Ostavka ministru
Srieda, 14. kolovoza 1991.
Gledao sam kroz prozor kako pored crkve svetoga Vlaha mirno prolaze ljudi. Sve je izgledalo normalno i mirno. Približivalo se podne sunčanoga ljetnoga dana. A ja nisam mogao ništa raditi. Stajao sam paraliziran s razmišljanjima o težkoj ili barem meni krajnje nerazumljivoj situaciji u kojoj se nalazimo.
Što ako je Pero u pravu. Možda doista moj nemir nema opravdanja. Možda je sve u redu. Možda se ništa ne će dogoditi. Možda Predsjednik, Vlada, ministar obrane i ostali dobro znaju što rade i skrbe o Dubrovniku. Možda sam doista samo tašt i krivo mi je što o svemu nisu i mene izviestili, nego su sve naputke dali Poljaniću i Pavloviću?
Ipak, nije to tako. Ono što vidim, vidim. Nije u pitanju taština. Oni u Zagrebu nisu baš domišljati i moćni, inače se ne bi se dogodilo odcjepljenje Knina, ne bi stradao Vukovar. Koliko je tu samo bilo krivih procjena, poput one s Miljenkom. Ona epizoda sa strojnicama, sa Špegeljom, Djodanom. Nema logike pouzdati se u ovu kombinaciju nerada i čudnoga ponašanja.
Ostavka. To je barem nekakovo riešenje. To konačno ipak moram učiniti. Trebam je odmah napisati. Komu? Ministru obrane. Ali ministar obrane je sada Luka Bebić, a baš on je izabrao ovakov sastav kriznih stožera. U stvari ostavka baš Bebiću ima najviše smisla. Ministar je obrane, a u isto vrieme je osoba, koja je začetnik ove nemoguće situacije.
Ostavka! To je ipak neko riešenje. Dat ću ostavku na članstvo u kriznom stožeru. Ako ništa drugo udaljit ću se od ove biedne situacija. A možda moja ostavka nešto i potakne.
U mislima me je prekinula zvonjava brzoglasa. Rekao sam tajnici neka me ne spaja neko vrieme.
Nikako nisam mogao početi pisati. Sjeo sam i stavio glavu medju ruke naslonjene na stol.
Je li ostavka jedino riešenje? Ima li smisla to učiniti? Što uostalom uobće mogu učiniti? Jesam li u podpunosti bezpomoćan? Ako ne mogu ništa učiniti moram onda izići iz svega ovoga. Ovo je neizdrživo. Ostavka je jedino riešenje. U nekomu normalnomu vriemenu bih možda mogao sazvati press konferenciju. Ali ovo nije normalno vrieme. Novine i javnost o ovomu ne smiju ništa znati.
S Perom mi nema smisla više razgovarati. On je prema meni i dalje uviek tako prijateljski razpoložen. Medjutim, prošla su ona vriemena kad je znao pozorno slušati moje savjete i priedloge. Sad je medju nama nastala neka bariera, koju ne mogu svladati. Glede obrane, za njega sam jednostavno nestručan. Pero mi je pokazao jedno svoje drugo lice koje ranije nisam vidio. U stvari to je ono isto njegovo lice, to je njegov karakter. Pero voli odluke prepuštati netkomu drugomu. Ne voli ni na čemu raditi iznimno intenzivno. Izim na svojemu imanju u Trsteniku. Sa mnom i s mojim načinom traženja često neuobičajenih riešenja, Pero se često nalazi u napetoj situaciji. Puno mu je jednostavnije uklopiti se u shemu koja je nacrtana “odozgor” i prepustiti posao “struci”.
Možda bih i ja trebao poći Perovim putom. Bilo bi mi puno lakše. Ionako imam previše posla. Kojega posla? Pa sve ovo što radim, sve što se ovdje radi, sve što se postignulo, može uzkoro jednostavno nestati poput mjehura od sapunice. Dubrovnik može lako za Hrvatsku postati zauviek izgubljen. Kakov bi onda bio rezultat mojega posla na ovomu mjestu? Biedan, nikakov, bezznačajan. Gdje bih u tomu slučaju bio ja i moja obitelj? Ako bih imao sreće i ostao živ vjerojatno bismo bili prisiljeni zauviek odseliti iz kraja gdje smo se svi rodili i kojega toliko volimo. U Dubrovnik se vjerojatno ne bismo vratili nikad više.
Što mogu učiniti? Moram dati ostavku!
Strategija, taktika i praktični koraci u obranbenim pripremama ovog područja su u rukama čovjeka, koji ne pokazuje ništa izim samouvjerenosti - Željka Pavlovića. U tomu ga, u svojstvu predsjednika kriznoga stožera obćine Dubrovnik podržava Pero Poljanić. Njihova struja je i formalno, ali i brojno jača od moje u kojoj se praktički nalazi samo Miljenko Bratoš, koji je uz mene jedini član Izvršnoga vieća uključen u rad obćinskoga kriznoga stožera. Čak i članovi Izvršnoga vieća Burić i Stojan, koji su izabrani i uključeni u područni krizni stožer, razvidno nisu na mojoj strani. Ostali članovi Izvršnoga vieća nisu uključeni.
Tko šuti slaže se. Ne slažem se i ne smijem šutjeti. Moram nešto učiniti. Uostalom predsjednik sam obćinske vlade. Krizni stožeri su ipak tiela čiji je osnutak zapravo obavljen doslovce na rieč i povjerenje. Nisam do sad vidio ni komadić papira na kojemu bi se vidjelo tko ih je osnovao i na osnovu čega. Sama ta činjenica nije strašna. Ovo je vrieme kada se donose odluke, koje se s formalne točke gledišta u mirnim i sriedjenim vriemenima ne bi mogle donositi. Ipak i ja i Izvršno vieće smo izabrani legalno i trebamo se brinuti o svim aspektima života u obćini, na dobrobit pučanstva. Ako držim kako nešto ne ide u redu trebam se oglasiti,
trebam nešto poduzeti. Ne mogu stajati sa strane i pretvarati se kako odredjene stvari ne vidim i ne primjećujem i baviti se s poslovima za koje sam mjerodavan, kojih doduše ima i previše. “Bebićevi” krizni stožeri pod vodstvom Poljanića i Pavlovića nisu ništa drugo nego dodatno ometanje priprema za obranu. Ne postoji ozbiljna vjerojatnost kako će se ovo stanje promieniti. Jedina mi je mogućnost pokušati občuvati osobni integritet i smanjiti doze uzrujavanja. To je moguće jedino s udaljivanjem od tih čudnih skupina, čija većina članova drži kako je članstvo u skupini i početak i kraj svrhe i cilja skupine.
Rezultati sva četiri dosadanja sastanka obćinskoga kriznoga stožera ravni su ništici. To su bili tipični primjeri sastanaka na kojima se ljudi okupljaju samo zbog toga kako bi se odradila forma. Sastanci koji su sami sebi opravdanje.
Već prva sjednica obćinskoga kriznoga stožera, koju je, dan nakon onoga našeg razgovora s Lukom Bebićem, Pero Poljanić sazvao u sriedištu za obavješćivanje, bila je jasan pokazatelj u kojem će se smjeru odvijati dogodjaji. Sjednici su kao gosti nazočili članovi svestranačkoga vieća, te predsjednik i dva člana područnoga kriznoga stožera: Željko Pavlović, Ante Stojan i Jure Burić.
Sjednica je proteknula u razgovorima bez ikakovih konkretnih rezultata. Veliki dio vriemena oduzeo je Pavlović, koji se prema nama ostalima pokušavao ponašati kao izkusni častnik prema mladim vojnicima koji su upravo stignuli služiti vojni rok. Na moje iznenadjenje uočio sam kako su Stojan i Burić zadovoljni sa svojim ulogama svojevrstnih dočastnika častniku Pavloviću.
Pero Poljanić se samo smješkao, u podpunosti prepustivši vodjenje sjednice Pavlovićevu umieću, čija me je razina podsjetila na vrieme kad sam služio vojni rok. Vidio sam tada svu biedu vojnoga obrazovanja, prikrivenu s činovima i sa stegom. Častnici JNA su čak bili sviestni problematičnosti svojega znanja, pa su to mudro pokušavali naknaditi prepuštanjem držanja predavanja ili pak izrade bitnih vojnih projekata civilnim osobama ili pak fakultetski obrazovanim vojnicima na služenju obveznoga vojnoga roka.
Bio sam jedan od takovih nesretnika, koji jednostavno nisu imali izbora. Morao sam služiti vojni rok, i to mi je bilo najtežih jedanaest mjeseci u životu. Moje obrazovanje nije promaknulo častnicima JNA, koji su mi umjesto oružja dali ured, knjige, pribor za pisanje i crtanje, pa sam, nastavljajući tako posao mojih predhodnika inženjera - ročnih vojnika, radio projekte, umjesto vojnih inženjera s visokim častničkim činovima.
Oni su imali činove, a mi obrazovani vojnici bez činova smo imali znanje. Mi smo radili projekte, a oni su se supodpisivali kao kontrolori. Shvaćao sam ih. Većina častnika JNA je izabrala vojnu karieru zbog obećavajuće lagodnoga života, dobre plaće, osiguranoga stana i sl. Riedko se kojemu od njih dalo raditi. Ipak tim ljudima se moglo odati priznanje barem zbog jedne činjenice. Bili su sviestni svoje nesposobnosti i tražili su i pronalazili načine kako to prikriti i kompenzirati prebacivši na ledja kvalificiranih ročnih vojnika ono što bi po svojim formalnim kvalifikacijama morali sami obaviti. Na taj način poslovi su se ipak nekako pomicali napried.
O kako bi bilo dobro kad bi Željko Pavlović shvatio svoj položaj samo kao dobru prigodu za zaradu i lagodan život, koja mu je na odredjeni način pala s neba, pa sviestan svojega neznanja posao prepustio drugima. Ako čovjek već nešto ne zna ili mu se ne da raditi, dobro je kad je toga sviestan. Na žalost, to kod njega izgleda nije slučaj. Ne čini ništa, a uobće se ne pokušava osloniti na bilo koga drugoga. Na sastancima poput ovih što ih je sazivao Pero Poljanić, Pavlović se ponašao poput glumca, čiji posao završava nakon odglumljene uloge.
Ova naša situacija nije neki hollywoodski scenarij nego jedna silno realna opasnost kojoj se treba planirano oduprieti, a ne glumiti odnosno bolje rečeno glumatati.
Pitanje je radi li se samo o sklonosti prema glumi i prikrivanju lienosti i nesposobnosti, ili o planiranoj i namiernoj neaktivnosti, koja se s drugim riečima može nazvati diverzijom. Možda se radi i o kombinaciji svega ovoga. Doista, to je težko procieniti. Jer ne radi se samo o Pavloviću, nego i o Buriću i o Stojanu, i o Poljaniću, a uostalom i o Bebiću koje je sad ministar obrane! Dokle se sumnje mogu protegnuti!?
Osim Miljenka, mene i Gjura Korde, s Pavlovićevim nastupom su već na tomu prvomu sastanku obćinskoga kriznoga stožera, održanom 30. srpnja, bili impresionirani svi ostali članovi. U stvari, kod većine se vjerojatno radilo o odredjenomu osjećaju povećanja osobne vriednosti zbog nagle uključenosti u ovako značajno obćinsko tielo. Na licima se mogao pročitati taj osjećaj osobnoga postignuća, koji je pak bio pomiešan s odredjenom bezidejnosti i bojažljivosti.
I Miljenko i ja smo pokušavali preokrenuti situaciju. Pokušavali smo na razne načine upozoriti kako se nismo sastali radi uživanja u samoj činjenici što smo se sastali. Naglašivali smo kako trebamo izkoristiti vrieme i napraviti plan aktivnosti, podieliti zaduženja. Davali smo konkretne priedloge, ali smo naišli na podpun izostanak interesa. Postavljali smo pitanja, ali nismo dobili niti jedan odgovor. Nitko ništa nije zapisivao, sastanak nije imao nikakovog reda ni cilja. U očima svih, izim Gjura Korde, vidio sam nerazumievanje, neprihvaćanje, sumnjičavost, odpor svatkomu našem priedlogu. Čak je i Gjuro šutio kako se ne bi jasno svrstao u razvidnu manjinu, koju ostali ne prihvaćaju ili ne razumiju.
-“Ako gospodin Pavlović, nema ništa dodati, ja zaključujem ovaj sastanak”, rekao je Pero na kraju te prve sjednice Obćinskoga Kriznoga stožera, dajući na taj način svoj konačni prinos patetičnoj, krajnje bezplodnoj predstavi.
Ruku na srdce, ako se na sjednicu gleda s točke motrišta netkoga tko bi želio neutralizirati bilo kakove pokušaje priprema za obranu ovoga diela Hrvatske, onda je predstava bila prilično uzpješna. Doduše dva gledatelja, Miljenko i ja, možda i tri gledatelja, ako dodamo Gjura Kordu, nisu bila zadovoljna s predstavom, ali koga briga za samo dva ili tri gledatelja, poglavito ako je predstava dobro sponzorirana!
Pavlović je nakon Perovih rieči ustao prvi, naglašujući na taj način svoju vodeću poziciju u skupini. Sliedili su ga, poput discipliniranih vojnika svi, izim mene i Miljenka, koji smo ostali sjedati, zgranuti s cielom situacijom.
-“Mislio sam kako smo već ranije bili dodirnuli dno, ali ovo danas je tek dno,” rekao sam Miljenku, nakon što smo ostali sami.
-“Tko zna možda se već sutra spustimo još niže,” odgovorio mi je.
Otišao sam prema svojemu samovozu bezkrajno gnjevan. Dok sam se vozio prema Gradu, u meni je rastao osjećaj nemoći.
Kamo sve ovo vodi? Zar je ovo moguće? Ovo je bila skupina ozbiljnih i pametnih ljudi, a sastanak nije dao nikakov rezultat. Samo je pokazao medjusobno neslaganje i nepovjerenje. Dragocjeno vrieme nenaknadivo protječe, a mi se ne mičemo s mjesta. Dapače dosadanji pomaci su na ovaj način u podpunosti zaustavljeni. Ovo je već prava "luda kuća".
Misli su mi se vrtjele u krug, u stvari u spirali koja je išla na dolje. U jednom trenutku sam to shvatio pa sam u glavi pokušao preokrenuti trend misli. I uzpio sam. Do dolazka u ured ponavljao sam:
Ne, ne treba baciti koplje u trnje. Treba uztrajati i tražiti riešenja. Kroz krizni stožer ili mimo njega, svejedno.
A u uredu su me dočekale spasonosne hrpe drugih poslova, čime mi je za taj dan bila spašena narušena psiholožka ravnoteža.
Medjutim, Pero je nastavio na isti način. Nastavio je sa sastancima bez dnevnoga reda i bez ikakovog smisla, poput čovjeka koji želi održati taj svojevrstni paradoxalni zamah krajnje neučinkovitosti.
Prvi bezplodni sastanak obćinskoga kriznoga stožera bio je samo najava kako će stvari teći dalje. Moje i Miljenkovo razočarenje dobivalo je sliedeće potvrde. Pero se sa sazivanjem još tri sastanka, prije dvanaest, prije osam i prije dva dana, razvidno trudio samo zadovoljiti formalnost. Ponašao se poput čovjeka koji se, držeći kako su njegovi potezi izvrgnuti kontroli, trudi formalno obaviti svoju dužnost kroz sazivanje i održavanje sastanaka. Kako bi sastancima dodao protegu osobitosti, jer se radilo o sastancima kriznoga stožera, opredielio se za njihovo sazivanje u zasebnomu „kriznom“ prostoru, na izdvojenom mjestu, kako bi se na taj način dodatno impresioniralo članove stožera. Tko zna uostalom je li to smislio sam ili mu je to netko sugerirao?.
Na tomu se, na žalost, sve završilo. Na sva četiri sastanka vladalo je ozračje po kojemu je sastajanje samo po sebi riešenje svih naših problema! Izim Miljenka i mene nije bilo nitkoga tko bi barem spomenuo nuždnost bilo kakovih obranbenih priprema, niti bilo kakovih aktivnosti s kojima bi se trebalo suprotstaviti evidentnoj krizi i opasnosti koja se nad nas nadvila.
I na sliedeće sastanke Pero je dovodio ljude koji nisu članovi obćinskoga kriznoga stožera, opet kako bi zadovoljio formalnost. Zatim bi započinjao razgovor o različitim temama, koje nemaju nikakove sveze s pripremama za obranu ili kriznom situacijom. Pričalo se o svemu i svačemu podpuno izvan ikakovog ozbiljnoga surječja.
“Small talk”- inače često nuždan uvodni zagrijavajući dio sastanaka - Pero je uveo kao jedini sadržaj naših sastanaka.
„Mali razgovor“ je dobar, poglavito u situacijama kad se na sastanku susreću dvije suprotne strane u trgovini. Dobro sam to izkusio u svojim IBM-ovim vriemenima. Taj početni razgovor u situacijama, kad se operativno sastaju članovi istoga tima treba biti kratak, a ponekad, u vriemenskomu tjesnacu, dobro ga je i izbjeći. Po Perovu vodjenju tih sastanaka obćinskoga kriznoga stožera činilo se kako se radi doista o dvjema stranama s različitim interesima, koje se svaki put sreću po prvi put, i kojima do bilo kakovog rezultata medjusobne trgovine - i nije stalo.
Perova sklonost pretresanju sporednih tema nije neko iznenadjenje. On to jednostavno voli. Medjutim upoznao sam ga i kao opreznoga i kulturnoga čovjeka koji za obćenite razgovore bira doista sporedne teme, koje nitkomu ne mogu nauditi, niti koga mogu uvriediti. Na sastancima kriznoga stožera Pero se pak, glede odabira tema, pokazao u jednom dosta promienjenomu svietlu. Za dominantnu temu je izabrao nešto, što je pored podpune promašenosti za ovakov tip sastanka, bilo krajnje neprikladno čak i u slučaju razgovora u kavani. Na ovim čudnim sastancima obćinskoga kriznoga stožera omiljena Perova tema bila je prepričavanje dogodovština sa sastanaka HDZ-a. Prekjučer sa sastanka sriedištnjice u Zagrebu. Tu pred ljudima koji uostalom u većini nisu bili članovi HDZ-a, Pero koji je član, svoje stranačke kolege je ismijavao i prikazivao ih u doista nedoličnomu svjetlu.
Pavlović se, slušajući Perove priče smješkao, poput čovjeka koji želi reći:
“Vidite, to se ne bi moglo dogadjati na našim nekdašnjim partijskim sastancima!”
Tko zna, možda tako i ne misli, ali mi nije draga činjenica što komunist s podsmiehom sluša priče o zbivanjima u demokratskoj stranci koja je bila perjanica u slamanju moći njegove samovlastne partije.
I to sam bio spreman odtrpjeti, kad bi, nakon takovih Perovih verbalnih akrobacija na račun HDZ-a , došlo do bilo kakove konstruktivne razprave i zaključaka. Medjutim čim bi netko spomenuo bilo što konkretno, poglavito obranu, Poljanić i Pavlović su ga zajedno ušutkavali, govoreći kako to nije njegova stvar.
Pokušavao sam dobiti odgovor na pitanje, s kojim smo to pismenim riešenjem imenovani i koja je u stvari naša primarna zadaća! Nisam postavljao ta pitanja radi zabave. Obično se iz texta riešenja s kojim se netko imenuje, može vidjeti ili barem dade naslutiti kakove su mu zadaće. Moja pitanja dočekala je šutnja i ignoriranje.
Ni jedan sastanak koji je Pero sazvao nije imao nikakov dnevni red. Pero kao predsjednik skupštine obćine zna što to znači voditi sastanak nekoga tiela. U pripremama za vodjenje skupštine on izpred sebe, ne samo što ima dnevni red i priedloge zaključaka, nego i pisane naputke što u kojemu trenutku treba reći, a na sastancima kriznoga stožera, počinjao je i završavao s temama koje su mu onako uzputno padale na pamet.
Je li ovo njegovo ponašanje slučajno ili namierno? Radi li se samo o njegovom nemaru ili je pak možda dobio naputak kako se tako mora ponašati, prolazilo bi mi kroz glavu tiekom svih tih sastanaka. Nisam mogao odagnati te misli koje su mi se stalno vraćale i vrtjele po glavi.
Miljenko je već na prvom sastanku pokušao sugerirati formiranje vojnoga stožera. Cieli vojni stožer je za sad koncentriran u samo jednoj osobi - Pavloviću! Nakon što je njegovu ideju Pavlović odbacio s njemu svojstvenom bahatošću i podrugljivošću, Miljenko je suspregnuo ponos, i pokušao mu ideju sugerirati na samo. Kad se to pokazalo neuzpješnim, pokušao je ponovno na drugom sastanku. I tada ga je dočekalo podcjenjivačko odbacivanje.
Na to je Miljenko svoj priedlog napisao i službeno ga poslao Pavloviću. Osobno mi je donio preslik koji je bio naslovljen meni. Rekao mi je tom prigodom kako, znajući Pavlovića, ne očekuje na svoj dopis nikakov odgovor, ali se barem osjeća bolje jer je napisavši to, sa sebe skinuo dio odgovornosti.
U tomu trenutku prvi put mi je pala na pamet ideja o davanju pismene ostavke. Rekao sam to Miljenku.
-„Onda ću ostati sam. Gjuro se ne oglašava. Bez tebe ću izgledati smiešan,“ rekao mi je na to Miljenko.
-„Ovako izgledamo smiešni obojica, odgovorio sam mu“.
Ipak zajedno smo zaključili, kako treba ponovno pokušati izboriti nekakovo pokretanje Kriznoga stožera, a to će nam biti lakše ostvariti zajedno.
Pokušavao sam kroz ova dva tjedna s Perom razgovarati nasamo. Upozoravao sam ga na neprimjereno vodjenje sastanaka kriznoga stožera, a još više na činjenicu kako nemamo ni približno dostatno oružja za odbijanje ozbiljnijega napadaja, a on mi je svaki put, ignorirajući prvu temu, glede oružja odgovorio, kako je Pavlović sve sriedio i da se teretnjaci puni oružja svaki dan očekuju u Dubrovniku. Taj “svaki dan” svaki put prodje, a od teretnjaka s oružjem ništa.
Iz dana u dan sam se pitao što mogu učiniti. U kriznim stožerima jednostavno, izim Miljenka, ne mogu naći saveznika. Miljenko i ja već smo doista počeli izgledati smiešno, pa čak i paranoično. Poput ljudi koji vide ono što drugi ne vide.
Jure Burić je shvatio moju srčbu i moje intervencije kao rivalstvo s Perom Poljanićem i nikako ga u tomu nisam mogao razuvjeriti. U prvomu trenutku Jurinu reakciju sam svrstao medju one njegove ne baš blistave zaključke s kojima se ponekad ističe u radu Izvršnoga vieća. Naviknuo sam se već na njega kao osobu kojoj nije svojstvena riešitba kompleksnijih situacija. Kasnije sam počeo razmišljati kako je možda u pitanju nešto drugo. Možda je Jure s naglaskom na nesuglasju izmedju mene i Pera, na svoj način nastojao odvratiti pozornost od merituma stvari i održavati ovakovo krajnje nelogično i kaotično stanje. Možda je i on od nekoga dobio takov naputak? Čudno je što se i on i Pero i Ante Stojan načelno ponašaju na isti Pavlovićevski način. A svi su oni tako različiti ljudi. Posebice me razočarava Stojan. Težko mi je prihvatiti mogućnost kako namierno daje svoj prinos kaosu, jednako kao što je težko promieniti mišljenje o njegovim intelektualnim dometima.
Težko je vjerovati kako su svi oni impresionirani sa Željkom Pavlovićem, odnosno s njegovim držanjem u kojemu vrlo često bitnu ulogu ima alkohol. Prečesto. U stvari ciela ta kombinacija drskosti i samouvjerenosti, a često i bahatosti kod Pavlovića je vrlo vjerojatno zasnovana na stalnoj alkoholiziranosti. Iz sastanka u sastanak sam se, promatrajući Pavlovićeva bahata prenemaganja, u sebi slagao s Miljenkovom pričom, koju mi je izpričao na samo, kako iza toga u biti čudnoga Pavlovićeva nastupa stoje alkoholne pare. Gotovo se sa sigurnošću moglo zaključiti kako se radi samo o praznini na alkoholni pogon. Ipak sve je to bilo prejednostavno.
Kad bi ciela Pavlovićeva predstava bila sponzorirana od strane proizvodjača alkohola, onda to ne bi trebali zapaziti samo Miljenko i ja. Pero i Jure i Ante držali su se kako im alkoholna pozadina Pavlovićeve samouvjerenosti uobće nije primjetna. Pero, veliki protivnik alkohola i pušenja, odjednom ništa nije primjećivao i ništa mu nije smetalo. Jure je liečnik i zasigurno bi po profesiji trebao prosuditi ima li posla s trieznim čovjekom. Ante je iznimno logičan čovjek, otvoren na različite poglede i mišljenja. Svi oni zajedno vidjeli su samo jednu istinu, i cienili mišljenje samo jedne osobe.
Kad bi se barem radilo o mišljenju ili iznesenoj istini! Nije tu bilo nikakovog mišljenja. Jedina istina je bila kako se ne radi ništa i ne pokušava ništa. Najsmješnije ili najtragičnije su bile Pavlovićeve prietnje s davanjem ostavke, koje su bile dekor svim sastancima, uz obvezne užasavajuće reakcije njegovih sljedbenika i obožavatelja.
Ostavka. Ostavka je jedino riešenje.
U trenutku sam iz letargije prešao u akciju. Počeo sam brzo pisati.
Čudna je stvar to pisanje. Čini se kako pišući čovjek s duše teret prebacuje na papir. A teret se doista silno povećao kroz proteknula dva tjedna.
Završivši s pisanjem, tiskao sam text ostavke i počeo ga ocjenjivati.
Sve je točno, razčlanba je dobra, razlozi ostavke su čvrsti. Medjutim ipak ovo netko može shvatiti kao moj pokušaj obračuna s Perom Poljanićem, razmišljao sam nakon što sam pročitao napisano.
Jure me je uostalom upozorio o obćemu mišljenju kako Pero i ja jedan drugomu želimo podvaliti. Nije mi to ni na kraj pameti, želim samo ukazati na propuste kako bi bili izpravljeni. Nije dobro ako ovako sročena moja ostavka bude uzeta kao dokaz sukoba Pera i mene. Trebam svakako izbjeći tu mogućnost, ili je barem smanjiti. Moram se osigurati. Ostavka mora ili donieti nešto dobro ili barem ne imati nikakove posljedice. Ni u kojemu slučaju ne smije dodati daljnje podjele i nesporazume.
Moram se izraziti na drugi način. Trebam unieti više obćenitosti uz spremnost ustmenoga detaljnijeg tumačenja. Tad će mi prva ostavka moći poslužiti kao podsjetnik.
Stavio sam papir s tiskanim textom sa strane, otvorio novi dokument u računalu i počeo pisati drugu inačicu. Kad sam završio s pisanjem, pročitao sam još jedan put text na zaslonu monitora. Bio sam zadovoljan s kompromisom koji sam napravio sam sa sobom. Tiskao sam text ostavke i pročitao ga zatim još jedan put.
Ovo je prava mjera. Prije slanja ostavke trebam je pokazati Peru. Ako mu ne pokažem izpasti će kako sam mu radio iza ledja. To nema smisla. To nije moj stil.
Ustao sam i s papiromu ruci brzo sišao do Perova ureda.
“Ovo je moja ostavka na članstvo u obćinskom kriznom stožeru. Donio sam ti je kako bi je ti pročitao prije nego je pošaljem ministru obrane”, rekao sam Peru čim sam ušao.
Pero nije izgledao previše iznenadjen. Gledao sam ga kako bez inače njemu svojstvenoga izvijanja obrvama, predhodno stavivši naočale, mirno čita papir koji sam mu donio.
Na kraju je skinuo naočale i vratio mi papir.
“Slažem se sa svatkom rieči koju si napisao. Ipak zar se nisi malo prenaglio? Zar baš moraš dati ostavku?” rekao mi je.
Njegove rieči su zvučile onako formalno. Razvidno ih je izrekao reda radi ne želeći me odvratiti od nauma, ili pak zbog uvjerenja kako me i onako ne će moći nagovoriti na odustajanje od ostavke. Taj dio njegove reakcije me uobće nije bio iznenadio. Medjutim iznenadilo me nešto drugo. U sebi sam mu se u isto vrieme čudio i divio.
Taj čovjek je doista na svoj način izuzetan. Podpuno se slaže s onim što sam napisao! A on je i u ovakovoj inačici moje ostavke razvidni glavni krivac! Nevjerojatan je.
Glasno sam mu odgovorio, kako nisam čovjek koji bi dao ostavku očekujući kako će ga netko moliti neka odustane. Dobro sam promislio, napisao sam ostavku i poslat ću je ministru obrane čim se vratim u svoj ured. On me pak odmah može izbrisati s popisa članova kriznoga stožera, ako takov popis uobće postoji.
Ostavio sam ga u za njega netipično mirnoj pozi, vratio se u ured i poslao pismo - ostavku Luki Bebiću. Občuvao sam i neposlanu prvu inačicu. Kad sam je već napisao neka stoji.