Promjenjivost stanja
Četvrtak, 12. rujna 1991.
Svojom krivnjom doživio sam neugodu i razočaranje na današnjoj zajedničkoj sjednici svih vieća obćinske skupštine. U cieloj ovoj stiski i uza sav teret koji mi je na ledjima odlučio sam se sebi natovariti još jedan težki posao. Obavio sam ga izuzetno dobro, a za uzvrat sam doživio kritike umjesto pohvala. I dalje tvrdoglavo radim u korist osobne štete.
Viećnici obćinske skupštine tražili su razpravu o „sigurnostno političkoj situaciji“ iza čega se skrivalo doticanje pitanja obrane. Zahtievali su stavljanje takove točke u dnevni red redovite sjednice. Pero Poljanić je bio u čudu. Nije znao što bi činio. Pa ne će valjda sad javno priznati kako je on krivac što je obćinski krizni stožer, kojemu je bio na čelu, proveo cielo ljeto bez ikakovih aktivnosti.
Zvao me je u pomoć i rekao kako se o obrani nikako ne smije javno razpravljati. Znao sam dodatni motiv za takovo njegovo zaključivanje, ali sam se ipak s njim morao složiti. O obrani ne treba razpravljati, na obrani treba raditi. Javno iznošenje činjenice o dugotrajnomu kočenju, točnije rečeno izbjegavanju i čak onemogućivanju obranbenih priprema bio bi signal hrvatskim neprijateljima kako je upravo ovo vrieme najpogodnije za napadaj. Možebitna zatvorenost sjednice obćinske skupštine ne znači nikakovu tajnost. Sa skupa od preko stotinu ljudi informacije uviek procure.
Nešto je ipak trebalo reći, ali to je trebalo učiniti na krajnje mudar način.
Rekao sam Peru kako ću pokušati složiti nešto što bi moglo zamieniti razpravu o „političko sigurnostnoj situaciji“ kakova se tražila. Bio je zbog toga izuzetno sretan.
Bio sam sviestan kakov rizik preuzimam na sebe, ali i pogriešno uvjeren kako će kakvoća onoga što pripremim biti dostatna za umirenje viećnika.
Danas sam shvatio koliko nisam bio u pravu. Preuzimajući posao na sebe mislio sam, kako ću žrtvujući još ura spavanja, kojih i onako nemam dostatno, kroz razčlanbu stanja, nuždnu u svakoj ozbiljnoj djelatnosti, postići smirujući učinak, a stvorio sam dodatno uznemirenje.
To je bila svojevrstna samodestrukcija. Pera sam uviek spreman zaštititi, ali ovakovu vrstu zaštite s moje strane doista nije zaslužio.
Možda je odlučujuća bila činjenica što sam, kad mi se Pero počeo tužiti, već bio počeo pripremati material koji je logički nastavak Programa rada, pa nisam želio taj cieli posao baciti u vjetar, samo zbog toga jer sad za njegovo iznošenje nije pogodan trenutak. Mislio sam kako bi odgoda iznošenja toga materiala sigurno smanjila njegovu vriednost.
Ipak to je bila krajnja tvrdoglavost. Očuvanje ritma podnošenja utemeljenih izvješća skupštini stavio sam iznad očuvanja osobne vriednosti u očima obćinskih viećnika i javnosti.
S izvješćem sam želio održati kontinuitet djelovanja, te članovima obćinske skupštine i svim ljudima u Obćini pokazati na koji način Izvršno vieće i njegov predsjednik rade i razmišljaju o svim aspektima sadanjosti i budućnosti dubrovačke obćine, te na taj način postići odgovarajući učinak smirenja i udahnuti duh optimizma.
Uistinu je bilo logično godinu dana nakon što sam u skupštini iznio strategiju djelovanja Izvršnoga vieća, u pismenom obliku sintetizirati nalaze do kojih sam došao tiekom te godine izcrpljujućega rada, odnosno reći viećnicima što je napravljeno i što još treba napraviti kako bi se zacrtana strategija i ostvarila.
Izvješće sam podielio na uvod, te poglavlja o državi, obrani, SFRJ, ratu informacijama, infrastrukturi, stranomu kapitalu, pretvorbi družtvenih tvrdki, razterećenju gospodarstva, racionalizaciji uprave, sastancima, Izvršnomu vieću, težkoćama u odlučivanju, realizaciji zamisli i shvaćanju obćine. Završio sam ga s kratkim zaključkom.
Uz iznošenje činjenica namieravao sam unapriediti razinu razmišljanja i komunikacije medju viećnicima u skupštini. Želio sam ih potaknuti na konstruktivnost i dobronamiernost.
Kakova zabluda!
U privitku osvrta dao sam informaciju o težkomu stanju u dubrovačkom gospodarstvu, koju je po mojim preciznim instrukcijama glede forme i jasnoće iznošenja izradio obćinski „Zavod za družtveno planiranje, ekonomiku i statistiku“.
Iz brojki se jasno vidi čak 70 postotni pad turističkoga prihoda u prvih 6 mjeseci. Za srpanj i kolovoz podatci su katastrofalni, ali nisu mogli biti obradjeni jer nisu još bili razpoloživi. Takodjer je iz tabela i grafičkoga prikaza svatkomu normalnom čovjeku jasno kako su manevarske mogućnosti obćine iznimno skučene.
Obćinski porez čini zanemarivi dio rashoda gospodarstva. Kad bi se popuno ukinula cjelokupna obćinska uprava, bilo bi to neznatno razterećenje tvrdki. Želio sam to jasno reći onima koji cjelokupnu odgovornost za škripac u kojoj su se našle dubrovačke tvrdke vide u obćinskim “nametima”.
U privitku osvrta sam dao i informaciju koju je na moj zahtjev složio tajnik Izvršnoga vieća Pero Marinović i iz koje se vidi smanjenje broja zaposlenih u obćinskoj upravi. Postignuto je to u najvećoj mjeri nezamjenjivanjem onih koji su otišli u mirovinu, te uvodjenjem ustanove “počeka”.
Marinović je tabele popunio s dosta muke i u njima je ostalo puno praznina. Razvidno nije nastupio s dostatno auktoriteta prema onima od kojih je tražio podatke. To sam na žalost primietio kad više nije bilo vriemena za moju intervenciju.
Svi članovi Izvršnoga vieća su izrazili svoje oduševljenje s kakvoćom mojega osvrta, a prije početka skupštinske sjednice, članovi predsjedničtva su se natjecali u pohvalama i zaključili kako je dobro, umjesto opasne razprave o obrani, izići pred viećnike s ovim nesporno kakvoćnim materialom, te na taj način odvući pozornost viećnika, odnosno implicitno ih upozoriti, kako prevelika javna razprava o obrani nije mudra.
Poglavlje o obrani je složeno krajnje oprezno i namierno je izuzetno kratko. Ipak nisam mogao podpuno izbjeći naznake o nesavršenostima i izgubljenom vriemenu, što se provlači izmedju redaka. Medjutim to mogu primietiti samo izuzetno pronicljivi pojedinci.
Pokazalo se kako iznošenje ovakovog materiala pred viećnike, u ovim okolnostima, nije imalo nikakovoga smisla. Ljudi jednostavno nisu shvatili poruku, koja je bila dvoprotegna.
Prvu protegu predstavljao je sam sadržaj Osvrta, a drugu implicitni poziv na smirenost i optimizam, te izbjegavanje svakoga bezplodnoga politiziranja, tračanja i neučinkovitoga zanovietanja. U ovim trenutcima, kad nam se nad glavom zgušnjavaju sivi oblaci prietnji, nuždna nam je sloga, medjusobno razumievanje, povjerenje i mudrost.
Iznoseći svoje djelo pod naslovom O stanju u obćini Dubrovnik, s govornice sam primietio kako je ozračje u dvorani iznimno odbojno. Osjećao sam kako moje rieči u stvari malo tko sluša. Na licima sam vidio nestrpljivo čekanje završetka govora, kako bi mogle usliediti reakcije. Najizraženije je to bilo kod viećnika koji se i inače na svakoj sjednici što prije žele dohvatiti mikrofona.
Nestrpljiva je izgledala i šutljiva većina. U zraku se osjećao dolazak konfliktne situacije.
Nakon što sam sišao s govornice, jedan za drugim za govornicu su se penjali oni, koji uviek imaju nešto kazati. Ni jedan od njih nije rekao ni rieči o sadržaju mojega osvrta. Svi do jednoga su mi samo prigovarali kako sad nije vrieme za razgovor o bilo čemu drugomu izim o obrani. I oni koji obično ne govore ništa, s izrazima svojih lica su pokazivali kako se slažu s bučnim govornicima. A upravo razpravu o obrani je trebalo izbjeći. Obrana se ne jača s razgovorom i razpravom!
U početku sam još bio miran. Čekao sam kad će Pero Poljanić i još netko od članova Predsjedničtva stati na moju stranu i pružiti mi podporu. Pa pred samo jednu uru oni su jednoglasno podržali izvješće i hvalili ga ukazujući na nuždnost njegova iznošenja. Nakon nekoga vriemena, shvatio sam kako nitko od njih ne namierava ništa reći! Baš nitko nije imao hrabrosti barem iznieti zajednički stav Predsjedničtva izražen neposriedno prije sjednice. Nitko nije imao snage reći kako ovo nije mjesto za detaljnu razpravu o tako osjetljivoj stvari, kao što je obrana. Lukavi Luka, Pero, Čićo, i ostali šutjeli su kao zaliveni. Izgledalo je kako sam ja osvrt na silu ugurao u dnevni red skupštine!
Osjetio sam gadjenje. Gotovo mi je od srčbe počela para izbijati na uši.
Trebao sam Pera Poljanića i ostale iz Predsjedničtva ostaviti neka se nose sami sa svojim viećnicima. U interesu održavanja mira u našim redovima, a radi obće dobrobiti odrekao sam se javnoga kritiziranja onih koji su to doista zaslužili, a sad sam evo odjednom sam izložen kritikama, mislio sam bivajući sve srditiji, gledajući kako u vjetar odlazi moj golemi trud.
Inače nisam imao ni s kim ni o čemu polemizirati jer nitko od zapjenjenih govornika nije se ni dotaknuo sadržaja mojega nastupa.
U trenutku mi je palo na pamet izići za govornicu i dati ostavku, ali predhodno iznieti cielu istinu o Perovu kriznomu stožeru, o mojoj ostavki na članstvo u tomu stožeru, o Pavlovićevu ponašanju glede oružja, o predaji šaraca JNA i nereagiranju na to iz Zagreba, o odgovornosti sadanjega ministra obrane koji je uztrojio predhodni krizni stožer, o čudnomu postavljanju zapoviednika obrane Južne Dalmacije, o čudnomu ponašanju predhodnoga ministra obrane i njegovim sumnjama u Miljenka Bratoša, o imenovanju Gjura Korde na mjesto zapoviednika obrane i opozivu te odluke istoga dana, o nuždnosti naručbe oružja preko privatnoga dobavljača, o naporima oko osnutka Zbora Narodne Garde, o problematičnomu djelovanju ZNG-a od osnutka do danas, o čudnim napadima na Miljenka Bratoša kroz službeni sustav informacija i mojoj obrani Miljenka, na koju nije bilo službenih reakcija, o krajnje kukavičnomu ponašanju članova Predsjedničtva, koji nisu našli nuždnim stati u obranu mojega izvješća, a malo prije su govorili kako je to doista nešto najbolje što se može ponuditi viećnicima.
Kroz glavu mi je munjevito prolazilo još puno toga što bih trebao u lice reći i viećnicima i javnosti prije nego konačno sidjem s govornice. A onda sam se suzdržao od toga ljudskoga poriva. Sigurno još jedan put na vlastitu štetu. Instinkt se puno puta pokazuje boljim od razuma. Ali prevladao je razum.
Na kocki je prevelik ulog. Neprijatelj ne smije shvatiti našu situaciju. JNA nesumnjivo puno toga zna. Previše je izdajnika uokolo. Medjutim, druga je stvar ako javno potvrdim kako smo slabo naoružani i uz to smo još i nesložni. O pravomu stanju u obrani, koje je iznimno težko upravo zbog nemara i obstrukcije nekih ljudi, jednostavno se ne smije govoriti. Treba dobiti na vriemenu čim više. Svaki dobiveni dan za obranbene pripreme je dragocjen, pomislio sam.
Svladao sam gnjev i donio odluku. Zamolio sam za rieč i ponovno izišao za govornicu.
Vjerojatno se očekivalo kako ću reagirati prozivajući prave krivce, možda se očekivala i moja ostavka, a najvjerojatnije je bilo očekivanje obrane onoga što sam iznio. Umjesto toga priredio sam iznenadjenje. Predložio sam održavanje posebne skupštinske sjednice u roku od tri dana, a na kojoj će jedina tema biti razprava o obrani.
Moj iznenadni zaokret je u podpunosti utišao skupštinske bukače, moj priedlog je prihvaćen i usliedio je miran nastavak sjednice.
Nakon nekoga vriemena napustio sam dvoranu i vratio sam se u ured. Rekao sam tajnicama neka odmah nakon završetka skupštinske sjednice zakažu sjednicu Kriznoga stožera i na nju još pozovu zapoviednika Civilne zaštite Marina Krilu i novoga zapoviednika Zbora narodne garde Ivana Vareninu.
Malo zatim javili su mi kako mi je pred vratima - Željko Pavlović. Pozvao sam ga unutra.
-„Hvala vam što niste na skupštinu stavili zahtjev za moju smjenu,“ rekao mi je kad je sjeo.
-„Iz Zagreba nije stignula potvrda, a nisam želio konfrontaciju. Izim toga ja ne vodim skupštinu. Predsjednik skupštine bi bio protiv toga. On vas voli,“ odgovorio sam mu nasmijavši se. Nasmijao se i on.
Na izvjestni način Pavlovićeva pojava nije mi bila iznenadjujuća. Nisu me iznenadile ni njegove sliedeće rieči:
-„Došao sam vam ponuditi suradnju. Do sad je bilo puno toga krivoga. Najviše s moje strane.“
Imam li pravo prihvatiti Pavlovićeve rieči nakon svega što se dogodilo. Ali što drugo mogu učiniti? Čekati na odgovor iz Zagreba? Održavati ovaj nesklad? Ako ga i smienimo iz Teritorialne obrane, on će i dalje ostati zapoviednikom cjelokupne obrane Južne Hrvatske. To bi moglo prouzročiti još veće nevolje. Ovo je u stvari dobra prigoda za prestanak nesloge. Kako će reagirati Miljenko, mislio sam nastavljajući se smješkati prema i dalje nasmiešenomu Pavloviću.
-„Drago mi je čuti vaše rieči. Jako mi je drago. Šteta što ih niste izgovorili ranije. To bi nas poštedjelo dosta briga. Ostavite mi ipak jedan dan. U stvari odmah se možemo dogovoriti barem o nečemu. Nadjimo se sutra ponovno ovdje kod mene, pa ćemo zajedno porazgovarati s još nekim ljudima. Slažete li se,“ upitao sam ga.
Na licu mu se vidjelo olakšanje, koje je do tad prikrivao smieškom. Očekivano se odmah složio.
Tko zna možda ona katastrofa s mojim obraćanjem skupštini i nije bila tako loša. Možda je to u stvari bio početak sloge, razmišljao sam dok je Pavlović izlazio iz ureda.
Na proširenoj sjednici Kriznoga stožera, zatražio sam od svih članova, neka svatko iz svojega područja pripremi izvješće, koja će iznieti na sliedećoj sjednici. Na većini lica primietio sam zadovoljstvo što će imati prigodu pokazati se pred viećnicima.
„Stanje u Obćini“ je ako ništa drugo – promjenjivo. Za nadati se je kako se trenutno mienja na bolje.