K(a)OS - (s)UDBA - Provjere i izbjegavanja
Ponedjeljak, 22. srpnja 1991.
Kad me jutros iz Zagreba nazvao Drago Francisković, razveselio sam se pomislivši kako je njegov poziv u svezi s pismom kojim branim Miljenka, ili onim jučerašnjim skupnim pismom, što bi pak značilo kako su pisma nešto pokrenula.
- „Predpostavljam zbog čega me zovete. Sigurno ste dobili zadaću pitati me u svezi s pismima koje sam poslao,“ rekao sam Franciskoviću razpoloženo, gorljivo očekujući njegov odgovor.
Već lagana promjena tona njegovog glasa dala mi je naslutiti kako su moja predvidjanja bila neutemeljena.
- “Istina je kako Vas zovem zbog pisma, ali ne znam o kakovim se to vašim pismima radi. Do mene nije došlo nikakovo Vaše pismo. Zovem Vas zbog pisma, ali ne toga kojega spominjete. Bilo bi dobro kad biste mi napisali i poslali ono o čemu ste mi pričali u Zagrebu”, bio je njegov odgovor.
Odlučio sam se koncentrirati na Miljenkov slučaj.
- -“Govorim vam prije svega o pismu koje sam faxom poslao prošlog petka na nekoliko adresa. Jedna od adresa je i Vaša, odnosno ministarstva obrane. Poslao sam ga izravno na ministra”, rekao sam mu.
- “Kažem Vam, ne znam ništa o tomu. Nemam uvid u sva pisma koje ministar dobiva. Zovem Vas iz drugoga razloga. Za daljnji postupak mi je nuždna pismena potvrda Vaših rieči u svezi s onom predajom oružja. Dapače, bilo bi najbolje kad bi i predsjednik skupštine Poljanić to supodpisao, odgovorio mi je. Njegove rieči su djelovale poput hladnoga tuša.
- “Moram priznati kako ne razumijem u podpunosti Vaš zahtjev. Kad smo bili kod Vas u Zagrebu, mogli ste reći kako nam ne možete vjerovati na rieč, pa bismo Vam odmah napisali i podpisali našu izjavu. Medjutim imao sam dojam kako nam vjerujete. Je li to netko kod Vas intervenirao. Ako jest molim Vas kažite mi o komu se radi. To bi mi bilo neobično koristno u ovoj dosta kompliciranoj situaciji,” rekao sam mu
- “Gospodine Šikić, ja Vam vjerujem. Nije u tomu rieč. Jednostavno se radi o nuždnosti, kako bi se mogao provesti odgovarajući daljnji postupak. Ne mogu vam ovako inače ništa više reći,“ odgovorio mi je Francisković.
- -„Dobro, pokušat ću vam napisati nešto u tomu smislu,“ rekao sam suzbijajući srčbu koja je zamienila onaj početni entuzijazam.
- -„Ali vi biste morali znati kakove se to igre pletu oko sekretara za narodnu obranu Miljenka Bratoša. Čudi me i kako ne znate ništa o mojemu pismu,“ nastavio sam ne očekujući puno od odgovora.
- -„Rekao sam vam. Ne znam ništa o vašemu pismu. Morate me razumjeti. Riešavamo stvari jednu po jednu. Zvao sam vas samo kako bih od vas dobio pismenu potvrdu onoga što sam od vas saznao, jer će mi to olakšati daljnji postupak. To je sve.“ Osjetio sam kako se nastoji izvući iz neugodnoga razgovora..
- -„A što je s onim računom o kojemu smo takodjer govorili. Možete li mi sad nešto reći?“
- -„Ništa više od onoga što sam vam već rekao. Morate biti strpljivi,“ nastavio je u istom stilu.
Vidjevši kako naš razgovor ne vodi nikamo, zaključio sam ga.
Suzbivši srčbu na brzinu sam napisao traženo pismo. Zatim sam sišao do Perova ureda, izpričao Peru razgovor s Franciskovićem, pokazao mu pismo i zatražio njegov podpis. Pero je bio iznenadjen, oklievao je nekoliko trenutaka, a onda je ipak podpisao.
Nije mogao, točnije nije ni pokušao od mene skriti kako mu ovo podpisivanje nije ni malo drago. Jučer, kod podpisivanja onoga skupnoga prosvjeda, već se bio našao u neželjenoj situaciji, a danas je morao uraditi nešto slično.
Znakovito je što je i jučer i danas podpisivao bez ikakovoga komentara. Medjutim iz njegovog pogleda se jasno dalo pročitati pitanje: Je li ovo konačno kraj. Hoće li se uzkoro pojaviti još nešto?
Djeluje poput čovjeka kojega sve ovo zamara i nervira jer misli kako čini nešto što nema smisla.
Možda je u pravu? Možda doista i nema smisla? Ovaj otvoreni način težko se može nositi s igrama iza kulisa. Medjutim to je jedini način koji mi stoji na razpolaganju. Izim toga drugim načinima jednostavno nisam vičan.
Perov stav je u trenutku prešao i na mene Kad sam izišao iz njegovog ureda imao sam neugodan osjećaj kako doista svi ovi dopisi koje šaljem imaju samo odredjenu alibi protegu, jer ne će prouzročiti nikakov učinak. A onda sam se vratio traženju utjehe u onomu mojemu i Miljenkovu zajedničkomu zaključivanju kako je i izostanak bilo kakovoga odgovora na pisma odredjena značajna stvar, jer je šutnja u stvari potvrda.
Vrlo brzo nakon toga pokazalo se kako su obje skrajnosti u razmišljanju bile pogriešne. Barem glede jučerašnjeg skupnoga prosvjeda
Neposriedno nakon što sam poslao dalekopis Franciskoviću, Pero me nazvao i rekao kako su ga zvali iz ureda predsjednika Tudjmana i zatražili od njega neka dodje u Zagreb zajedno s Lukom Kordom i Ivanom Mustačem. Predsjednik ih želi vidjeti i razpraviti s njima situaciju u Dubrovniku.
Odmah zatim me je nazvao i Luka Korda, koji mi je rekao kako je znakovito što mene Predsjednik nije pozvao, a nije pozvao ni Matka Meda koji je kao saborski zastupnik supodpisnik našega pisma, a pozvao je Ivana Mustača, koji nije bio na našem skupu.
- “Željko, ne miriše mi sve ovo na dobro. Puno bih više volio kad bi i ti bio s nama. Ti bi im najbolje znao sve objasniti. Ovako ću biti ja na jednoj, a Pero i Mustač na drugoj strani. To je namještaljka”, izrazio mi je Luka svoju bojazan.
- “Shvaćam tvoju brigu Luka, medjutim i Pero i ti ste supodpisnici pisma. Prema tomu vi ste dvojica na istoj strani. Ne vidim ni Mustača kao našeg neprijatelja. Doduše on je nezadovoljan, jer se drži ponešto odbačenim, i to je sve.”
- “Ne, to nije tako kako kažeš. Pero je jučer podpisao, jer nije imao kud. Nije to on izkreno učinio. On je taj koji nešto muti. A o Mustaču ne trebam ni govoriti. Taj je tek u stanju zamutiti,” nastavio je Luka svoju jadikovku.
- “Znaš što Luka? Kaže se :Nepozvanomu gostu je mjesto izpred vrata. Nisam pozvan i gotovo. Tu se ne da ništa učiniti. Uzdam se u tebe, a vjerujem u Pera. Podji i vidi što će se dogoditi. Ja ću jednostavno čekati ovdje.”
- “Nisu ti dobra razmišljanja. Peru se ne može vjerovati. Molim te budi s nama. Lako ćemo objasniti Predsjedniku zašto si došao. Uostalom ti si napisao ono pismo”, nije se dao Luka.
Nisam se dao ni ja. Možda je Luka imao pravo, ali prevladala je moja nesklonost putovanju, i obterećenost poslovima.
Ako u cieloj ovoj situaciji ima nešto što mi još uviek godi, to je svaka mogućnost izbjegavanja putovanja. Još uviek su mi svježe uzpomene iz IBM-ovskih dana prepunih lietova i putovanja svake vrste. Tajnica mi je najavila novinaricu radio Dubrovnika kojoj sam za danas obećao interviewu, pa mi je to bila izprika za završetak razgovora s Kordom.
Novinarica mi je već prije nekoliko dana dostavila napisana pitanja koja mi želi postaviti. Taj njezin postupak mi je bio čudan, jer sam naviknuo odgovarati na pitanja novinara, i naših i stranih, bez ikakovih priprema.
Papir s pitanjima sam ponovno primietio kako leži na mojemu stolu, jučer kad sam bio dotrčao u ured pripremiti dopis kojim se čelničtvo dubrovačke obćine i HDZ-a suprotstavilo nemjerodavnim dubrovačkim poklisarima. Makinalno sam tada stavio papir s pitanjima u žep.
Sinoć sam doma uzeo papir i prešavši pogledom po njima, zaključio sam kako će mi biti lako na njih odgovoriti i odložio sam ga sa strane.
Tiekom večere pitanja su mi ponovno pala na pamet.
Istina je kako su do sad svi moji interviewui i izjave bili korektni, premda je bilo i krivih ili nezgrapnih novinarskih interpretacija, poput onoga slučaja s interviewom Salvii prošle jeseni. Tu nisu bili problem moji odgovori nego njihovo zapisivanje i interpretacija. Nemam potrebe o tomu dalje razmišljati, zaključio sam.
A onda sam ipak razmišljao dalje.
Nakon večere povukao sam se za računalo i počeo pisati odgovore, jer mi se to učinilo najboljim načinom za zaustavljanje daljnjeg razmišljanja.
Tiekom pisanja sam shvatio kako je to što činim pametna stvar. Kad sam već u dobroj situaciji zašto je ne bih uporabio sebi u korist? U ovoj kaotičnoj situaciji pametno je ne izgovoriti niti jednu suvišnu rieč. Osim toga logično je na pisana pitanja pripremiti i pisane odgovore, odnosno nema logike u postupku po kojem bi novinarica udobno čitala svoja pitanja, a ja bih na njih odgovarao iz glave. Ako će ona čitati, zašto onda ne bih i ja čitao.
Novinarica danas nije uobće reagirala, kad sam joj u magnetofon čitao odgovore, na njezina takodjer pročitana pitanja. Vjerojatno je na to naviknula.
Nakon što je novinarica obavila snimanje i otišla, pročitao sam interview na brzinu još jednom. I onda sam se uhvatio u dvojbi. Imam li pravo ovako nastupati u javnosti? Možda nisam uobće trebao davati interview? U njemu doduše ne govorim nikakovu neistinu, ali ipak ne govorim ni podpunu istinu o situaciji u kojoj se nalazimo, poglavito glede obrane.
Istina je kako smo nešto organizirali, ali sve u svemu obrana nam stoji na podpuno staklenim nogama. Istina je kako na našim granicama ima dobrih ljudi s kojima bismo mogli biti dobri susjedi, ali je i istina kako ih ima izuzetno puno koji nas mrze iz dna duše. Ono što nisam uobće spomenuo, a težka je istina je činjenica kako i ovdje medju nama ima krcato onih koji ne vole Hrvatsku, i kojima se ne da iz Jugoslavije. Takodjer nisam spomenuo, a za našu situaciju je krajnje otežavajuće i to što i medju onima koji se identificiraju kao zagovaratelji Hrvatske ima puno prikrivenih izdajica.
A onda sam shvatio kako je sve što sam rekao u stvari bilo podpuno izpravno i upravo primjereno za širu javnost. Drugčiji, podpuno izkren pristup mogao bi jedino povećati kaos. A i ovako je K(a)OS sve teži.
Sve u svemu učinio sam sve kako sam trebao učiniti. Moji odgovori u inteviewu su sigurni, koncizni i konzistentni, a to je izuzetno bitno za stvaranje pozitivnoga ozračja medju našim ljudima u ovomu turobnom vriemenu punom nejasnoća i pogibelji.
Odložio sam papir s pitanjima i odgovorima shvativši kako sam učinio najbolje što sam mogao.
Umieće mogućega. To je najsigurnija formula. Ako na vidiku nije neka bolja. Uostalom nisam trebao gubiti vrieme slušajući preko krugovala ono što sam rekao, a osim toga interview sada imam u svojoj dokumentaciji.
Sve u svemu medju stvarima koje sam doživio ili obavio tiekom dana, interview stoji čvrsto na onoj pozitivno obavljenoj strani.
Odluka o odbijanju Lukinoga priedloga o odlazku u Zagreb, čini mi se ipak dvojbenom. Možda sam ga trebao poslušati. Pa radi se o razgovoru s Predsjednikom. Medjutim, nisam bio pozvan i to je odlučujuće i opravdavajuće.
Opet potencialno skupa dosljednost