Nelagodna oduševljenost
Ponedjeljak 16. rujna 1991.
- “Idemo u Kupare. JNA ih želi predati,” nazvao me Pero Poljanić.
Zvučio je uzbudjeno. I sam sam odmah osjetio uzbudjenje odnosno radost, pa ga nisam ni zapitao odakle mu ta informacija odnosno tko mu se to javio.
Gotovo trčeći sam izišao iz ureda. Pera sam sustignuo na stubištu. Sijao je od zadovoljstva.
-“Javili su se meni i žele predati objekte. Ne znam ništa više od toga, ali je dostatno, zar ne,” preduhitrio je Pero moje pitanje.
Vozeći se prema Kuparima, nastojali smo se osloboditi razdraganosti i razčlaniti dogodjaj sa svih strana. Rezultati toga našega pokušaja su brzo ohladili naš prvotni zanos.
Predaja objekata JNA je izravna posljedica Predsjednikove zapoviedi obćinama o blokadi vojarni JNA. Učinili smo to i mi na našemu području. Vojnici komunikacijske postaje na brdu Rota na Pelješcu su se prvi predali, a evo na red je došla i predaja Kupara.
Na žalost u Kuparima nema oružja, barem ga ne očekujemo tamo pronaći, premda je i to moguće.
Kada ovo ne bi bilo tako napeto i opasno doba, onda bi ovo bio pun pogodak, jer se radi o golemoj vriednosti. Gledano čisto s gospodarske ili financijske strane preuzimanje Kupara bi u nekoj mirnoj situaciji bilo vriednije od preuzimanja bilo koje vojarne. Vjerojatno i od deset vojarni zajedno.
Vojarne se mogu prenamieniti i na njihovomu mjestu mogu se izgraditi tvornice ili hoteli, medjutim tu su prvo nuždne investicije, dakle prvo treba pronaći i potrošiti novce, a profit bi se mogao ostvariti tek nakon što se završe potrebiti projekti i radovi. Ovdje hotele samo treba napuniti turistima i početi ubirati dobit. Na žalost to će biti moguće ostvariti samo u mirnoj i sriedjenoj situaciji. U sadanjim okolnostima o tomu se može samo maštati.
Težko se osloboditi osjećaja, ali objektivno gledajući, predaja Kupara u ovomu trenutku nosi u sebi samo odredjenu simboliku i ništa više. Glede naše dubrovačke situacije, u biti bi bilo dobro kada bi Kupari nastavili raditi bez ikakovih promjena. Bilo bi čak sjajno kad bi tamošnji hoteli bili dobro popunjeni baš s obiteljima častnika JNA. Imali bismo tad ozbiljno jamstvo kako nas JNA ne će napasti. Na žalost hoteli u Kuparima su prazni, a evo i uprava nastoji otići iz ovoga opasnoga područja.
Tudjmanova zapovied o blokiranju vojarni JNA, odnosno o prekidanju vode, struje i telekomunikacija prema tim objektima nesumnjivo daje rezultate. Samo što to nama, ovdje na dubrovačkom području znači minimalno poboljšanje obskrbe s oružjem, a golemo povećanje ugroženosti od napada JNA. Valjda ta predsjednikova odluka, donesena u prošli petak, trinaestoga dana u mjesecu, ipak ne će za nas biti zlokobna,
Na našemu području nemamo vojarni ili vojnih objekata, čija bi nas predaja mogla ozbiljno obskrbiti s toliko potrebitim oružjem. Ako izključimo Prevlaku. Ta vojarna na ulazu u Boko kotorski zaljev sa svojim ozemljem doduše pripada Obćini Dubrovnik odnosno Hrvatskoj, ali je praktički od nas u podpunosti izolirana i faktički se nalazi u sklopu Crne Gore. Samo nekoliko kilometara je udaljena od Igala odnosno od Herceg Novog, a pedesetak kilometara od Dubrovnika.
Daleko je od pameti kako bismo taj objekt pun podzemnih skladišta s najmodernijim raketnim naoružanjem mogli preuzeti s jednostavnim pozivom na predaju. Objekt se ne nalazi u srdcu našeg ozemlja, nego na njegovom krajnjem rubu. U stvari taj dio naše obćine je JNA jednostavno zauzela i sad je praktički dio Crne Gore. Cieli objekt odnosno cieli poluotok je u rukama JNA. Glavna cestovna veza te vojarne odnosno poluotoka je s Igalom, a prema Dubrovniku, točnije prema našoj Vitaljini od tamo vodi tek jedan uzki i zapušteni put. Izjava o predaji Prevlake bila bi prava viest, ali se na žalost takova razmišljanja mogu svrstati u krajnje nerealistične nade.
Objekti koji se nalaze dublje unutar hrvatskoga ozemlja inače brzo padaju u naše ruke. Srbi, koji čine većinu častnika razumljivo se osjećaju loše obkoljeni s namrgodjenim probudjenim Hrvatima. Uzalud im naoružanje. Što će s njim? Čim im se pruži prigoda odlaze tamo odakle su. To je čisto psiholožki moment. Kako bismo se mi osjećali kada bismo bili negdje u vojarni u srdcu Srbije, bez obzira koliko oružja imali, i kada bi Srbi od nas tražili neka odemo. Bez obzira s koliko bismo oružja razpolagali, zasigurno bismo uporabili prvu prigodu i otišli prema stotinama kilometara udaljenoj Hrvatskoj. Zašto bi se Srbi ovdje osjećali i ponašali drugačije?
Nismo bili sretni kad smo dobili predsjednikovu zapovied. Pridružili smo se jer nismo željeli stvoriti dojam kako medju nama u Hrvatskoj postoji nejedinstvo. S druge pak strane sviestni smo kako moramo sve učiniti kako ne bismo povećavali napetost na ovomu području. Mi jednostavno nismo ni blizu pripremljenosti za ozbiljniji sukob s JNA. Treba nam još puno vriemena.
U stvari, sve kad bismo i bili naoružani do zuba, nemamo razloga težiti sukobu. Naša osnovna gospodarska djelatnost je turizam, a ne održavanje ratničkih igara.
Ipak, ne možemo iz svoje hrvatske kože. Veseli nas svaki pomak prema podpunoj nezavisnosti. Svaka viest u tomu smjeru podiže nam moral. Rota je u našim rukama. JNA je napustila i Šipan, jedino se još drži na ponti od Mljeta.
Kupari nam s vojnoga aspekta uobće nisu zanimljivi. Medjutim, ne samo s gospodarskoga nego i s motrišta nacionalnoga ponosa, dolazak toga vojnoga turističkoga kompleksa u naše ruke je ipak silno vriedan. To je jednostavno trebalo konačno dočekati.
- “Quidquid id est, Timeo Danaos et dona ferentes,” rekao sam Peru u jednomu trenutku.
-“ Što si rekao?” upitao me je.
- “Kako god bilo, bojim se Danajaca i kad nose darove,” rekao sam.
- “Nisam te bio dobro čuo. Znam tu poslovicu. Dobro si se nje sjetio. Baš je prikladna. Ali ne preostaje nam drugo nego to danas staviti sa strane. Kad već žele otići neka idu. Što možemo učiniti nego im zaželjeti sretan put. ” odgovorio mi je Pero.
Složio sam se s njim. Želja za konačnim lepršanjem hrvatskoga barjaka na ulazu u sriedište jugoslavenstva u dubrovačkoj obćini neuzporedivo je snažnija od utemeljenih sumnji. Pa ne ćemo ih valjda sada moliti neka ostanu. I tko bi to ovdje mogao shvatiti i prihvatiti.
Ova vojna hotelsko ugostiteljska ustanova zauzima veliki prostor najljepšeg diela Župe dubrovačke. Uz prekrasne pješčane i stjenovite plaže tu je izgradjeno nekoliko hotela, uredjeni su perivoji i dječja igrališta. Tu je i jedini zimski bazen u Obćini koji je prikladan za odigravanje vodometnih utakmica zimi.
Na rubu kompleksa, nalazi se i jedna od mnogobrojnih "Titovih" vila. U njoj je, koliko sam čuo, zadnjih godina, a i prošle 1990., ljetovao predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Taj objekt nikad nisam vidio niti sam mu prišao blizu.
Do sad su samovozi s registarskim pločicama gradova iz Bosne, Srbije i Crne Gore slobodno ulazili, a oni s oznakama Dubrovnika morali su se parkirati na parkiralištu s druge strane Jadranske magistrale. Dubrovčani su mogli ulaziti samo hodom i uz plaćanje ulaznica.
Pred ulazom u hotelski kompleks dočekala nas je skupina Župljana s hrvatskim barjacima u rukama. Medju njima je bio i Jure Burić, koji se, kao vladin koordinator s pravom tu pojavio.
S jedne strane je izvrstno što su u Zagrebu izabrali Juru. Na taj način su odali priznanje i meni i Izvršnomu vieću, jer je Jure izgleda jedini vladin koordinator toga tipa. Inače su na takove položaje izabrani po rangu viši dužnostnici, pa je tako za koordiniranje u Slavoniji imenovan dopredsjednik Sabora Vladimir Šeks, a za područje Dalmacije izabran je saborski zastupnik Drago Krpina.
Kad se ciela stvar razmotri s druge strane možda bi bilo bolje kad bi i u našemu slučaju bilo primienjeno isto načelo i nama ovdje dodieljen netko od visokih državnih dužnostnika. Imali bismo osobu više u svojim redovima, i to ne bilo kakovu osobu nego nekoga komu su u Zagrebu vrata šire otvorena, i koji bi stoga mogao lakše osigurati dopremu toliko nam potrebitoga oružja. U hrvatskim rukama trebalo bi sad biti već poprilično naoružanja, jer se JNA nije predala samo u Pločama nego i još na puno drugih mjesta.
Iz stražarske kućice je izišla skupina ljudi. Nije bilo težko zaključiti kako se ne radi o domaćim ljudima, premda su svi na sebi imali civilnu odjeću. Po ponašanju razvidno glavni medju njima prvi nam je prišao i predstavio se kao upravitelj objekta pukovnik Mahmut Hašimbegović. Predstavio nam je zatim svoje suradnike.
Nakon što smo izmienili pozdrave, pozvali su nas u upravnu zgradu.
Sjeli smo za radni stol u uredu, koji je po svemu sudeći mogao biti baš upraviteljev, premda pri ulazu nisam obratio pozornost na nadpis na vratima.
Upravitelj nam je odmah predstavio još neke svoje suradnike, a ja sam ih, ne mogavši se osloboditi uzbudjenja – kao i one prve, odmah sve pozaboravljao.
Rieči jugoslavenskoga pukovnika dopirale su do mene kroz snažnu mješavinu osjećaja veselja zbog konačnoga dolazka dana odlazka JNA i strepnje zbog i te kako moguće opasnosti koja se na ovaj način još snažnije nazire.
Pukovnik nas je uljudno zamolio za nesmetan odlazak i odvoženje osobnih stvari. Zatim je ukazao na potrebu daljnje skrbi o zaposlenim radnicima.
Šutio sam i prepustio razgovor Peru, koji se na svoj način naglašeno divio jugoslavenskim častnicima, koji su evo tako uljudni, zgodni, pametni i izgledaju prijateljski.
Dielio sam Perov uzhit, ne u svezi s Jugočastnicima nego zbog cieloga dogodjaja, ali se nisam nikako mogao osloboditi slike trojanskoga konja.
Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes.
Naglašeno nepotrebite Perove pohvale našim domaćinima, izprovocirale su skupštinskoga viećnika Župljanina Zrinka Žeravicu, koji je bio s nama, pa je on dodao nekolicinu u tomu momentu nepotrebitih rečenica o nuždnosti odlazka JNA. JNA je sama dragovoljno odlazila a Zrinko im je govorio, kako trebaju otići! Činilo se kako mu je žao što ih nismo na silu iztjerali! S čime? Zaboravio je s kim imamo posla, a s kakovim snagama razpolažemo.
Pero i Zrinko zajedno, ipak su napravili ravnotežu. Doduše bilo bi bolje s naše strane nastupiti barem jednako diplomatski i poslovno kao što su to učinili upravitelj i njegovi kompanjoni. Ipak, sve u svemu, nije napravljena nikakova ozbiljna šteta. Oni su obavili što su naumili, a mi smo dobili ono što smo toliko željeli.
Upravitelj i družtvo su nas izpratili do ulaza hotelsko naselje, gdje se u medjuvriemenu skupina s hrvatskim barjacima bila znatno povećala. Ljudi su bili razdragani. Jedan od njih podignuo je hrvatsku zastavu na jarbol, a to su pratile kamere i fotoaparati novinara koji su takodjer bili pristignuli.
U svojoj izjavi novinarima, uz izražavanje sreće zbog konačnoga priključivanja ovoga izvanrednoga objekta dubrovačkim i hrvatskim turističkim kapacitetima, posebice sam naglasio sigurnost svih zaposlenih. Poslao sam maximalno miroljubive poruke, kako se s mojim izjavama ne bi na iztoku moglo manipulirati glede dodatnoga opravdanja za napad.
U jednomu trenutku sam uzpio u stranu povući Juru Burića i upitati ga ima li kakovih dobrih novosti u svezi s oružjem.
“Pajdo, neke obćinske čelnike u dolini Neretve trebalo bi objesiti! Nitko ništa ne da. Baš ih briga za Dubrovnik.”
Osjetio sam s Jurom onu negdašnju blizkost.
-„Prijatelju kad ne možeš sam, nazovi neku od tih tvojih zagrebačkih veza. Pokušaj preko njih,“ savjetovao sam mu.
Vjerujem kako će Jure sigurno nešto učiniti. Konačno je postao sviestan svojih za vrieme „djelovanja“ onoga predhodnoga kriznoga stožera.
-„Jesi li vidio kako su bili fini? Onaj upravitelj je Makedonac, to si sigurno primietio,“ rekao mi je Pero kad smo krenuli natrag prema Gradu. Odkimao sam mu s glavom, premda mi ta značajka jugoslavenskoga pukovnika, u cieloj toj mješavini snažnih osjećaja, nije bila upala u oči. Perovu procjenu sam jednostavno prihvatio kao svoju, jer on, kad su u pitanju ljudi i njihovo podrietlo, zna neuzporedivo više od mene, a glede Makedonije i Makedonaca je posebice mjerodavan, s obzirom na posao s kojim se bavio do dolazka u Obćinu.
-„Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes,“ rekao sam ponovno glasno, a Pero je u znak slaganja na svoj način odkimao glavom.
Nakon toga smo zašutjeli. Sreću koju smo osjećali do toga trenutka, zamienila je nelagoda. Ništa se u životu ne dobiva bezplatno. Pogotovo ne od onih koji vas ne vole.