsjednik Izvršnoga vieća su maximum i tu se nema što više zahtievati. Medjutim..”
(Opet taj prokleti medjutim.)
“Zaključili smo kako bismo trebali imati odredjena jamstva iz Republike. Ne mora biti ništa napismeno, Ali morali bismo znati kako oni u Zagrebu znaju za ovo,” rekao je upitno nas gledajući.
U tomu trenutku i Pero je okrenuo glavu prema meni i pogledao me upitno.
“Svima nam je jasno koliko je ovo osjetljiv i delikatan posao. O njemu se nije moglo niti se može tek tako razgovarati brzoglasom. Izim toga kad bi oni u Zagrebu imali nešto za poslati nam, onda bi nam to sigurno poslali.“
Nisam siguran kako nemaju i nisam siguran kako nam žele poslati, ali o tomu nema smisla govoriti sa Savinom, pomislio sam i nastavio:
„ Mi smo jednostavno našli svoj način, a nadali smo se do sad kako smo, srećom imajući Atlantsku kao našu dubrovačku tvrdku, našli i način kako ćemo zatvoriti financijsku konstrukciju, kako se to popularno kaže. I to je sve. Sad sam, moram priznati, dosta razočaran. Vratili smo se tamo gdje smo bili prije nego smo došli prvi put k vama po pomoć. U stvari još smo u goroj situaciji jer smo izgubili vrieme, a mogli smo pronaći neko drugo riešenje. A vrieme nam bježi,” rekao sam.
“Mogli ste nam reći kako nam ne možete izići u susret, pa bismo potražili druga riešenja. Ovako smo samo izgubili vrieme,” ponovio je za mnom  Miljenko, razvidno silno razočaran.
“Nemojte niti pomisliti kako ja, odnosno mi u Atlantskoj ne želimo pomoći. Samo smo zaključili kako ova nabava ne bi smjela biti samo naša dubrovačka stvar, nego bi oni u Zagrebu  o tomu trebali znati. To je sve,” rekao je na to Savin.
“Ako već inzistirate. Na koga u Zagrebu konkretno mislite?” upitao sam ga.
“Dobro, to ne mora biti Predsjednik Tudjman, ali recimo, bilo bi dobro kad bi o svemu znao predsjednik Vlade, odgovorio mi je Savin, gledajući naizmjenično prema meni i Poljaniću očekujući našu reakciju.
“Što biste željeli od predsjednika Vlade? Pismo? Podpis na ugovor? Ili nešto drugo. Što biste konkretno željeli,” upitao sam ga uzpješno se boreći s srčbom koja me je bila počela obuzimati.
“Vrlo jednostavno. Samo mi recite kako ste o svemu razgovarali s predsjednikom Vlade i kako se on slaže. Vjerujem vam na rieč. Ako to uzpiete obaviti, možete me nazvati i reći  sve je u redu. To bi nam ovdje bilo dostatno. Mi smo bili mišljenja kako to vama ne će biti težko učiniti.”
Brzo sam razmišljao. Ovdje se nema što više razgovarati. Treba nazvati Franja Gregurića i reći mu, što je više moguće zaobilazno, o čemu se radi i tražiti njegov pristanak. Ako to ne uzpije onda moramo pokušati nešto drugo.
“Dobro, učinit ćemo to što tražite od nas, je li tako Pero?” rekao sam glasno.
“Pokušat ćemo, vidjet ćemo što će biti. Javit ćemo se,” složio se Poljanić.
Vrativši se u ured pokušao sam preko tajnice dobiti Franju Gregurića, medjutim nisam uzpio. Kasno popodne u petak nije baš neko vrieme za pronaći i kontaktirati predsjednika vlade, tješio sam se.
Nazivanju Gregurića vratio sam se danas čim sam se oslobodio obveza oko pripreme i vodjenja ove izvanredne sjednice Izvršnoga vieća. Na moju veliku radost Gregurić mi se javio.
Bio je to prvi put što se čujem s tim čovjekom, koji je za predsjednika hrvatske vlade izabran prije nepun mjesec dana, medjutim odmah nakon početka našeg razgovora imao sam osjećaj kako razgovaram s nekim kojega poznajem već dugo vriemena. Nakon što smo razmienili  uobičajene fraze o vriemenu rekao sam mu kako ga zovem jer bih od njega želio dobiti odredjeno odobrenje.
“Samo izvolite,” rekao mi je.
“Morali bismo ovdje u našoj obćini ostvariti odredjenu nabavu, za koju bi u nekim drugim mirnijim i jednostavnijim okolnostima bila u mjerodavna Vlada odnosno Zagreb,” počeo sam govoriti u šiframa, premda mi je bilo jasno kako svaki normalan prisluškivač iz mojih rieči jednostavno može zaključiti o čemu se radi. Medjutim ipak sam se odlučio za ovaj, kakov  takov, šifrirani pristup. Po Murphyu je i to bolje od podpunoga zanemarivanja opasnosti od prisluškivanja.
“Slušam Vas. Samo nastavite,” čuo sam Gregurićev glas.
“Mislim kako sam vam već praktički sve rekao,” šifrirao sam dalje svoje misli. “Od vas očekujem ili razumievanje i potvrdu kako možemo nastaviti u ovomu smjeru, ili mi pak možete reći kako ćete vi u Zagrebu nabavu obaviti umjesto nas i za nas. Nadam se kako ste me razumjeli,” rekao sam.
“Razumio sam vas u podpunosti.  I možete biti mirni. Imate moju podporu. Samo nastavite. Svatko od nas treba preuzeti dio tereta. Tako je puno lakše, “ odgovorio mi je Gregurić.
Bio sam u trenutku oduševljen s njegovom jednostavnosti i razumievanjem.
“O cieloj stvari sve zna i predsjednik obćinske skupštine,” pokušao sam dodati težinu svojoj zamolbi.
“Dobro. Medjutim to nije bitno. Vi ste kao predsjednik Izvršnoga vieća najodgovorniji u vašoj obćini. Vi ste meni najvažniji. Ako ste vi nešto odlučili učiniti, to je meni dostatno. Samo nastavite. Podržavam vas,” prekinuo je Gregurić moje daljnje objasnitbe.
Zahvalio sam mu se na povjerenju i nakon toga smo s ljubaznim pozdravima završili naš razgovor.
Odmah zatim sam nazvao Pera.
“Razgovarao sam s Gregurićem. Sve je u redu. Možemo odmah poći u Atlantsku,” rekao sam mu. Složio se bez oklievanja. Nazvao sam Miljenka Bratoša i rekao mu neka nas čeka izpred Atlantske.
“Predsjednik vlade Franjo Gregurić podržava ovaj naš posao. Razgovarao sam s njim prije nekih pola ure. Ako želite možete provjeriti. Slobodno ga nazovite i pitajte ga,” rekao sam Savinu nakon što smo ponovno sjeli kod njega u ured.
“Nemam ja tu što provjeravati. Vaša rieč mi je dostatna,“ uzvratio mi je upravitelj Atlantske plovitbe, a zatim ustao, pošao do vrata,  otvorio ih i rekao tajnici neka mu dovede Krista Memeda. Memed nam se pridružio nakon dvije minute.
“Špiro mi je rekao kako bismo sriedstva trebali prebaciti na neki račun. O kakovoj vrsti računa se radi, upitao nas je financijski direktor Atlantske plovitbe čim je sjeo.
“O tomu smo već razgovarali. Medjutim čini mi se kako bi bilo najbolje kada biste se vi izravno čuli s čovjekom u Beču. Ako je on sad tamo. Ako nije moramo ga pronaći. I onako mu trebamo poslati specifikaciju materiala,“ odgovorio sam mu.
Složio se. Upitao sam Savina koji mu je brzoglas s izravnom linijom, izvadio rokovnik u kojemu mi je upisan Djogićev broj i utipkao ga.
Djogić mi se javio istoga trenutka, poput čovjeka koji je baš očekivao moj poziv. Ponekad treba imati i sreću. Nakon što smo se kratko pozdravili,  predao sam slušalicu Memedu. Dok je trajao njihov razgovor šutke smo ga pratili. Strepio sam hoće li se pojaviti još neka nepredvidjena preprjeka. Na sreću, nakon što je Memed završio razgovor i spustio slušalicu, rekao nam je kako je sve jasno i kako tu ne bi trebalo biti nikakovih problema.
“Dakle, dogovorili smo se,” oglasio se u tomu trenutku Špiro Savin. “Gjuro mi je dao jedan koncept zamolbe, koju biste vas dvojica predsjednika trebali u Obćini dati prepisati, opremiti je s odgovarajućim službenim oznakama, podpisati i uputiti je nama, kako bismo imali nešto napismeno. To je sve što bi još trebalo učiniti,“ nastavio je.
Pero, Miljenko i ja smo se instinktivno pogledali.
Ipak još jedna preprjeka koju treba svladati.
Uzeli smo papir od Savina i pročitali ga. Odahnuli smo. Nije to bilo nešto što ne bismo smjeli podpisati. Uostalom kad bi i bilo tako, mi nemamo izbora.
Razstali smo se od Savina i Memeda i zajedno se vratili u Obćinu. Dok je Miljenko iz predsoblja mojega ureda slao dalekopis  Djogiću, utipkao sam text koji su zaželjeli u Atlantskoj. Uz pomoć Pera Marinovića opremio sam dopis s klasom i brojem i tiskao ga.
Miljenko je u medjuvriemenu poslao dalekopis.
Podpisao sam dokumenti dao ga Miljenku, koji ga je, predhodno se zaustavivši kat niže kako bi ga i Pero podpisao, odnio Savinu u Atlantsku.
U našoj specifikaciji, koju je Miljenko poslao Djogiću, naručili smo dvije tisuće američkih pušaka, milijun metaka, 8 bacača protuzrakoplovnih raketa s po osam raketa. Ostaje nam sada samo čekati na pojavu pošiljke. Djogić je obećao rok. Tjedan dana.
S osjećajem velikoga olakšanja otišao sam doma nešto pojesti i odmah zatim se pridružio Miljenku u sriedištu za obavješćivanje, gdje smo se dogovorili naći zbog razgovora o novoj situaciji oko kriznih stožera.
Miljenko se zalagao za trenutni početak mojega djelovanja u svojstvu predsjednika kriznoga stožera, a ja sam mu govorio kako je mudrije pričekati formalni dopis ili izlazak odluke u narodnim novinama.
-„Onda ćemo opet izgubiti puno vriemena, a i ovako je već puno izgubljeno. Moraš početi odmah,“ bio je uporan Miljenko.
-„A što činim? Počeo sam, radim, ali o formalnom  sazivanju sjednica i podpisivanju odluka još moram promisliti. Ne vriedi se zalietati. Izim toga, sad kad više ne djeluje onaj Perov krizni stožer, Izvršno vieće odnosno predsjednik Izvršnoga vieća su i tako i tako najjača obćinska ustanova. Ono što se dogovorimo realizirat ćemo. A ovih dana ćemo to i formalizirati. Samo ne smiemo napraviti ništa prenaglo,“ umirivao sam ga.
Prihvatio je moje argumente.
Uztvrdili smo kako je Sriedište za obavješćivanje najpogodnije mjesto za smještaj Kriznoga stožera, ali tu ne bi trebalo samo održavati sastanke, nego raditi permanentno, održavati dežurstvo i aktivnosti 24 sata dnevno. Radi održavanja neprekidnoga rada Krizni stožer će trebati proširiti s dodatnim odnosno pridruženim članovima, a to će u prvom koraku biti svi ostali članovi Izvršnoga vieća.
Nakon što smo to uztvrdili, vratili smo se unazad i počeli razmišljati ima li smisla Krizni stožer po svojemu sastavu učiniti preslikom Izvršnoga vieća. Zaključili smo kako to ima smisla u situaciji kad je donesena odluka o osnivanju kriznih stožera, premda bi možda bilo bolje riešenje umjesto osnivanja Kriznih stožera smislili za postojeća Izvršna vieća nova zaduženja, prava i odgovornosti, ali toga se u Zagrebu razvidno nisu sjetili. Izvršna vieća bi takodjer mogla pokrenuti stalan rad, 24 satna dežurstva, imenovati dodatne suradnike, pa čak i odluke u svezi obranbenih priprema donositi na zasebnoj lokaciji, kako bi se te djelatnosti i prostorno izdvojile iz ostalih. Ovako dolazi do odredjenoga dualizma i nejasnoća, što je čija ingerencija. Pa, na primjer, baš danas je Izvršno vieće cielu svoju sjednicu posvetilo planu obrane.
U razgovoru su nas uhvatile noćne ure.
Sjedali smo u kutu sobe na katu Sriedišta. Kroz otvorena vrata mogli smo vidjeti zaposlenike Sriedišta, kako prolaze napadno pazeći kako ne bi narušili naš razgovor. Na njihovim licima se mogao primietiti odredjeni ponos.  Njihov šef i šef njihovoga šefa sjede tu u večernjim urama, što je jasan znak kako je mjesto gdje oni rade značajno, a njihov posao je vriedan.
U jednom trenutku jedan od djelatnika nam je prišao i rekao kako su iz vojne zračne luke kod Mostara uzletjeli zrakoplovi JNA i krenuli u pravcu Dubrovnika. Bilo je deset ura uvečer. Sinula mi je ideja.
“Što misliš kada bismo dali znak obće opasnosti. Vjerojatno ne će biti ništa, ali ovo je prigoda za izkušavanje sustava uzbune i izpravnosti skloništa,” rekao sam Miljenku.
“Izvrstno! Odlična ideja! Jesi li zbiljno spreman to učiniti?” uzvratio mi je Miljenko.
Oklievao sam nekoliko trenutaka a zatim mu rekao:
“Što možemo izgubiti? Možemo samo dobiti. Ako ništa ne bude svi će biti sretni što ništa nije bilo. Ne daj Bože pa oni doista napadnu. Medjutim, ovo nam je prigoda za izpitivanje ponašanja ljudi i izpravnosti skloništa, a imamo izpriku. Pri tomu nam nitko ne može ništa prigovoriti. Dobili smo informaciju o dolazku vojnih zrakoplova i dali znak za uzbunu.”
“Dakle, hoćemo li dati znak,” upitao me Miljenko. Iz njegova glasa se mogla razabrati nestrpljivost i strepnja. Razvidno bi mu bilo izuzetno drago kad ne bih odusta od svojega nauma.
“Daj znak,” rekao sam mu.
“Skočio je na noge i odtrčao k svojim suradnicima. Iz njegovoga ponašanja mi je bilo jasno kako je bio podpuno spreman na ovakov scenarij. Osjetio sam ponos zbog odabira pravog čovjeka za ovako odgovorno mjesto. Kako bi bilo liepo kada bih imao puno ovakovih suradnika.
Za pola minute oglasile su se sirene. Čule su se iz svih smjerova.
Nakon desetak minuta nazvao me dežurni novinar u Radio Dubrovniku. Uključio me je  izravno u program. Uputio sam rieči ohrabrenja ljudima u skloništima i izvan njih, te ih pozvao  na smirenost i izbjegavanje panike. Nisam se morao posebice truditi kako bi moje rieči  djelovale uvjerljivo umirujuće, s obzirom na procjenu kako liet  zrakoplova JNA iz Mostara prema Dubrovniku nije ništa drugo nego nekakova njihova vježba. U sebi uobće nisam osjećao ni najmanju strepnju.
Dok sam govorio Miljenko je sjedao pored mene i moje rieči popraćao klimanjem glave. Nas smo se dvojica zajedno već od samoga početka prihvatili krajnje ozbiljnih i opasnih poslova. Ovo je bio samo još jedan korak u tomu smjeru.
Pučanstvo se treba pripremiti za težku situaciju. Daj Bože pa do nje ne dodje. A i mi sami se moramo pripremati i navikavati se donositi brze, težke i dalekosežne odluke.
Nakon još desetak minuta dobili smo obaviest kako su se zrakoplovi okrenuli natrag prema Mostaru. Primio sam tu viest, kao nešto podpuno očekivano.
“Pričekaj još dvije minute, pa onda daj znak za prestanak opasnosti,” rekao sam Miljenku.

Nastavak