K(a)OS - (s)UDBA – Sramni preokret
Petak, 19. srpnja 1991.
U uredu me na stolu dočekalo golemo i krajnje neugodno iznenadjenje - dalekopis kojim ministar Djodan poništava svoje jučerašnje riešenje bez ikakovog dodatnoga obrazloženja!
Odmah sam rekao tajnici neka mi nazove Djodana.
Očekivao sam njezin odgovor. Nije bio razpoloživ. Rekao sam joj neka pokušava dalje, a rezultat sam znao unapried. Cieli dan ga nisam uzpio dobiti.
Odmah nakon što sam pročitao Djodanovo poništenje njegove vlastite odluke, nazvao sam Miljenka. Gjura Kordu nisam trebao zvati. Nazvao je on mene, a malo nakon njega brzoglasom se javio i Luka.
Nisam im imao što reći. Ni oni meni. Samo smo dielili svoje razočaranje i žalost.
Miljenko se brzo pojavio u mojemu uredu. U nevjerici smo obojica samo tužno klimali glavama. Nakon toga Miljenko je otišao i ostavio me u turobnim mislima.
U ovomu kaosu se doista težko snaći. Tko je to mogao zatražiti od Djodana neka tako brzo promjeni vlastitu odluku, bez i najmanjeg pokušaja konzultacije barem s nekim od nas, koji smo jučer bili kod njega na sastanku? To je bila, bez ikakove sumnje neka vrsta ucjene, kojoj se Djodan nije znao, ili nije imao snage oduprieti. Znajući Djodana, najvjerojatnije je kako je nalog dobio od netkoga tko je hierarhijski iznad njega, a to bi mogao biti ili predsjednik vlade ili predsjednik Tudjman. Ali tko je onda to sve potaknuo?
Opet smo na početku. Dapače još smo dalje od riešenja. Vrieme teče, a mi smo paralizirani. Komu se obratiti? Što učiniti? Snage koje održavaju ovakovu situaciju, jače su od ministra obrane! Što se na ovaj način želi postići? Postoji li u svemu nekakova sustavnost?
Pitanja su mi navirala jedno za drugim. Nisam ih se nikako mogao osloboditi, unatoč drugim temama i poslovima s kojima sam se morao baviti.
A onda je usliedio novi golemi šok.
Miljenko se ponovno pojavio na mojim vratima. Po izrazu njegovog lica vidio sam kako se dogodilo nešto još gore.
Zatvorio je za sobom vrata i gotovo dotrčao do mojega stola. Iz torbe je izvadio smotak papira i stavio mi ga na stol. Bio je to telex koji je stignuo u Sriedište za obavješćivanje još jučer, dok smo bili u Zagrebu. Miljenko ga je sam našao kad je bio u Sriedištu. Nitko iz Sriedišta nije htio ili se nije usudio izviestiti ga o dolazku telexa.
Razlog za takov postupak djelatnika Sriedišta bio je podpuno jasan. U telexu se baš on, Miljenko Bratoš, proglašiva nepouzdanim. Taj je telex inače poslan po svim sriedištima za obavješćivanje u Hrvatskoj, s napomenom neka se umnoži i dostavi u urede za obranu, policijske uprave i zapoviedničtva Zbora narodne garde.
Nevjerojatno i glede forme i glede sadržaja. U telexu se spominje protudržavna djelatnost i kao primjeri navode obćine Šibenik i Dubrovnik, a kao primjer imena - Miljenko Bratoš! Gledao sam u telex i nisam neko vrieme vjerovao vlastitim očima. Miljenko je sjedao rezignirano.
I najpovršnijemu promatraču bi bilo jasno kako se radi o podvali. Nije to bio razuman način komunikacije, nego politički pamflet. Tko zna tko ga je poslao? Možda je došao iz kuhinje KOSA ili UDBE? Ne možda, vrlo vjerojatno!
U trenutku sam pomislio kako je sadržaj telexa bio izvor informacije Šimi Djodanu, zbog čega me je prekjučer nazvao za vrieme zasjedanja obćinske skupštine. Ako je negativan prikaz Miljenka jučer iz Zagreba poslan po cieloj Hrvatskoj, onda je dosta vjerojatno kako je s njom ministar obrane bio upoznat dan ranije, a možda i prije toga. I tu se stvar zakomplicirala.
Ako je Djodan imao informacije koje se navode u telexu, a vrlo vjerojatno ju je imao, jer njegov poziv u svezi s Miljenkovom nepouzdanošću ne može biti čista koincidencija, zašto nam jučer o tomu nije ništa rekao? Morao je znati i odakle su informacije o Miljenku lansirane, pa nas je na to trebao upozoriti, kako bismo se lakše mogli snalaziti, a možda u razgovoru s njim i razčistiti stvar do kraja.
Zašto je onda nas onako pristojno primio, saslušao i bez primjedbi odmah prihvatio naše tvrdnje i stavove? I zašto je konačno noćas odlučio vratiti se “istini” iz ovog telexa i poništiti svoju vlastitu odluku, praktički odmah nakon što smo bili otišli?
Poznata je metoda po kojoj više puta ponovljena laž postaje istina. Te su metode dobro poznate iz žutoga tiska. Medjutim, ovo se ne dogadja u tisku nego unutar sustava, koji bi trebao predstavljati jezgru naših komunikacijskih mogućnosti. Umjesto naputaka u svezi s obranbenim pripremama, komunikacijskim linijama se razprostiru neobjašnjene i neutemeljene špekulacije!
Miljenkovo ime je ocrnjeno po cieloj Hrvatskoj, doslovce u svim obćinama. Šteta je to koju je doista težko izpraviti. Koga pozvati na odgovornost? Komu uputiti prosvjed?
Razmišljao sam glasno dok je Miljenko bezvoljno šutio. Bio je bezkrajno deprimiran. Moje razpoloženje nije bilo ni malo drugčije.
Zatim sam se odlučio. Napisat ću pismo i poslati ga dalekopisačem u ministarstvo obrane i ministarstvo unutarnjih poslova.
Obavio sam to u tren oka. Pokazao sam pismoMiljenku.
Nakon što ga je pročitao nije mi trebao ništa reći. Bilo je razvidno poboljšanje njegovog razpoloženja. Za razliku od anonimnoga telexa - obtužbe, moje pismo ima u meni podpisnika, a u naslovu su imena ministara.
“Takav je sviet, prijatelju”, komentirao sam Miljenku svoj maleni uradak. “Nisi ni prvi ni zadnji, koji je obtužen nedužan. Što se mene tiče, rekao sam ti. Ili ću te obraniti ili ćemo zajedno otići”.
Nestrpljivo sam do kraja dana čekao bilo kakovu reakciju na moje pismo. Nije je bilo. Ni iz ministarstva obrane, ni iz ministarstva unutarnjih poslova, ni iz zapoviedničtva Zbora narodne garde. Šute ministri, šute ministarstva.
To što šute auktori onoga telexa - obtužnice, nije čudno. Tko su auktori? Gdje su auktori? U Zagrebu? U Dubrovniku?
Moje pismo je ipak protuteža onom telexu. Dapače, ono ima puno veću težinu. Podpisano je i izravno opovrgava navode u anonimnom telexu.
Telex je dakle demantiran, moje pismo nije. To je umirujuće. Čuo sam se s Miljenkom večeras. I njemu je kao i meni indikativna šutnja iz Zagreba. Ako itko od čelnika u ministarstvima obrane i unutarnjih poslova misli kako je obtužujući telex barem dielom utemeljen, pokušao bi me nazvati.
Vidjet ćemo. Možda se netko i javi. Ali tko bi se mogao javiti? Onesina Cvitana poznajem tek uzputno, Špegelj mi se nije javljao kad je bio ministar obrane, Šime Djodan se razvidno ne želi javiti nakon sramote neslaganja sa samim sobom.
Ako ništa drugo treba uztrajati i reagirati koliko god je to moguće. Od svega je najviše bitna jedna činjenica. U Zagrebu ili Dubrovniku, a najvjerojatnije na oba mjesta postoje prema meni i Miljenku neprijateljski orientirane osobe ili skupina osoba, koje se nalaze u ministarstvima ili imaju pristup vrhovima hrvatske vlasti. Možda ih Miljenko ili pak ja osobno i ne zanimamo? Možda se jednostavno radi o skupini čija je zadaća stvaranje kaosa u našim obranbenim redovima.
Tko god stajao iza ovog sramotnoga telexa, nesumnjivo radi protiv Hrvatske. I to, na žalost, vrlo uzpješno. Pri tomu je u škripac dospio sam ministar obrane, koji je u manje od 48 ura najprije zatražio smjenu jednoga od riedkih pouzdanih Hrvata u obranbenom lancu, kako bi ga zatim promovirao na čelo obrane, a odmah zatim poništio svoju odluku, nakon toga se pokrivši po ušima i tražeći riešenje u skrivanju i neodgovaranju na pozive!
Ako Jugoslaveni postoje, a postoje, ako su KOS i UDBA dugogodišnje jugoslavensko oružje čija je primarna zadaća borba protiv Hrvata, a to je obće poznata istina, onda se tu s najvećom vjerojatnošću nalaze uzroci ovog kaosa. Svako drugo objašnjenje nalazi se u području znanstvene fantastike.
Je li nam K(a)OS (s)UDBA!?Nastavak