Čudna obranbena strategija

Nedjelja, 15. rujna 1991.


Na jučerašnjemu sastanku Kriznoga stožera podržali smo priedlog Gjura Korde o osvajanju objekta JNA na pelješkomu brdu Rota. Gjuro je došao s informacijom kako su vojnici JNA, koji drže tu komunikacijsku postaju, u strahu i sigurno će se predati.
Tako je i bilo. Policijski specijalci su bez problema zauzeli objekt. A onda su sinoć nastali problemi.
Bio sam u Kriznom stožeru, kad me je Gjuro Korda nazvao i rekao kako su se stvari zakomplicirale, jer je JNA po svemu sudeći vratila Rotu pod svoju kontrolu. Na sreću informacija koju je dobio nije bila točna. Ipak i Gjuru i meni je odniela nekoliko ura živaca, dok nismo sigurno uztvrdili kako je Rota definitivno u našim rukama.
Smiren s dobrim viestima otišao sam doma u ranim jutarnjim urama.
Probudio me s brzoglasom Miljenko Bratoš:
-“Znam, legnuo si tek prije kratkoga vriemena, ali molim te dodji do MUP-a čim prije. Ovdje sam u uredu Gjura Korde.” Miljenkov glas je odavao napetost.
Zgrada MUP-a nalazi se na svega nekoliko stotina metara udaljenosti od mojega stana, pa sam, obukavši se na brzinu, već nakon petnaestak minuta ušao u sobu načelnika. Pored Bratoša i Korde tamo sam zateknuo i Juru Burića.
Miljenko mi je odmah počeo govoriti o čemu se radi:
-“U Pločama se puca. Zvao sam u medjuvriemenu i Pera Poljanića, ali je on na Pelješcu. Moramo odlučiti što mi ovdje trebamo poduzeti.”
-„Jesi li zvao Željka Pavlovića,“ upitao sam ga.
-„Jesam, ali nije doma. Ne znam gdje je,“ odgovorio mi je.
-“Treba obaviestiti ZNG u Čepikućama. Oni su najbliži, pa mogu poći u pomoć,” rekao sam  shvativši kako su Ploče napadnute.
Na to se nekako nevoljko u razgovor uključio  Jure Burić.
- “Željko, radi se o borbi oko vojarni JNA, a ne napadu na sam grad Ploče.”
- “Dobro, ali tko je koga prvi napao. O čemu se zapravo radi? “ Osjetio sam kako Jure znade nešto više. Na to se u razgovor uključio Gjuro Korda:
- “Policijskim vezama, a takodjer i preko Centra za obavješćivanje saznali smo kako se tamo puca. To je sigurno.”
- “Dobro, zar ne znate ništa detaljnije?, upitao sam tada, osjećajući zbunjenost. “Jure, ti si bio u tim krajevima nedavno. Jesi li o ovomu noćas imao neke nagovještaje. Reci, ako znaš o čemu se radi.!”
Jure je tad nastavio govoriti, za njega neuobičajeno polako i tiho:
-“Naši napadaju vojarne JNA u Pločama, kako bi se domognuli oružja! Rekli su mi kako će to učiniti.”
U trenutku sam bio srdit na Juru:
-“Pa čovječe, zašto mi to nisi rekao. Ja bih to morao znati.”
-“Prika, rekli su mi kako je to tajna i kako nitkomu, razumieš nitkomu, ne smijem reći!”
-“Dobro, kad već nisi imao povjerenja u mene, ili Miljenka ili Gjura, onda mi reci jesi li sam nešto učinio? Jesi li za nas osigurao dio oružja?”
-“Pajdo to je njihova, neretvanska akcija. Ja se nisam htio u to miešati.”
- “Pa ti si predstavnik Vlade za to područje, mogao si uporabiti svoj auktoritet. Zašto nisi tajnu podielio s nekim od nas? Organizirali bismo se onda na vrieme i sudjelovali u tomu. Uostalom tko zna koliko su naši tamo jaki. Što ako JNA dovede pojačanja i porazi naše, a uz našu pomoć možda to ne bi mogla postignuti?” pokušavao sam u srčbi saznati pozadinu nevjerojatne Jurine indolentnosti
Prije dva dana Jure mi je rekao kako je imenovan vladinim predstavnikom za koordinaciju kriznih stožera obćina Južne Dalmacije. Na taj način se našao u čudnoj poziciji, jer je u isto vrieme, kao član Izvršnoga vieća i Kriznoga stožera, meni hierarhijski podredjen.
Bio sam donekle iznenadjen i zatečen s tom viesti, ali sam se suzdržao prigovoriti mu što me o svojim kontaktima s Vrhovničtvom nije ranije informirao, kao član Izvršnoga vieća svojega predsjednika ili kao prijatelj prijatelja, svejedno.
Zajedno smo zaključili kako zahvaljujući toj čudnoj logici imenovanja naš odnos postaje nejasan, ali smo se odmah složili kako to, s obzirom na naše dugogodišnje poznanstvo i prijateljstvo ne će biti neki problem. 
Prešao sam preko toga i izkreno mu čestitao procienivši kako smo se s Jurinim imenovanjem našli u sveukupno boljemu položaju.
U razgovoru mi je izpričao kako je već obišao sve obćine i saznao kako u neretvanskim obćinama i na Korčuli imaju oružja. Zamolio ih je neka nam pošalju dio, ali su ga odbili.
Nije mi spomenuo kako se spremaju napasti vojarne JNA.

Vidjevši kako Jure dalje nema što dodati, zgrabio sam brzoglas i pokušao dobiti krizni stožer u Pločama. Neuzpješno. Nitko se nije javio. Nije bilo nikoga tko bi podignuo slušalicu!
Nazvao sam odmah zatim Metković i dobio predsjednika Izvršnoga vieća i Kriznoga stožera Antu Krstičevića.
- “Znate li što se to dogadja u Pločama?” upitao sam ga odmah.
- “Puca se. Gusto je ali izgleda dobro. Ne mogu Vam ovaj trenutak ništa preciznije kazati. Nazovite me za desetak minuta. Tad ću imati bolje informacije,” odgovorio mi je Krstičević.
-“Miljenko, zovi odmah dežurne vozače Dubrovkinje, i reci im neka budu spremni krenuti u Ploče s teretnjacima,” rekao sam Bratošu, nakon što sam spustio slušalicu.
Slušajući Miljenkov razgovor s dežurnim vozačima, gledao sam nestrpljivo u uru. Jure i Gjuro su šutjeli.
- “Vozači su spremni i svaki trenutak mogu krenuti.” potvrdio je Miljenko ono što sam inače već bio sa zadovoljstvom zaključio iz njegova razgovora.
Ponovno sam nazvao Krstičevića.
- “Mi iz Metkovića sve pratimo. Akcija se dobro odvija. Upravo pripremamo teretnjake,” predsjednik metkovićkoga kriznoga stožera je ovaj put bio precizniji.
- “I mi ćemo odmah poslati svoje teretnjake,“ rekao sam mu na to, ali na moje iznenadjenje on se tomu stao suprotstavljati:
- “To nema smisla. Imamo informacije kako će, čim se razdani, zrakoplovi JNA nadzirati jadransku magistralu i pucati po teretnjacima. Dok vaši teretnjaci stignu do Ploča bit će dan. Mi smo ovdje blizu. Neki naši teretnjaci su već tamo, a upravo ih šaljemo još. Imamo teretnjaka koliko god bude potrebito. Preuzet ćemo čim više oružja i dio spremiti za vas na sigurno mjesto. Vi zatim možete s vašim teretnjacima doći noću do nas.”
Miljenko, Gjuro i Jure, pozorno su pratili moj razgovor i bilo im je jasno u čemu se radi. Kad sam spustio slušalicu, složili smo se kako je ipak najbolje ne riskirati i slati teretnjake koje će sigurno na putu uhvatiti dnevna svjetlost. Izim toga vozačima nismo mogli dati nikakove naputke o tomu gdje točno trebaju ići, komu se trebaju javiti. Nismo znali kakova je situacija u Pločama. Bi li se za naše teretnjake i vozače našlo sklonište?
Suglasili smo se kako trebamo vjerovati Krstičeviću i prihvatiti njegovu preporuku. Odlučili smo poslati teretnjake sliedeće večeri.
Izpravnost naše odluke potvrdile su zrake prve jutarnje svjetlosti. Teretnjake bi doista svitanje sigurno uhvatilo na putu. Krstičevićeve procjene o opasnosti zrakoplovnoga napada na teretnjake činile su se utemeljenima i logičnima. 
Mirno sjedanje predstavnika Vlade Republike Hrvatske Jure Burića umirilo je i mene. Jer, ruku na srdce, akciju su izvodili ljudi, kojima je on u ime Vlade na neki način nadredjen, on je znao o cieloj akciji i činilo se normalnim kako je svejedno u čije će ruke pasti oružje. Ako ga imaju Metkovčani ili Pločani, onda ga imamo i mi.
Prirodno je očekivati upućivanje oružja tamo gdje je najpotrebitije, tamo gdje su hrvatske granice najugroženije. Dubrovačka obćina ima u južnoj Hrvatskoj najduže granice s neprijateljskim područjem, cielih dvije stotine kilometara, i jedina graniči s Crnom Gorom.
Još sam se nekoliko puta čuo s Krstičevićem i sve je izgledalo izvrstno. Naši su, po njegovim riečima uzpjeli osvojiti vojarne i skladišta oružja! Sve je u našim rukama
A onda je usliedilo neugodno iznenadjenje. Već se bilo dobro razdanilo kad sam Krstičevića ponovno nazvao i upitao ga je li oružje stignulo u Metković i koliko ga je, odnosno koliko bismo teretnjaka trebali poslati.
-„I nama Metkovčanima je pripalo jako malo oružja. Većina je otišla u pravcu Splita i zapadne Hercegovine,“ bio je njegov odgovor!
-„Dobro, ali obećali ste dio odvojiti za nas. Koliko je toga,“ upitao sam ga.
-„Nemamo za vas ništa. Žao mi je. I mi smo, ovdje u Metkoviću, razočarani,“ odgovorio mi je.
-„Pa vi ste me spriečili u slanju naših teretnjaka. Bili bismo ih poslali.“
-„Dobro sam vam to rekao. Sve je obavljeno noću. Samo bi se vaši izložili riziku. U Pločama ne bi ništa našli. Sve je već odneseno. Ništa više tamo nema,“ odgovorio mi je Krstičević. U glasu mu se osjećala nelagoda.
Na drugom brzoglasu u isto vrieme je s nekim razgovarao Jure Burić.
-„Prika, u Pločama više nema ništa. Sad sam saznao. Sve je odvezeno na sigurno mjesto,“ rekao je kad je završio razgovor.
-„Gdje je odvezeno? Je li nešto spremljeno za nas,“ upitao sam ga.
-„Ne znam, samo su mi rekli kako tamo više nema ništa,“ odgovorio je Jure.
Osjećao sam se kao poliven hladnim tušem.
Miljenko poput mene nije skrivao golemo razočaranje. Jure je zašutio s tugom na licu. Gjuro je, još pod dojmom osvajanja Rote, bio ipak nešto manje potišten.
Pokušali smo razčlaniti novu situaciju i zaključili smo kako ipak ne smiemo biti nezadovoljni. U stvari trebali bismo pjevati od sreće. Po svemu sudeći u Pločama je u hrvatske ruke palo krcato oružja. Dakle sad smo bolje naoružani. Hrvatska je bolje naoružana, a prema tomu bolje naoružani smo i mi ovdje. Zapoviedničtvo naših oružanih snaga će sigurno oružje dopremiti k nama. Ovdje je granica. Nije granica u Pločama ili Splitu. Ovdje je najopasnije, a tamo gdje je najopasnije treba dovezsti najviše oružja. Ovdje treba biti spreman obraniti Hrvatsku!
Razgovarali smo na taj način i medjusobno se hrabrili. Boljemu razpoloženju pridonio je Gjuro Korda koji nas je nakon jednoga brzoglasnoga poziva izviestio kako su njegovi ljudi dopremili oružje s Pelješca.
Na odlazku me Gjuro zadržao na vratima:
-„Dodjite u Plat vidjeti što smo ulovili,“ rekao mi je veselo.
Dogovorili smo se za popodne. Zaključili smo kako bi predhodno ipak trebali barem malo odspavati.
Dok sam se vraćao doma, ipak sam osjećao neku gorčinu. Istovremeno sam doživio i neodržanje obećanja kolege iz Metkovića i pokazivanje nepovjerenja od strane dugogodišnjeg prijatelja.
Poglavito težko pada to Jurino vladanje. Zatajio mi je dragocjenu informaciju. Miljenko i ja bismo sigurno bili na vrieme nešto poduzeli. Sudjelovali bismo u cieloj ovoj operaciji i barem dio oružja bi već bio ovdje, ili bi nas negdje pouzdano čekao. Ovako smo i dalje ovisni o drugima.
Upozorio sam Marianu neka djecu umiri kad se probude, kako bih mogao mirno odspavati nekoliko sati. Probudila me za objed.
Nakon obiteljskoga objeda odvezao sam se u Plat, gdje me je dočekao Gjuro Korda.
Bio je sav ozaren:
-“Predsjedniče, bez potrebe smo se sinoć uzrujavali, ono su sve bile neke krive informacije. Moji ljudi su sve obavili fantastično. Vojnici JNA su se odmah predali i nisu uzpjeli ništa od oružja predhodno uništiti. Vjerojatno nisu ni pokušali od straha. Sad je sve ovdje. Konačno imamo nešto značajno.“
Uveo me u prostor gdje su bili jedan do drugog poslagani kašuni puni razvidno novih kalachnikova, ručnih bombi, minobacača.
-“Osvojili smo i neka vozila. Trebamo ih negdje prepiturati. Možete li nam nešto organizirati?”
-“Kako ne bih mogao. Ako treba sam ću ih pomoći bojiti,” uzvratio sam mu veselo.
Gjurovo razpoloženje je priešlo na mene. Već dugo se nisam osjećao tako dobro.
Jednako bitno, možda i vriednije od osvajanja oružja i opreme je to što je ključno komunikacijsko sriedište JNA na ovomu području sad u našim rukama pa su na taj način zrakoplovi JNA izgubili svoje zemaljske oči i s manje sigurnosti će se usuditi letjeti iznad nas.
Na odlazku iz Plata Gjuro me je iznenadio. Iz jednoga kašuna uzeo je kalachnikov i pružio mi ga:
-“Cielo ste vrieme izloženi. Jurite posvuda. Uzmite ovo, možda vam zatreba. Daj Bože da do toga ne dodje.”
Stajao sam ugodno iznenadjen.
-“Možda ga ne bih trebao uzeti. Ja imam samokres cielo vrieme uza se. Ovo će možda bolje poslužiti nekom vojniku ili redarstveniku, rekao sam mu.
-“Ne brinite imamo toga već dosta. Nabavit ćemo sigurno još. Vi svakako zaslužujete imati nešto jače,” odgovorio mi je Korda i sam otvorio prtljažnik mojega samovoza te stavio kalachnikov unutra.
-“Nema potrebe pokazivati vam kako se puca. Vi ćete se sigurno snaći, kao i u svemu drugomu,” dodao je.
Dok sam se vozio natrag prema Gradu osjećao sam u sebi pravi napadaj dobroga razpoloženja i optimizma. Umor akumuliran s već kroničnim pomanjkanjem sna jednostavno je nestao.
Ovo je sjajno, ali ipak tih nekoliko kašuna oružja i strjeljiva ne smije nas uljuljati.. Objektivno je to još jako malo. Pa to je bilo oružje koje je JNA spremila za dvadesetak vojnika jedne komunikacijske postaje. To nam, koliko god je sve to zgodno, koliko god i Gjuro i ja bili sretni, nije ni približno dostatno, ako želimo osjećati pravu sigurnost, pokušavao sam se osloboditi euforije.
Umjesto doma odvezao sam se u Sriedište za obavješćivanje, gdje sam zateknuo Miljenka.
Izpričao sam mu što sam vidio u Platu i što sam dobio na dar. Bio je vidljivo sretan.
-“Ne smiemo stati. Nazovi Dubrovkinju. Treba poslati teretnjake u Ploče,” zaključio sam svoju priču.
-“Već sam to učinio. Otići će večeras. U nekim skladištima je izgleda ostalo nešto oružja, ali su skladišta zapaljena ili minirana, pa im nitko ne želi prići. Poslat ću tamo Aljošu Nikolića. On zna s explozivom. On će biti vodja momčadi. “odgovorio mi je Miljenko.
Nakon toga smo zajedno razčlanili situaciju. Za nas u Dubrovniku stvari su jasne. Ne smije se čekati. Treba nabaviti što je moguće više naoružanja, razpodieliti ga medju ljude koje imamo na razpolaganju i s oružjem stati na granicu ili blizu granice Hrvatske.
U vrhu Hrvatske je strategija za sad drugčija, u stvari čudna. Prikupljeno naoružanje se koncentrira u krajevima koji nisu izravno ugroženi, a prema graničnim područjima, barem što se Dubrovnika odnosno dubrovačke obćine tiče, ne šalju se ni ljudi ni oružje. Barem ne u približno dostatnoj mjeri. Dokaz tomu je i ovo osvajanje vojarni JNA i oružja u Pločama, koje je samo po sebi fantastičan dogodjaj.
Ako je Jure Burić povjerenik Vlade za koordinaciju kriznih stožera obćina Južne Dalmacije, kako kaže,  a vjerujem mu premda o tomu nisam vidio još nikakov dokument, ako je doista u kontaktu s hrvatskom vladom, o čemu ne govori bilo što precizno, i ako Vlada i on kao njezina produljena ruka imaju dobru strategiju u svezi s oružjem za obranu Hrvatske, onda se na našemu području jednostavno mora pojaviti puno dobroga naoružanja, a i vojske i redarstvenika iz drugih manje ugroženih hrvatskih krajeva.
Zasigurno je dobro što je  netko iz Izvršnoga vieća i Kriznoga stožera naša dodatna poveznica sa Zagrebom. 
Jure mi o Pločama nije ništa na vrieme rekao jer je to netkomu bio obećao i nije želio prekršiti obećanje. Sigurno to nije učinio jer mi ne vjeruje. Predugo smo prijatelji. Neka mi samo opet ništa ne kaže, a dovede u Dubrovnik hrpe naoružanja i puno hrvatskih vojnika. Neka me samo iznenadi na taj način. Kako bih mu samo bio zahvalan na tomu.
Nastavak