Propucani putokaz
Petak, 6. rujna 1991.
Za vrieme vožnje prema Herceg Novomu Pero Poljanić i Luka Korda su komentirali sablastno pustu Jadransku turističku cestu. Susretali smo tek tu i tamo po koje vozilo, a nalazimo se na samomu vrhuncu turističke sezone. Rujan je na ovomu području Jadranske obale ne samo kalendarski ljetni mjesec, nego je medju turistima cienjen isto kao i kolovoz ili srpanj, jer je sunce nešto blaže, a more je izuzetno toplo.
Glede vremenskih okolnosti ova godina nije izuzetak, ali napeti odnosi izmedju nas i naših susjeda iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore pročuli su se i podpuno ohladili želju turista za dolazkom u goste domaćinima koji su se našli u problemima.
Cesta od granice na Debelom briegu pa sve do Herceg Novoga doimala se još više pustom nego na našemu području. Pusta cesta nam je bila nešto poput demonstracije opravdanosti našega putovanja u Herceg Novi. Nadali smo se tamo naići na pametne sugovornike, kojima je, isto kao i nama, jasno kako ova težka situacija silno košta i nas i njih.
I jedni i drugi bismo se jednostavno trebali okrenuti prema poslu i ne voditi toliko računa što nam rade susjedi. Mi tako mislimo i nastojimo se tako ponašati. Neka samo Crnogorci pune svoje pjeskovice s turistima. Nismo im zavidni. Dapače. Bolje bismo se osjećali kad bi Herceg Novi bio pretrpan strancima. Neka ih je više nego u Dubrovniku! Puno stranaca ne znači samo veliki prihod, nego i veliku sigurnost. Pune pjeskovice, hoteli, restauranti jednostavno nisu sukladni s vojskom i oružjem.
Vozač Ivo Miljas nas je dovezao do zgrade obćine Herceg Novi ne razpitujući se za smier. Zasigurno je za vrieme naših predhodnika ovdje dosta dolazio. Bilo je to doba bratske ljubavi izmedju susjednih jugoslavenskih obćina. Sad se naše obćine nalaze u dvjema susjednim državama, pa je naše putovanje u stvari bio prvi službeni posjet obćini koja se nalazi preko državne granice. Sjetivši se toga u isto vrieme smo osjećali i zadovoljstvo i ponos i nelagodu. Kako bi bilo divno kad bi nas naši susjedi pustili na miru i kad bismo se medjusobno posjećivali vozeći se po cesti prepunoj turista na dogovor o produbljenju suradnje u cilju ostvarenja većeg turističkoga prihoda kroz razvitak zajedničkih infrastrukturnih i gospodarskih projekata. Na žalost, to su u ovomu težkomu dobu samo utopijske zamisli. Ipak, takove zamisli treba imati, prema njima treba težiti. U tomu smieru treba napraviti prve korake.
Korak svih koraka je shvaćanje kako se Dubrovnik i Herceg Novi ne nalaze više u zajedničkoj državi, nego su to granične obćine dviju država. Mi smo toga sviestni, dapače ta činjenica nam je draga, jer nas veseli uzkrsnuće Hrvatske države. Naši susjedi jednostavno ne prihvaćaju tu činjenicu. I tu je cieli problem. Kad bismo nekako mogli naći riešenje! Mi želimo biti svoji na svojemu, prepuštajući bez i malo jala njima neka takodjer budu svoji na svojemu, odnosno na njihovomu. Oni bi pak, poštenije rečeno neki od njih ili možda većina njih, željeli biti svoji na našemu. Zbog toga ne priznaju nikakove granice. Jesmo li prestrogi u donošenju ovakovih zaključaka, pitali smo se za vrieme vožnje.
Neposriedni povod za naš dolazak u Herceg Novi bila je baš granica na Debelomu briegu. “Hrvatske ceste” su na Debelom briegu postavile uz cestu ploču s nadpisom “Republika Hrvatska”. Ljudi su dobili takovu zadaću i obavili su je. To je jednostavno dio procesa obilježavanja hrvatske nezavisnosti.
Cieli taj postupak nije me mimoišao. Premda za označbu granica i magistralnih cesta Obćina nije mjerodavna, direktor dubrovačke izpostave Hrvatskih cesta Dominik Brigović me je izviestio o namieri postavljanja novih ploča. Kako ovo nije neko uobičajeno mirno doba, ja jednostavno moram sudjelovati u različitim stvarima za koje nisam mjerodavan.
Mogao sam Brigoviću reći kako ne treba realizirati nalog dobiven iz Zagreba, a on bi me vrlo vjerojatno poslušao, dielom pokazujući prema meni lojalnost, jer je na mjesto upravitelja doveden na moj priedlog, a dielom i zbog toga što vjerojatno drži kako bih se u slučaju njegova neposluha ja na njega mogao razsrditi. Ako sam mogao s uzpjehom predložiti njegovo postavljanje na mjesto upravitelja, mogao bih jednako uzpješno pokrenuti i postupak njegove smjene. Tako je možda, kad me je odlučio informirati o novoj ploči, mislio Brigović. Ili me je izviestio čisto iz pristojnosti.
Kad me je bio zbog toga nazvao nisam bio baš sretan. Odgovorio sam mu kako treba nastaviti raditi svoj posao. Ako je dobio zadaću postaviti ploče na ulazu u obćinu odnosno u Hrvatsku, neka ih postavi. Nisam ga htio u tomu spriečavati, premda sam slutio kako to može biti protuproduktivno. Jednostavno nisam imao snage progutati gorčinu i baš ja biti taj koji je spriečio postavljanje nadpisa s oznakom Hrvatske kao države. Pa o tomu sam sanjao cieli svoj život!
Jesam li napravio pogriešku što nisam ni pokušao spriečiti Brigovića, počeo sam razmišljati kad sam saznao kako su se, iste noći nakon što je ploča na Debelom briegu bila postavljena, neki krajnje nesretni Crnogorci prišuljali i izrešetali je metcima. Nakon toga je u Crnoj Gori medju ljudima i u medijima nastala prava negativna euforija. Izbušenu ploču Dubrovčani trebaju demontirati i točka. Zahtjevi nisu upućeni prema Hrvatskoj nego prema Dubrovniku. Kada bi bili upućeni prema Hrvatskoj onda bi to bilo implicitno priznanje Hrvatske. Herceg Novljani odnosno Crnogorci, odnosno Jugoslaveni koji tamo žive priznaju obćinu Dubrovnik bez problema, medjutim rieč Hrvatska im je jednostavno odbojna.
Sve to moramo prihvaćati mirno i hladnokrvno. Na provokaciju jednostavno ne smiemo uzvratiti. U tomu duhu bio je i moj razgovor u živo za dnevnik krugovalne postaje "Herceg Novi". Pristao sam odgovarati brzoglasom na pitanja njihove urednice o svrhi postavljanja ploče.
Razgovor je prošao u obostrano pristojnomu, pa čak i ugodnomu tonu. Rekao sam urednici i slušateljima te krugovalne postaje kako me pitanje o opravdanosti postavljanja ploče čudi, jer je na cestama uobičajeno znakovima informirati putnike gdje se nalaze, pa se tako označivaju rieke, sela, gradovi. Još je normalnije ako se onda označi mjesto gdje započinje jedna država!
Ne znam kako su slušatelji radio Herceg Novoga primili moje rieči i koliki su učinak imala moja ukazivanja na činjenicu o otvorenosti granice medju nama i izražavanje uvjerenja kako će tako biti uviek u budućnosti, kao kod svih pravih dobrih susjeda! Zasigurno ta epizoda s postavljanjem ploče podsjetila me je kako bi bilo dobro otići u Herceg Novi i pokušati dodatno smanjiti napetost.
Pred zgradom Obćine u Herceg Novomu dočekali su nas ljudi iz obćinskoga protokola. Pošli smo za njima uza široke stube na kat gdje su nas u ne baš uglednomu salonu dočekali predsjednik obćinske skupštine Velimir Gjurgjević, predsjednik Izvršnoga vieća Krsto Tomašević i nekoliko njihovih suradnika. Bila je tu i nekolicina crnogorskih novinara, medju njima i dopisnik crnogorske dalekovidnice.
Pripremajući se za susret, prije nego smo krenuli na put, razmatrajući moguće scenarije, došli smo do razumnoga zaključka kako ne ćemo sami inicirati razpravu o prietećemu oružanomu sukobu, odnosno o napadu JNA na nas, nego ćemo o tomu razgovarati samo ako oni pokrenu tu temu. Dogovorili smo se kako ćemo na svaki njihov mogući prigovor parirati s prigovorom s naše strane, a zatim pokušati pronaći dogovor.
Medjutim taj dio naših priprema nismo uobće morali uporabiti. Vojsku jednostavno nisu spomenuli. Možda su se i oni dogovorili kao i mi. Možda su bili spremni reagirati na naše pritužbe, sami ne pokrećući razgovor. Tek, nakon uobičajenih priča o vriemenu i zdravlju, u kojima je Pero Poljanić majstorski odigrao glavnu ulogu, kao glavnu temu smo pronašli turističku oseku. Jadali smo se jedni drugima zbog izostanka turističkih prihoda. Po našemu razgovoru izgledalo je kao su turisti sami, baš bez ikakovoga razloga, odlučili zaobići ovo područje zemaljske kruglje, koje je inače tako mirno i gostoljubivo!
-“Ipak, možda i mi sami snosimo neku odgovornost što nema turista,” rekao je u jednom trenutku Gjurgjević i nastavio:
-“Vaša milicija na Debelomu briegu zaustavlja i pregledava naše aute, kao da su naši ljudi kriminalci. To doista nije u redu. Ljudi nam se tuže.”
-“Tuže se i nama naši Konavljani kako imaju neugodnosti dok prodaju svoje voće i povrće na placi u Herceg Novom,” uzkočio je na to Luka Korda, kojemu su Konavljani i Konavle mjera cieloga svieta i osnovna tema svih njegovih razmišljanja.
- “Čuli smo i mi za neke takove slučajeve, ali oni nemaju nikakovoga značenja. To je periferna stvar. Uviek je bilo i biti će ljudi koji prave nered i remete mir, ali vjerujte, to je zanemarivo. Konavljani mogu bez brige dolaziti i prodavati svoju robu na tržnici,“ javio se Tomašević..
-“Ali ljudi su se počeli bojati, pa neki više ne žele ići u Herceg Novi, a ovdje im je bliže nego ići u Dubrovnik. Naviknuli su se, “uzvratio je Korda održavajući na taj način živom njemu najdražu konavosku temu.
-“Ostavimo to. Konavljani se nemaju što brinuti. Ako i jedan doživi neku neugodnost neka se javi nama ovdje. Nego, vratimo se Debelomu briegu. To što rade vaši milicajci jednostavno nema smisla,” javio se opet Gjurgjević.
Osjetivši kako je red na meni, uzvratio sam mu smirenim i prijateljskim tonom;
-“Dobro, u redu. Vi imate pravo. Moguće je kako se neki vaši ljudi prolazeći preko Debeloga briega osjećaju neugodno. Tu situaciju moramo pokušati poboljšati koliko god je to u našoj moći...”
-“Pa to je jednostavno. Recite tim vašim milicajcima da prestanu glumiti graničare.” prekinuo me je Gjurgjević.
-“Rekao sam kako stvar nije jednostavna, kako se to može činiti vama ovdje u Crnoj Gori, jer vi imate sreće. Vama se ne dogodjaju stvari koje su se nama dogodile i još se dogodjaju. U Hrvatskoj je došlo do oružane pobune. To sigurno znate, ali vas razumijem što tomu ne pridajete osobit značaj. Sit gladnu ne vjeruje, kaže se. Vi ste doista sretni jer niste suočeni s problemima koje mi imamo. Molimo vas kao dobre susjede za razumievanje. To je glavni razlog našeg dolazka k vama. Mi u Hrvatskoj jednostavno se moramo oduprieti pobuni i stoga moramo poduzimati mjere, koje vama nisu uobće na kraj pameti, jer vi te probleme nemate. Oružana pobuna se može ugasiti, izmedju ostalog i s prekidom dostave naoružanja pobunjenicima. Stoga je na državnoj razini uzpostavljena kontrola vozila. To nije naša obćinska stvar. Uostalom redarstvo u Hrvatskoj je pod kontrolom Republike, a ne obćine. Medjutim, mi vas razumiemo. Kad se budemo vraćali, zaustavit ćemo se na Debelomu briegu i zamoliti naše redarstvenike neka budu maximalno uljudni i brzi. To možemo učiniti i učinit ćemo to vrlo rado.”
Dok sam govorio Herceg Novljani su počeli klimati glavama, a s njima i Pero i Luka.
-“Kažem vam, učinit ćemo sve kako bi se vaši ljudi osjećali što je moguće ugodnije dok prolaze preko Debeloga briega. A vas još jedan put molim razumievanje. I ne samo to. Siguran sam kako ćete nas vi osobno, kao dobri susjedi, razumjeti. Ako ikako možete preko medija prenesite vašim sugradjanima našu zamolbu za razumievanjem. To bi nam svima jako pomoglo. Uvjeren sam,” završio sam svoju edukacijsko zamolbeničku priču.
-“I molim vas učinite nešto kako moji Konavljani više ne bi imali neugodnosti,” uključio se Korda, nezadovoljan što nisam spomenuo Konavljane.
-“Razumiemo vas. Nemate potrebe bilo što dodavati. Nego sad bi najbolje bilo kad biste nam se pridružili na ručku. Uz malo jela i pića možemo se još bolje upoznati i razumjeti,” raznježio se Gjurgjević.
-“Na žalost. U vremenskoj smo stisci i ne možemo prihvatiti vašu ljubaznu ponudu. Ostavimo to za neku drugu prigodu,” iznenadio me Pero.
Bilo je to za mene neugodno iznenadjenje. Premda sam baš ja taj koji je nametnuo asketski pristup u radu obćinskih čelnika, u čemu izbjegavanje objeda i večera čini značajan dio, ovaj put nisam bio sretan. Gjurgjevićevu ponudu bih bio objeručke prihvatio, jer je svako daljnje zatopljenje odnosa na razini vrha dviju obćina i te kako dobro došlo. Medjutim, kad je Pero izgovorio odbijenicu Herceg Novljanima, nisam imao kud nego šutjeti. Bilo bi krajnje neprimjereno, Pera početi uvjeravati kako bi bilo dobro ostati na objedu. Herceg Novljani pak nisu nas pokušali nagovarati.
-“Kad već nemate vriemena za objed, predlažem da se barem kratko zajedno prošećemo prema sriedištu grada. Neka narod vidi kako se slažemo,” predložio je Tomašević.
-”Zašto ne. To je izvrstna ideja,” uzvratio sam brzo kako ne bih dao Peru vriemena za još jednu odbijenicu.
Sišli smo zajedno niza stube i izišli iz zgrade na sunce. Polako smo zatim krenuli prema sriedištu grada razgovarajući o istim temama. Jedina tabu tema je bila vojska. JNA je po svim našim informacijama spremna intervenirati po cieloj Hrvatskoj, a mi smo ovdje najviše izloženi. Naši sugovornici to bi zasigurno morali znati, ali o tomu nisu rekli niti rieči.
Mi pak nismo spomenuli naše obranbene pripreme.
Formalno gledajući spominjanje tih tema u slučaju ovakovog susreta i nije imalo nekoga smisla. Razgovarali smo civilizirano kao civili i kao civilizirani ljudi. Vojska je nešto drugo. Gledano pak s faktične strane, razgovor o vojski odnosno izbjegavanju oružanoga sukoba bila bi jedina prava tema za razgovor. Medjutim, ta tema je opasna i zahtieva kakvoćan odnos medju sugovornicima. Trebali bismo se zbog toga sastati ponovno, bilo u Dubrovniku ili Herceg Novom, realizirati Gjurgjevićevu zamisao o zajedničkomu objedu, zajedno jesti i piti, i prijateljski razpraviti to osjetljivo pitanje.
Nakon kratkoga vriemena u razgovoru smo se vratili na početak, odnosno na vriemenske teme i na razmišljanja o održavanju čistoće u gradu. Prolaznici su nas napadno zagledali. Vozač Ivo je na kratkoj udaljenosti iza nas vozio obćinskoga Mercedesa.
Herceg Novljani su ostavili simpatičan dojam. Ipak bila je uočljiva razlika izmedju ponašanja predsjednika skupštine Gjurgjevića i predsjednika Izvršnoga vieća Tomaševića. Gjurgjević se doimao usiljeno srdačno i iza njegovih rieči osjećalo se neko duboko nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo, a ne neprijateljstvo. Nezadovoljstvo s nama jer ne mislimo poput njega i razvidno nismo poput njega odani Jugoslaviji. Kad god bismo spomenuli Hrvatsku iz njegovog pogleda se moglo pročitati nešto poput: Koga će Vam vraga ta Hrvatska, koju toliko spominjete. Zar nismo bez toga dobro do sad živjeli.
Široko lice predsjednika Izvršnoga vieća bilo je puno opuštenije i njegova srdačnost se doimala neusiljenom. Prihvatio nas je onakovima kakovi jesmo.
Dobro je što smo došli. Trebali bismo ostati što je moguće dulje. Kad je Pero odbio njihov poziv na objed možda bi bilo dobro predložiti neka prije odlazka zajedno sjednemo negdje na kavu, razmišljao sam i upravo želio izreći svoju zamisao kad se Pero zaustavio i rukom dao znak vozaču Ivu neka nam se približi. Bila je to više nego jasna manifestacija kako je naša šetnja došla svojemu kraju.
Koji ti je vrag Pero? Što se žuriš? Je li to zbog petka i odlazka na Pelješac, pomislio sam ali opet ništa nisam rekao.
Pozdravili smo se prijateljski srdačno, a zatim ušli u samovoz. Dok je Ivo okretao Mercedesa u pravcu Dubrovnika, naši domaćini su stajali na cesti i mahali nam. Čim smo krenuli Pero je počeo na svoj način komentirati sastanak. Pridružio mu se Luka. Slušao sam ih čekajući prigodu upitati Pera za razlog odbijanja poziva na objed, a zatim sam pitanje podpuno smetnuo s uma.
Vrlo brzo smo stignuli do Debeloga briega. Zaustavili smo se i izišavši iz samovoza porazgovarali s našim redarstvenicima koje smo tamo zateknuli. Izpričali smo im kako Crnogorci prosvjeduju zbog pregleda na granici i zamolili smo ih neka budu maximalno pristojni kod zaustavljanja i pretrage vozila. Odgovorili su nam kako su se i do sad ponašali krajnje pristojno, a Crnogorci jednostavno traže njima odnosno nama dlaku u jaju. Ipak su obećali udvostručiti svoju ljubaznost, te prenieti našu poruku kolegama u sliedećoj smjeni.
Imao sam dojam kako je i redarstvenicima, kojima smo uputili naše zamolbe, isto tako kao i nama podpuno jasno, kako se svi zajedno nalazimo na bačvi exploziva, a iskri svuda uokolo. Je li naš sastanak s herceg novskim čelnicima barem malo smanjilo opasnost u kojoj se nalazimo? Jesmo li s posjetom uzpjeli ugasiti barem po koju iskru? S takovim mislima sam se vratio u Grad.
Pred uredom me čekao mladi čovjek koji mi se predstavio kao inšpektor Silvio Mićin iz zagrebačke središtnjice Službe Družtvenoga Knjigovodstva. Zatražio je i dobio termin sastanka preko mojih tajnica. U slučaju Perova potiskivanja nagona za odlazkom na Pelješac, bili bismo još u Herceg Novom objedujući s našim domaćinima, i Mićin bi sigurno otišao neobavljena posla. Preko tajnica bih mu se izpričao i one bi vjerojatno pokušale pronaći novi termin, ako bi ga bilo moguće pronaći, jer moje vrieme je posvećeno uglavnom samo jednomu jedinom cilju, a to je obrana naše obćine. Svi ostali poslovi su mi postali krajnje sporedni.
Uveo sam Mićina u ured držeći to još jednim od sastanaka koji barem održavaju privid uobičajenoga pogona i ne očekujući nešto osobito. Čim smo sjeli rekao sam mu kako se nalazim u velikoj stiski, pa mu se unapried izpričavam što mu ne ću moći posvetiti više od desetak minuta.
-“Razumijem vas. Bit ću kratak, ali morao sam doći k vama. Donio sam vam primjerak informacije o rezultatima kontrole koju smo proveli u Atlasu. To je dubrovačka poduzeće i to, složit ćete se, jedno od vaših velikih poduzeća, pa smo držali kako bi vi kao predsjednik Izvršnoga vieća morali znati što smo pronašli i što se tamo dogadja. Kad vidite o čemu se radi, složit ćete se kako bi trebalo nešto poduzeti,“ rekao je pružajući mi nekoliko spojenih stranica papira.
-“Na žalost, razočarat ću vas. Ovdje je napisano puno toga i jednostavno nemam vriemena ovoliko toga pročitati. O čemu se radi? Možete li opisati mi to u nekoliko rečenica,“ upitao sam ga.
-„U Atlasu smo pronašli puno nezakonitih stvari. Napravljen je o tomu obširan zapisnik, a ovu informaciju smo složili baš kako bi ljudi poput vas, koji nemaju vriemena, na brzinu mogli vidjeti o čemu se radi,“ odgovorio mi je.
-„Ipak ovo nije jedna stranica nego koliko vidim njih čak osam. Bilo bi bolje kad biste mi doista na brzinu izpričali što se ovdje krije,“ rekao sam mu prevrćući stranice. U mislima sam još bio u Herceg Novomu.
-„Shvaćam. Pokušat ću. U Atlasu smo pronašli puno nepravilnosti. Pronašli smo i odgovorne osobe. Najodgovornije su vaše dubrovačke dame,“ sa smieškom je rekao Mićin.
Na moj upitni pogled je nastavio.
-„Napravljena je velika financijska i materialna šteta. Ima tu odgovornih, ali najodgovornije su dvije gospodje, gospodja Pave Župan Rusković i gospodja Katica Rajčević. Vi ih vjerojatno poznajete,“ rekao je i zastao čekajući moj odgovor.
-„Poznajem ih. S gospodjom Župan sam vršnjak. Išli smo zajedno u gimnaziju, ali ne u isti razred. Kao direktoricu Atlasa susreo sam je službeno nekoliko puta. Gospodju Rajčević sam, takodjer u poslovnim okolnostima, upoznao prije nekoliko godina. Djelovala mi je kao fina gospodja. Recite mi o čemu se radi. Zašto vas to zanima?“
-„Oprostite. Upitao sam vas tek tako. Mislio sam, ako ste prijatelji onda vam ne će biti drago to što ćete čuti.“
-„Dobro, recite mi konačno o čemu se radi,“ upitao sam nestrpljivo. Sad više nije bio u pitanju samo nedostatak vriemena, nego se tomu dodala i znatiželja, koju je inšpektor SDK postignuo sa svojim načinom razgovora.
-„Nema smisla ulaziti u detalje. Sve je opisano i popraćeno s brojkama u materialu koji sam vam dao. Glavne nepravilnosti dogodile su se pri izgradnji Atlasova hotela na Kopaoniku u Srbiji, adaptaciji prostora za restaurant Nautika i kod prodaje broda Ambasador. Ima tu još nekih stvari, poput putnih naloga, ali su ipak manje bitne,“ rekao je na to Mićin.
Vidjevši kako mu ništa ne odgovaram, nastavio je:
-„Atlas je ubacio puno novaca u Srbiju za objekt na Kopaoniku. Davalo se tu šakom i kapom poduzećima iz Beograda. Puno toga nije popraćeno s dokumentacijom. Pojavljivali su se i neki nejasni posriednici. Neki Jovo Bubreško je podpisivao ugovore u ime Atlasa, a u Atlasu ne znaju tko je on. Sklapali su se poslovi bez natječaja, i to s poduzećem muža direktorice Rusković...“
-„Dobro. Čuo sam kako Atlas ima problema sa svojim vlastničtvom u Srbiji. Nisam znao za nepravilnosti. Tko je tu najviše kriv,“ prekinuo sam ga pitanjem.
-„Direktorica Rusković i šefica financija Rajčević. Rekao sam vam, dvije dame. Uz njih je odgovoran i Antun Kolendić. Poznajete li ga,“ upitao me.
-„Ne mogu se sjetiti. Možda sam čovjeka i negdje susreo, ali doista se ovaj trenutak ne mogu sjetiti toga imena i prezimena. Nego recite mi što je još sporno? Spomenuli ste Nautiku?“
-„Tu je bilo puno čudnih stvari. Opet ugovori bez natječaja. Opet poslovi s mužem gospodje Rusković. Pa izbjegavanje plaćanja poreza uz pomoć ni manje ni više nego predsjednika obćinske skupštine..“
-„Kad je to bilo,“ prekinuo sam ga.
-„Razumijem zašto pitate. Nema to veze s današnjom obćinskom garniturom. Bilo je to 83. godine. Najbolje mi je nastaviti. Zamislite, troškovi su, u odnosu na procjenu, narasli četrdeset osam puta! Pazite, ne 48 posto, ne dva puta, nego 48 puta! Kakova je to krasna procjena bila. Ako hoćete, možda bi bilo najbolje, kad bismo zajedno prošli kroz cielu informaciju.“
-„Iznenadili ste me, priznajem. Ipak sad nemam vriemena. Ako Bog dade doći ću u prigodu sve liepo i na miru pročitati jednoga dana. A sad ćemo morati naš razgovor privesti kraju,“ rekao sam.
-„U redu. Ali ipak vam moram spomenuti barem još jednu stvar. U stvari to je od svega najčudnije. Radi se o prodaji broda Ambasador,“ rekao mi je očekujući moje odobrenje za nastavak.
-„Dobro recite mi na brzinu o čemu se radi.“
-„Brod je prodan dvostruko izpod knjigovodstvene vriednosti nekoj čudnoj tvrdki registriranoj na Caymanskim otocima. Za samo milijun i tri stotine tisuća dolara. Kako bi se to moglo izvesti formirali su povjerenstvo, koje je brod procienilo na samo 960 tisuća dolara. I sve bi se to još moglo shvatiti, ali Atlas je već sliedeće godine unajmio isti taj brod i za pet mjeseci najma platio gotovo osam stotina tisuća dolara! Tako su vratili kupcu više od polovice sume koju su dobili. Još jedan takov najam i platili bi kupcu za deset mjeseci najma tri stotine tisuća dolara više nego su za brod dobili od prodaje! Kupac bi tako dobio na dar i brod i još novaca. Što mislite kakovi su to poslovni potezi?“
Zastao je gledajući kakov su učinak izazvale njegove rieči.
Bio sam začudjen, ali više me baš ništa ne može osupnuti.
-„Ako je sve to tako, a nemam razloga sumnjati, što ste poduzeli,“ upitao sam ga.
-„Ima još puno toga. Na primjer spomenute dame su u Zagrebu osnovale privatnu tvrdku. Ali vidim i znam kako vam se žuri. Što smo poduzeli? Evo sastavili smo zapisnik, napisali informaciju, došao sam evo do vas...“
-„Meni je, moram priznati ovo zanimljivo. Premda bih volio kad tako ne bi bilo. Jer, ako je tako onda je tu napravljena šteta za nas, za naše ljude, za Hrvatsku. Atlas je hrvatska tvrdka. Ali što ja tu mogu?“
-„Pa baš u tomu je stvar. Vi biste mogli nešto pokrenuti. Smieniti upravu. Dovezsti nove ljude...“
-„Ja doista ne vidim ni sebe ni Izvršno vieće u svemu tomu. Ako su pronadjene nepravilnosti i nezakonitosti, onda onaj koji ih je pronašao, a to je SDK, to treba prijaviti redarstvu ili sudu. Ne znam točno komu, ali sigurno ne meni ili Izvršnomu vieću.
-„E baš u tomu je stvar. Vi biste trebali po zakonu poduzeti mjere zaštite družtvene imovine. To je osnovni razlog mojega dolazka k vama,“ rekao mi je na to Mićin.
Slušajući i promatrajući ga za vrieme razgovora, dobio sam dojam, kako se radi o uzornomu i poštenomu državnomu službeniku. Kroz inšpekcijski nadzor došao je do spoznaje o nedopuštenim i štetnim radnjama koje mirišu na kriminal i želio bi svoje nalaze pretvoriti u konkretnu akciju, u cilju obće dobrobiti.
-„Vjerujem vam. Ali vjerujte i vi meni. Ne znam što bih trebao poduzeti, a nemam vriemena to iztraživati. Vi pak možete i trebate nastaviti posao, kako bi se riešili problemi koje ste opazili. Ako, kako kažete, u tomu zakonskomu lancu stoji Izvršno vieće, molim Vas uputite nam službeni dopis u tomu smislu. To vam sigurno ne će biti težko. Vi ste za to kvalificirani,“ rekao sam mu.
-„Razumijem vas. Nema problema. Učiniti ćemo tako kako kažete. A vi, ako nadjete vriemena, pročitajte ovo što sam vam donio, molim vas,“ odgovorio mi je simpatični inšpektor.
Na taj način naš razgovor bio je završen.
Mićinove teme nisu bile obranbene, a ruku na srdce, ni uobičajene. Ipak, kad sam ga izpratio, osjetio sam olakšanje, jer sam se mogao vratiti svomu osnovnomu poslu.
Obrana, obrana, obrana. Jesmo li s posjetom Herceg Novomu dobili barem malo na vriemenu? A možda smo ih uvjerili u naše prijateljske namiere, pa će svoje dojmove podieliti s JNA. Kad bi dao dragi Bog i sve naše obranbene pripreme se pokažu suvišnima! I onda bi se nesumnjivo imali s čime baviti. Na primjer s Atlasom.
Na žalost, koliko god agilni savjetnik u SDK imao pravo kako u Atlasu treba nešto poduzeti, on nije sviestan koliko su moguće kriminalne radnje u toj tvrdki minorne i zanemarive u uzporedbi s opasnosti koja se nadvila nad nas. Ako je i sviestan, kad bi vidio izrešetanu ploču s nadpisom Republika Hrvatska sigurno bi to shvatio još bolje.