K(a)OS - (s)UDBA - Misa s predsjednicima
Subota, 27. srpnja 1991.
U režiji Tudjmanova protokola zajedno s Perom Poljanićem nazočio sam neformalnomu susretu našeg predsjednika i talijanskoga predsjednika vlade Andreottia. U stvari to i nije bio neki njihov susret, nego njihovo zajedničko štovanje Boga, ako bi se tako mogla nazvati njihova nazočnost na ranoj jutarnjoj misi u crkvi Male Braće.
Andreotti je praktični katolik koji svakodnevno ide u crkvu. Tako mi je barem rekao Pero. Vjerujem mu. Poznavanje i prepoznavanje ljudi, te saznavanje i pamćenje detalja o njima, njegov je hobi.
S Andreottiem je na jutarnjoj misi bilo i nekoliko Talijana iz njegove pratnje. Andreotti i Tudjman su sjedali, stajali i klečali jedan pored drugoga u prvom redu klupa. Meni i Peru je naš protokol smislio sjedanje, stajanje i klečanje u drugom redu klupa prazne franjevačke crkve. Bili smo odredjena protuteža Talijanima iz Andreottieve pratnje. Čini se kako u Tudjmanovoj pratnji nije bilo dostatno vjernika, pa smo morali mi uzkočiti?
Nakon mise Tudjman i Andreotti su se pred crkvom rukovali i otišli svatko na svoju stranu. Mi dvojica smo pratili predsjednika hodom do Pila, gdje se ukrcao u Mercedesa i odvezao u vilu Lapad, spremiti se za put. Odšetali smo nakon toga još dosta praznim Stradunom do Obćine, pričekati na vrieme kad je Predsjednika trebalo izpratiti do zračne luke.
Ni prije ni poslije mise nije bilo za vidjeti nekoga od novinara. Možda ih je bilo, ali ih nisam primietio. Ne znam jesu li i znali za ovaj relativno čudni protokolarni dogodjaj. Ipak barem snimiti zajedno predsjednike Italije i Hrvatske za naše novinare bi trebao biti posao koji bi se mogao naći na naslovnicama naših novina. Državnički susret u 7 ura ujutro, na kratkoj misi u praznoj crkvi nije baš uobičajen dogodjaj i sigurno bi privukao pozornost obćinstva, ali sve u svezi s crkvom našim novinarima baš nije osobito privlačno. Treba se samo sjetiti onoga njihovoga jasnoga izbjegavanja blagoslova obćinske zgrade.
Bez Maria Nobila i njegova spominjanja pravih Tudjmanovih namiera glede dolazka u Dubrovnik i bez ovoga jutarnjega misnoga susreta, mogao sam zaključiti kako je dolazak predsjednika Tudjmana u Dubrovnik, neposriedno nakon one čudne pljuskačke epizode u Zagrebu, samo logični nastavak priče o našemu internomu hrvatskom kaosu kao sudbi. Ovako se ta kaotična priča protegnula i na medjunarodnu scenu.
O tomu sam razmišljao prevrćući novine dok sam u uredu čekao na odlazak u zračnu luku.
U Slobodnoj Dalmaciji i Dubrovačkomu vjesniku piše kako je u hotelu Belvedere jučer počeo, a danas završava sastanak šefova vlada i ministara vanjskih poslova zemalja takozvane Pentagonale u koje spadaju Italija, Jugoslavija, Madjarska, Austrija i Češko-Slovačka. Od sad se peterokut pretvara u šesterokut, jer se toj medjudržavnoj organizaciji priključila i Poljska pa će se sukladno tomu nadalje uztrojstvo nazivati Hexagonala.
Tu ima toliko toga čudnoga i sve se na neki način uklapa u kaotičnost. Samo ovdje je manje vjerojatno kako iza svega stoje KOS i UDBA.
Priključkom Poljske uztrojstvo se širi, ali u istom trenutku kad jedna od članica organizacije, Jugoslavija de facto prestaje postojati. S te strane gledajući mogao bi se zadržati stari naziv Pentagonala. Medjutim, članica koja nestaje je država domaćin skupa! Znači li to kako je trenutak prielaza iz Pentagonale u Hexagonalu u isto vrieme i prestanak postojanja ciele te organizacije, čiji ciljevi nisu i inače osobito jasni.
Do nedavno je sve to možda i imalo nekoga smisla. Uztrojstvo je, kroz sudjelovanje Italije i Austrije, kao demokratskih zemalja, Jugoslavije kao nazivno nesvrstane države, te Madjarske i Čehoslovačke kao zemalja komunističkoga bloka iza željeznoga zastora, moglo služiti za ublaživanje napetosti izmedju Iztoka i Zapada. Željezni zastor je u medjuvriemenu pao, Čehoslovačka, Madjarska, a i Poljska sad su demokratske države, pa ovakov most više nema smisla.
U svemu je problematična ostala Jugoslavija koja se ne mienja u cielosti nego po svojim dielovima, i razvidno nestaje poput sniega nakon dolazka toploga vriemena.
Ta nestajuća Jugoslavija je domaćin sastanka medjudržavne organizacije koja bi se u biti trebala razformirati jer su nestali osnovni razlogi za njezino postojanje! Pored svega to krajnje upitno uztrojstvo još se i proširuje. Doista čini se kako iza svega stoje neki globalni KOSovi i UDBe! U stvari ovdje vjerojatno nema nikakovih problema. Radi se samo o inerciji. Državnici se vole sastajati i davati sami sebi na vriednosti.
Ipak, sveukupno gledajući, ovo je krajnje čudna situacija, kakova se može dogoditi samo u ovakovim ekstremno neizvjestnim vriemenima. Skup, kojemu su domaćini jugoslavenski predsjednik vlade Ante Marković i jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar održava se u Dubrovniku, čiji su skupštinski viećnici još prije četiri mjeseca jasno i glasno dali do znanja kako Jugoslaviju ne priznaju kao svoju državu. Skup se održava u Hrvatskoj, a prije mjesec dana je Hrvatska zajedno sa Slovenijom objavila nezavisnost. Na skupu je s jugoslavenske strane uključen i novi hrvatski ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf, ali kao dužnostnik nižeg ranga, a hrvatski predsjednik je došao vidjeti može li kako god u svojoj državi stupiti u kontakt s nekim od državnika, koji su gosti države koju on više ne priznaje, a koja svoje domaćinstvo organizira u njegovoj državi. Možda bih ovo mogao i bolje opisati, ali bi vjerojatno u svatkomu obliku izgledalo krajnje komplicirano.
Mi iz dubrovačke obćine ponašamo se do kraja dosljedno. Nitko od nas nije ni pokušao kontaktirati jugoslavenske dužnostnike, a ruku na srdce, ni oni nisu pokušali kontaktirati nas. Mi smo, odnosno Pero i ja, jednostavno dočekali predsjednika Tudjmana, a o drugima nismo vodili računa, jer je njihov dolazak organizirao jugoslavenski protokol, dakle protokol strane države.
U zračnu luku smo se odvezli u istom redosliedu kao i kod Predsjednikova dolazka. Nakon izpraćaja Pero i ja smo se vratili u Grad vozeći se zajedno u obćinskomu Mercedesu. Pri tomu dugo nismo progovorili gotovo niti jednu rieč. Razmišljao sam o susretu Tudjmana i Andreottia u crkvi i pitao se jesu li se možda jučer već bili sastali. U trenutku mi je palo na pamet o tomu upitati Pera, ali sam odustao. Nekako automatski nastojim što manje s njim razgovarati. To je neka vrsta psiholožkoga obranbenoga mehanizma. Uzvraćam mu s istom mjerom, jer je on već prije dosta vriemena počeo sa mnom izbjegavati svaku dulju komunikaciju. I dalje se jedan prema drugomu ponašamo prijateljski, ali medju nama nema one fine prisnosti i otvorenosti. Premda smo, zbog prirode posla, često zajedno.
-„Vjerojatno znaš kako je ovdje Luka Bebić i on u ime Vlade formira krizne stožere,“ prekinuo je Pero šutnju kad smo se približili Gradu.
-„Nemam pojma. O čemu se radi,“ upitao sam ga.
Pero mi je na to u kratko objasnio kako je Bebić već formirao dva krizna stožera, regionalni i obćinski.
-“U odredjivanju članova nije me baš puno pitao za savjet”, dodao je.
-“Mene nije ni pokušao pitati. Dapače nismo se ni susreli, odnosno do ovoga trenutka nisam znao kako je tu,” odgovorio sam mu, nakon čega je Pero zašutio.
Odlučio sam mu ponovno uzvratiti istom mjerom, pa smo šuteći završili svoju vožnju.
Bebić je tu u ime Vlade. To je dobro. Valjda će se iz toga nešto pametno iznjedriti. Ipak čudno je što me nije kontaktirao. Na odredjeni način dodan je još jedan element kaosa u našu sudbu.
Samo pogled na današnje novine to potvrdjuje.
Prošle nedjelje je glavni tajnik HDZ-a Ante Beljo bio u Dubrovniku u „višesatnom razgovoru“ s obćinskim odborom HDZ-a. Dva dana kasnije u Zagrebu isti taj Beljo zajedno s predsjednikom obćinskoga odbora HDZ-a Kordom, predsjednikom skupštine Poljanićem i saborskim zastupnikom Mustačem razgovarao „više od dva sata“ o dubrovačkoj situaciji s Predsjednikom Tudjmanom.
Tri dana poslie toga predsjednik Tudjman dolazi u Dubrovnik, formalno ali i zbiljno, jer se baš tako dogodilo, kako bi se sastao s čelničtvom Obćine. Implicitni razlog dolazka, Hexagonala, pokazala se područjem izvan Tudjmanova dohvata.
Kakov je rezultat cieloga toga prometa izmedju Dubrovnika i Zagreba. U biti je bezznačajan i nezanimljiv, ako se preskoče one pljuske.
U novinskomu opisivanju sastanka kod Tudjmana, Pero Poljanić i Luka Korda djeluju poput dva složna prijatelja. Pero se pri tomu zadržao na pohvalama Predsjedniku zbog „Predsjednikove dobre informiranosti o Dubrovniku i brige za Dubrovnik“, a Luka Korda je opisao situaciju „stabilnom“ i govorio o „težkomu stanju u turizmu“!
Javnosti je tako ostala samo spoznaja o neuobičajeno učestalom sastajanju istih ljudi, zbog čega bi se ponetko mogao upitati za razlog. Meni je razlog poznat, ali na žalost poznat mi je i rezultat. A on je biedan. Nije riešeno ništa. Intrige će se sigurno nastaviti. U svemu je ipak dobro to što se kroz izjave poput Perovih i Lukinih javnost ne uznemiruje. Ljudi i bez toga imaju dostatno razloga za zabrinutost.