K(a)OS - (s)UDBA – Zaustaviti poklisare!
Nedjelja 21. srpnja 1991.
I braća Korda su se prepoznali na ovoj čudnoj javno-anonimnoj eliminacijskoj listi, pa su odlučili reagirati. Nisu mogli dopustiti ugrozu svojega dolazka na čelo HDZ-a i redarstva. Koliko su samo truda i domišljatosti u to uložili! Njihov put je do prekjučer bio samo uzlazan. Dapače u četvrtak su nekih dvanaestak ura bili dosegnuli zvjezdane visine s Djodanovim imenovanjem Gjura Korde zapoviednikom obrane Južne Dalmacije.
A onda je usliedio hladan tuš. Odluka je poništena. I ne samo to. Kordska zagrebačka uzdanica se pokazala nepouzdanom. Šime Djodan je i za Korde postao nedostupnim. Ambiciozna braća iz Konavala nisu željeli više ništa prepustiti slučaju. Shvatili su kako se trebaju suprotstaviti. Inače bi njihova bratska kola mogla krenuti nizbrdo.
Njihova odluka u traženju podpore u obćinskom odboru HDZ-a, kojemu je Luka na čelu, je doista prirodan potez. Dapače, sazivanje sjednice odbora za nedjelju, odredjena je, vjerojatno spontano izabrana, simbolična protuteža tajnovitim snagama k(a)osa.
Kad me je Luka jučer nazvao i zamolio za dolazak na sjednicu Obćinskoga odbora Hrvatske Demokratske Zajednice, gdje on namierava inicirati razpravu o odnosima izmedju Dubrovnika i Zagreba, rekao sam mu kako sam nešto takovo od njega i očekivao, upitavši ga samo za vrieme i mjesto održavanja sjednice.
Nedjelja mi nije bila iznenadjenje. Sastanci nedjeljom ili pak u večernjim urama daju nekim ljudima osjećaj odredjene osobitosti i konspirativnosti. Na takov način su uostalom funkcionirali i komunisti. Vjerojatno tako rade i danas.
Mjesto sastanka me je ipak ponešto iznenadilo. Luka je izabrao veliku obćinsku viećnicu. Uporabio je u tomu smislu svoj položaj predsjednika Družtveno političkoga vieća obćine. Tako mi je to objasnio, premda ga o tomu nisam ništa pitao.
Iznenadilo me je što je na nedjeljnu sjednicu uzpio dovezsti Pera Poljanića i na taj način mu uzkratiti veliku životnu radost, tjednicu u Trsteniku. Možda se Pero odlučio ne otići na Pelješac jer je čuo kako će sjednici biti nazočan glavni tajnik HDZ-a Ante Beljo.
Luki je i bez ove najnovije Djodanske epizode zasigurno bilo preko glave lošega prezentiranja dubrovačkoga HDZ-a u zagrebačkim krugovima. Posebice ga pogadja, što se o dubrovačkomu HDZ-u Zagrebu priča kao o nekulturnoj, slabo pismenoj skupini neznalica.
Luka je po zanimanju drvodjelac, ali relativni nedostatak školovanja naknadjuje s prirodjenom lukavosti (Nomen est Omen), kombinatorikom i neočekivanom retorikom. U tomu mu pomaže i činjenica što je krupan, te uglavnom nastupa zajedno s bratom Gjurom, koji je školovaniji i tiši, ali je slične tjelesne mase. Braća Korda doslovce predstavljaju snagu, posebice u očima Konavljana.
Na početku sjednice uočio sam kako je uz mene i Pera Poljanića kao gost pozvan i saborski zastupnik Matko Medo. Medjutim, više od Medove nazočnosti bila mi je odjednom uočljiva izočnost drugih dubrovačkih saborskih zastupnika.
Matko Medo, Ivo Jelić, Ivan Mustač i Hrvoje Kačić su u Sabor dospjeli kao snage HDZ-a. Prva trojica su i članovi HDZ-a, a Hrvoje Kačić je volio i voli izticati kako je nestranačka osoba, koju podržava HDZ.
Nakon uzpjeha na izborima. Kačić, koji živi u Zagrebu, s HDZ-om ima toliko veze, koliko ocjenjuje nuždnim za pristup do najviših hrvatskih dužnostnika, uključujući predsjednika Tudjmana.
Mustač je već dosta dugo u stanju uvriedjenosti, jer drži kako se njegove usluge ne rabe u dostatnoj mjeri. Frustraciju naknadjuje brigom za Dubrovački arhiv, u kojemu je zaposlen, i gdje, na valu novoga vriemena, očekuje postati ravnateljem umjesto staroga komunista i velikoga navijača GOŠK-a, Mata Kapovića.
Ivo Jelić se povukao nakon što ga je duboko pogodio gubitak unutar stranačkih izbora u dvoboju s Lukom Kordom. Za njega je to bio veliki šok, jer je s pravom držao kako su za uzpjeh stranke na izborima u travnju i svibnju 1990. iznimno veliku ulogu imali njegove govornički nastupi na predizbornim skupovima.
Od svih dubrovačkih saborskih zastupnika, a svi su visoko obrazovani, jedino Matko Medo bez problema tolerira činjenicu što je čelničtvo najjače stranke u Obćini preuzeo relativno neobrazovan čovjek. Uočavajući izočnost tri četvrtine HDZ-ovih saborskih zastupnika iz Dubrovnika, odmah mi se nametnulo pitanje jesu li možda oni ili neki od njih dio čudnih komunikacijskih podvala na liniji Zagreb - Dubrovnik.
Luka Korda je iznimno vještim predizbornim manevrima postignuo za sebe dobru ravnotežu u Obćinskom odboru stranke, u kojemu je sad nekolicina ljudi njegovog kova, koji ga podržavaju videći u tomu korist svoje skupine, ali i odredjeni broj intelektualaca, koji Luki dobro dolaze kod prezentiranja Odbora u javnosti.
Nakon što je otvorio sjednicu, Luka je na svoj jednostavni narodski učinkoviti način kao temu naveo vršljanje samozvanih dubrovačkih predstavnika po Zagrebu, koji na taj način stvaraju pomutnju i nepovjerenje. Rekao je kako je ovaj sastanak prigoda za ostvarenje snažnijeg nastupa prema Zagrebu.
Od Luke dalje izmjenjivali su se govornici s različitim inačicama i primjerima nedovoljnoga i neprikladnoga predstavljanja interesa ove obćine prema vrhovima hrvatske politike.
Slušao sam, šutio i bilježio. Osjećao sam izvjestno olakšanje. Ovomu skupu nisam imao potrebe bilo što tumačiti, niti u bilo što bilo koga uvjeravati. Je li to bio rezultat Lukine pripreme, ili su pak svi članovi obćinskoga odbora doista osjećali i vidjeli isto što i ja, tek bilo je zadovoljstvo u ovoj kaotično nepovoljnoj situaciji naići na cieli skup ljudi koji govore isto ili slično, pa čak i u dosta vjerojatnom slučaju kako je tu bilo i neizkrenih rieči.
Javio se i Pero Poljanić osjetivši kako skup to od njega očekuje. Bio je na svoj način zagonetan i neodredjen. Nije me, a vjerojatno ni druge, u tomu iznenadio. Čini se kako Pero igra neku svoju igru. Svi to vide i nitko se zbog toga ne uzrujava.
Na kraju je došao red i na mene. Nemam običaj govoriti samo zbog toga što se to od mene očekuje, niti na neki drugi način ponavljati već rečeno, premda je to čest i praktični put za lako stjecanje bodova u očima drugih. Ovaj put sam djelomično odstupio od običaja.
Želio sam učvrstiti ovaj nedjeljni pakt, pa sam, pogledavajući prema bilježkama, prvo svojim riečima ponovio i zatim se eksplicitno složio s nekolicinom ranije iznesenih tvrdnji.
Za kraj sam ostavio priču o slučaju snažnoga anonimnoga napada na Miljenka Bratoša. Premda je većina razvidno o tomu već bila saznala, na licima je bilo vidljivo zanimanje, te razumievanje i podpora.
- “Umjesto daljnjih razprava i dokazivanja nečega što je razvidno svima jasno, radije dogovorimo oblik pismenoga prosvjeda, podpišimo se o pošaljimo to u Zagreb,” zaključio sam.
Moje rieči su popraćene s jednoglasnim odobravanjem.
Kad sam se ponudio sam sastaviti priedlog, naišao sam na još veću podporu.
Motiv za preuzimanje tereta sastavljanja pisma koje odražava naše razpoloženje bio je u mojoj želji za što je moguće bržim pismenim rezultatom naše razprave, ali i u uvjerenju kako sam, zbog dugogodišnje prakse, od svih nazočnih najsposobniji učiniti to na najvjerniji način i u najkraćem vriemenu. Izim toga pisanje ovakovih sinteza meni je jednostavno, i ne pada mi osobito težko.
Ljudi u pravilu na kraju sastanaka rado prepuštaju drugima sastavljanje pisama, zapisnika, zaključaka. Riedko tko to voli preuzeti na sebe. Vriedi to gotovo jednako za sve ljude bez obzira na njihovo obrazovanje. Imam o tomu veliko izkustvo, i uzpostavio sam praksu, koja me je u puno slučajeva oslobodila glavobolje. Radeći za IBM, često sam sastavljao Pro memorie nakon sastanaka s poslovnim partnerima, ili pri kontrolnim točkama projekta koji su bili u tieku. Ponekad sam to činio i bez predhodnoga dogovora sa sudionicima sastanka.
Šaljući im svima moje pismeno vidjenje dogovorenoga na sastanku, obvezno bih molio za primjedbe i dopune. U velikoj većini slučajeva moja prva inačica bi ostala netaknuta.
Kasnije bih, ponekad i nakon nekoliko mjeseci, pa i godinu dana, u kriznim trenutcima izvlačio zapisnik i s pomoću njega relativno lako vraćao posao u dogovorene okvire. Pri tomu sam uviek bio u najboljoj poziciji jer je zapisnik bio u podpunosti sukladan s mojim sjećanjem.
Inače je nevjerojatno kako sa sastanka na kojem je postignuto čak i podpuno suglasje, u pravilu svatko odlazi sa svojim vidjenjem dogovorenoga. Onaj tko zapisnik napiše je u prednosti, jer zapisuje svoje vidjenje, a drugi sudionici sastanka, nakon što zapisnik pročitaju, u pravilu ne reagiraju, kako zbog inercije, tako i zbog činjenice što zapisnik sličinjihovoj inačici dogovora. Bit je u glagolu “sličiti”, jer to što čovjek sam napiše ne “sliči” nego je baš jednako onomu što je shvatio kao dogovoreno. Čovjek jednostavno najmanje problema ima s prihvaćanjem svojega vlastitoga mišljenja.
U cielomu svojemu izkustvu sa zapisnicima nikad nisam želio niti pokušao bilo što nametnuti niti podmetnuti. Jedina želja mi je bila vidjeti na papiru sintetizirani rezultat razgovora, u cilju osiguranja možebitnih kasnijih nesuglasja. Tiekom vriemena postignuo sam sposobnost krajnjeg minimiziranja redundancije pa su moji pismeni zapisi u pravilu izuzetno kraći od ustmenoga originala. Deseterostruko, stostruko, tko zna, nisam nikad mjerio, a bilo bi zanimljivo izmjeriti.
Ostavio sam skup u zažarenoj razpravi i brzo se popeo kat više u svoj ured. Sjeo sam za računalo i pripremio kratko pismo, koje odražava intencije sastanka. Napisao sam ono što je bilo najnuždnije. Svako nabrajanje primjera i imena odužilo bi i zakompliciralo pismo i naše namiere bi vjerojatno bile manje jasne.
Najteži primjer, onaj u svezi s Miljenkom Bratošem, nije imalo smisla ponavljati, zbog onoga mojega samostalnoga prosvjeda od prije samo dva dana, i na kojega je do sad odgovor samo šutnja, koja je u biti odobravajuća. Tko šuti, slaže se. Na neki način ta šutnja je za sad, glede Miljenka, vratila stvari na svoje mjesto.
Jučer smo Miljenko i ja o tomu opet razgovarali i složili se kako je već izostanak trenutnoga odgovora ljudi koji zauzimaju politički položaj viši od moga, priznanje kako sam u pravu ja, a ne neki anonimni podmetači zločesto krivih informacija. Tko god to tajno učinio, sad se nalazi u neravnopravnomu položaju u odnosu na mene, jer mojemu javnom prosvjedu može dostojno parirati samo svojim javnim prosvjedom, a toliko daleko ne može ići, jer bi u tomu slučaju morao mojoj argumentiranoj istini suprotstaviti svoju neargumentiranu laž.
Pored svega, na obćeniti prosvjed i onima koji donose odluke na najvišoj državnoj razini, lakše je odgovoriti i reagirati s obćom promjenom ponašanja, nego što je to slučaj s konkretnim upitom, na koji treba dati konkretan odgovor, što u biti zahtieva iznošenje imena i treba rezultirati s konkretnim posljedicama za iznesena imena. Ako se nešto od Vrhovničtva traži, treba mu i olakšati izpunjenje zahtjeva.
Naslovio sam pismona predsjednika Tudjmana, predsjednika Sabora Domljana, predsjednika vlade Manolića i glavnoga tajnika HDZ-a Belja.
Nakon desetak minuta vratio sam se u dvoranu, gdje razprava nije bila ni malo izgubila na intenzivnosti. Iznosili se novi i novi primjeri. Moj dolazak i papir koji sam držao u ruci stvorio je znatiželju, pa se razprava prekinula. Pročitao sam priedlog pisma i svi se u podpunosti složili sa sadržajem. Podpisali su ga uz mene Pero Poljanić, Luka Korda i Matko Medo. Nadpisali su ga, jer su svoja imena i podpise stavili iznad adrese i texta, i svi nazočni:
Ivo Sjekavica, Ana Dalmatin, Branko Meštrović, Dominik Brigović, Ivo Banac, Zrinko Žeravica, Viktor Švaljek, Ivica Mrkonjić, Dubravka Šuica, Boris Filičić, Ante Šoljić, Petar Čumbelić, Antun Dedo, Ivo Lise, Gjuro Korda, Ivan Gjurić, Zoran Cikatić, Pero Anković, Tomislav Bolfek, Vlaho Benković, Pero Grkeš, Marko Baća, Božo Perak i Matko Bupić.
Hoće li i ovaj dopis doživjeti šutnju kao odgovor? Vjerojatnost takovog rezultata nije malena, ali se i ovdje na šutnju može gledati s one pozitivne strane. Neka šute, ali neka promjene ponašanje!
Ili pak ovaj put šutnje ipak ne će biti, jer je podpisani primjerak sa sobom uzeo glavni tajnik HDZ-a Ante Beljo, koji će ga odnieti u Zagreb. Beljo je izražavao veliko razumievanje za naše probleme, ali se nije trsio bilo što pokušati razjasniti. Vjerojatno se prije reakcije želi savjetovati s Predsjednikom. Izgleda kako Predsjednik odlučuje baš o svemu. Nitko ne želi podmetnuti ledja umjesto njega.