K(a)OS - (s)UDBA - Igra sa stožerom
Ponedjeljak 29. srpnja 1991.
- “U Dubrovniku je Luka Bebić koji je u Zagrebu dobio zadaću organizirati krizne stožere na ovomu području. Je li ti to poznato,” upitao me Miljenko Bratoš, pojavivši se u mojemu uredu neposriedno nakon što sam bio došao na posao?”
-“Znam, čuo sam to od Pera Poljanića još prekjučer, nakon što smo bili izpratili Tudjmana u zračnu luku. To mi nije izgledalo osobito zanimljivo, a to što o tomu unapried nisam ništa znao za mene nije nikakovo iznenadjenje. Naviknuo sam već na takove stvari,” odgovorio sam mu.
Miljenko nije dielio moju ravnodušnost.
-„Meni je činjenica što te Bebić nije kontaktirao jednostavno grozna. Ti si ovdje glavni čovjek, a rade se takove stvari tebi iza ledja. Ti ne smiješ biti ravnodušan. To je strašno. Trebao te nazvati, doći do tebe, pitati te za savjet“, nastavio je izražavati svoju uznemirenost.
-„Vjerujem kako mu ni Pero nije trebao davati imena. Bebić osobno poznaje puno ljudi s ovoga područja. Uostalom bio je u Metkoviću predsjednik obćinske skupštine za komunističkih vriemena. Komunisti se dobro poznaju izmedju sebe, ali i znaju druge ljude. Uostalom, dobro je što nam je barem Bebić ostao, kad više nema ni turista, ni hexagonalaca, ni Tudjmana i njegove svite,” pokušao sam s ironičnom istinom zabaviti Miljenka.
Nije se razpoložio. S ozbiljnim izrazom na licu, poput vojnika koji predaje izvješće nadredjenomu častniku precizno mi je nabrojio kako je Bebić u regionalni krizni stožer iz Dubrovnika odredio Juru Burića i Antu Stojana, a u obćinski stožer novopečenoga načelnika redarstva Gjura Kordu i njegova pomoćnika, dugogodišnjeg jugoslavenskoga redarstvenika AzizaSuljevića, zatim načelnika teritorialne obrane Marina Vukorepa, zapoviednika Civilne zaštite Marina Krilu, te Zorana Cikatić, koji je zadužen za zdravstvo. Mihovil Karač iz "Dubrovkinje" je zadužen za organizaciju obskrbe, a po dužnosti je uključen i on, Miljenko, kao šef ureda za obranu.
- “Izvrstno”, rekao sam Miljenku. “Ovo je dokaz kako je moje pismo, u kojemu sam te branio od onih ludih kvalifikacija, imalo uzpjeha.”
Miljenko se nije složio s mojim zaključkom:
-“Izgleda tako samo na prvi pogled. Ali pogledaj tko je na čelu regionalnoga kriznoga stožera. Željko Pavlović! Kad bi se držalo do tvoje rieči onda se to ne bi moglo dogoditi. Uostalom pogledaj. Tebe nema nigdje. Bebić ti se nije ni javio. Pero Poljanić ti nije rekao kako ga je Bebić imenovao predsjednikom kriznoga stožera...“
-„Možda bi mi rekao ali nisam pokazao kako me ta tema zanima,“ prekinuo sam ga.
Nije se dao.
-„Željko sve mi se čini kako su sad mene malo pustili, a na zub uzeli tebe,“ rekao mi je, a na licu mu se jasno ocrtavalo krajnje loše razpoloženje.
Težko mi je bilo ne složiti se s njim. Nakon priče o predaji strojnica, nakon pisma, nakon našeg odlazka u Zagreb, Pavlović je još jedan put unapriedjen. Dobio je još jednu značajnu i to četvrtu dužnost!
Nema sumnje kako taj čovjek u Zagrebu uživa golemo povjerenje. Predsjednik je regionalnoga kriznoga stožera, ranije je imenovan zapoviednikom svih oružanih postrojbi na području Južne Dalmacije, zapoviednik je obćinske teritorialne obrane i zapoviednik je brigade Zbora narodne garde! Njegovog pak zaštitnika, Pera Poljanića, Bebić je postavio za predsjednika obćinskoga kriznoga stožera.
S druge pak strane sve to je značilo kako se do mojih rieči i pisama ne drži, a ovo Bebićevo zaobilaženje je dodatni pokazatelj mojega negativnoga imagea.
-„Ti nisi ništa, a Pero je postao predsjednik obćinskoga kriznoga stožera. To bi trebalo biti operativno tielo. Pero samo predsjeda skupštinom, a ti vodiš sve obćinske poslove. Ovako se stvara paralelno Izvršno vieće. To nema smisla,“ nastavio se žestiti Miljenko.
-„Treba to gledati s druge strane. Pero ima puno više vriemena od mene, pa neka se pozabavi s nečim što zahtieva svakodnevni rad. Baš zato što je predsjednik obćinske skupštine, logično je postavljen na čelo jednoga privriemenoga tiela koje djeluje na području obćine,“ pokušao sam naći objasnitbu.
-“Dobro, ali gdje si onda ti?” uporan je bio Miljenko. “Kako tako bitna tiela mogu biti ustanovljena bez predsjednika Izvršnoga vieća. Ti bi barem morao biti unutra. Tebe bi se moralo pitati.”
-„U krizne stožere imenovani ste ti, Ante Stojan i Jure Burić. Vi ste tamo predstavnici Izvršnoga vieća. To je dostatno. A pogledaj nešto drugo, puno nelogičnije i neshvatljivije. U kriznim stožerima nema niti jednoga saborskoga zastupnika s područja dubrovačke obćine. Zašto tu nisu uključeni ni Jelić, ni Kačić, ni Mustač ni Medo, a Luka Bebić, koji je saborski zastupnik iz Metkovića, odlučuje o imenovanjima u Dubrovniku? Ako to naši saborski zastupnici mogu prihvatiti, zašto ne bih ja!“
-„Možeš govorit što god hoćeš, ali sve je ovo čudno. Nastavljaju se loše stvari. Ovo nije ništa drugo nego urota protivnika Hrvatske. Netko se svim silama trudi napraviti pometnju u našim redovima. Krenuli su od mene. Kad si stao u moju obranu, okomili su se na tebe. Sad tebe žele eliminirati. Ja ne mogu prieći preko toga,” uzbudjeno je nastavio Miljenko.
U tomu trenutku zazvonio je brzoglas. Iz slušalice sam začuo glas Pera Poljanića:
-“Kod mene u uredu je Luka Bebić. Mislim kako bi bilo dobro kad bi nam se ti mogao pridružiti. Dodji, ako ikako možeš, “ rekao mi je.
Odgovorio sam mu potvrdno.
Zatim sam zajedno s Miljenkom sišao do Perova ureda..
Pero i Bebić nisu bili sami. S njima je bio i Gjuro Korda.
Uobičajeni početni nevezani razgovor, prekinuo je Miljenko rekavši kako mu nije nikako jasno kako ja nisam uključen u zbivanja oko sastavljanja kriznih stožera, te kako nisam čak niti imenovan za člana.
Luka Bebić nije imao prigodu odgovoriti, jer se Miljenkovim pitanjima oštro pridružio i Gjuro Korda. I Bebić i Poljanić i ja smo gotovo jednako bili zatečeni oštrinom Gjurovih i Miljenkovih rieči.
Pero je šutio, a Bebić se počeo izvlačiti. Bilo je odmah jasno kako me iz nekih njemu znanih razloga, želi zaobići. Na svoje iznenadjenje saveznika je našao upravo u meni.
-“U svemu tomu ne vidim nikakov problem. Zašto bih ja morao biti svugdje? Ako su članovi kriznoga stožera Predsjednik skupštine i član Izvršnoga vieća zadužen za obranu, ako su u područnomu kriznomu stožeru dva člana Izvršnoga vieća, držim to doista dostatnim. Što se mene tiče, i do sad sam se bavio obranbenim pripremama i formalno i neformalno, a i učinio sam dosta toga. I dalje sam spreman raditi koliko god budem u mogućnosti i koliko god budu okolnosti zahtievale. Svima vama i dalje stojim na razpolaganju,” rekao sam.
Dok sam govorio pokušavao sam pogledom dati Miljenku i Gjuru do znanja, kako bi bilo dobro da me ne guraju u ovo.
Moje rieči nisu bile izkrene. U sebi sam se slagao s Miljenkovim i Gjurovim zaključcima. Medjutim trenutak mi se učinio pogodnim za “okretanje pile naopako”.
Na ovaj način steći ću dvije prednosti. Ostat ću izvan tih voluntarističkih skupina, a moja podpora onima koji me žele zaobići zasigurno će ih iznenaditi, pa ću barem za neko vrieme biti u prednosti.
Na Bebićevu i Poljanićevu licu bilo je vidljivo olakšanje.
-“Gospodin Šikić ima pravo. To je jednostavno bio razlog zbog kojega ga nisam uključio. On ima puno posla...” počeo je Bebić podupirati moj neočekivani izstup, ali ga je prekinuo Gjuro Korda:
-“Ne mogu se složiti! Jednostavno je neprihvatljivo predsjednika Izvršnoga vieća obćine izključiti iz tiela ključnih za pripremu obrane,” ponovio je svoju misao koju je izrekao nešto ranije. Pri tomu je snažno odmahivao glavom prevrćući očima.
-“Gospodin Šikić nije izključen ni iz čega. O radu kriznih stožera on treba biti redovito informiran. I sigurno će uzkočiti tamo gdje bude trebalo,” nastavio je Bebić objasnjivati svoju čudnu odluku o guranju u stranu predsjednika Izvršnoga vieća Obćine.
A ja sam mu odmah opet priskočio u pomoć:
-“Tako je. Tu je Miljenko koji će me sigurno o svemu informirati. Tu su Jure i Ante. Tu je i Pero. Ja zasigurno ne ću ostati po strani. Svi se mi dobro poznamo. Bitno je krenuti snažno u pripreme za obranu. Ja ću uviek biti pri ruci vama koji ste dobili neposriednu dužnost u tomu sudjelovati,” rekao sam.
Pero me je u tomu trenutku opet počeo gledati onim svojim nekdašnjim udivljenim pogledom, a Luka Bebić je slušao moje rieči s izrazom lica staroga dobroga prijatelja i istomišljenika.
Moje i Bebićeve rieči su doista zvučile poput rieči ljudi koji su se dogovorili oko nečega što sad nastoje obraniti sa zajedničkim snagama. A u stvari tek smo se bili susreli. I objektivno nalazili smo se na različitim stranama u ovomu cielomu zapletu.
Naše čudno i iznenadno savezničtvo ipak nije zaustavilo ni Miljenka ni Gjura. Nastavili su se protiviti i u tomu svojemu protivljenju bili su sve vidljivije i snažnije ogorčeni.
A onda je usliedilo iznenadjenje koje mi nije bilo baš ugodno. Već sam se u sebi bio počeo pripremati kako uporabiti svoju “slobodu” u koju me je gurao Bebić i oni koji stoje iza njega, kad je ovaj popustio:
-“U redu. Gospodina Šikića ću staviti za člana obćinskoga kriznoga stožera”.
Možda mu se učinilo sumnjivim moje protivljenje, pa je u jednom trenutku odlučio napraviti zaokret, koji mi ne odgovara? Možda se nisam smio onako snažno slagati s njim?
-“Jednostavno ne mogu ne prihvatiti priedloge šefa redarstva i šefa ureda za obranu”, objasnio je Bebić svoj nagli zaokret.
Ne znam je li pri tomu itko izim mene shvatio kako je Bebić ovim riečima u stvari dao do znanja kako mu pak rieči predsjednika Izvršnoga vieća znače manje od rieči spomenute dvojice. Moguće je kako ni Bebić nije bio sviestan značenja svojih rieči.
Ostao sam odjednom sam. Nisam se dao lako. Počeo sam se protiviti i odgovarati Bebića od odluke. Gjuro i Miljenko su me pak, naglo dobro razpoloženi, počeli nagovarati i moliti za pristanak. U jednom trenutku sam popustio:
-“Ja tu nemam nekih mogućnosti. Ako gospodin Bebić ne želi odustati od mojega uključenja onda to moram prihvatiti. On je u Dubrovnik došao s takovim zadatkom. Tu ne mogu ništa učiniti. Premda mi je krivo. Jedino još jednom mogu zamoliti gospodina Bebića neka ponovno promjeni svoju odluku i vrati se svojemu prvotnomu riešenju,” rekao sam okrenuvši se u Bebićevom smjeru.
-“Nema se tu što više dodati. I vi ste unutra. To uostalom žele vaši prijatelji i neka bude tako,” odgovorio mi je Bebić. Pero je u trenutku na lice navukao bezizražajnu “poker” krinku.
Brzo sam razmišljao, kako izkoristiti novo nastalu situaciju.
Ovo je trenutak za malo testiranja Bebića.
-“Vidim, vidim. Do mojeg mišljenja se ovdje najmanje drži. Ali što ću. S vama sam. Idemo dalje. Medjutim imam jedan priedlog. Ako je gospodin Bebić mogao promieniti svoju odluku i uključiti još jednoga člana kroz moju malenkost, onda neka učini još jednu dopunu. Naime bilo bi dobro i pametno u krizni stožer uključiti još jednoga člana. Mislim na predsjednika narodne zaštite Sinišu Tkaleca,” rekao sam.
-“Predsjednik Narodne zaštite. Odlična ideja. Uključujem i njega,” javio se Bebić na moje ugodno iznenadjenje.
-“Mudro, mudro,” uključio se Pero, koji je do tad šutio kao zaliven.
Ostali smo u razgovoru još vrlo kratko. Miljenko, Gjuro i ja izišli smo iz ureda Pera Poljanića svatko sa svojim mislima. Bebić je ostao s Perom.
Na hodniku sam Miljenku i Gjuru rekao kako nisu dobro učinili gurajući me na silu u ovu Bebićevu konstrukciju, jer bih imao veći manevarski prostor kad ne bih bio unutra.
–„Ne sumnjam kako ste vi željeli najbolje. Isto tako je jasno kako me Bebić nije htio. Medjutim, htio sam to uporabiti. Vi ste i onako unutra i ništa s te strane ne bi moglo otići po zlu. Ja bih od vas sve saznavao, a imao bih veći manevarski prostor za poduzimanje odredjenih koraka, ako bi se ukazala potreba. Pružili su nam prigodu, a nismo je izkoristili,“ rekao sam im.
Ne čekajući njihovu reakciju, mahnuo im na pozdrav i otišao prema svojemu uredu, demonstrirajući na taj način svoje nezadovoljstvo..
U cieloj toj stvari reagirao sam čisto prema osjećaju. Ne vide se neki osobiti argumenti niti za niti protiv mojega članstva u kriznomu stožeru. Jedini pravi razlog mojega protivljenja je u stvari bio iznenadjenje koje sam želio postići sa svojom podporom Bebićevu i Poljanićevu pokušaju mojega udaljivanja. Iznenadjenje je dokazano djelotvoran način za postizanje prednosti. Ta prigoda je sad izgubljena, ali ništa strašno.
Objektivno je strašnija je spoznaja do koje je došao Miljenko i zbog čega se on toliko uzrujao. Pokušaj mojega izključivanja iz stvari vezanih za organizaciju obrane, nakon svega što sam do sad učinio na tomu području i na neki način pokušaj formalnoga razdvajanje mene od Miljenka i Gjura. Davanje prednosti i povjerenja za sastavljanje kriznih stožera na dubrovačkom području saborskomu zastupniku iz Metkovića koji ima jasnu komunističku prošlost, pred četvoricom živih i zdravih dubrovačkih saborskih zastupnika koji, po svemu sudeći, nisu bili članovi Saveza komunista. Pametnomu dosta.
Stanje kaotičnosti se ne smanjuje nego se dapače povećava. K(a)OS je naša (s)UDBA!