Ohrabrujuća i prieteća brojitba
Srieda, 11. rujna 1991.
Kad mi je teklić donio zapisnik s osnivačke skupštine Hrvatskoga častničkoga zbora, održane prošle subote, odmah sam taj dokument znatiželjno uzeo u ruke. Sudjelovao sam u tomu dogodjaju, sve mi je bilo poznato, ali sam ipak želio vidjeti kako je to sintetizirano. Kad su u pitanju zapisnici, krivi prikazi i interpretacije su riedkost, izuzetak, za razliku od nekih novina u kojima je izvrtanje činjenica - pravilo koje povećava nakladu.
Skupština u “Domu sindikata” je bila rezultat dogovora izmedju mene i Miljenka, a koji je usliedio nakon što smo iz Zagreba dobili informaciju o takovoj iniciativi. Preciznije rečeno, Miljenko mi je donio informaciju, u razgovoru sam odobrio ideju, a on je onda sve sam realizirao.
Zamisao nam je bila pod hrvatski stijeg prikupiti sve ljude koji o vojnim operacijama znaju više od običnih vojnika. Skriveni cilj je još više bitan. Oni koji podpišu pristupnicu definitivno se odvajaju od JNA, i prestaju biti opasnost za Hrvatsku, razmišljali smo. Premda je zasigurno medju pričuvnim častnicima JNA većina izpravnih ljudi, ne može se izključiti mogućnost neprijateljski razpoloženih pojedinaca. Dragovoljno stupanje u Hrvatski častnički zbor je još jedno hrvatsko sito.
Kako sam bio došao malo prije početka skupštine, imao sam prigodu neko vrieme zadržati se izpred ulaza u dvoranu i promatrati kako ljudi čekaju na red za upis svojih podataka u pripremljenu listu. Tim svojim činom su se jedan za drugim formalno pretvarali iz „oficira“! JNA u hrvatske častnike. Podatci o njihovom upisu su evo obradjeni u zapisniku.
Dvorana je bila dobro popunjena. Prije toga nisam imao pojma koliko u obćini Dubrovnik živi pričuvnih častnika JNA. A ondje skupljeni zasigurno nisu bili svi, jer su bez sumnje neki izbjegnuli doći, a neki su vjerojatno bili spriečeni s različitim objektivnim razlozima.
Za predsjednika radnoga predsjedničtva u kojemu su još bili saborski zastupnik Matko Medo, profesor Miro Turina, načelnik štaba teritorialne obrane Marin Vukorep i domobranski častnik Lujo Pešević, izabran je Hrvoje Miloglav.
Pojava Luja Peševića za predsjedničkim stolom bila je posebice dojmljiva. Kakovi su njegovi osjećaji sad, kad je nakon četrdeset i šest godina ponovno dočekao stati na branik domovine! Bilo je doista ganutljivo vidjeti za istim stolom, u stvari u istomu stroju, domobranskoga častnika i častnike JNA, doduše pričuvne. Svi su oni sad samo Hrvati spremni stati u obranu domovine.
Obratio sam se skupu sa spontanim čvrstim govorom, koji je bio popraćen snažnim pljeskom. Pljeskom su popraćeni i govori Miljenka Bratoša, Marina Vukorepa, Matka Meda, članova sriedištnjega odbora Hrvatskoga častničkoga zbora Mirka Kovača i Mihovila Karača, domobrana Luja Peševića i dočastnika Zbora narodne garde Andrije Oberana. Svatko od nas je na svoj način vidio ovo okupljanje hrvatskih snaga, ali svi smo izrazili zadovoljstvo što je do toga došlo.
Na kraju se, piše to precizno u zapisniku, osnovao obćinski odbor s čak 17 članova, a predsjednik mu je Branko Širok, te nadzorni odbor s 5 članova, kojemu je predsjednik Pavo Miloglav.
Po svemu sudeći ovo je iznimno dobar potez. Brojni ljudi su se na ovaj način uključili u pripreme za obranu, premda za sad samo deklarativno. Ali i to je puno. Za nadati se je kako će se medju njima naći i oni koji ne će pasivno čekati, nego će i sami nešto poduzeti i dati svoj prinos. Osnutak Hrvatskoga častničkoga zbora u Dubrovniku je za sigurno jedna od izuzetno pozitivnih stvari koje su se dogodile na području obrane dubrovačke obćine. Taj fini i dojmljivi dogodjaj našao je svoje mjesto i u novinskim sastavcima.
Zapisnik sam uzeo u ruke namieravajući pregledati ga samo na kratko. Ipak neko vrieme se nisam mogao odvojiti od njega. Odlagao sam ga na hrpu za pismohranu, uzimajući sliedeći papir koji sam morao pogledati, a onda bih zapisnik ponovno uzeo u ruke i ponovno ga gledao. Pri tomu su mi se oči opetovano zaustavljale na brojkama, koje su tamo bile zabilježene.
Brojevi vrlo često govore više od slova. Samo ih treba znati čitati. U dvorani je zasigurno bilo više ljudi od prijavljenih 169 častnika. Medjutim, i to je impozantan broj. Na popisu je desetak bojnika, sedamdesetak satnika, tridesetak nadporučnika i t. d.
Zanimljivo je nacionalno izjašnjavanje. Hrvatima se deklariralo njih 159, jedan se izjasnio kao Srbin, jedan kao Crnogorac, trojica kao muslimani, jedan kao Makedonac. Tu su i jedan Niemac i jedan Jugoslaven(!), koji se u ovomu vrtlogu našao nasuprot Jugoslaviji. Samo se dvojica nisu izjasnila.
Hrvati su u ovomu brojitbenom uzorku postotno znatno brojniji nego je njihov udjel u pučanstvu, a posebice medju častnicima. Poznato je kako je broj Hrvata medju častnicima svugdje pa i u Dubrovniku, relativno gledano, bitno manji u odnosu na Srbe ili Crnogorce. Dakle, pričuvni častnici JNA, Srbi, Crnogorci i Jugoslaveni, pa i Muslimani u većini su se pritajili ili su - otišli. Informacije koje o tomu stalno dobivam potvrdila je – brojitba, koja je ohrabrujuća glede prikupljanja hrvatskih obranbenih snaga, ali i prieteća jer su se odlazku aktivnih častnika JNA, koji nisu hrvatske narodnosti po svemu sudeći priključili i pričuvni častnici. To može značiti samo jedno: namieravaju nas napasti. A za to se moramo pripremiti koliko god možemo.
Jučer sam, opet zajedno s Miljenkom i Perom, bio vidjeti stanje skloništa u Mokošici. Mokošicu sam izabrao slučajnim odabirom. Uzeo sam izpred sebe popis skloništa koji mi je pripremila Civilna zaštita, zatvorio oči i nasumce pritisnuo olovku na jedno mjesto.
Od civilne zaštite sam uz popis dobio informaciju kako se na popisu nalaze samo skloništa koja su spremna za prihvat pučanstva. Na žalost, nije bilo tako. Doživjeli smo veliko razočaranje.
Tajnik mjestne zajednice Mokošica nam je pokazao dva skloništa. U dielu jednoga od njih nalazi se skladište trgovine! U oba skloništa veliki plastični spremnici za vodu bili su prazni, a podovi su bili pokriveni debelim slojem prašine. Tajnik je bio razvidno neugodno iznenadjen s našim posjetom. Uvjeravao nas je kako ima ljude s kojima će odmah izpraviti sve propuste koje smo uočili. Vjerojatno će to i učiniti, ali treba to provjeriti. Sad će se i Civilna zaštita u tomu smjeru više potruditi. Miljenko je sigurno već o tomu ozbiljno razgovarao s Marinom Krilom.
Bilo bi najbolje kad bi smo mogli na ovaj način pregledati sva skloništa. Medjutim to jednostavno nije moguće stignuti. Previše je drugih zadaća na mojemu popisu.
Koliko god to bilo izvrstno što se puno ljudi i skupina želi uključiti u obranbene pripreme, toliko je to i obterećujuće. Danas sam se opet sastao sa stranačkom koordinacijom, održao sam sjednicu kriznoga stožera, a „neobranbeni“ predmeti stižu u nesmanjenomu broju. Medju njima vodeće mjesto trenutačno zauzima slučaj Atlas.
Inšpektor Mičin me je jučer posjetio još jedan put i podsjetio na “kriminalne radnje” Pave Župan, a danas me je iz istoga razloga posjetio Danko Atijas. Za sastanak me je bio zamolio kad smo Pero i ja dubrovačkim Židovima bili čestitati Rosh Hashanu, pa slavljeniku Danku nisam mogao odbiti njegovu zamolbu.
Atijas mi je na svoj specifičan način opisivao kako se u Atlasu dogadja “strašni kriminal” iza kojega stoji nesretna Pave. Nisam mogao ništa nego ga saslušati. Nemam pojma koliko su priče o Pavi Župan točne. Ne mogu to provjeravati. I ovako mi Atlas uzima previše dragocjena vriemena. Atlas sad sigurno nije prioritet u uzporedbi s prietnjama kojima smo izloženi.
Te prietnje imaju svoje poviestno utemeljenje. Naši istočni susjedi kroz poviest su stvorili naviku napadati nas. Činili su to puno puta, premda je ta činjenica bila do nedavno brižno skrivana i nije ju se moglo naći niti u školskim poviestnim knjigama, niti u novinama. Sad su se novine počele baviti i s tim. U prošloj Nedjeljnoj Dalmaciji izišao je o tomu veliki sastavak. Trpimir Macan se potrudio i iz Zagreba mi dalekopisom poslao preslik sastavka uz svoj komentar.
Naša oružana obrana je srećom ipak svakoga dana snažnija, barem kad je u pitanju broj ljudi koji je spreman stati u obranu domovine. Na žalost, naše snage su silno nepovezane. Imamo novih 169 častnika, ali bi njih trebalo razporediti. Tko će to učiniti? Uz zbor častnika, Hrvatsku su na području naše obćine spremni braniti i redarstvo i Zbor Narodne Garde i Teritorialna obrana. Miljenku sam odobrio formiranje jedne posebne naoružane postrojbe. Opravdanje za njezin osnutak pronašao je u potrebi čuvanja Sriedišta za obavješćivanje. Po mjestnim zajednicama okupljaju se dragovoljci. Tu je još i Narodna zaštita koja je najbrojnija i najslabije opremljena.
Jučer sam Siniši Tkalecu obećao osigurati prostor i brzoglas za djelovanje Narodne zaštite. Svoj zahtjev mi je podkriepio s dokumentom koji mi je donio i koji je stignuo iz Zagreba dalekopisom prije dvadeset dana, za vrieme onoga predhodnoga kriznoga stožera, pa ga tad nisam imao mogućnosti vidjeti. Tkalec se sad sjetio donieti mi ga. Pismo, koje je podpisao zapoviednik Narodne zaštite Antun Abramović pokazuje dobronamiernost i pozitivnu želju za uključivanjem tih snaga u obranu Hrvatske, a u isto vrieme i lutanje u traženju optimalnih riešenja glede naoružanja, zapoviedanja, odora, cjelokupne logistike.
Sve u svemu imamo čak sedam različitih i razdvojenih naoružanih obranbenih snaga. Bilo bi puno bolje kad bismo imali samo jednu. Razjedinjene snage logički vape za uzkladbom. Bilo bi to ostvarivo, kad ne bi postojale te nesretne nejasnoće u mjerodavnostima, a prije svega neobične odluke o zapoviedanju s oružanim snagama, pa i o sveukupnoj obranbenoj strategiji, koje se donose u Zagrebu. A tamo se moraju donositi, jer se radi o obrani ciele Hrvatske, a ne samo o obrani pojedinih obćina.
O toj temi smo razpravljali jučer ujutro na sjednici Kriznoga stožera i procienili kako je nuždno smieniti Željka Pavlovića s mjesta šefa obćinske teritorialne obrane, kako bi se barem na tomu području nešto popravilo. Odlučili smo to predložiti obćinskoj skupštini. Kako je Pavlović u isto vrieme i zapoviednik obrane ciele Južne Hrvatske, logičnim nam se učinilo zatražiti predhodno mišljenje ministra obrane, u cilju izbjegavanja tumačenja kako izmedju nas i ministarstva postoji nesuglasje. Već do jučer popodne Miljenko Bratoš je prikupio popratnu dokumentaciju odnosno izjave odgovornih osoba, koje bi bile privitak dopisu Luki Bebiću. Pri tomu je uporabio izjavu načelnika redarstva Gjura Korde, koju je Korda napisao već prije dvadeset dana, u vrieme prošloga kriznoga stožera, a sam Miljenko je napisao svoju izjavu, te priložio izjavu koju je napisao načelnik stožera teritorialne obrane Marin Vukorep i izjavu novoga zapoviednika Zbora Narodne Garde Ivana Varenine, prvoga donedavnoga častnika JNA, kojega su nam poslali iz Zagreba u pomoć. Vukorep je doduše u brzini sa svojom izjavom pošao mjesec dana u budućnost, jer je umjesto rujna kao mjesec stavio listopad, točnije umjesto brojke 9 stavio je brojku 10, što je dokaz kako je mjesece pravilnije pisati s njihovim nazivima, nego s brojkama. U ovakovim slučajevima slova su preciznija od brojki. Svako pravilo ima svoj izuzetak.
Sukladno našemu jutarnjemu dogovoru, održali smo jučer popodne još jednu sjednicu Kriznoga stožera, pogledali pripremljene dokumente i složili se kako su dostatno snažni za pokretanje postupka smjene. Na te dvije sjednice u istom danu bili su nazočni svi članovi Kriznoga stožera izim Pera Poljanića, kojega sam pozvao, ali se nije pojavio. Možda zbog toga što nije želio sudjelovati u postupku smjene svoga štićenika.
Bilježenja zaključaka odnosno vodjenja zapisnika Kriznoga stožera prihvatio se šef obćinskih inšpekcija Pakiša Radica, kojega sam jednostavno priključio stožeru kao tajnika, imajući u njega veliko povjerenje, i računajući kako će kao pravnik po profesiji i čelnik značajne obćinske ustanove imati i znanja i načina tajničku dužnost obaviti na najbolji mogući način.
Tako Krizni je stožer od jučer dobio jednoga pridruženoga člana. A danas sam, nakon sastanka s članovima Svestranačkoga vieća, dodao još jednoga. Na sastanku su bili predstavnici svih dubrovačkih stranka izim HNS-a. Razgovarali smo izuzetno konstruktivno i u prijateljskom ozračju. Prihvatio sam priedlog i Kriznom stožeru priključio predsjednika HKDS-a Antuna Matića.
Odmah zatim održao sam još jednu sjednicu Kriznoga stožera.
Miljenko mi je na podpis donio pismo ministru obrane Luki Bebiću, koje je napisao u moje ime, pa ga je zatim zajedno s privitcima poslao u Zagreb.
Nisam baš sretan s formulacijom koja zvuči poput ultimatuma, a po kojoj odgovor očekujemo do sutra ujutro, kad je zakazan početak sjednice obćinske skupštine, inače ćemo postupiti po svojoj volji. Kako mi u vriemenskoj stiski ništa pametnije nije palo na pamet, podpisao sam.
Vidjet ćemo što će se dogoditi. Sudeći po sličnim izkustvima, težko je biti optimist.