Pobratimsko posriedničtvo

Petak, 16. kolovoza 1991.


U nekim normalnim vriemenima odnosno u nekoj normalnoj državi, bila bi normalna brza reakcija ministra obrane na ostavku predsjednika vlade jedne velike i značajne obćine. Medjutim, ovo nisu normalna vriemena, a i Hrvatsku kao državu težko je nazivati normalnom. Proglasila je nezavisnost, pa je to proglašenje privremeno zamrznula, a u svietu nije priznata. Ozbiljan dio joj je okupiran, a takodjer ozbiljan dio je izvrgnut pogibelji. Po njoj se slobodno šeću razni javni i prikriveni protivnici njezine nezavisnosti. I ne samo to. Protivnici Hrvatske se, takodjer djelomice javno a djelomice tajno nalaze na ključnim pozicijama u dobromu dielu od stotinjak obćina na koje je Hrvatska podieljena, a i u vrhovima vlasti u Zagrebu.
Izostanak Bebićeve reakcije prema tomu i nije neko iznenadjenje. To je samo nastavak jednoga gnjusnoga niza dogodjaja, koji nas, ovdje na jugu Hrvatske sve snažnije guraju prema bezizlaznoj situaciji.
Umjesto reakcije na moje pismo, odnosno na moja pisma u kojima branim Miljenka, te dajem ostavku, o sebi sam u žutomu, ali visoko nakladnom  ST-u jučer vidio veliki članak, kojemu je jedini cilj ocrniti me u javnosti. Uz mene su u članku napadnuta i braća Korda i Miljenko Bratoš, koji mi je donio novine na uvid.
Miljenko me je iznenadio što nije izgledao uzrujan. Dapače, pokušavao me je umiriti, vidjevši moj gnjev nakon što sam pročitao sastavak. Rekao mi je kako se radi o žutomu tisku, koji nitko normalan ne uzima ozbiljno.
Nisam se složio s njim. List se tiska u 150.000 primjeraka. Kada ga doista nitko ne bi uzimao ozbiljno, zašto ga onda itko kupuje? Neka svaki primjerak pročitaju četiri osobe, za preko pola milijuna odraslih osoba u Hrvatskoj, ja sam sad kriminalac, mrzitelj Hercegovaca i pokretač odcjepljenja Dubrovnika od Hrvatske, odnosno autonomaš!
Prve dvije kvalifikacije su napisane bez ikakovog utemeljenja i to može biti jasno svatkomu pa i krajnje površnomu čitatelju. Medjutim, moje autonomaštvo je novinar utemeljio na našoj travanjskoj skupštinskoj deklaraciji označivši mene kao auktora, a moje auktorstvo deklaracije je u Dubrovniku dosta poznato, a nije nepoznato ni u drugim krajevima Hrvatske.  Dakle temelj novinarove tvrdnje je zbiljni dokument. I tu auktor članka pravi nevjerojatnu logičku bravuru. Deklaraciju u kojoj se kaže zbogom Jugoslaviji i izražava velika privrženost Hrvatskoj, označiva kao težnju za odcjepljenjem Dubrovnika od Hrvatske!
-“Ovo je doista nevjerojatno! Ovi Jugoslaveni su se baš dali na posao i ne biraju sriedstva,” rekao sam Miljenku, a on je kimao glavom.
-„ Ako je sve ovo slučajno onda je to krajnje čudna slučajnost. Dubrovačko autonomaštvo nije tema koja se prvi put spominje u ST-u. To je bez sumnje nekakova planirana igra. Tudjman me je o tomu izpitivao, kad je ono bio ovdje prije dvadesetak dana. Uostalom o tomu je govorio i sa skupštinske govornice. Luka Korda je prije toga pričao kako je Tudjmana o dubrovačkom autonomaštvu informirao Pero Poljanić na onomu čudnomu sastanku u Zagrebu,“ glasno sam nastavio razmišljati.
Miljenko se razvidno nije želio pridružiti razčlanbi ovih čudnih koincidencija. Umjesto toga nastojao me je smiriti, naglašujući kako je sad meni nuždna njegova podpora, kao što je nedavno njemu bila nuždna moja.
Nisam ga želio povriediti prekidajući njegovo izkreno prijateljsko nastojanje. Shvaćao sam ga. Kad mi je donosio novinu, predpostavljao je kako ću se uzrujati i pripremio se pomoći mi u vraćanju psiholožke ravnoteže, pa mu se razčlanba pozadine članka činila sporednom. Pripremio je i konkretan liek. Predložio mi je zajednički odlazak s njegovom barkom na kupanje. Prihvatio sam njegov priedlog. Sutra ćemo, ako Bog dade,  zajedno s našim obiteljima s Miljenkovom barkom odploviti na Koločep ili Lopud i provesti dan u kupanju i sunčanju. Nisam dalje uztrajao u iznošenju svojih sumnji. Ostavio sam ih za sebe.
Te svoje zaključke o čudnim koincidencijama nisam podielio ni s  Antunom Kisićem s kojim sam jutros razgovarao o ST članku. Umjesto toga sam mu onako pola u šali, a pola u zbilji rekao kako bih od ST-a trebao zatražiti barem 500.000 dolara odštete. Za svakoga čitatelja po 1 dolar. Dakle 15 milijuna dinara. ST to može platiti. Ti gadovi zaradjuju tjedno 5 milijuna dinara - zaključio sam.
Kisićevi odgovori nisu bili onakovi kakove sam očekivao. Izvlačio se i bio je dosta neodredjen, pa sam stoga, razočaran više s njim kao osobom nego s njegovim bezkoristnim odgovorima i izostankom podpore, razgovor brzo zaključio, rekavši mu kako više nemam vriemena. Nedostatak vriemena mi je uviek dobar izgovor, jer je uviek istinit.
Tek što je Kisić izišao iz mojega ureda, nazvao me je Luka Korda.
-“Zoveš li me to kao autonomaš autonomaša,” upitao sam ga prije nego mi je uzpio reći zbog čega me zove.
-“Pročitao sam sastavak u ST-u. To je strašno, ali ne zovem te zbog toga..” počeo je Korda.
-“Onda je sigurno konačno stignula ona Beljova kazeta,” prekinuo sam ga pomalo zlobno.
-“Nije stignula. Ne znam što se dogodilo. Medjutim zovem te zbog nečega drugoga. Ovdje sa mnom je Jevrem Brković. Pričao sam ti o njemu. Ako imaš malo vriemena došli bismo do tebe. Jevrem bi te želio upoznati. Ovdje smo u blizini,” odgovorio mi je Luka.
-“Dobro, dodjite. I ja bih želio upoznati Jevrema. Najbolje je dodjite odmah. Za dvadesetak minuta imam dogovoren sastanak s ljudima iz dubrovačkoga orkestra.  Ili je možda nezgodno ovako. Možda je bolje kad bismo se našli negdje popodne. Imat ću više vriemena,” rekao sam mu.”
-“Nema problema. Dolazimo odmah,” uzvratio je Luka.
U jednomu ranijemu razgovoru Luka mi je bio izpričao kako je dobar prijatelj s crnogorskim pjesnikom Jevremom Brkovićem, te kako bi nam to njegovo poznanstvo moglo dobro doći glede dobivanja informacija iz Crne Gore odakle, po Kordinim riečima, dopiru ne baš prijateljski pokliči i prietnje. Dalekovidnički i krugovalni signali iz malene susjedne republike su u Konavlima prilično jaki, a neki Konavljani, medju njima i Korda,  su dostatno znatiželjni, pa slušaju i gledaju što im misle susjedi.
Korda i Brković su stignuli za pet minuta.
Uz kavu i čaj smo u početku razmjenjivali razmišljanja uobičajena za ljude, koji su se prvi put susreli.  Iznenadilo me je što Brković Kordu naziva pobratimom. Nisam znao kako je njihovo prijateljstvo tako duboko. Možda je to ipak način Brkovićeva izražavanja. Kod nas se uobće ne rabi taj izraz.
Izraz Lukina lica pokazivao je kako je jako ponosan na svoje prijateljstvo s Brkovićem. Gledao ga je s oduševljenjem i respektom čovjeka prihvaćenoga za ravnopravnoga od strane nekoga koji mu je inače nadmoćan. S druge strane činilo se kako mi se na odredjeni način želi izpričati zbog svoje blizkosti s Crnogorcem.
“Jevrem je pravi pošteni Crnogorac koji voli nas Hrvate”, bile su prve popratne Lukine rieči dok mi je predstavljao svojega “pobratima”.
Pojava Jevrema Brkovića zasigurno, svugdje gdje se pojavi, plieni pozornost. Taj se čovjek ne može izgubiti u masi. Ne samo zbog visine nego i zbog cieloga dojma koji ostavlja sa svojom dugom pjesničkom frizurom, bradicom, načinom odievanja, te sa štapom kojega nosi poput kraljevskoga žezla. Zasigurno mu je stalo biti prepoznatljivim. Hod, pokreti, glas, način govora, sve odaje čovjeka koji o sebi ima vrlo visoko mišljenje i ne oklieva to svoje mišljenje pokazati svietu oko sebe.
Ove značajke bi vezane za nekoga drugog čovjeka vjerojatno proizvodile učinak antipatije na okoliš  u kojemu se kreće, medjutim, Brkoviću sve to jednostavno pristaje i čini se kako bi, kad bi bio drugčiji, izgubio ne samo na  dojmljivosti, nego i na vriednosti.  Radi se o čovjeku koji jednostavno nije predstavnik skupine, nego je kao tip podpuna iznimka u ovomu današnjem svietu koji teži množtvenosti i prosječnosti.
Uvodni kurtoazni razgovor Brković je ubrzo jednostavno  i prirodno skrenuo prema opisu stanja u Crnoj Gori. Izpričao mi je kako je njegova domovina duboko podieljena. On je predstavnik častnih Crnogoraca, koji drže do svoje nacionalne zasebnosti. Na žalost druga skupina, koja sebe drži Srbima, u Crnoj gori je brojnija i jača. Možda baš iz razloga što je tomu dielu pučanstva Crne Gore prirodni saveznik  Jugoslavenska Narodna Armija. Svatko  izticanje nacionalne zasebnosti je sad u Crnoj gori veliki grieh. Većina tamo voli Jugoslaviju i ne želi njezin razpad. Crnogorci u Crnoj Gori su u težkoj situaciji. Zbiljni izdajice Crne Gore, koji sebe nazivaju Srbima ili Jugoslavenima nazivaju izdajicama one koji se deklariraju Crnogorcima.
-“Još veću mržnju Crnogorski Srbi i Jugoslaveni pokazuju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Rekao sam to pobratimu Luki, a evo i Vama dodjoh to reći. Ako se ta mržnja dalje razpali, prvi koji će stradati bit ćete vi ovdje u Dubrovniku. Ovo je jedina hrvatska obćina koja graniči s Crnom Gorom. Mi Crnogorci ne tražimo odvajanje, a vi Hrvati to očito želite, pa ste zato opasniji onima koji vole Jugoslaviju ili žele veliku Srbiju”, završio je Brković svoj opis.
“Pa zar vas, pravih Crnogoraca ipak nema dostatno? Ako svi pravi Crnogorci, poput Vas, žele nama Hrvatima dobro i žele s nama biti prijatelji i dobri susjedi, zar nije moguće spriečiti one druge. Zar nemate snage poučiti ih kako im od nas, Hrvata ne prieti nikakova opasnost? Mi jednostavno želimo biti svoji na svojemu i to je sve. Ipak bi ljudi poput Vas mogli spriečiti nesreću,” upitao sam dugokosoga pjesnika.
Brković se spremao odgovoriti, ali ga je preduhitrio Luka:
“Jevrem je samo jedan,” rekao je.
“Pričao sam pobratimu Luki o našoj situaciji. Mi, pravi Crnogorci jednostavno nemamo dostatno snage. Na vlasti su ovi mladići Bulatović, Djukanović. Oni su daleko od onoga pravog crnogorskoga poimanja časti. Vide samo svoj interes. Ne će se ti uztručavati ni od napadaja na Dubrovnik. Ni moj život tamo više nije siguran,” nastavio je zatim Brković.
Na vlast u Crnoj Gori je doista došla garnitura vrlo mladih komunista na čelu s ovima koje je spomenuo Brković. Vidio sam ih nekoliko puta na dalekovidnici i slušao njihove izjave. Ne svidjaju mi se ni malo. Djukanović posebice izgleda antipatično. Možda me moje procjene varaju?  Dugo u sebi nosim priezir prema mladim ambicioznim komunistima, pomislio sam.
Ipak odlučio sam prekinuti tu temu. Kad mi je nešto gadljivo o tomu ne volim ni govoriti ni razmišljati. Ako baš ne moram.
-“Ne sjećam se kad su me posjetila dva čovjeka, obojica rastom viša od mene. Nisam siguran, ali čini mi se kako je ovo u stvari prvi put. Vi ste pravi visoki gosti u stvari najviši gosti koje sam ovdje do sada primio,“ rekao sam na što smo se sva trojica slatko nasmijali.
Pitao sam se, koliko mogu imati povjerenja u ovoga Crnogorca? Ako je on o situaciji u Crnoj Gori toliko pričao Luki, a sad je dosta toga iznio i meni, koliko mu je Luka izpričao o našoj situaciji?  Je li mu izpričao kako smo krajnje slabo naoružani, kako i medju nama postoje podjele i podvale?
Moje dvojbe, poput čovjeka koji mi je pročitao misli, razriešio je Luka Korda:
“Znaš, nisam ti doveo Jevrema samo kako bi ga upoznao. On ti ima nešto reći”.
Na moj upitan pogled crnogorski pjesnik polako mi je počeo objasnjivati glavni razlog svojega dolazka.
“Pričajući s Lukom u nekoliko navrata, zaključio sam kako vi ovdje u Dubrovniku nikako ne možete doći do oružja koje vam može trebati za obranu. Sjetio sam se jednoga svojega pobratima, stupio sam s njim u kontakt i zaključio kako vam on može pomoći.”
Brković je na to zastao. I on i Luka gledali su me upitno, čekajući moju reakciju.
Nisam se htio iztrčati. I ja sam njih gledao upitno, u sebi na brzinu procjenjujući, što mi je odgovoriti.
Luka je prekinuo stanku.
“Željko, Jevrem je naš prijatelj, možeš pred njim reći sve što hoćeš. Ne će ništa od toga izići dalje od ove sobe.”
Nevjerojatna je ovo situacija. Već dugo vriemena pokušavam potaknuti nabavu naoružanja preko našega ministarstva obrane, preko našega kriznoga stožera, ali nailazim samo na nerazumievanje. Ne razumiju me Hrvati, a evo ovaj Crnogorac me razumije i bez zahtjeva s moje strane, sam nudi svoju pomoć. Crnogorac želi priskočiti u pomoć Hrvatima kako bi se Hrvati mogli obraniti od mogućega napadaja Crnogoraca!
“O kakovoj vrsti pomoći se radi,” upitao sam glasno, pitajući se i dalje u sebi smijem li darovati svoje povjerenje ovomu neobičnomu čovjeku.
“O pomoći u nabavi onoga što vam treba,” odgovorio mi je Brković, upadljivo spustivši glas, razvidno držeći kako bi nas netko mogao prisluškivati. Netko tko nam nije sklon.
Vjerojatnost kako se u mojemu uredu nalaze prislušni uredjaji nije mala.  Padalo mi je to na pamet nekoliko puta. Namieravao sam pronaći i dovezsti nekoga stručnjaka koji bi mogao provjeriti moje sumnje, te nakon toga odkloniti sumnje ili pronaći i odstraniti uredjaje.  Medjutim, to jednostavno nisam učinio. Nije razlog tomu jedino u nedostatku vriemena, nego prije svega u činjenici što ne znam komu se obratiti. Ako bih i pronašao netkoga, ne znam bi li mu mogao vjerovati. Takove osobe su jednostavno, po logici stvari,  morale biti dielom komunističke obavještajne mreže. 
Bolje je stoga glumiti naivca, kojemu mogućnost kako ga netko prisluškuje, nije ni na kraj pameti. Dovodjenje stručnjaka bi me samo moglo izložiti možebitnomu većemu nadzoru. A za osobito tajne razgovore uviek ostaje šetnja otvorenim prostorom. Miljenko i ja smo to već dobro uvježbali. 
U trenutku sam pomislio zaključiti razgovor i reći Brkoviću i Kordi kako me na žalost čekaju ljudi za sliedeći sastanak, te ih zamoliti neka me za pola ure pričekaju dolje izpred Gradske kavane, gdje ću im se pridružiti a onda im predložiti kratku šetnju u kojoj bismo mogli nastaviti razgovor s manjom mogućnošću prisluškivanja.
Ipak svladala me je znatiželja:
“O komu se radi? Kako bih s njim mogao stupiti u kontakt,” upitao sam i sam napadno spustivši glas.
“Čovjek je tu i čeka nas u Excelsioru.  Tamo se možemo naći i objedovati, ako se slažete. Vi, on, Luka i ja.”
Još sam jedan put bio zatečen. Doista se nisam nadao ovakovomu razvoju ovoga razgovora. Primio sam Jevrema Brkovića kao jednu živopisnu pjesničku figuru, a on se evo pokazao kao krajnje pragmatičan poznavatelj ovdašnje situacije. Nisam se mogao odtresti sumnji. Sve mi se činilo nekako prejednostavnim. Što ako upadnem u nekakovu klopku?
I Brković i Korda su se smiešili prijateljski očekujući moj odgovor. Lukin pogled je i dalje bio pun nekoga uzhita i ponosa je što je njegov pobratim ostavio takov dojam na mene i toliko me iznenadio.
“U koliko ura ćemo se tamo naći,” upitao sam. Vidjelo se kako su ugodno iznenadjeni brzinom mojega pristanka.
“Nekako smo danas dosta rano ogladnjeli. Je li tako Luka?” rekao je crnogorski  pjesnik i konavoski pobratim.
Korda je potvrdno klimnuo glavom.
“Što kažete onda da se nadjemo u dvanaest ura, u Excelsioru na terasi. Mi ćemo vas tamo čekati” rekao je na to Brković okrenuvši se natrag prema meni.
“Dobro, slažem se. Doći ću. Možda ne ću stignuti do podne. Ne morate me čekati. Ako ste gladni vi slobodno počnite jesti“.
„Niesmo gladni baš toliko. Čekat ćemo vas. Uostalom treba se nešto i popiti prije objeda,“ sa smieškom mi je odgovorio Brković.
Izpratio sam nakon toga pobratime do vrata, izpred kojih su na dogovoreni sastanak sa mnom strpljivo čekali Brešković i Glavinić iz Dubrovačkoga orkestra
Nakon razstanka s Brkovićem i Kordom nikako se nisam mogao koncentrirati. Pokušavao sam dokučiti radi li se doista o ozbiljnoj stvari ili o podvali? Srećom podne je brzo stignulo.
Rekao sam iznenadjenim tajnicama, kako izlazim malo se osvježiti šetnjom, a one neka uporabe svoje umieće i prilagode moj današnji razpored. Zatim sam brzim korakom, zaokupljen mislima kroz vrata od Ploča izišao iz Grada. Prolazeći iznad Banja, samo sam na trenutak, bacivši pogled prema bezbrižnim kupačima i sa žalošću zaključivši kako je pjeskovica doista vidno manje popunjena nego je to uobičajeno za ovo doba godine, prestao procjenjivati što me to čeka u “Excelsioru”.
Radi li se o nesporazumu? Težko. Brković je sigurno mislio na oružje. Trebam vidjeti o čemu se radi. Iz Zagreba  ionako nema nikakovih naznaka shvaćanja naše situacije. Tandem Poljanić-Pavlović i dalje samo ponavlja kako teretnjaci s naoružanjem stižu "sutra". Nevjerojatna je ta Perova naivnost. Ili moja naivnost što mislim kako je on naivan.
Kroz sablastno prazni hotel spustio sam se na terasu restauranta. Svi su stolovi bili prazni, izim jednog. Trojica ljudi za tim stolom su ustali, kad su me primietili. Uz Jevrema Brkovića i Luku Kordu tu je bio još jedan čovjek crne kose, čija je pojava po svojoj odmjerenoj neupadljivosti bila prava suprotnost slikovitomu crnogorskomu pjesniku.
“Predstavljam Vam svojega prijatelja Zagrebčanina Zdravka Djogića, “ oglasio se Jevrem Brković.”
Nevjerojatno družtvo za objed. Crnogorski pjesnik, konavoski drvodjelac i zagrebački poslovni čovjek.
Pozdravili smo se i zatim zajedno sjeli za stol.
Odmah se pojavio konobar, pa smo naručili jelo.
“Jevrem mi je rekel kako bih ovdje mogel biti od pomoći, pa sam evo doputoval. Tak to ide z prijateljima. Ovaj Dubrovnik je doista prekrasan. Zbiljno je šteta, kaj su hoteli prazni. Strašna je to šteta.” rekao je Djogić, započevši na taj način uvodni “mali” razgovor.
Nije mi se bilo težko pridružiti mu se u slaganju obćenitih zaključaka, koji popunjavaju vrieme dok sugovornici, koji su se netom upoznali, pokušavaju procieniti jedan drugoga.
S terase hotela je pucao pogled na Grad, zapravo živu gradsku razglednicu. Bila je to prava statična slika. Jedina razlika prema razglednici su bili neprestano različiti odbljesci sunčane svjetlosti u jedva malo namreškanomu morskomu plavetnilu.
Nije bilo težko zaključiti kako preko puta mene sjedi inteligentan i sposoban čovjek, koji iza sebe ima puno poslovnih susreta i dogovora.  U obćenitomu razgovoru brzo su nam se pridružili i crnogorsko-konavoski pobratimi, a dva konobara su uzkoro stignula i poslužila jelo.
Nakon što su se konobari udaljili, razgovor je krenuo u konkretnomu smjeru. Djogić mi je izpričao kako ima veliko izkustvo s različitim poslovima u medjunarodnoj trgovini. Zatim mi je pružajući mi posjetnicu s adresom svoje tvrdke u Beču, rekao:
“Imam dosta izkustva s nabavom robe koja vama treba. Dobro sam poznat u hrvatskom ministarstvu obrane. Znam ja sve dečke tamo.”
Znači li to možda, kako nam naše Ministarstvo obrane ne šalje oružje, nego nam umjesto oružja šalje ovog trgovca? Što je onda s onim teretnjacima koje Pavlović i Poljanić neprestano najavljuju?
“Znaju li u ministarstvu obrane kako ste vi ovdje? Jesu li vas možda oni poslali?” upitao sam Djogića.
“Kaj got, ovo je bila  je čist Jevremova zamisao. On me pozval i ja sam tu. Znate z njima u ministarstvu se nije tak lako dogovoriti. Spori su i nema tko donieti odluku. Jevrem mi je rekel kako bi se ovdje z vama moglo poslovati puno jednostavnije. Opisal vas je kak čovjeka od rieči i akcije.”
Kako me je Brković mogao opisivati kad me tek danas upoznao. Možda je Djogiću opisivao Kordu, a ovaj se sad zabunio. Vjerojatno se upravo to dogodilo. Luka je svojemu pobratimu govorio kako treba oružje, a onda se dosjetio kako bi  ipak oružje trebalo nabaviti uz pomoć Obćine. Osjetio je kako je to za njega i njegove Konavljane ipak prevelik zalogaj i pregolema odgovornost.
“Recite mi molim Vas što biste za nas mogli nabaviti. Možete li nam nabaviti rakete, one koje se prema zrakoplovima lansiraju s ramena?” upitao sam ga, ne mogavši se u trenutku sjetiti naziva raketa.
“Mislite na Stingere, to je upravo ono kaj sam vam štel ponuditi. To su sjajne stvari. Pogadjaju čak u devedeset posto slučajeva. Mogu vam nabaviti i američke puške M17. Samo recite kaj i koliko vam treba i sve ćemo se dogovoriti".
Djogićeve rieči zvučile su mi poput najljepše pjesme.
Američke rakete, puške i dosta strjeljiva. Kad bismo to imali, gdje bi nam bio kraj? Mogli bismo kroz Zbor Narodne Garde prikupiti i naoružati tisuću, možda čak dvije tisuće ljudi. Brzo bi se to pročulo. Četnicima bi to bilo dostatno za odustajanje od napadaja i bio bi im znak kako im je pametno držati se podalje od ovoga našega područja. Častnici JNA sigurno ne bi imali volje ginuti. Bili bismo spašeni vjerojatno bez sukoba. Ovako s ovim neznatnim naoružanjem predstavljamo lagan plien.
Brković i Korda su šutjeli i pozorno slušali naš razgovor, napadno se ne želeći u njega uključivati.
“Recite mi, molim Vas, kako bi se taj posao trebao odvijati. Premda sam se, prije preuzimanja ove moje sadanje dužnosti, dugi niz godina kretao u poslovnomu svietu, moram priznati kako s ovakovom vrstom posla nemam baš nikakovo izkustvo...”
“Ovo je posao kao i svaki drugi. Doduše doista je malo specifičan,” uljudno me je nakratko prekinuo Djogić.
“Dobro. Recite mi kako se obavlja plaćanje, na koji način se roba izporučuje i što je najvažnije, kakova je sigurnost za kupca,” nastavio sam..
“Prvo se trebamo dogovoriti oko količine raketnih bacača, raketa, pušaka i strjeljiva. Iz Beča ću Vam poslati točne ciene, a Vi mi trebate odmah dojaviti količine i uplatiti novce na račun u inozemstvu, koji ću vam takodjer javiti. Na taj račun ćete uplatiti novce s klauzulom po kojoj ih možete podignuti natrag ili pak odobriti izplatu, a izplatu ćete odobriti tek kad vam roba stigne. Kad se ja uvjerim kako je novac na računu poslat ću Vam robu. Za vas je sigurnost stopostotna. Čak veća nego za mene. Nemate se tu zbog čega brinuti. Ja sam poslovan čovjek, a izim toga želim pomoći Hrvatskoj. Vidjet ćete to po cienama, koje će biti niže nego bilo kod koga drugoga. Pa naši smo kaj ne.”
Nastavili smo razgovor koji se sastojao uglavnom od mojih pitanja i Djogićevih odgovora i objasnitbe. Pokazao se kao čovjek koji je siguran u svaki detalj posla koji bismo trebali dogovoriti.
I Jevrem Brković i Luka Korda su se za to vrieme u podpunosti posvetili jelu, ne progovarajući ni jednu rieč. Djogić i ja smo pak jeli naizmjence, odnosno svaki od nas za vrieme dok je onaj drugi govorio.
Nisam siguran što sam jeo. Ne znam je li bilo ukusno ili neukusno. Ni koliko sam pojeo. Puno ili malo? Dobro ili loše? Siguran sam samo kako smo razgovor prekidali kad bi se približili konobari, koji su donosili jelo ili piće.
Ako je Djogić dobar trgovac, a vjerujem kako jest, onda u meni  zasigurno nije naišao na težkoga poslovnoga partnera. Nisam mogao, a nisam niti htio skrivati, koliko mi je stalo do nabave oružja, i on je to zasigurno lako uočio. To bi me u nekoj drugoj situaciji moglo staviti u podredjeni položaj glede ciene koju bih kao kupac trebao platiti. Bio sam toga sviestan, ali nisam niti pokušao prikriti svoju veliku želju za ostvarenjem ovoga posla.
Premda se po prirodi stvari ne bi trebalo imati povjerenja u jednoga trgovca oružjem, Djogić mi je sveukupno ostavio dojam čovjeka kojemu se može vjerovati. A povrh svega za stolom je kao svjedok sjedao čovjek, koji mi je takodjer ulievao povjerenje, premda sam ga upoznao tek prije nekoliko sati.
Uostalom i Luka Korda je pouzdan svjedok. Predsjednik je obćinskoga HDZ-a i družtveno političkoga vieća skupštine obćine. Što mogu više tražiti, razmišljao sam.
“Dobro, dogovorili smo se”, rekao sam glasno. “Kontaktirat ću vas čim pronadjem način na koji je ovo moguće realizirati. Ovdje se radi zasigurno od preko milijun američkih dolara..”
“Sigurno preko milijuna.”, složio se Djogić.
“Tako je, ”nastavio sam  “Što se interesa tiče, budite uvjereni kako ovdje postoji veliki interes. Što se tiče načina kako pronaći novce, tu će biti težkoća, ali to nije vaš problem. U posao ćemo ionako krenuti ako i kad budemo spremni. Nego recite mi na koji način namieravate izporučiti robu”.
“To vam ne mogu reći. To je moja briga. Kad roba stigne do vas, saznat ćete, ” odgovorio mi je  Djogić.
“A koliko je vrieme izporuke?”
“Tjedan dana od dana kad uplata legne na račun.”
Na taj način smo završili razgovor o oružju. Sjedili smo još neko vrieme i pričali o drugim stvarima. Uzputno sam grozničavo razmišljao o tomu na koji način naći novac.
Milijun ili dva američkih dolara nije nešto što se ovdje ne može pronaći, a opet to je golem novac. Izim toga trebam provjeriti ovaj način plaćanja. To je zasigurno puno lakše, nego pronaći novac. Imamo li sriedstava u obćinskom proračunu? Sve ako i imamo, na koji način opravdati odluku o potrebi plaćanja goleme novčane sume u neku stranu banku. Preuzeo sam ovdje na sebe golem teret, dogovorio sam se s čovjekom, i ostavio kod njega dojam kako znam kako ću to realizirati, a jedino što imam to je optimizam.
Uviek sam znao naći riešenje, pa ću ga naći i ovaj put. Trebam se uostalom čim prije vidjeti s Miljenkom. On je dugo navegavao i možda bude imao neku ideju. Pa da! Atlantska plovitba. Oni imaju novaca, brodovi im plove pod stranim zastavama, sigurno imaju otvorene račune u inozemstvu. Atlantska plovitba. Treba krenuti k njima. Milijun ili dva dolara njima ne predstavlja neku osobitu sumu. Jedan novi brod stoji tridesetak ili četrdesetak milijuna dolara. Trebam se čim prije vidjeti s Miljenkom.
“Kad smo se ovako liepo složili i bratski pojeli i popili, dodje i vrieme razstanku,” iz misli su me prenule rieči Jevrema Brkovića. Možda je na meni primietio nestrpljivost, pa mi je samo želio pomoći.
Ustali smo se i krenuli prema izlazu iz restauranta. Trojica pobratima su me izpratili do izlaza iz hotela. Pružajući mi ruku za razstanak Djogić mi je s naglašujuće značajnim tonom u glasu rekao kako odmah putuje u Beč.
Zaboravio sam upitati Brkovića u kojem će on smjeru krenuti. Nije ni bitno. Uviek to mogu saznati od njegovog pobratima Luke.
Ovo je sad pravi rulet. Koliko je tu neizvjestnosti, koliko mogućnosti prievare, koliko opasnosti.
Sav taj oprez je vjerojatno suvišan. Toliko je tu mogućnosti curenja informacija! Ipak bolje je biti oprezan. Prema Murphyevu pravilu, ako nešto može poći po zlu, onda će svakako i poći.  Nije to pravilo ni malo šaljivo kako to izgleda na prvi pogled. Radi se u stvari o tomu kako čovjek ne smije napraviti propust koji je mogao izbjeći, jer je znao za način na koji to može učiniti, ali ga nije primienio. Stvari ne idu po zlu onda kad čovjek učini sve što je u njegovoj moći. Propust zbog neznanja ili podpune neizbježnosti nekoga dogodjaja u pravilu nije fatalan. Koliko god dakle bilo nemoguće postići absolutnu tajnost u ovim osjetljivim pitanjima naoružanja i obrane, dobro je ipak raditi maximalno u tajnosti.
Vrativši se u ured nazvao sam Miljenka Bratoša i rekao mu, kako ću ga kasnije, prije nego krenem iz ureda ponovno nazvati, jer bih želio s njim malo prošetati prije večere. Miljenku je to znak kako mu imam reći nešto vriedno i krajnje povjerljivo. Zatim sam se opet morao uključiti u onu čudnu mješavinu svakodnevnih različitih poslova.
Prije sastanka s trgovcem oružjem, glasbenik na violi Pero Glavinić mi je uz pomoć svojega kolege trubača Iva Breškovića bio predlagao sebe za direktora gradskoga orkestra, a nakon dogovora o raketama i puškama dočekao me je sastanak s tajnikom za prosvjetu i kulturu Augustinom Franićem i njegovim suradnicima Anom Medo i Mihom Katičićem. Dok su mi oni tumačili svoje planove u kojima bi Medo i Katičić napredovali na bolja mjesta i više plaće, težko sam zadržavao koncentraciju.
Zatim su usliedili novi sastanci medju kojima je onaj u svezi pripajanja fonda samodoprinosa stanbeno komunalnomu fondu imao najviše smisla i težine. A u stvari svi su mi izgledali bez nekoga smisla, jer su mi kroz glavu cielo vrieme prolazile misli o Djogiću i oružju.
S velikim olakšanjem dočekao sam kraj svih za danas dogovorenih sastanaka. Odmah sam ponovno nazvao Miljenka i krenuo  doma.
Jedva sam našao mjesto za parkiranje u ulici Kneza Branimira koja dieli kuće u kojima stanujemo Miljenko i ja. U stvari ulica predstavlja jedno veliko dugačko parkiralište, jer su s njezine obje strane parkirani samovozi u gotovo neprekinutom nizu.
Nevjerojatno je urbanističko riešenje bilo projektirati i izgraditi sve ove stanbene zgrade, bez garaža ili barem  pristojnoga otvorenoga prostora za parkiranje. Zgrade nisu izgradjene u doba, kad su samovozi bili riedki, nego prije desetak, petnaest godina. Sa sjeverne strane ulice je pločnik i željezna ograda, preko koje puca pogled na poslovni dio Dubrovnika i cielu Gružku luku. Pogledom je moguće obuhvatiti cieli Srdj, na čijem vrhu dominira stara vojna utvrda i dalekovidnički toranj. Jadranska turistička cesta po cieloj dužini nekako po trećini dieli brdski štit Dubrovnika na onaj naseljeni dio izpod i nenaseljeni poviše nje.
Srdj je na svojemu zapadnom predjelu iznad luke u Gružu najniži, a zatim se postupno penje, da bi svoje vrhunce imao iznad Grada. Na zapadnomu najnižem dielu, bezpravni graditelji su ipak uzpjeli preskočiti Jadransku cestu i sa svojim gradjevinama stignuti do vrha brda. Uglavnom nedovršene kuće su izniknule kao  izbačene iz zrakoplova, a izmedju njih su se provukle nazovi ulice, široke toliko koliko su to igrom slučaja, dopustili vlastnici parcela. Potencialno iznimno liepa nova gradska četvrt urbanistički i estetski je izgubljena, što je primjetno i iz ove daljine od nekih kilometar i pol zračne crte.
Za razliku od onih tamo ova naša ulica je ipak projektirana i izgradjena po nekim nuždnim standardima. Zbog svojega iznimnoga položaja, doista je ugodno mjesto za šetnju i uživanje u liepomu vidiku.
Ni meni ni Miljenku nije bilo do uživanja u pogledu ili pak do lamentiranja nad čudnim urbanističkim riešenjima. Srećom nije bilo ni ljudi koji su nas u našim ranijim šetnjama znali pozdravljati i zapitkivati kamo smo se uputili, na što smo redovito odgovarali kako se šećemo kako bismo održavali tjelesnu kondiciju, što je uviek bilo točno barem malim dielom. Mi Dubrovčani  inače svi volimo šetati. Stradun jest daleko najpopularnije mjesto za prakticiranje ove zdrave discipline, ali nikako nije jedino.
Ne znam, je li Miljenkova znatiželja bila veća od moje želje za s njim podieliti viest.
-“Imamo mogućnost nabaviti, zapravo kupiti oružje, i to vrhunsko!” bile su moje prve rieči.
-“Izpričaj mi molim te. Po tvom glasu sam znao kako se radi o nečemu jako značajnomu,” odgovorio mi je Miljenko.
Dok sam mu, nastojeći to učiniti čim brže, izpričao cieli moj susret s “pobratimima”, nije me prekinuo niti jedan put. Kad sam mu govorio o Stingerima, na licu mu se ocrtavao veliki uzhit.
-“Fantastično. Ovu mogućnost moramo izkoristiti. Ideja s Atlantskom je izvrstna. Siguran sam kako ćemo uzpjeti. Slažem se s tobom i u procjeni. Trebat će nam preko miliun dolara. Ja ću nazvati Savinau Atlantsku i dogovoriti sastanak. Čim prije, tim bolje, ” rekao mi je kad sam završio svoju priču.
Složio sam se s njim. Završili smo šetnju u neobično dobromu optimističkomu razpoloženju.

Nastavak