Sklonost prema kulisama
Četvrtak 19. rujna 1991.
Zajedno s ostalim članovima Kriznoga stožera odradio sam predstavu za skupštinske viećnike. Dobili su što su tražili i izgledali su sretni. Stajalo me je nešto vriemena, ali morao sam to učiniti. Nije bilo drugoga izlaza.
U stvari možda ga je i bilo. Možda je trebalo reći istinu o tomu kako smo glede priprema za obranu u golemomu zaostatku, koji je težko naknadiv. Možda je trebalo javno zatražiti od Pera neka izidje pred skupštinu s istinom. Medjutim, na taj način iztjerujući pravdu i stavljajući stvari konačno na svoje mjesto, težko bi se ugrozilo sve što smo na ovomu području, a uostalom i u cieloj Hrvatskoj, učinili od izbora na ovamo.
Ipak tko zna, možda sam to ipak trebao napraviti. Jesam li na taj način postignuo cilj odnosno osigurao obranu ovog našeg područja? Objektivno gledajući - nisam. Možda je dobiveno nešto vriemena i to je sve. Ali tko zna? Možda to tako dragocjeno dobiveno vrieme ipak bude ključno?
Sjedali smo za stolom pokrivenim zelenom tkaninom na pozornici kina “Sloboda”. Dvorana je bila izpunjena viećnicima obćinske skupštine. Na prvi pogled je bilo jasno kako ih je nazočno znatno više nego na redovitim sjednicama. Jedina tema današnje sjednice, obrana, razvidno je pobudila iznimno zanimanje.
Na početku sam predstavio, jednoga po jednoga, članove Kriznoga stožera, a zatim su oni jedan za drugim izlazili za govornicu i govorili obćenito o potrebi izgradnje obranbenoga sustava, podučavali su viećnike o tomu što je to civilna zaštita, kakova je zadaća Narodne zaštite, kakovu ulogu ima koordinacija političkih stranka...
Antun Matić je naglasio kako je prije nego je postao članom Kriznoga stožera, mislio o njemu vrlo negativno, a onda je uztvrdio kako je rieč o vrlo ozbiljnom pristupu i danonoćnomu radu.
Viećnici su bili zadovoljni. Posebice ih je impresionirao brkati Ivan Varenina sa svojom pojavom u prikrivnoj odori. Svoju pak „ramboidnu“ pojavu u prikrivnoj odori, čizmama i samokresom za pojasom, nisam prezentirao viećnicima, držeći se dosljedno načela civil-ujutro, vojnik-popodne. A i s odstupanjem od toga načela, sigurno ne bih ostavio na viećnike osobit dojam, u konkurenciji s profesionalnim vojnikom i dosta mladjim brkatim Vareninom. A ovo je bila sjednica usmjerena na ostavljanje dojmova. Za puštanje brka poput Varenininih trebalo bi mi barem mjesec dana. Ili sam možda trebao naliepiti umjetne brke?
S druge pak strane gledajući možda bi djelovalo kao svetogrdje ili ruganje pojaviti se odjeven na isti način kao i čovjek koji je nedavno napustio JNA, i prešao na našu stranu. Na takove ljude se sad gleda kao na hrvatske narodne junake. To spontano gledanje je dosta utemeljeno. Jedan neprijatelj manje u isto vrieme je i jedan prijatelj više. Jedan manje na protivničkoj strani, a u isto vrieme jedan više na našoj strani znači promjenu za dva čovjeka u našu korist. Dakle svaki prielaznik vriedi brojčano za dvojicu. A čovjeka koji nesporno ima vriednost dvoje ljudi, treba respektirati i diviti mu se. Pored svega toga moje vojničke hlače umjesto izlaganja pogledima i uzporedbama, dobile su tako prigodu proći kroz još jedno Marianino pranje i izgubiti još nešto od svojega neugodnoga mirisa.
Nakon što smo završili svoj show, nije bilo nikakovih negativnih reakcija. Svi su djelovali sretno i zadovoljno. Kakov obrat! Kakova razlika u uzporedbi sa situacijom od prije tjedan dana!
Dok su se danas govornici izmjenjivali pred viećnicima, u sebi sam nastojao suzbiti gorčinu. I u ovako težkim trenutcima ozbiljni ljudi više vjeruju u kulise nego u zbiljnost. Tko zna, možda je netko od viećnika i shvatio kako u stvari nije čuo puno toga što mu od prije nije bilo poznato i kako sam u podpunosti bio u pravu kad sam temu obrane u svojemu osvrtu bio onako minimalno dotaknuo.
Ali tko će priznati pogriešku! Jednostavnije je uklopiti se u većinu i glumiti zadovoljstvo.
Prije tjedan dana su me sa svojom dvoličnosti prievarili članovi Predsjedničtva, inače bih vjerojatno bih odmah organizirao ovu predstavu i na taj način izbjegnuo neugodnosti. Jer bio sam sviestan u što se upuštam, a moj osjećaj su potvrdjivali i neki članovi Izvršnoga vieća, govoreći mi kako je pokušaj prikaza situacije kroz osvrt na stanje u obćini previše sofisticiran čak i u manje burnomu dobu.
S druge pak strane ipak je dobro što Osvrt nije ostao u ladici. Kasnije nikako ne bi mogao biti toliko aktualan. Osvrt je zasigurno logičan nastavak niza kojega sam započeo s nastupnim govorom, a nastavio sa strategijom i programom. Taj niz je zajedno sa mnom jednostavno bio žrtvom trenutačnoga obćega razpoloženja.
Uostalom uzpio sam "podvaliti" i kodeks ponašanja na sastancima, kojega sam napisao još prošle zime i dielio ga tamo gdje sam nailazio na neproduktivne sastanke. I ta se stranica sad nalazi u službenoj obćinskoj pismohrani, a ponetko ju je sigurno i pročitao. Pa i shvatio.
Novinari su očekivano preskočili objaviti bilo što iz osvrta, izim onoga što sam rekao o obrani. Ne samo iz razloga što sam još jednom ne osobito nježno spominjao komuniste i Jugoslaviju, već i zbog istančanoga osjećaja o tomu čije je misli i napise zgodno iznositi. Osobito nakon nedavnih izmišljotina koje su o meni izišle u žutom “ST-u”, što je možda bio dodatni poticaj za izljev žući nekih viećnika na sjednici, nakon što sam bio iznio svoj osvrt.
Unatoč krajnje nepovoljnom ozračju neki su moje izvješće i te kako dobro razumjeli. Novinar Slobodne Dalmacije Nino Salvia u svojemu sastavku je spomenuo kako bi to bio „izvanredan presjek kompletne situacije u komuni nakon prvih višestranačkih izbora“ ali se onda odmah dopunio, kako ne bi iztrčao iz trenutnoga trenda i razpoloženja, s konstatacijom kako je „o onome što se najviše očekivalo – obrani, bilo najmanje rieči“. Napisao je čistu istinu, ali se nije usudio javno zapitati zašto je to bilo tako. Kao inteligentan čovjek sigurno je sam zaključio kako sam Osvrt baš namierno složio na takov način, težeći istinskoj dobrobiti, a ne podliežući izazovima stjecanja trenutačnih političkih bodova. Dubrovački vjesnik je moj nastup prenio minimalistički, ali korektno.
Malo je vjerojatno kako će i u buduće bilo što od onoga što sam napisao i rekao biti objavljeno. To je ipak šteta. Pučanstvo je trebalo imati prigodu vidjeti moje nalaze i poruke.
Zasigurno, kad su viećnici već tražili predstavu, danas su je dobili. Barem je postignut mir u našim redovima, i to je dobro. Ali sigurno ovim govorancijama nismo dobili na vriemenu. Dapače, vjerojatnije je kako smo sebe dodatno izložili, pa JNA, ako nas planira napasti, svoj plan može odlučiti brže realizirati. Ono što je danas rečeno sa skupštinske govornice sigurno će doprieti do JNA. Ako zaključe kako smo se dobro pripremili, mogu se odlučiti udariti na nas kako se ne bismo pripremili još bolje. Ako pak shvate kako nismo dostatno spremni za obranu, to im opet može biti motiv za napadaj.
Kad se već željelo održati izvanrednu sjednicu Skupštine, bilo bi bolje razpravljati o turizmu ili kulturi ili športu ili školstvu ili...
Pozivanje turista u Dubrovnik, na primjer, pa ma kako to sad izgledalo groteskno, zasigurno ne bi kod JNA potaknulo ubrzanje planova za napadaj. Na žalost, previše je onih koji to ne shvaćaju. A većina odlučuje. Demokracija.
Ipak ne treba biti prestrog sudac. Ljudi su barem kroz govore željeli smanjiti svoje frustracije i zabrinutost. Puno viećnika, ruku na srdce, na različite načine osobno sudjeluje u obranbenim pripremama. Neki bi pak željeli nešto učiniti, ali ih svladava inercija i neodlučnost.
Uostalom i naši dubrovački saborski zastupnici su na odredjeni način zatečeni i nastoje se snaći. Poput Ivana Mustaća koji je svoju zabrinutost i osjećaj kako bi mogao više pomoći, a ne nalazi za to pravi način, pretočio u pismo koje je poslao meni i Peru Poljaniću. Drži nas izravnim uzročnicima svojega nesnalaženja i lutanja.
Možda bi u Zagrebu bili učinili bolji posao imenujući njega ili nekoga od ostale trojice zastupnika koordinatorom kriznih stožera na ovomu području. Ali tko zna kako bi u slučaju postavljanja jednoga od njih reagirali ostali. Svi su oni izraziti individualci i ne drže se osobito zajedno.
Inače Mustač i njegovi kolege dubrovački zastupnici mogli bi biti značajan činbenik kad je u pitanju obrana dubrovačkoga područja. U Zagrebu svi oni sigurno imaju brojne veze. To bi mogli i trebali puno bolje uporabiti u korist pučanstva koje ih je izabralo. Podpuno je neproduktivna svaka njihova srčba na nas. Ni Peru ni meni nije ni na kraj pameti zapostaviti ih. Naša su im vrata uviek širom otvorena.
Kada bi samo sa svojim udruženim snagama, ili svaki sa svoje strane, na bilo koji način, realizirali dovoz neke ozbiljnije količine oružja u Dubrovnik, to bi bilo sjajno. To je prioritet svih prioriteta i njima bi to trebalo biti jasno. Iskazivanje uvriedjenosti i pisanje zajedljivih pisama, zasnovanih na poluistinama, vjerojatno olakšava dušu, ali nije neki vriedan posao.