Rad na crno
Utorak 17. rujna 1991.
Vozeći se pustom Jadranskom turističkom cestom, u 11 ura uvečer dovezao sam se do Dubca.
Ugasio sam svjetla i nastavio voziti smanjivši brzinu i nastojeći priviknuti oči na mrak koji je razbijala samo mjesečeva svjetlost.
Na drugom kraju uvale koja se od Brgata spušta i širi u ravni dio Župe koji završava s plažama u Kuparima i Mlinima, nalazi se Ivanica. U tomu mjestu koje se zemljopisno nalazi u Bosni i Hercegovini sad su koncentrirane jake snage JNA. Pred njima se kao na dlanu širi područje Župe dubrovačke.
Vojnici JNA se, izgleda, sada znaju zabavljati pucajući noću s Ivanice po vozilima u Župi. Koliko je to točno težko je procieniti. Ne znam jesu li nekoga pogodili. Možda se samo radi o pucanju ali ne i o gadjanju.
Ako doista žele nekoga pogoditi, zašto onda ne gadjaju po danu kad je vidljivost puno bolja. Pa prekjučer sam po danu prolazio ovuda kad sam bio u Platu. Na povratku iz Plata sam dapače bio s Ivom Lisom posjetiti Buiće koji su posve blizu granici. Jučer sam po danu ovuda prolazio u Kupare, danas sam bio u Zračnoj luci. Prolazio sam ovuda u posljednja tri dana šest puta za dnevne svjetlosti. Nikakova opasnost mi nije padala na pamet, a sad, nakon što su me Župljani upozorili, vozim noću bez svjetala. U stvari upozorili su me jutros, a nakon toga sam bio u zračnoj luci i o opasnosti nisam vodio računa. Trebam uključiti svjetla. Ovakova vožnja je prava ludost, prolazilo mi je kroz glavu.
Ipak nisam uključio svjetla. Oči su mi se brzo priviknule na tamu. Cesta se činila podpuno pustom a mjesečevo svjetlo je izgledalo dostatno snažno. Sudbinu ne treba izazivati, kaže Murphyevo pravilo. Samo težko je procieniti što je veće izazivanje sudbine, vožnja bez svjetala ili izlaganje možebitnim hitcima.
Noćna vožnja se uklapa u posao koji svakoga dana traje toliko koliko fizički mogu izdržati. Osjećao sam glad. Cieli dan nisam stignuo pojesti ama baš ništa.
U trenutku mi je kroz glavu prošla misao kako je ta moja uporaba mjesečeva svjetla na odredjeni zorno slučajni način pravi prikaz posla odnosno poslova s kojima se bavim:
Ovo što radim je pravi „moonlighting“.
“Moonlighting” je u englezkoj odnosno američkoj terminologiji izraz za aktivnost odnosno aktivnosti s kojima pojedinac dopunjuje svoj redoviti posao s dodatnim prihodima. Kako je dan obično prekratak pa u njega ne mogu stati i redovito i dodatno radno vrieme, ljudi koji žele ostvariti više novaca nego ih zaradjuju na redovitomu poslu, u pravilu moraju raditi po noći - uz pomoć mjesečeve svjetlosti, slikovito rečeno.
Neki domišljati Englez ili Amerikanac nazvao je to “moonlighting”. Najbliži prievod tomu bio bi „rad na crno“. Uzporedba izraza pokazuje kako Amerikanci na dodatni rad gledaju svjetlije nego mi. Mjesečina je svjetlija od crnila.
Već dugo se svakodnevno bavim s ovim specijalnim “moonlightingom” koji se radi bezplatno, odnosno bez ikakove naknade, na štetu vlastitoga života, zdravlja i obitelji, danju i noću. Današnji dan je bio samo jedan u nizu takovih. Vožnja po Jadranskoj turističkoj cesti bez svjetala i uz pomoć mjesečine prava je, odnosno baš doslovna potvrda izpravnosti američkoga termina.
Možda sam to u šali mogao spomenuti lordu Carringtonu kad smo se bili pozdravili u zračnoj luki! Dobro je što mi onda nije to palo na pamet. Jer stari lord mi nije izgledao kao čovjek koji se voli šaliti. Uostalom nije bio razpoložen ni za šaljiv ni za ozbiljan razgovor.
Uglavnom bio je ovo još jedan dan s krajnje različitim poslovima i susretima, od onih s poznatim facama državne politike do susreta sa skromnim, krajnje hrabrim i požrtvovanim, i na žalost, dobrim dielom nepoznatim ljudima.
Koliko samo susretnem takovih ljudi i razgovaram s njima. U njima vidim poštenje, hrabrost, odlučnost, domoljublje, a ne znam im ni ime. Ili ga zaboravim nakon što ga čujem. Na žalost u glavu stane toliko koliko može stati.
Možda bi se pojmu „moonlightinga“ moglo proširiti značenje. Na primjer obavljanje puno različitih aktivnosti u istom danu. Ili trčanje s mjesta na mjesto i susretanje s različitim ljudima u krajnje različitim surječjima. Ili sudjelovanje u čudnim ili težko objašnjivim shemama ponašanja. Vožnja bez svjetala spada u takove čudne stvari.
I samo zamračenje Župe po noći spada u nešto što nije lako logično objasniti. Kuće, ulice, vozila, sve je to danju izvrstno vidljivo, puno bolje nego noću i kad gore svietla. Ipak, u ovoj težkoj i napetoj situaciji, svjetla se noću gase. Jedina logika u tomu bi se mogla definirati kao: Ako se danju ne možemo skriti, učinimo to barem noću, kad je to moguće. Na taj način smo barem vremenski dvostruko otežali posao onima koji nas ugrožavaju. Zasigurno logika nije osobita, ali čovjek čini ono što je moguće. Strategija noja koji u opasnosti gura glavu u piesak, kako bi na taj način spasio barem nju.
Definicija “moonlightinga” bi se mogla dopuniti i s inačicom u kojoj ljudi, poput mene, dodatno rade na svoj račun i na štetu svoje obitelji, ne naplaćuju za svoj dodatni rad ama baš ništa, trošeći svoju fizičku i psihičku energiju, svoju obuću i odjeću!
Doduše sad za vrieme svojega „moonlightinga“ više ne rabim samo vlastitu odjeću i obuću, nego i JNA čizme i ZNG hlače i majicu! Naravno uz obiteljsku vodu, sriedstva za pranje i Marianinu pomoć.
U popodnevnim i noćnim urama obučen sam na neki način smiešno. Odjenuvši se predhodno i sam na isti način, Miljenko mi je donio prikrivne hlače, majicu i cipele, i rekao kako bi medju ljudima moja pojava u vojnoj odori djelovala ohrabrujuće.
Nisam ga želio razočarati. Cipele nisam mogao uporabiti, jer su mi bile premalene, ali sam u svojoj drvarni pronašao vojničke čizme koje sam bio zadužio od teritorialne obrane, još za vrieme dok su Jugoslaveni bili na vlasti. Noge sam tako obteretio s težkim čizmama i ubacio sam se bez problema u nešto preširoke hlače, koje imaju neki neugodan miris. Majica kratkih rukava je ugodna tiekom dana, ali za noćnih ura postaje biti nedovoljna. Odredjenu ozbiljnost odjeći daje samokres, čije su korice konačno našle svoju primjenu zataknute za mojim remenom.
U pravilu Mariana ujutro opere hlače i majicu, osuši ih do popodne, pa me kod presvlačenja dočekuju svježi, a uz to hlače svakim danom gube, premda nedovoljno brzo, taj nesretni neugodni miris. Na odredjeni zorni način tako, kad god je i koliko god je moguće, čak i s odjećom odvajam poslove Izvršnoga vieća od poslova Kriznoga stožera.
Za gradjane krizni stožer postoji već mjesecima. Javnost ne zna za moju ostavku i moje primjedbe, a ja ne želim stvarati još napetiju situaciju iznošenjem činjenica u medije. Tako se jednako tiho kako je djelovao, što zbog podpune neaktivnosti i nije bila neka umjetnost, ugasio onaj čudni krizni stožer i formirao se novi, koji mora preuzeti sve propuste staroga.
Podielio sam i radno vrieme i prostor na dva diela. Ujutro radim poslove u Izvršnomu vieću, a popodne i noću premještam se u Sriedište za obavješćivanje, gdje imam ured, dvoranu za sastanke i posebne brzoglase. Radi mogućega upadaja i prekida linija organizirao sam pričuvnu vezu s poljskim brzoglasima.
Organizirao sam danonoćna dežurstva. Na lokaciji kriznoga stožera, izmjenjuju se svakih osam ura sami članovi kriznoga stožera, te članovi Izvršnoga vieća i čelnici organa uprave.
Svaki dan održavamo sjednicu kriznoga stožera. Popisujemo potrebite aktivnosti. Na svakoj sjednici zaključujemo koji su poslovi obavljeni i koji su se novi pojavili. Nema vriemena za pisanje obširnih zaključaka. Sam sam složio prvu listu aktivnosti u obliku natuknica. Stavljam zvjezdice pored obavljenih, a listu proširujem s novim poslovima.
Istovremeno vodjenje i Izvršnoga vieća i Kriznoga stožera golemo je obterećenje i odgovornost. Svaka ura je dragocjena. Zbog toga se treba raditi krajnje intenzivno. „Moonlighting“ je jednostavno nuždan. A današnji dan je doista bio reprezentativna proširena inačica “moonligtinga”. U taj pojam se dobro uklapaju i susreti u zračnoj luci.
Na praznomu uzletištu zračne luke u Ćilipima smo Poljanić, Korda i ja dočekali maleni predsjednikov zrakoplov, koji je do Dubrovnika doletio preko Italije. Nakon slietanja i izlazka iz zrakoplova Franjo Tudjman se samo pozdravio s nama, te odmah na uzletištu ušao u samovoz. Uobće nije želio razgovarati. Na moje rieči o tomu kako nam je nuždna njegova intervencija u cilju dovoženja oružja na dubrovačko područje, samo je promrmljao kako o tomu možemo razgovarati kad se vrati iz Igala, i kako je sad samo koncentriran na razgovore na koje ide.
I Pero i ja smo se zbog toga poprilično pokisli i razočarani vratili u zgradu zračne luke. Iz zgrade smo s tugom promatrali sablastno praznu uzletište, na kojemu je uz zrakoplovčić kojim je doletio predsjednik Tudjman bio još samo jedan još manji. S tim zrakoplovom je, prije nego smo mi bili stignuli u zračnu luku, bio doletio lord Carrington, donedavni glavni tajnik NATO-a, a prije toga dugogodišnji ministar u britanskim vladama. Sad je glavni posriednik u pregovorima o sudbini Jugoslavije. Otišao je u Igalo ne čekajući Predsjednika. Vjerojatno je na taj način želio sebi osigurati razgovor s Miloševićem i Kadijevićem bez Tudjmana.
Nestrpljivo smo čekali na Predsjednikov povratak. Nismo znali koliko će sastanak trajati, pa nismo mogli niti htjeli otići. Plašili smo se mogućega incidenta, pa smo često putom krugovala stupali u svezu s redarstvom na Debelomu briegu, premda to nije ništa značilo. Igalo je dosta daleko od Debeloga briega, a Predsjednik je tamo bio zaštićen samo sa svojom tjelesnom stražom, što je objektivno gledano bilo zanemarujuće i ne bi ga moglo spasiti, kada bi tamošnji protivnici Hrvatske odlučili naškoditi mu.
Nakon čekanja koje je bilo razarajuće za živce, konačno smo saznali kako je Predsjednik vozeći se natrag iz Igala, prošao Debeli brieg. Uzkoro se pojavila kolona samovoza.
Tudjman je djelovao zadovoljno. Medjutim i dalje je izbjegavao s nama ozbiljnije popričati.
-"Vi ovdje možete biti mirni" rekao nam je uz osmieh dok smo ga pratili prema zrakoplovu. Izbjegnuo je kazati nam što se to dogovorio s Miloševićem. U tomu mu je pomogla jedna uplašena majka, čiji se sin ne javlja iz JNA. Umjesto razgovora s nama posvetio se tješenju te žene. To mu je bilo jednostavnije, a i bilo je atraktivnije nazočnim novinarima.
Prije ulazka Predsjednika u zrakoplov ipak sam mu uzpio ponoviti ono što sam mu rekao na dolazku:
- "Molim Vas učinite nešto i pošaljite nam oružje. Nemamo ga ni približno koliko je potrebito za obranu."
-"Dobro, dobro, poslati ću vam, ali vi ovdje ne morate se brinuti", ponovio je na to Predsjednik.
Imao sam dojam kako moj apel nije dospio dostatno duboko u njegovu sviest.
Prateći s uzletišne staze pogledom maleni zrakoplov kako nestaje u pravcu Italije, Pero i ja smo razmjenjivali svoju duboku povriedjenost, što naš predsjednik ne smije letjeti iznad ozemlja države, kojoj je na čelu. I ta činjenica dostatno govori kakovoj smo pogibelji izloženi. Predsjednikove rieči kako se možemo osjećati sigurnima i kako će se potruditi poslati nam nešto oružja izgledale su u tomu trenutku još neuvjerljivijima.
Kad smo se, nakon što se zrakoplovčić izgubio iz našeg vidokruga uputili natrag prema lučkoj zgradi, na uzletištu se pojavio i samovoz koji je dovezao lorda Carringtona do njegova zrakoplova. Nakon što je izišao, stari lord je sa svojom pratnjom zastao gledajući prema nama. Odlučili smo mu prići i pozdraviti ga. Približivajući se čuo sam kako Carrington pita čovjeka do sebe:
- “Who is that Rambo?”
Njegovo pitanje se bez sumnje odnosilo na mene, odnosno na moje prikrivno odielo. Prišli smo mu i predstavili se kao čelnici obćine Dubrovnik.
Čovjek lisičjeg lica nije ostavio prijateljski dojam. Dapače. Uostalom, s Miloševićem se sastao prije Tudjmana i ostao je s njim nakon sastanka. Nije bio sklon priči, čak ni o vriemenu. Prietnje su se odmah učinile još uvjerljivijima, a obećanja o miru još udaljenijima od zbiljnosti.
Vratio sam se u Grad prilično nerazpoložen. Medjutim, kao i obično, brojni poslovi i obveze jednostavno su me oslobodile bilo kakovog razpoloženja. Za razpoloženje, bilo ono dobro ili loše jednostavno nemam vriemena.
Tako sam tek kasno uvečer našao u svojemu razporedu mjesto za održanje obećanja koje sam dao Župljanima na kraju današnjega sastanka kojega sam održao s predstavnicima lokalnih kriznih stožera. Te stožere sam uzpostavio po cieloj obćini, od Konavala do Pelješca. I ljudi iz drugih područja Obćine traže moj posjet, medjutim Župljani su bili nekako najuporniji.
Nakon što sam skrenuo s Jadranske turističke ceste, pokušao sam pronaći zgradu čiju mi je poziciju bio opisao Ivo Lise. I uz upaljenu uličnu razsvjetu to ne bi bilo jednostavno postići. Srećom, premda sam u početku promašio, nisam puno lutao.
Pokucao sam na pogriešna vrata, medjutim naišao sam na ljubazne domaćine, koji se nisu razsrdili što ih netko uznemiruje tako kasno u noći, nego su me uputili stotinjak metara unatrag, prema kući izpred koje sam se bio trebao zaustaviti, ali sam se pored nje provezao ne opazivši veliko dvorište u kojemu je bilo parkirano puno samovoza, uočljivo više nego je to uobičajeno za obiteljske kuće.
Kad sam se zaustavio, iz
sjene je odmah izišao jedan čovjek i rekao mi kako me očekuju. Uveo me je u prizemlje, gdje je u velikoj prostoriji sjedala i živo razpravljala skupina ljudi. U svojemu „moonlightingu“ nisam bio sam. Članovima kriznoga stožera Župe Dubrovačke, bilo je razvidno neobično drago kad sam se pojavio na vratima.
Obćina Dubrovnik je razvučena, pa je bilo iznimno praktično i nuždno osnovati Krizne stožere za pojedina područja. Predsjednikova odluka o osnivanju kriznih stožera mi je u jednoj rečenici to omogućila. Tajnik Kriznoga stožera Pakiša Radica je pripremio odgovarajuća riešenja i ja sam ih podpisao.
Radica inače nastoji obraditi zaključke Kriznoga stožera pravnički pedantno, što nije baš u skladu s vremenskim tjesnacem, ali nema se kud. Možda je ipak ovako najbolje.
Na cielomu području obćine od Pelješca i Mljeta do Konavala uzpio sam stvoriti mrežu kriznih stožera, sa stalnim dežurstvima. Uztrojeni su stožeri za Pelješac u Kuni, za Dubrovačko primorje u Slanomu, zatim u Mokošici, Lapadu, Gružu i Gradu, te u Župi, Konavlima i za svaki od otoka posebice. Ova podjela se činila logičnijom nego formiranje stožera pri svim mjestnim zajednicama, jer bi to bilo preveliko usitnjavanje. Ovi krizni stožeri uostalom, sukladno potrebama, mogu formirati na svojemu području krizne stožere sliedeće razine. Načelno su zaduženi za koordinaciju poslova civilne zaštite, obskrbe i transporta na svojemu području, ali su s obzirom na nezavidne okolnosti, na sebe preuzeli i formiranje i održavanje dragovoljačkih postrojbi.
Okupljeni Župljani su mi s neskrivenim ponosom, sviestni ozbiljnosti situacije u kojoj se nalaze opisivali svoje oružane položaje. Nedaleko od nas u noći čiju tamu razbija samo mjesečevo svjetlo dežurali su dragovoljci iz Župe, uglavnom naoružani s vlastitim lovačkim puškama. Kakov je tek to „moonlighting“! Na popisu je njih šest stotina i pedeset! Izmjenjuju se na položajima udaljenim stotinjak metara od vojnika JNA! Lovačke puške protiv težkih strojnica, topova, tenkova. Dragovoljci, protiv dobro naoružanih vojnika i dobro plaćenih častnika JNA!
I baš tu leži naša snaga. S naše strane su ljudi koji brane svoje domove i pri tomu stavljaju svoj život na kocku ne tražeći nikakovu naknadu. S druge strane su častnici JNA, naviknuli na lagodan život, koji im donosi čin i odora koju nose. Ipak neravnoteža je golema.
Župljani su mi ponosno opisivali teretnjake na koje su montirali uredjaje za vezu. Iznimno su ozbiljni i odlučni. Ovo je već druga lokacija njihova kriznoga stožera.
Pokušavao sam im odgovoriti na brojna pitanja. Zanimalo ih je kako stojimo u cjelokupnim obranbenim pripremama. Objasnio sam im kako je ovaj Krizni stožer kojemu sam na čelu tek nedavno uztrojen, kako su oni jedan svietli primjer brzine i odlučnosti, te kako su se vjerojatno i drugi stožeri koje sam imenovao kakvoćno organizirali. Objasnio sam im kako rieč „vjerojatno“ rabim s razlogom, jer do svih stožera jednostavno do sad nisam uzpio stignuti.
Uzput sam spomenuo kako zbog obterećenja poslom danas nisam stignuo ništa pojesti. Već sliedećega trenutka se izpred mene stvorio veliki sendvič. Zahvalio sam im se i ugrizao jedan zalogaj, a zatim nastavio govoriti. Puno toga je i meni nejasno, ali sam nastojao to ne pokazati tim dragim ljudima. Rieči mi uviek moraju zvučiti ohrabrujuće i iz njih ne smije izbijati nesigurnost.
Nisam pričao Župljanima o “finesama” u svezi s obćinskim Kriznim stožerom. Rekao sam im kako sam Kriznom stožeru dodao Antuna Matića, kao predstavnika koordinacije političkih stranka i Sinišu Tkaleca kao predsjednika Narodne zaštite. Na licima sam im vidio osobito zadovoljstvo kad sam im spomenuo, kako sam u stožer uključio i novoga zapoviednika brigade Zbora narodne garde Ivana Vareninu, koji je kao častnik JNA u Karlovcu prešao na hrvatsku stranu i odmah zatim ga je naš Glavni stožer poslao u Dubrovnik.
Upozorio sam Župljane na nuždnost pregleda i pripreme skloništa. Spomenuo sam im, imajući na umu, ali ne imenujući Mokošicu, kako sam se osobno uvjerio u loše stanje nekih skloništa koje sam posjetio.
Nakon što sam se razstao od Župljana, krenuo sam natrag prema Gradu na isti način - ugašenih svjetala. Nakon Dupca sam opet upalio svjetla. Oči su mi bile umorne. Ne samo zbog vožnje bez svjetala. Spavam vrlo malo, gotovo nikako. Krcato je zadaća.
Veliki je problem škola. Odgadjamo početak školske godine iz dana u dan. Sudeći po mojim sinovima, djeca se zbog toga vesele. Kad god me sretnu moji sinovi me pitaju ima li izgleda za produljenje odgode početka nastave! Njihova vesela lica pokazuju kako srećom ne shvaćaju opasnost u kojoj se nalaze. Glede vjerojatnosti početka ili odgode školske nastave postali su svojevrstnim posriednicima izmedju mene i svojih prijatelja, pa i nastavnika.
Sve se više nameće problem i nuždnost očuvanja privatne svojine osoba koje su napustile Dubrovnik. Mi nismo barbari. I u ovako težkoj situaciji trebamo održati dostojanstvo. Trebamo spriečiti one koji obće krizne okolnosti rabe za stjecanje osobne koristi.
Rekao sam šefu Službe za zaštitu ustavnoga poretka, zapravo tajnoga redarstva, neka provjeri istinitost dojava o ulazku nekih osoba u stanove koje su napustili častnici JNA s obiteljima i neka tamo gdje se to pokaže točnim uz pomoć redarstva poduzme odgovarajuće korake u svrhu zaštite.
Ne odlaze samo častnici JNA i njihove obitelji nego i dosta civilnih osoba srbske narodnosti. U odlazcima prednjače liečnici i profesori. To je doista zabrinjavajući znak, odnosno svojevrstna potvrda kako je napadaj JNA vrlo vjerojatan. Stoga su minorni svi ostali problemi u uzporedbi s problemima u naoružavanju naših oružanih postrojbi. Kako bih došao do još nekih spoznaja na tomu području, zatražio sam i dobio pismena izvješća Miljenka Bratoša, Gjura Korde, načelnika teritorialne obrane Marina Vukorepa, te ZNG-ovaca Marka Mujana i Ivana Varenine.
Nisam nakon toga postao nešto pametniji. U svim izvješćima spominje se loše stanje organizacije obrane i okrivljuje se za to Željko Pavlović, a to doista nije ništa novo. Ipak, kad bi se ova izvješća objavila, u Dubrovniku bi se stvorila panika. Nama pak treba smirenost i sloga. A svaki čovjek nam je dragocjen. Ma koliko do sad napravio pogriešaka.
Srećom, ipak se konačno naziru konture organizacije obrane. Civilna vlast, redarstvo i vojska nastoje uzkladiti svoje djelovanje i izvući maximum iz svojih sadanjih nevelikih mogućnosti. Na čelu redarstva je Gjuro Korda. Iako po profesiji nije redarstvenik, bitna je njegova privrženost Hrvatskoj. S te strane ne bi smjela doći izdaja. Redarstvo je ozbiljna obranbena snaga. Pristojno je opremljeno, a mobiliziran je i pričuvni sastav.
Poput Župe, i u Komolcu, Slanomu, Konavlima, na Pelješcu, gotovo u svim mjestima pri kriznim stožerima djeluju naoružane skupine dragovoljaca. Opremljeni su uglavnom s vlastitim, privatnim naoružanjem.
Treba nastaviti akciju aktiviranja dubrovačkih lovaca. Pozvali smo ih neka se s vlastitim puškama kao dragovoljci prijave u redarstvo, ili pak u redarstvo donesu svoje puške, kako bi se s njima mogli naoružati dragovoljci koji su bez oružja.
Sve ove postrojbe ipak su prateće. Jezgru obrane trebao bi predstavljati Zbor narodne garde, a tu stanje nije baš sjajno. Intervenirao sam nazivajući Zagreb, kad sam odkrio kako pripadnici Zbora narodne garde nisu još regulirali mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Kako se može očekivati smirenost i disciplina medju ljudima koji nemaju riešena osnovna životna pitanja?
Zasigurno svaki mirni dan, svaki dan u kojemu je samo neugodno i napeto, ali nema napadaja, za nas je sad lutrijski dobitak. Kakov bi tek to dobitak bio kad se prietnje koje su se na nas nadvile ne bi uobće ostvarile!
Kad sam se dovezao u Sriedište za obavješćivanje opet mi se javila glad. Razgovarajući sa Župljanima, sendvič nisam uzpio pojesti, a zaboravio sam ga uzeti sa sobom.
Spavanje ili hranjenje? Odluka nije bila težka, Otišao sam u pokrajnju sobicu uhvatiti malo sna na jednoj platnenoj ležalici. San se pokazao jačim od gladi.