Lažni minobacači
Ponedjeljak, 9. rujna 1991.
Odlučio sam podpuno vriemenski razdvojiti pitanja koja nameće opasnost od napada na Obćinu, od takozvanih mirnodobskih tema. Zbog toga sam radi razčlanbe provedbe plana pripravnosti Obćine, održao posebnu sjednicu prekjučer, u subotu.
Prije te sjednice, nazočio sam osnutku Hrvatskoga častničkoga zbora i održao prigodni govor, a nakon subotnje sjednice Izvršnoga vieća, koju sam održao u podne, popodne sam održao treću sjednicu Kriznoga stožera, na kojoj je proširena lista aktivnosti koje stožer treba obaviti.
Popis aktivnosti, u obliku kratkih natuknica, sam zapisujem i održavam. Zapisao sam ih do sad sedamdeset četiri! I svaka ima svoju težinu. Neke zahtievaju samo donošenje stavova, ali velika većina traži krcato vriemena i energije. U one prve malobrojnije pripada pitanje povlačenje vojske JNA sa Šipana i Mljeta, o čemu sam od zapoviednika vojno pomorske oblasti Boka, Krsta Gjurovića dobio najavu dalekorisom.
O tomu smo na sjednici dosta razgovarali. Pokušavali smo procieniti razloge za povlačenje JNA, koje oni nazivaju dislokacijom. To je u isto vrieme i dobro i opasno. Bilo bi dobro kad bi im jedini cilj bio definitivan odlazak s hrvatskih prostora. Opasna mogućnost je u tomu, što možda žele svoje male topničke posade povlačenjem zaštititi, kako bi onda mogli slobodno udariti po nama. Dogovorili smo se o podpunomu nemiešanju i držanju sa strane, kako naši potezi ne bi mogli biti od strane JNA prikazani kao neprijateljski.
Današnja četrdeset deveta sjednica Izvršnoga vieća bila je puna točaka primjerenih za vrieme mira i prosperiteta.
Prva od 25 točaka, bila je još jedan prolaz kroz sve točke za predstojeće zasjedanje obćinske skupštine. To je prije svake sjednica skupštine uobičajena procedura, koja oduzima izuzetno puno vriemena. Izvršno vieće je svojevrstni pročišćivač za skupštinske točke. Može ih po potrebi zaustaviti ili odgoditi, a takodjer mora za svaku točku odrediti izvjestitelja, koji će je predstaviti viećnicima i odgovarati u svezi s njom na viećnička pitanja
Tiekom sjednice pagerom su iz Sriedišta za obavješćivanje pozvali Miljenka Bratoša, pa je otišao javiti se brzoglasom. Vrativši se rekao je kako je jedan vojni brod prolazeći pucao u pravcu Lopuda dok je plovio izmedju toga otoka i otoka Sveti Andrija. Do toga trenutka bili smo prošli polovicu dnevnoga reda.
Odlučio sam prekinuti sjednicu i poći provjeriti o čemu se radi. Nastavak sjednice sam odgodio jednu uru, sjetivši se kako zajedno s Perom trebam poći dubrovačkim Židovima čestitati Rosh Hashanu.
Iz ureda sam nazvao u Kumbor zamjenika zapoviednika Vojno pomorske oblasti Boka Ivana Milišića. Upoznao sam ga preko brzoglasa u kolovozu, kad mi se bio javio umjesto zapoviednika Krsta Gjurovića, dok sam nazivao Kumbor kako bih preko vodstva JNA pokušao zaustaviti česte bezobzirno nizke lietove zrakoplova JNA nad Dubrovnikom. Na moje opise lietova zrakoplova JNA, koji su uznemirivali gradjane i tjerali riedke turiste, Milišić je tada djelovao izkreno iznenadjeno. Ljubazno mi je obećao kako će izpitati o čemu se radi i ubrzo me je nazvao i izpričavao mi se što nije mogao ući u trag o kakovim se zrakoplovima radilo. Nije sumnjao u moje rieči već je izrazio predpostavku o neposluhu nekih pilota.
Bio sam sretan kad sam danas opet čuo Milišićev glas. Izpričao sam mu ono što sam čuo od Miljenka Bratoša.
-„To mi je nevjerojatno. Oprostite, što sam se tako izrazio. Vjerujem ja vama, ali mi je ta viest krajnje čudna. Moram to provjeriti. Treba mi malo vriemena. Nazvat ću vas odmah nakon toga,“ rekao mi je. Iz glasa mu je kao i ranije izbijala izkrenost i razumievanje.
-„Bit ću u uredu za nekih pola sata, pa se možemo ponovno čuti,“ predložio sam mu a on se složio.
Odmah zatim sam se prebacio u blagdansko ozračje pošavši u posjet dubrovačkim Židovima zajedno s Perom Poljanićem, koji me je do tad strpljivo čekao.
Nakon što smo obavili svoju protokolarnu dužnost, hodajući prema Obćini spomenuo sam Peru kako, ako uzpijem na vrieme završiti sjednicu, namieravam posjetiti naše vojnike u Konavlima. Nisam se iznenadio kad mi je rekao kako bi mi se on volio pridružiti.
Vrativši se u ured ponovno sam nazvao Milišića. Javio mi se jednako ljubazno. A njegov odgovor mi je bio jednako očekivan.
-„Pored Lopuda su doista prolazili naši brodovi, ali kažu kako nisu pucali. Možda se netko tamo kod vas neslano šali,“ rekao mi je. Rieči su mu zvučile jednako izkreno.
-„Ne znam, ali dobio sam informaciju kako je dojava o pucanju u naše Sriedište za obavješćivanje stignula iz nekoliko nezavisnih izvora,“ rekao sam mu na to.
-„Na žalost, moja provjera to nije pokazala,“ odgovorio mi je.
-„Vjerujem Vam. Medjutim, možda Vama netko nije rekao istinu. Ali što se tu može. Nadam se kako me razumiete. Ovo je, na žalost napeto doba, i ljudi se lako uznemire. Zbog toga sam prekinuo sjednicu Izvršnoga vieća.“
-„Nemate se potrebe uznemirivati. JNA vas ne će napasti. Ja sam Hrvat. Zašto bih ja napadao Hrvatsku? Možete biti mirni. Slobodno se vratite i nastavite svoju sjednicu,“ odgovorio mi je.
Njegove rieči su mi djelovale izuzetno izkreno i umirujuće. Podsjetile su me na admirala Popovića i njegovo naglašivanje kako mu je žena Hrvatica. Inače bio mi je to prvi puta čuti kako se jedan častnik JNA očituje kao Hrvat.
Nazvao sam zatim svjetioničara na Svetomu Andriji.
-"Pucali su u pravcu otoka. Dugo su pucali. Trajalo je to gotovo pola sata. Bio je to jedan desantni brod. Dok su pucali nešto im je padalo u more izpred prove," rekao mi je svjetioničar.
Vratio sam se u Malu viećnicu. Prije početka sjednice izpričao sam svoje razgovore Miljenku Bratošu. Složili smo se kako se od JNA i nije moglo više očekivati. Pa ne će valjda priznati kako u svojim redovima imaju neposlušne i prema nama neprijateljski nastrojene posade brodova! Rekao sam Miljenku kako bi mi bilo drago kad bi on zajedno sa mnom nakon sjednice pošao u Konavle.
Na početku nastavka sjednice, kolegama sam ponovio ono što sam rekao Miljenku. Suglasili smo se kako se sve u svemu razgovor s Milišićem može nazvati umirujućim.
U stvari cieli dnevni red sjednice bio je umirujući. Ipak dvije točke su bile podsjetnik na zbiljnost. Donieli smo formalno riešenje o imenovanju novoga obćinskoga Kriznoga stožera.
Bilo je to moguće učiniti jer sam konačno dobio pismenu odluku predsjednika Tudjmana o osnivanju kriznih stožera.
Nisam želio nastaviti praksu koju je kroz rad bez ikakovih odluka i dokumentacije, bio uzpostavio predhodni Krizni stožer. Ako se tad išta moglo nazvati radom. Nakon donesenoga zaključka, nestala mi je nelagoda koju sam osjećao jer sam, kako bih dobio na vriemenu, bio pokrenuo rad Kriznoga stožera bez službenoga popratnoga riešenja.
Kroz posljednju točku dnevnoga reda zaključili smo kako je nuždno, izim sudske, i obćinsku pismohranu spremiti u sigurnije aluminijske spremnike, kako bi bila bolje zaštićena od možebitnih explozija i vatre.
Tako su se medju mirnodobske ipak uzpjele ubaciti i teme o kojima se ne bi razpravljalo kad bi mir bio zajamčen.
Kad se dobro promisli, doista je nuždno razpravljati o „normalnim“ temama. Zbog toga sam i predložio promjenu naziva prve točke zajedničke sjednice svih vieća. Učinilo mi se primjerenijim dati joj naslov „O stanju u obćini Dubrovnik“, umjesto prvotno zamišljenoga „Izvješće o političko-sigurnostnoj situaciji u Obćini Dubrovnik“. Moj priedlog je bez problema bio prihvaćen, a kako i ne bi bio, kad sam na sebe preuzeo obvezu sam složiti cielu temu. Nema mi spavanja. Srećom već sam, nešto pripremio.
Na primjer, medju te „normalne“ teme spada odredjivanje prioriteta vodoobskrbe, promjena naziva nekoliko škola, imenovanje Boža Vodopije za vršitelja dužnosti direktora „Dubrovačkoga vjesnika“, pomaganje nesretnomu GOŠK-Jugu kroz davanje na uporabu igrališta i svlačionica, koje su inače u vlastničtvu Obćine.
Dapače neke mirne teme je nuždno forsirati. Zbog toga smo prema Skupštini brzo prosliedili izmjene Provedbenoga Urbanističkoga plana Giman i mišljenje o davanju koncesije za izgradnju marine u Gružu. Kad bi Francuzi samo krenuli s realizacijom toga projekta! Novac iz inozemstva nije samo dobro došao za preživljavanje u ovoj težkoj turističkoj oseki, nego je prije svega dodatno jamstvo za održanje mira.
U tomu smislu smo kao izvanrednu točku obradili projekt kompleksne zaštite okoliša dubrovačke obćine, koji su uz pomoć Frana Kršinića i Ante Stojana doista brzo i učinkovito izradili djelatnici Obćinskoga zavoda za prostorno planiranje i zaštitu okoliša.
O sastavnim dielovima pola miliarde dolara vriednoga projekta, koji bi se trebao izvesti u tri stupnja i u sebi uključuje vodoobskrbu, upravljanje s odpadnim vodama, zbrinjavanje krupnoga odpada, zaštitu aquatorija poput dragocjenoga Malostonskoga zaljeva, prilagodjivanje cestovne infrastrukture, obnovu poviestne jezgre Dubrovnika, S puno entuzijazma su govorili Frano Kršinić, Ante Stojan, te voditelji projekta Branka Martinović Vuković i Željko Franetović. Uza svu vriednost koju bi dubrovačka obćina imala od realizacije projekta, još je vriednija činjenica njegove prijave na natječaj Medjunarodne banke za obnovu i razvoj. Kad bi došlo do odobrenja novaca, bilo bi to dodatno veliko jamstvo za održanje mira.
Treba učiniti sve kako bismo se što bolje poslovno i financijski povezali s bogatim i utjecajnim stranim državama. One će štiteći svoje interese, svoj novac i svoje gradjane koji posluju u Hrvatskoj, u isto vrieme štititi i nas. U tomu smislu sam odradio i posao oko dovodjenja prve strane banke u Dubrovnik. Ili barem onoliko posla koliko sam bio u prigodi odraditi.
Direktor Babina kuka doktor Mladen Falkoni mi je 24. lipnja bio doveo američkoga poslovnoga čovjeka doktora Johanna Storcka, koji je iznio svoju ideju o otvorenju poslovnice američke banke unutar gradskih zidina Dubrovnika.
Nisam se razpitivao, odakle se doktori poznaju ili kako su se upoznali. Nisam Storcka izpitivao niti iztraživao proizlazi li ta njegova želja za lokacijom banke iz njegovoga vidjenja Dubrovnika kao grada smještenoga samo unutar gradskih zidina, što je inače uobičajena percepcija većine stranaca, ili je procienio kako smještaj banke izvan zidina ne bi ostvario profit. Pred očima mi je bila samo velika korist, koju bi u ovakovoj situaciji Dubrovnik mogao od toga imati. Izkustvo s marinom i Rayonom učinilo je svoje. Jednostavno sam prihvatio Storckovu ideju i krenuo pomoći mu u njezinoj realizaciji, vidjevši u tomu mogućnost dolazka još američkih „marinaca“ u Dubrovnik.
Storck me je 5. kolovoza nazvao iz Švicarske i zamolio me je za pozivno pismo koje bi mu olakšalo pripremne radnje za realizaciju posla. Sliedeće jutro, započeo sam „proslavu“ svojega rodjendana sa slanjem traženoga pisma, premda pritisnut blizkim početkom sjednice Izvršnoga vieća. Storck me je nazvao nakon toga i zahvalio mi se. Nakon tri tjedna me je nazvao iz Amerike i rekao mi kako bih mu opet trebao poslati pismo, s još nekim dodatcima u textu, te više ne u svoje ime, kako sam to učinio u predhodnomu pismu, nego u svojstvu predsjednika Izvršnoga vieća. Taj put sam nazvao hrvatskoga ministra financija magistra Joza Martinovića i izpričao mu cielu priču. Ministar se u podpunosti složio sa mnom u procjeni kako bi dolazak strane banke za nas puno značio i kako treba učiniti sve kako bi se Storcku pomoglo u realizaciji njegove zamisli. Odmah zatim, točnije 28. kolovoza, napisao sam novo pismo Storcku i poslao presliku Martinoviću na znanje. Tako sam napravio još jedan potez koji bi u perspektivi mogao biti od velikoga značenja. Medjutim i tu treba čekati, a vrieme odmiče. Vrieme koje je istovremeno i saveznik i neprijatelj.
Koliko god bile zanimljive i bitne teme današnje sjednice pogledavao sam na sat i požurivao tiek sjednice kako bih do kraja dana uzpio izpuniti svoj plan o posjeti našim obranbenim postrojbama na iztoku Obćine.
Nakon sjednice odtrčao sam po Pera u njegov ured. Bio je spreman. Izpred zgrade nas je kod samovoza čekao Miljenko. I Pero i Miljenko nisu izgledali sretni kad su vidjeli kako se trebaju zajedno voziti u Konavle. Namierno ni jednom ni drugomu nisam ranije spomenuo u čijem će družtvu biti. Učinio sam to u cilju ublaživanja nesnošljivosti izmedju Pera i Miljenka. Miljenko je na Pera strašno srdit zbog njegovoga indolentnoga ponašanja, a posebice, jer ga Pero jednostavno ignorira, odnosno ignorira činjenicu što je Miljenko doista i formalno i zbiljno glavna osoba za pitanja obrane ove obćine. Miljenko je uvjeren kako je u svim nedaćama kroz koje je prošao, u svim dezinformacijama koje su o njemu širene i Pero Poljanić imao svojega udjela. Pero pak za Miljenka preda mnom nikad ne kaže ono svoje uobičajeno “krasan čovjek”, što je u njegovoj crno bieloj percepciji svieta znak kako o Miljenku nema neko osobito visoko mišljenje.
Vozili smo se prema selu Dubravka bez puno priče. Koncentrirao sam se na vožnju i ostavio svojim suputnicima početak dialoga, medjutim oni to nisu učinili. Svatko je bio u svojim mislima. U tomu je bila razvidna njihova obostrana namiera.
Pero je inače razgovorljiv, ali je ovaj put šutio. Možda je bio srdit, jer mu nisam rekao kako će Miljenko ići s nama. U stvari to tad i nisam znao, odnosno Miljenka sam pozvao nakon što je Pero rekao kako bi išao sa mnom. Onda sam pozvao Miljenka baš kako bi on i Pero uzpostavili neki kontakt. Moj je pokušaj izgledao uzaludnim. Medju njima je stajala razvidna bariera nesnošljivosti. Vozeći nisam ništa pokušavao. Jednostavno nisam imao snage i za tu vrstu napora. Na istom smo zadatku. To je dostatno. Treba raditi i ne razmišljati o tomu tko je komu više ili manje simpatičan, tješio sam se zbog evidentne propasti mojega pomirbenoga plana.
Za razliku od onoga posjeta Čepikućama, u Dubravku smo ipak stignuli znatno prije večeri. Miljenku to nije bio prvi posjet Dubravki. On je stalno u pokretu po obćinskomu ozemlju. Pokazao mi je kuću izpred koje se trebam zaustaviti.
Kad smo ušli u tu privriemenu vojarnu, osupnulo nas je stanje krajnje nediscipline. Gardisti, koji su se tu odmarali izmedju smjena na položajima, sjedali su i ležali gledajući dalekovidnicu. Njihovi ležaji bili su neuredni i u povelikoj prostoriji smješteni na krajnje neskladan način. Po podu su ležali razbacani papiri i ostatci hrane. Oružje je bilo razbacano posvuda. Ljudi su djelovali neuredno, čak prljavo, a što je najgore, bezvoljno.
Dubravka je u uzporedbi s Čepikućama mjesto znatno višega standarda. Tu nema nikakovih problema sa strujom i vodom, a kuća u kojoj su smješteni gardisti je gradjena neuzporedivo solidnije od one u Čepikućama. Daidža je doista u pravu kad drži kako se medju mladim vojnicima disciplina najbolje uzpostavlja u težim uvjetima. U Dubravki im je izgleda previše udobno.
Udobnost odnosno neudobnost vjerojatno ipak nije osnovna stvar. Za održavanje stege nuždno je snažno i sposobno vodstvo odnosno čvrsta vojna hierarhija.
Nakon što smo ih pozdravili i predstavili se, vojnici su se napadno polako i lieno odvojili od dalekovidnice. Upitali smo ih na što se najviše mogu potužiti i u čemu im najviše možemo pomoći.
“Smienite Željka Pavlovića. On se o nama uobće ne brine. Do sad ovdje nije bio ni jedan jedini put, a trebao bi dobro znati svaki položaj koji držimo”, rekao je jedan od vojnika, a ostali su popratili njegove rieči s glasnim odobravanjem.
Kamo god stignuli uviek se vraćamo istomu imenu, pomislio sam.
-„Mi smo kao dubrovačka civilna vlast zainteresirani za izgradnju što je moguće čvršće obrane od mogućeg napadaja, ali za vaše je zapoviedničtvo mjerodavan Glavni stožer koji je upravo formiran u Zagrebu, te ministarstvo obrane,“ rekao sam im.
Pero Poljanić je slušao moje rieči, poput čovjeka koji je jučer doputovao u Dubrovnik, pa ne zna ništa. U toj igri je doista nenadmašan.
Nije mi bilo ni na kraj pameti razkrinkavati Perovu igru nedužnosti. Za to jednostavno sad nema vriemena. Pera treba aktivirati. Treba ga trgnuti i usmjeriti. Neka preuzme na sebe dio posla. I sami ovi njegovi dragovoljni odlazci u posjet vojnicima govore kako se počeo mienjati. Barem se tako čini. Miljenko bez sumnje nema takovo mišljenje.
Od rezigniranih vojnika, medju kojima nismo uzpjeli identificirati zapoviednika jedva smo saznali gdje drže položaj. Oprostili smo se od njih prepustivši ih bljeskanju malenoga zaslona i krenuli prema granici na Debelomu briegu.
Prvo smo se zaustavili kod naših redarstvenika i upitali ih jesu li imali kakovih neugodnosti s vozačima koji dolaze iz Crne Gore, te primjenjuju li one naše savjete u smislu krajnje obzirnoga ponašanja. Dobili smo odgovor, kako tu vlada krajnja pristojnost, što im pak nije težko postići jer su vozila s crnogorske strane postala prava riedkost.
Odvezli smo se zatim do gostione i tamo ostavili naš samovoz.
Popeli smo se ugaženom šumskom stazom koja nas je pod blagim kutom udaljila od Jadranske turističke ceste. Nakon dvjestotinjak metara naišli smo na naše vojnike. Sjedali su u blizini s granjem maskiranih malenih udubljenja u zemlji izpred kojih je bilo složeno kamenje. To su im prsobrani. U kopanje i slaganje zaštite razvidno nije bilo utrošeno puno truda. Izgledalo je kako je sve to izgradjeno onako zbog vježbe u dubokomu miru i kako se tu ne radi o obranbenim položajima na koje bi svaki trenutak mogle početi padati neprijateljske granate!
Otišli smo malo dalje i naišli na sliedeću skupinu vojnika u blizini sličnih zaklona.
I jedna i druga skupina djelovala je puno razpoloženije od one skupine na odmoru u Dubravki. Možda iz čistoga razloga što je boravak na ovakovomu mjestu manje dosadan od izležavanja uz dalekovidnicu.
S položaja naših vojnika mogli smo vidjeti padinu koja se spušta prema Igalu odnosno Herceg Novomu. Pogled prema kućama i moru zaklanjao je još šumoviti brieg.
Naši vojnici su bili naoružani kalachnikovima i strojnicama. Uz prsobrane su na dva mjesta bile naslonjene salonitne cievi.
-"Nadamo se kako ove cievi njihovim izvidnicama izgledaju kao minobacači," objasnili su nam vojnici.
Kad sam to čuo sva moja dotadanja srčba zbog nereda i nediscipline odjednom je nestala bez traga.
Kakova stega, kakov red? Ovdje se radi o podpunoj neravnopravnosti. Na nas je spremna udariti brojna vojska s množtvom tenkova i zrakoplova, a ovdje ih čekaju puške, strojnice i - salonitne cievi. Kakova nedisciplina! Kakove razmirice, kakove razlike medju nama. Sve ovo je jedno veliko junačtvo, pomislio sam
Dok sam se opraštao s njima jedva sam suspregnuo suze u očima.
Ovo ovdje i ono u Čepikućama je simbolički nastavak naše hrvatske slobodarske priče. Guramo dalje uzprkos svemu.
Razstajući se od te skupine uistinu hrabrih ljudi, pitao sam se jesu li oni uobće sviestni koliko su hrabri? Prema njima je usmjerena golema, neuzporediva sila, koja ima više topova nego što oni imaju pušaka.
Za vrieme vožnje natrag prema Dubrovniku, razpričali smo se komentirajući ono što smo vidjeli. Salonitne cievi su bile okidač koji nas je jednostavno ponovno zbližio. Bez obzira na naše nesuglasice i naše razlike, mi se svi nalazimo na istoj strani. Zajedno s onim hrabrim ljudima koji su stali tamo spremni braniti naše granice s lažnim minobacačima. Ostaje nam nastavak utrke s vriemenom. Pripremanje oružanoga odpora i naoružavanje nije jedini način. Treba odgadjati mogući napadaj što je više moguće. Treba blokirati ratnu euforiju kod susjeda.
U sivomu obćinskomu Renaultu je postignut konsenzus. One salonitne cievi i naši momci uz njih, su nas zbližile na razinu kakova je bila u ono izborno i postizborno doba od prije nešto više od godinu dana. Tako mora ostati. Dat će Bog.