Ako nema turista – tu su prognanici
Srieda, 6. kolovoza 1991.
Situacija u kojoj se nalazi dubrovačko područje je težka, pretežka. I udaljenim stranim turističkim agencijama jasno je kako je ovo područje iznimno ugroženo. Nema turista. Uzaludne su bile one naše aktivnosti u smjeru izbjegavanja nelojalne konkurencije. Kakove konkurencije? Turisti ne bi došli ni kad bismo im ponudili sve bezplatno. Ni naši ljudi iz izseljeničtva, koje smo pozivali pismima i slali im naše apele, i koji su u vrieme izbora pokazivali toliko oduševljenje s uzkrsnućem Hrvatske, sad ne žele posjetiti niti svoje rodjake. Ima iznimaka, ali iznimke ne mogu spasiti turističku sezonu, a niti smanjiti opasnost u kojoj se nalazimo. Nema ove godine ni mornara američke šeste flote. Nema nikoga. Sve je zlokobno prazno.
Jedino su aktivni glumci i ljudi oko Ljetnoga Festivala. Priredbe se održavaju, gledaju ih uglavnom gledatelji bez plaćene karte, kako se predstave ne bi održavale pred praznim gledalištima. Možda je to i dobro. Ne treba biti prestrog sudac prema tim ljudima koji žive od umjetnosti. Možda je u ovako turobnoj situaciji očekivanja težkih dogodjaja i bolje ako postoji izvjestno prikrivanje, odredjeno pretvaranje kako se ništa ozbiljno ne dogadja, niti se može dogoditi. Uostalom nije glumcima i glasbenicima posao razmišljati o politici, oružju, obrani. Ipak sve u svemu to je svojevrstni paradox. Strani turisti znaju puno bolje od organizatora Dubrovačkoga ljetnoga festivala, a i od puno drugih ovdašnjih ljudi kako su i Dubrovnik i Vukovar dio iste države. Srećom ima nas puno koji smo toga svjestni, ali na žalost i medju onima koji su plaćeni kako bi se pripremali za obranu ima dosta onih koji su na jasnu opasnost gledaju samo „festivalski“. Ovih proteklih tjedana sam se „nauživao“ takovih spoznaja.
U Hrvatskoj se puca i gine. Gine se u Vinkovcima, na Baniji, u Vukovaru, okolici Osieka. Gore hrvatska sela. Ljudi se evakuiraju u sigurnija područja. Kako očekivati dolazak turista u ovakovoj situaciji! Ne treba očekivati ni avanturiste. Turistička sezona je definitivno propala. U Hrvatskoj je nemirno, krajevi naseljeni srbskim pučanstvom pokazali su podpuno odbijanje legalno izabrane vlasti na razini republike u kojoj žive, JNA demonstrativno pokazuje svoju snagu nizkim preletima zrakoplova i pokretima mehaniziranih kolona.
Ovdje kod nas na dubrovačkomu području je sve tako mirno. Sunce snažno sije, more je primamljivo toplo. U Gradu nema ljetnih stiski, ali nije prazan, kupališta su manje popunjena, ali nisu pusta. Čini se kako domaći ljudi nastoje naknaditi nedolazak stranaca. Uostalom puno njih nema što raditi, pa uživaju u izkušavanju dubrovačkoga ljeta i s one, za njih nepoznate, turističke strane.
Poznato je kako u svakoj lošoj stvari ima i po nešto dobro. Domaćemu pučanstvu se eto ukazala prigoda uživanja u čistomu moru i sunčanju na nenatrpanim pjeskovicama. Domaći ljudi se s povećanom ljubaznošću dočekuju u ugostiteljskim objektima i imaju praktički bezplatnu mogućnost posjete večernjim kulturnim priredbama. S te strane gledajući i Festival ima smisla, kad se već održava. Dubrovačka mladost se sa svoje strane uhvatila posla naknade izgubljenoga prometa vlastnicima kafića u sitnim noćnim urama.
Rodjendan mi je pa sam se “počastio” s odlazkom s Marianom, Markom i Antunom, predvečer nakon posla u Uvalu Lapad. Izpred hotela „Adriatic“, zateknuli smo dosta djece s majkama. To su maleni Slavonci i njihove mame. Tate su ostale u Slavoniji. Na licima žena i djece nije se mogla opaziti neka zabrinutost ili tuga, nego samo veselje i umor od cjelodnevnoga boravka na suncu i u kupanju. More i sunce su nesporno izvanredan liek za tjeskobu. Ako ništa drugo potiskuju tugu s površine u dubinu duše, a i to je nešto.
Kupali smo se i sunčali okruženi s djecom iz Vukovara i Osieka. Oni su smješteni u hotelima „Vis“ i „Adriatic“. Malo dalje od nas na glavnoj lapadskoj pjeskovici u moru i suncu su uživala djeca i njihove mame iz Tenje Oni su smještena u hotelu „Jadran“. Više od polovice malih Slavonaca se pak smjestilo u hotel „Minčeta“ na Babinu kuku.
Vesela dječja lica nisu pokazatelj situacije u mjestima iz kojih su stignuli. Tamo je situacija užasno težka. Posebice u Vukovaru. Gledao sam ih sav sretan. Osjećao sam se poput dobrotvora okruženoga sa svojim štićenicima. Zadovoljstvo mi je bilo još veće jer sam ih mogao promatrati podpuno anonimno. Netko drugi bi na mojemu mjestu možda organizirao susret s majkama i s djecom i pozvao na njega novinare. Možda bi to bilo drago i njemu i majkama i djeci i novinarima.
Svatko prema svojemu ukusu i sklonostima. Meni je ovako draže. Možda je to sebično. Majke, djeca i novinari su zbog toga možda ostali uzkraćeni. Ali nemam si što prigovarati. Učinio sam dosta, dapače sigurno najviše što je bilo moguće.
Moja je bila ciela zamisao, a zatim i osnovni dio njezine realizacije. Pripremio sam dolazak slavonske djece dogovorivši se osobno o svemu s čelnicima njihovih obćina i upraviteljima dubrovačkih hotela. Počeo sam s tim odmah nakon otvorenja Festivala. Činilo mi se kako bi bilo prietvorno zadržati se samo na deklaracijama i paljenju svieća.
Na sjednici Izvršnoga vieća prije dvadesetak dana, kolegama sam iznio što sam do tad učinio, naslonnjajući se pri tomu na obćeniti skupštinski zaključak. Odmah sam dobio snažnu podporu. Složili smo se kako ćemo ugroženim Slavoncima staviti na razpolaganje sve što god imamo, dakle pružit ćemo im neograničenu pomoć. Predložio sam na to imenovanje Jure Burića za koordinatora posla prihvata prognanika. Jure je kao član Izvršnoga vieća zadužen za zdravstvo i socialnu skrb, bio najpogodnija osoba za takovu ulogu. Priedlog su zdušno prihvatili svi, uključujući Juru, koji se odmah nakon toga svojski prihvatio posla.
Baš danas na sjednici Izvršnoga vieća, koja je inače, zbog velikoga broja točaka, trajala gotovo šest sati, Jure je prezentirao situaciju i opisivao cielu akciju kao izuzetno uzpješnu. Na području Dubrovnika nalazi se sad preko osam stotina djece i žena iz ugroženih mjesta Slavonije. U dubrovačke hotele su smješteni uz izvrstnu suradnju Izvršnoga vieća, Crvenoga križa, Biskupskoga ordinarijata, Sriedišta za socialni rad, Pokreta za obitelj i župnih ureda.
Troškovi smještaja prognanika ne mogu biti prebačeni samo na hotele. Treba to ravnomjerno razporediti. Čini se kako to ne će biti težko. Solidarnost je na djelu, pa puno tvrdki i pojedinaca daju svoje prinose u materialu, liekovima, novcu. Hotelima u kojima su smješteni prognanici, “Čistoća” ne naplaćuje odvoz smeća, a “Vodovod” izporučuje vodu po nižim cienama. Od Vlade smo zatražili oslobodjenje od plaćanja prinosa na izporučenu vriednost vode za hotele s prognanicima.
Naše gostoprimstvo je zainteresiralo i puno novinara, poglavito stranih, što je dobro, jer se na ovaj način nastavlja odkrivati istina o Hrvatskoj kao žrtvi, što je počelo s onim niemim otvorenjem Festivala.
Na današnjoj sjednici smo Juri dodali Dubravku Šuicu i Marija Mrkušića. Dubravka bi se trebala baviti s organiziranjem priredbi, odnosno s održavanjem dobroga razpoloženja nesretne djece i žena za vrieme njihova izbjegličtva, a Mario bi trebao izvidjeti mogućnosti nalazka dodatnih sriedstava. Takodjer smo odlučili zamoliti dubrovačke tvrdke neka s odricanjem od jedne dnevnice pokažu solidarnost i praktički pomognu izdržavanju izbjeglica. Dajući na taj način primjer izdvojili smo pomoć iz obćinskoga proračuna.
Inzistiranje na izkazivanju solidarnosti s ugroženom Slavonijom ima duboko moralno uporište.
Dok je Mariana plivala nešto podalje od nas, s Markom i Antunom sam se u moru dobacivao s loptom, a zatim sam organizirao plivačku utrku njih dvojice. Premda je Marko dvije godine stariji, u plivanju su gotovo jednako brzi. Marko je pak puno spretniji s loptom.
Premda sam svim srdcem želio kroz tu kratku uru vriemena naknaditi sve one ure i dane kad zbog posla ne mogu biti s njima, ipak, ruku na srdce, nisam im se ni ovaj put posvetio do kraja. Dio mojih misli bio je s malim Slavoncima i razlozima zbog kojih su ovdje. Krajičkom oka sam pratio kako se kupalište prazni. Majke i djeca odlazili su u hotel, gdje ih je čekala večera.
Do kad ćemo mi ovdje biti utočište? Hoćemo li i mi doživjeti sudbinu Slavonaca? Koliko god naše namiere bile plemenite, kriza je preko malih Slavonaca i njihovih majki na svoj način izravno stignula k nama ovdje. Kao posriedna najava opasnosti. Zemljopisni položaj Dubrovnika glede obrane još je gori od položaja Vukovara. Treba samo baciti pogled na zemljovid. Imamo li mogućnosti izvući se iz svega ovoga bez pucnjave, pogibelji, razaranja. To je u Slavoniji već dugo svakodnevnica. Hoće li i nas pogoditi ista sudbina, razmišljao sam.
Čekali smo podpuni zalazak sunca, a zatim smo napustili gotovo prazno kupalište. Prolazeći pokraj velike blagovaone hotela “Adriatic”, kroz staklene zidove smo vidjeli kako naši štićenici iz Slavonije veselo sjede za stolovima i večeraju.
Silna je ova naša želja za ostvarenjem nezavisnosti. Ne samo što ne kukamo zbog golemoga gubitka zarade, nego sve svoje novce i snage trošimo na zaštitu naših sunarodnjaka iz Slavonije. Nisam čuo kako se bilo tko tomu protivi ili na to tuži. Razponi hrvatske solidarnosti su nevjerojatni! Ta spoznaja mi je prava, nemjerljivo velika rodjendanska čestitka.