Gnjevni gardisti i krivi faximil

Četvrtak, 29. kolovoza 1991. 


Uzpinjući se jutros prema uredu, kroz staklena vrata Velike viećnice opazio sam Pera Poljanića i Luku Kordu kako tamo sjede sa skupinom ljudi u prikrivnim odorama. Na moju nesreću uočili su i oni mene.
Pero je skočio,  dotrčao do vrata  i izišao na hodnik.
“Željko, čekali smo te. Moraš nam se pridružiti.”
“O čemu se radi,” upitao sam ga.
„Častnici Zbora Narodne Garde dočekali su me zajedno s Lukom Kordom izpred zgrade. Nisam imao izbora, morao sam ih primiti. Kako ih je puno, umjesto k sebi u ured uveo sam ih ovdje. Uzrujani su strašno. Ovo je katastrofa. Moraš mi se pridružiti.”
„Za uru i pol sam zakazao sjednicu Izvršnoga vieća. Moram se pripremiti. Nemam vriemena. Ovo mi je treća sjednica u četiri dana.“
“Ali molim te, dodji samo nekoliko minuta. Ti ćeš sigurno imati ideju što se može učiniti,“ zavapio je Pero.
“Dobro ostani s njima dok podjem do ureda. Odmah ću sići, odgovorio sam mu.
“Molim te nemoj ići gore. Ovo ovdje je važnije. Udji. Tek smo počeli razgovarati. Još ne znam točno o čemu se radi. Sjeli smo točno prije dvije minute. Molim te udji odmah. Ni ja nisam još bio u svojemu uredu,” nastavio me je Pero uvjeravati kako je ulazak u viećnicu sa staklenim vratima pravi početak mojega radnoga dana.
Nisam ga mogao odbiti. Ušao sam zajedno s njim u Veliku viećnicu, prekorivši se u sebi što sam znatiželjno povirio kroz vrata, jer me inače ne bi bili primietili. Nije mi ni malo draga ova situacija u kojoj lavina dogodjaja sve više upravlja s mojim aktivnostima.
Nakon što smo Pero i ja sjeli, častnici Zbora narodne Garde su počeli govoriti gotovo u glas:
 “Stanje u Zboru je neodrživo!”
“Za sve je kriv Željko Pavlović! On je podpuno nestručan!”
“Ma što nestručan. On je nemaran. Uobće ga nije briga niti za Zbor Narodne Garde niti za obranu Hrvatske! Tko je njega doveo i postavio?”
“Ovako se dalje ne može. Mi smo vojska, a nemamo definiran zapoviedni lanac. Glavni zapoviednik o nama uobće ne vodi računa! To nije osoba koja je sposobna upravljati pripremama za obranu ovoga djela Hrvatske.”
Dok su uzrujani častnici govorili dopunjujući jedan drugoga, uzeo sam komad papira i penkalu i počeo šutke bilježiti ono što su govorili.
Spominjani su konkretni dogodjaji i konkretna imena.
-„ 16. kolovoza je pred Rašicu došao teretnjak s oružjem. Vidjeli smo izmedju ostaloga stotinu pušaka. Kasnije je sve to oružje netragom nestalo!“
-„S Pavlovićem su u kompaniji onaj Smiljanec i Željan Konsuo!“
-„Šare prodaje odore. Prodao ih je Zdravku Bazdanu!
Sve sam zapisivao ne pitajući ništa, premda je rečeno dosta toga nejasnoga.
Je li to onaj Šare iz Stona? Zašto bi Stonjanin Šare prodavao odore profesoru Zdravku Bazdanu? Vjerojatno se radi o nekomu drugomu Šari i nekomu drugomu Bazdanu?
Nejasnoće su mi se ipak činile nebitnima u uzporedbi s cjelinom, pa nisam želio ljude prekidati.
Nastavio sam slušati i zapisivati ne izgovarajući ni jednu rieč. Nisam to učinio samo što mi se to učinilo zgodnim, nego i zbog umora. Svaki ovakov neplanirani sastanak mi je dodatno obterećenje. A trebalo se pripremiti i održati odnosno izdržati još jednu sjednicu Izvršnoga vieća, u kojoj su dominantne pripreme za obranu, ali ima i puno točaka s drugom problematikom, jer unatoč evidentnoj opasnosti, život na svim područjima teče dalje i treba ga regulirati tamo gdje se to od Izvršnoga vieća očekuje ili zahtieva. U isto vrieme nastojim pokrenuti ozbiljan rad u Kriznom stožeru u Sriedištu za obavješćivanje.
U medijima je objavljeno ukinuće dosadanjih kriznih stožera i uzpostava novih. Nisam uzpio to niti čuti niti pročitati, ali zato Pero Poljanić sve to pozorno prati. Kad je to čuo u viestima na krugovalu, odmah me je nazvao!
Je li ona moja ostavka Bebiću imala ikakovoga utjecaja na donošenje ove odluke? Tko zna? Možda u svojemu prosvjedu i nisam bio sam? Možda je i u nekim drugim obćinama bilo sličnih situacija? Nije mi bio cilj postati predsjednikom Kriznoga stožera, nego samo upozoriti na loše obranbene pripreme, dakle na isti problem na koji ukazuju i ovi častnici. Dapače, dužnost predsjednika Izvršnoga vieća mi je više nego dostatna.
Doista je pitanje koji je razlog osnivanja Kriznih stožera. Zašto Izvršna vieća ne bi provodila sve nuždne pripreme za obranu, poglavito one koje se tiču zaštite pučanstva. Izvršna vieća su za to opremljena? Obćinska infrastruktura im stoji na razpolaganju. S osnutkom kriznih stožera stvara se dvojnost u mjerodavnosti.
I dalje nije jasno što su zadaće Kriznih stožera.  Vjerojatno se željelo stvoriti manja operativna tiela na razini vlade Republike Hrvatske i na razini Izvršnih vieća Obćina, a tim tielima se mogu dodavati neki ljudi, kad je nuždno. Ipak, bilo bi puno bolje umjesto definiranja novih tiela, postojećim tielima definirati dodatne zadaće odnosno proglasiti ih mjerodavnim za donošenje odluka, koje u normalnom dobu ne bi bile u njihovom djelokrugu odgovornosti. Sve bi tada bilo puno jasnije i jednostavnije.
Predsjedanje kriznim stožerom nije mi nikako ni u osobnomu interesu, s obzirom na nerad dosadanjega tiela pod takovim nazivom, a kojemu je na čelu bio Pero Poljanić. Sad moram na svoja ledja preuzeti odgovornost za sav taj dosadanji nerad i nemar, premda sam bio najžešći kritičar takovoga stanja.
Treba se nadati kako se izgubljeno vrieme ipak može naknaditi. Nešto preko Izvršnoga vieća, nešto kroz Krizni stožer, pripreme za obranu sad su konačno krenule brže i organiziranije. Neke pripreme se odvijaju i spontano poput one uzbune od prije tri dana.
Uzbuna je polučila rezultate. Uz onaj najveći učinak, a to je privikavanje pučanstva na možebitne velike nevolje, dobivene su dragocjene informacije koje bi inače trebalo dugo prikupljati. U neka skloništa se nije moglo ući jer nije bilo ključa. Neka skloništa su bila zapuštena i neuporabljiva. Puno izloga i stanova ostalo je svietliti. Sve to su nam već one iste noći i sliedećega dana javljali uzbudjeni ljudi.
Civilna zaštita je dobila uvid u ono što treba izpraviti, i mora mi o tomu predati izvješće. Miljenko i ja smo se dogovorili o našoj zajedničkoj posjeti skloništima po mjestnim zajednicama i to bez najave i slučajnim odabirom.  Izvješće je izvješće, ali izlazak na teren daje drugčiju sliku i uviek odkrije nešto novo.
Nakon što su se jedan po jedan izjadali, častnici su utihnuli gledajući prema meni i Peru. Iz Perova izraza lica bilo je jednostavno shvatiti, kako bi se bolje osjećao kada bih ja preuzeo rieč i na neki način umirio uznemirene ljude.
U trenutku mi je došlo reći častnicima  kako se ne bi trebali tužiti meni i Peru jednako, jer Pero i ja o njihovom zapoviedniku imamo podpuno suprotno mišljenje. Pero izuzetno drži do njega i štiti ga, a ja i Miljenko smo već dugo, puno prije njih, blago rečeno uočili njegove nedostatke. Ipak, opet sam odlučio ne izstupiti protiv Pera. Umjesto toga sam rekao:
“Gospodo, podpuno vas razumiem. Većina toga što govorite, izim nekih detalja koji su mi doista novi, nije za mene nikakovo iznenadjenje. U radu Kriznoga stožera na obranbenim pripremama Obćine uočio sam puno loših stvari pa sam osobno ministru obrane zbog toga dao pismenu ostavku na članstvo u njemu. Medjutim, evo dolazi do novoga uztroja Kriznih stožera. Za vjerovati je kako će to značiti pozitivne promjene i poboljšanja..”
“Tu se nema što čekati. Pavlovića treba smieniti. On se ne brine niti za prehranu niti za odjeću, niti za naše naoružanje. Od glave riba smrdi. To se ne može više tolerirati,” u rieč mi je upao jedan od ljudi u prikrivnoj odori.”
“Gospodin Šikić ima pravo. Upravo je započeo novi uztroj kriznih stožera. Sve nepravilnosti u vodjenju Zbora Narodne Garde treba izpitati i izpraviti..” pokušao me podržati Pero Poljanić, ali su i njega prekinuli:
“Ostavimo mi uztroje i krizne stožere. Mi ne možemo više čekati. Situaciju treba riešiti odmah. Ima tu i šverca s odjećom i oružjem!”
Odlučio sam opet priskočiti Peru u pomoć:
“Zapisao sam sve što ste rekli. Imam konkretan priedlog. Ovo što sam zapisao uobličit ću u službeni dopis i to odmah. Uputit ćemo ga ministru obrane, a na znanje i predsjedniku Tudjmanu i predsjedniku vlade Greguriću. Mi ovdje u Obćini ne možemo sami ništa promieniti glede vodstva Zbora Narodne Garde. Za to je u podpunosti mjerodavna Republika, odnosno ministarstvo obrane. Ako se slažete, otići ću odmah u svoj ured i pripremiti dopis. Trebat će mi petnaestak minuta. Vratit ću se, pročitat ću vam ga. Ako se budete složili, podpisati ćemo ga i poslati. Ako budete imali primjedbi, izpraviti ćemo dopis sve dok ne budemo svi suglasni s njegovim sadržajem. To je čini mi se sve što se može učiniti.”
“Mislim kako gospodin Šikić ima pravo. Pustimo ga neka pripremi dopis, a mi možemo ovdje popiti kavu ili čaj i još malo popričati za to vrieme,” uzkočio je Pero Poljanić.
“Tako je. Pričekajmo i pogledajmo što će to biti napisano,” javio se Luka Korda s tonom, čovjeka koji je i sam član Zbora Narodne Garde.”
“U redu. Slažemo se,” čulo se iz redova gardista.
Kako nisam znao imena svih gardista prosvjednika, dao sam im onaj isti list papira i zamolio ih neka mi čitko izpišu svoja imena prezimena i činove, kako bi ih mogao navezti u dopisu. Prvi se zapisao zapoviednik bataljuna Marko Mujan, po činu najviši častnik. Zatim je papir krenuo od ruke do ruke.
Nakon što sam papir dobio natrag izišao sam iz viećnice i krenuo uza stube.
Ciela situacija mi u većini nije bila iznenadjujuća. Od kad je Pavlović preuzeo zapoviedanje s Gardom smještenoj u Rašici, tamo je Miljenku praktički zabranjen pristup. Nakon dobroga početka stvari su krenule u lošem smjeru. Zbor Narodne Garde i njegov zapoviednik, koji je u isto vrieme zapoviednik obrane ciele Južne Hrvatske, podpuno su izvan kontrole obćinske vlasti. To ne bi bilo ništa loše, kad bi tamo bilo sve organizirano kako treba. Na žalost nije. Razgovarajući o tomu nekoliko puta, Miljenko i ja smo se osjećali bezpomoćno i žalostno smo zaključili kako je narušeno ono što smo zajedno pokrenuli s toliko entuzijazma i napora.
Priče gardista su mi zbog toga bile očekivane, premda je bilo detalja o kojima nisam znao. Iznenadjenje mi je bilo samo što su podpuno izostale reakcije gardista na moju izjavu o ostavci na članstvo u kriznom stožeru. Možda uobće nisu bili iznenadjeni jer su o tomu već bili čuli? Uostalom sad  to za njih više i nije bitno. Za javnost je Krizni stožer uztrojen i on nastavlja raditi. 
Pero Poljanić me je još jedan put zadivio sa svojom mogućnosti prilagodbe. Častnici su zasigurno dobili dojam kako je i on skupa sa mnom do sad bio nezadovoljan sa situacijom u vodjenju obrane,  Željkom Pavlovićem, Kriznim stožerom. Pero se doista ponaša poput dugogodišnjega izkusnoga političara, a ne kao čovjek koji je u službenu politiku ušao tek prije nešto više od godinu dana.
U uredu sam brzo svoje bilježke pretočio u file na računalu, te tiskao dopis ministru obrane.
Vratio sam se i zateknuo Pera, Luku i ljude u prikrivnim odorama kako razpoloženo čavrljaju uz kavu i čaj. Ozračje je bilo podpuno drugčije, bez trunka napetosti.
Dopis koji sam sastavio je bio daljnji prinos u tomu smjeru. Kad sam ga pročitao svi su se složili kako je dobro izbalansiran i ukratko precizno odražava situaciju. Na licima častnika bili su posebice vidljivi znakovi olakšanja, kad smo se Pero i ja jedan za drugim podpisali na dopis. 
Nisam dielio njihove osjećaje. Izkustva s ovakovim dopisivanjem su već postala krajnje nepovoljna. Medjutim nisam želio ljudima pokvariti razpoloženje. Uostalom možda od ovoga i bude nešto.

Čim sam se vratio u ured dao sam dopis tajnicama neka ga dalekopisačem pošalju u Zagreb. Bio sam sretan što imam još gotovo pola ure vriemena prije početka sjednice. I to vrieme sam namieravao uporabiti za podpisivanje barem nekolicine zaključaka od jučerašnje sjednice koji su me čekali na stolu. Na vrhu hrpe dokumenata nalazila se jedna kuverta.
“Stavili smo vam tu kuvertu na vrh pošte, jer je vjerojatno važna. Donio ju je jutros, dok ste vi bili dolje, teklić iz ureda za obranu. Kad ste malo prije dolazili, rekli ste neka vas ne smetamo. Možda smo pogriešili, ali izgledalo je kako ste u velikoj preši,“ rekao mi je Pero Marinović, koji je bio ušao za mnom u ured kako bismo obavili posljednje konzultacije prije početka sjednice.
Otvorio sam kuvertu i u njoj našao – ostavku Miljenka Bratoša!
U tomu trenutku Miljenko se pojavio na vratima!
“Što je ovo,“ upitao sam Miljenka.
“To što vidiš“, odgovorio je.
“Ja ću vas ostaviti. Zazovite me kad me budete trebali, rekao je Pero Marinović uočivši po izrazima Miljenkova i mojega lica, kako je trenutačno suvišan.
Pozvao sam Miljenka neka sjedne i pozornije još jedan put pročitao njegov kratki dopis u kojemu tumači razlog svoje ostavke.
U Uredu za obranu, administrativci su devetnaesterici pripadnika Teritorialne obrane uputili pozive na starim obrazcima, sa starim žigom i faximilom podpisa predhodnoga tajnika!
Umjesto prigovora svojoj administraciji, Miljenko je sebe našao odgovornim i spreman je odstupiti sa svoje dužnosti!
Koliko taj čovjek predano svakodnevno radi na uztroju obrane! S kakovim se sve preprjekama susreće! Okružen je s nepouzdanim ljudima, a često mora medju takovima odabirati osobe od svojega povjerenja. Znam koliko mu je stalo do Hrvatske, i on zna koliko to ja cienim. Ipak, evo čim je napravio vidljiv propust, spreman je povući se. Koliko se on razlikuje od prosjeka. Kako bi se onda trebali osjećati i ponašati neki drugi, na primjer oni koji su odgovorni za pojave zbog kojih sam dao ostavku u Kriznom stožeru, ali i za nebrigu oko izpravaka propusta nakon mojega pismenoga upozorenja, prolazilo mi je kroz glavu.
Miljenko je sjedao snuždeno i šutio. Nakon svih podvala koje je doživio omaknula mu se i zbiljna pogrieška.
“Zašto mi nisi sam donio ovo pismo? Što govorim. Zašto si uobće ovo napisao? Zašto mi nisi došao prije sve sam izpričati,“ upitao sam ga.
“Utvrdio sam to sinoć. Bio sam strašno srdit sam na sebe. Pogriešio sam neoprostivo. Napisao sam ostavku i jednostavno je dao kurirskoj službi. Mislio sam ne dolaziti do tebe, jer me je bilo sram. A onda sam se jutros sjetio kako je sjednica Izvršnoga vieća. Nisam te htio ostaviti na cjedilu, pa sam ipak došao k tebi. To je strašno što mi se dogodilo. Odgovoran sam za postupke svojih ljudi i trebam otići,“ odgovorio je.
-"Po istoj logici trebao bih i ja podnieti ostavku, jer sam ti nadredjen i odgovoran sam za tvoje postupke," rekao sam mu odmah.
“Ali ti nisi ništa pogriešio. Ja sam pogriešio a ne ti,“ odgovorio je.
“Nisi pogriešio ti nego tvoji administrativci.“
„Ipak, ja se osjećam odgovornim,“ bio je uporan.
Racionalno gledajući ovo  doba je doba ostavki, doba odlazaka. Prietnje su goleme, a naše snage su ograničene. Kako bi u stvari bilo ugodno izvući se iz svega ovoga. Obojicu nas na ovomu poslu drži samo osjećaj goleme odgovornosti, pomislio sam.
Odlučio sam svoje razmišljanje podieliti s prijateljem.
“Neki moji prijatelji i poznanici iz predstavničtva IBM-a u Zagrebu i Splitu upravo su s obiteljima preselili raditi za IBM u inozemstvu, od Austrije do Saudijske Arabije. A koliko su samo Zagreb i Split manje ugroženi od Dubrovnika! U uzporedbi s njima, kakova bih tek ja imao opravdanja za odlazak! Što misliš, možda bih doista trebao dati ostavku? Sigurno bih i ja brzo mogao naći dobar posao negdje vani. IBM se brine o svojim ljudima. A ti sigurno možeš naći ponovno posao kod Japanaca. I mogao bi skloniti obitelj na neku sigurniju lokaciju, možda i u inozemstvo.“
“Ali ja nisam dao ostavku kako bih se izvukao. Moram ići jer sam pogriešio.“
“Tvoj odlazak ima smisla samo ako si procienio kako je to u interesu tebe i tvoje obitelji. Takov argument logički mogu prihvatiti. Inače argumenti koje si naveo u mojim očima nemaju nikakovu težinu,“ rekao sam mu.
“Ali rekao sam ti. Ne želim se salvat. To mi nije bilo ni na kraj pameti,“ odgovorio mi je odlučno.
“Onda ovaj tvoj čin samo dodatno pokazuje tvoju vriednost" nastavio sam. "A tvoj propust je objektivno jako malen. Ovo pismo ću spremiti u ladicu i sa zadovoljstvom podpuno zaboraviti na njega. Pa ne ćeš valjda otići zbog toga što je netko od tvojih službenika uporabio krivi faksimil! Ovo jedino može tebi poslužiti kao upozorenje. Ubuduće moraš biti još oprezniji s onima koji te okružuju," rekao sam mu na to.

Na Miljenkovu licu bilo je primjetno veliko olakšanje.
„Hvala ti,“ rekao je kratko. Izraz njegovog lica bio je dopuna njegovih rieči. Vidjelo se kako mu je odjednom laknulo. Vratilo mu se razpoloženje i polet. Bila je to potvrda kako je njegova ostavka bila krajnje izkren čin, a ne nekakov paravan odnosno izprika za odlazak u težkim, pretežkim okolnostima.
Još nekoliko minuta smo porazgovarali o tomu kako bi se, obiteljski gledano, i meni i njemu doista izuzetno izplatilo otići. Ali kako bismo se onda osjećali? Kako bismo si mogli pogledati u oči? Naše mjesto je sad tu. Borba za Hrvatsku je sve teža i sve napetija. Mi jednostavno moramo dati svoj podpuni prinos upravo ovdje gdje smo rodjeni. To se uostalom od nas i očekuje. Tko bi, ako to ne učinimo mi, mogao naknaditi vrieme koje je u pripremama za obranu izgubljeno s onim Perovim kriznim stožerom. Sad tek trebamo vidjeti koliko imamo snage, koliko su velike preprjeke, na kakove odpore i podvale ćemo naići.
Izpričao sam Miljenku u najkraćim crtama i o sastanku s gardistima. A onda smo se zajedno spustili kat niže.
Gardista nije više bilo, ali su ih u Velikoj viećnici zamienili članovi Izvršnoga vieća koji su čekali početak sjednice.
Donieli smo u ove posljednje tri sjednice doista puno vriednih zaključaka. Neki se pak po svojoj vriednosti posebice ističu. Na primjer jučerašnji zaključak, s kojim od Obćinskoga suda tražimo žurni priedlog osiguranja dokumentacije. Izuzetno je bitno zaštititi ovu vrstu dokumentacije. Ako nas napadnu vjerojatno će im biti bitno uništiti dokaze o vlastničtvu, hrvatskom vlastničtvu nad ovim djelićem zemaljske kugle. Kako bi se zatim mogla izkonstruirati nova poviest. Ako se uzpiemo obraniti, ali tiekom obrane dodje do gubitka ili oštećenja te dragocjene zemljišno knjižne dokumentacije, to bi  takodjer prouzročilo goleme probleme i glavobolju.
Treba  podržati svaki razuman priedlog i pomoći u zaštiti dragocjenih papira. Medjutim, još puno puno više bitno od čuvanja papira je čuvanje ljudskih života. A oni se ne mogu občuvati samo sklanjanjem u skloništa. U slučaju napada vrlo vjerojatno možemo ostati odsječeni. Treba osigurati zalihe nuždne za održavanje života. Na sreću nije trebalo puno razpravljati o tomu koje vrste namirnica i drugih potrebština su nuždne. Tu problematiku su već davno razradili naši predhodnici, bojeći se napadaja sa zapada. Napadaj je napadaj, s koje god strane došao, a potrebe su potrebe. Zadužili smo ured  za gospodarstvo neka osigura povećanje robnih pričuva i zaliha energenata za dodatna tri mjeseca moguće izolacije.
U stvari kao obćina zadužujemo sami sebe i ponovno uzimamo iz obćinskoga proračuna kako bismo uložili u zaštitu pučanstva. Onoliko koliko god je u našoj moći.
Imamo li pravo skromni obćinski proračun toliko obteretiti s neplaniranim prebacivanjem sriedstava u područja za koja su u podpunosti mjerodavna republička ministarstva? Skrbimo o nabavi oružja pored ministarstva obrane. Prebacujemo novac iz obćinskoga proračuna na račun Medicinskoga centra premda bi to trebala biti u podpunosti briga ministarstva zdravstva.  S drugim zaključkom osigurali smo sriedstva za nabavu dodatna dva specijalna medicinska vozila.  Na predhodnoj sjednici smo se pak pobrinuli za nabavu pokretnih krugovalnih postaja za naše medicinare. Prema zdravstvu se ponašamo kao neka vrsta donatora!
Obćinski proračun pokazuje se kao doista nepresušan izvor za praćenje naših ideja, zbog iznimno racionalnoga i odmjerenoga  gospodarenja. Osobno sam zasigurno dao tomu snažan prinos. Na primjer neki troškovi, poput reprezentacije, jednostavno ne postoje.

Nakon sjednice vratio sam se u ured hrpi papira na stolu, ili preciznije rečeno ušao sam u mlin mješavine čitanja pošte, čitanja i podpisivanja zaključaka i odgovaranja na brzoglasne pozive uglavnom onih kojih se obrana obćine ne tiče, jer su zabavljeni sa svojim kulturnim, športskim i drugim problemima koji se svi skupa mogu podvezti pod zajednički financijski nazivnik.
Sati su prolazili kao minute. Bližila se večer, kad me je  nazvao Pero Poljanić i zamolio neka prije odlazka doma svakako svratim k njemu u ured.
“Nalazim se u vrlo zanimljivom družtvu,” rekao mi je na svoj način.
Nakon toga sam se opet vratio papirima, pa sam Perovu zamolbu gotovo bio zaboravio.
Kad sam konačno prestao raditi i krenuo doma na izlazu iz obćinske zgrade sam se sjetio kako me Pero čeka, pa sam se nevoljko popeo natrag uza stube.
U Perovu družtvu zateknuo sam Željka Pavlovića i jednoga meni nepoznatoga čovjeka,   kojega mi je Pero predstavio kao Josipa Braunegera iz ministarstva obrane.
Čovjek me je ljubazno pozdravio i odmah zatim upitao:
“Jeste li  možda već poslali dopis  o stanju u obranbenim pripremama i pritužbama častnika ministru obrane, koji ste jutros podpisali Vi i gospodin Poljanić. Ako ga niste poslali, bilo bi dobro  odustati od slanja.”
Pogledao sam prema Peru. Nije ništa rekao, ali je imao izraz lica koji je govorio kako se slaže s Braunegerom.
Sjedao sam u čudu i šutio. Jednostavno nisam imao ništa za reći.
Još jedan Perov zaokret! Tko je ovaj čovjek? Kakova je njegova pozicija u ministarstvu obrane? Što on hoće? Kakova je sad ovo igra?
Pokušavao sam shvatiti situaciju. Ipak nisam se uzrujao. Takodjer nisam uobće imao volje postavljati nikakova pitanja. Samo sam gledao i čekao hoće li još netko reći još nešto.
I javio se Pavlović:
“Ja ću sam sebe zbog šverca dati na sud!”
Meni je to ipak bilo previše. Ni na kraj pameti mi nije bilo ući u bilo kakovu razpravu s ovom čudnom trojicom. Ako su bilo što očekivali od mene, zasigurno sam ih razočarao. Na Pavlovićeve rieči sam jednostavno ustao i rekao im:
“Dopis je poslan još jutros dalekopisačem. To je sve što vam mogu reći. Draga gospodo, umoran sam i gladan. Idem doma nešto pojesti i malo se odmoriti. Ne vidim svrhe razpravljati o nečemu što je već završeno. Gospodine Brauneger, drago mi je što smo se upoznali. Do vidjenja.”
Odmah zatim sam izišao iz Perova ureda .
Doista me nije bilo briga zbog toga njihovog, naizgled konspirativnoga sjedanja u Perovu uredu. Glava mi je prepuna. U njoj više nema mjesta za razmišljanje o pozadini ovakovih sastanaka i o tomu tko je Brauneger, kako je i kad doputovao u Dubrovnik, kako se to Pavlović opet našao kod Pera, nakon što je Pero baš danas podpisao pismo  upereno upravo protiv njega.
Isključio sam ih iz razmišljanja čim sam prošao vrata Obćine. Treba trošiti vrieme na stvari koje se mogu riešiti, a ne na intrige, rekao sam sam sebi.
Utješno je i ohrabrujuće što postoje ljudi, čije su misli čiste i jasne, čije su namiere domoljubne i poštene. Poput Miljenka ili jutarnje skupine častnika ZNG-a  To je okružje koje je jedino prihvatljivo.
Ipak možda nije u redu suditi sukladno vlastitim sklonostima, pa i dosezima. Možda je Pero Poljanić, kojemu ne nedostaje niti poštenja niti domoljublja, samo tolerantniji i ne bježi od nejasnih situacija? Uostalom, možda su i Brauneger i Pavlović, i njima slični, samo čestiti ljudi, koji spadaju u vrstu čije rieči i ponašanje, jednostavno ne mogu shvatiti.

Nastavak