K(a)OS - (s)UDBA - Autonomaštvo
Petak 26. srpnja 1991.
Pero i ja smo predsjednika Tudjmana i njegovu pratnju dočekali na podnožju stuba zrakoplova. Kod pozdravljanja sam opazio razliku u odnosu predsjednika Tudjmana prema Peru i meni. Dok se s Perom pozdravio kao s dobrim prijateljem, prema meni je bio uljudan i služben.
Predsjednikov protokol je zatim smjestio Pera s Predsjednikom u prvi Mercedes, a meni je u drugomu Mercedesu za suputnika dodieljen predsjednikov savjetnik Mario Nobilo.
S Predsjednikom je u Dubrovnik, po običaju doputovalo još puno svieta. Protokol, savjetnici, tko će ih sve znati.
Dok smo se vozili prema Gradu razgovarao sam s Nobilom o nekim “vriemenskim” temama, gledajući izpred sebe samovoz s Tudjmanom i Poljanićem i pokušavajući dokučiti, je li Pero nastavio Tudjmana informirati o “katastrofalnomu stanju u dubrovačkom HDZ-u”, i o “procvatu autonomaštva”, sukladno Kordinoj priči.
Pogadjajući mi misli javio se Nobilo:
-“Predsjedniku je situacija u Dubrovniku i dubrovačkomu HDZ-u danas sporedna stvar. Nadamo se susresti s Andreottiem. To je glavni cilj našeg dolazka. Inače sigurno ne bismo bili došli,” rekao mi je, vjerojatno tek kako bi razgovor s „vriemenskih“ barem na trenutak skrenuo prema ozbiljnijim temama.
-„A kad dolazi Andreotti?“ upitao sam ga začudjen kako o dolazku predsjednika talijanske vlade u Dubrovnik nisam ništa čuo.
-„Ne znam točno. Negdje danas takodjer, Možda je već došao. S njim dolazi i De Michelis,“ odgovorio mi je Nobilo.
Na moj upitni pogled nastavio mi je objasnjivati:
-„On ne dolazi radi nas, nego se sastaje s Markovićem. Dolaze i Austrijanci i Česi i Poljaci i Madjari. U Dubrovniku se održava sastanak na vrhu, ali mi nismo u tomu. Predsjednik se nada sastanku s Talijanima, a možda i s Austrijancima.“
Osjetio sam nelagodu. Ne zbog toga što se u Dubrovniku ima održati sastanak čelnika nekoliko europskih država, a ja o tomu ništa ne znam, nego iz razloga što se hrvatski predsjednik odlučio doputovati u Dubrovnik, kako bi možda dobio prigodu razgovarati s nekim od njih. Ovo je Hrvatska, a tu se strani državnici sastaju s Jugoslavenima, koji su im u Dubrovniku domaćini. Dodatak kaosu!
Osjetio sam nelagodu. Ne zbog toga što se u Dubrovniku ima održati sastanak čelnika nekoliko europskih država, a ja o tomu ništa ne znam, nego iz razloga što se hrvatski predsjednik odlučio doputovati u Dubrovnik, kako bi možda dobio prigodu razgovarati s nekim od njih. Ovo je Hrvatska, a tu se strani državnici sastaju s Jugoslavenima, koji su im u Dubrovniku domaćini. Dodatak kaosu!
U svemu tomu je znakovito što jugoslavenski protokol radi podpuno odvojeno i ne traži nikakove usluge niti suradnju od nas u Obćini, a po svemu sudeći niti od čelničtva Republike Hrvatske!
To je i dobro i loše. S jedne strane to je svojevrstno priznanje kako smo se doista izdvojili iz Jugoslavije, ali djeluje i prieteće i uvriedljivo, jer Jugoslaveni dolaze u Dubrovnik i dovode svoje goste na svoju ruku ne pitajući o tomu nikoga. Ili su možda ipak o svemu u dogovoru sa Zagrebom? Zaustio sam o tomu pitati Nobila, ali sam odustao. Nisam želio otvarati još jednu problematiku, na koju i onako nisam imao nikakovih mogućnosti utjecaja. Ako je za predsjednika Tudjmana dolazak k nama u Obćinu sporedna stvar, za nas je glavna. Treba konačno riešiti intrige koja se potežu i razaraju naše unutarnje odnose, pomislio sam. Nastavili smo pričati o vriemenu.
Naša kolona se zaustavila izpred zgrade Obćine. Uz bljeskanje novinarskih fotoaparata, uveli smo na kratko Predsjednika i njegovu svitu u salon za priame na osvježenje. Zatim smo se uputili prema dvorani kina “Sloboda”, gdje su nas očekivali viećnici obćinske skupštine.
Protokol je predvidio Tudjmanov ulazak u dvoranu u pratnji mene i Pera. Tako sam se našao odmah uz Predsjednika.
Nisam imao nikakovih namiera govoriti mu bilo što. Situacija to jednostavno nije dopuštala. Medjutim, Tudjman je u svemu tomu imao više manevarskoga prostora. On je predsjednik i ako netko može narušiti protokol to najlakše može učiniti baš on. Pred samim vratima dvorane Tudjman je zastao i upitao me:
-“Kakova je situacija s autonomaštvom ovdje? Čujem da je situacija ozbiljna.”
Bio sam spreman za takovo njegovo pitanje, premda nisam očekivao kako će ga postaviti na hodniku pred ulazom u punu dvoranu, zaustavivši ljude koji su dolazili iza nas.
-“Na nedavnom popisu pučanstva samo se stotinjak ljudi iz ove obćine u rubrici narodnosti izjasnilo regionalno, dakle Dalmatincem, Dubrovčaninom, Konavljaninom, Pelješčaninom i slično, a to je tek jedan promil od broja stanovnika. Dakle, Predsjedniče, brojke jasno govore kako je opasnost od autonomaštva praktički nikakova. Sam pak nisam primietio ništa što bi nas moglo zabrinjavati. Najbolje je toj temi ne pridavati nikakovu pozornost.”
-“Ja o tomu imam podpuno drugčije informacije,” rekao mi je predsjednik.
-“Brojke najbolje govore. Kažem Vam, autonomaštvo u Dubrovniku praktički ne postoji. Jamčim Vam to. Kad bi nam to bila briga onda bismo mogli reći kako uobće nemamo briga,” odgovorio sam mu.
Ne znam tko je sve čuo naš razgovor. Nismo govorili tiho, premda kad je Predsjednik zastao i drugi iza nas su zastali na pristojnoj udaljenosti. Pero je sve čuo, ali ništa nije rekao.
Na Predsjednikovom licu sam primietio naglu promjenu razpoloženja. Bilo je razvidno kako je jako zadovoljan s mojim odgovorom. Nasmiešio mi se i nastavio prema ulazu u dvoranu. Dok smo išli prema prvom redu sjedala, gdje su nas čekala naša mjesta viećnici su stajali i pljeskali a Predsjednik im je odzdravljao mašući.
Pero Poljanić je otišao na pozornicu i sjeo za stol kako bi mogao voditi sjednicu, a Predsjednik je sjeo izmedju mene s desne i Luke Korde s lieve strane. Opet odredba njegovog protokola. S moje desne strane sjeo je Hrvoje Šarinić.
Po istom tomu tajanstvenom protokolu, ja sam bio prvi govornik. To me je spriečilo nastaviti započeti razgovor s Predsjednikom. Možda bi se s autonomaštva bio pokušao prebaciti na druge puno vriednije teme, one zbog kojih su Pero, Luka i Mustač bili u Zagrebu, i koje su mi cielo vrieme na pameti..
Popeo sam se za govornicu i, nakon što sam zaželio dobrodošlicu Predsjedniku, u improviziranom govoru opisao u kratkim crtama dubrovačku situaciju. Premda bi mi to bilo najdraže, suspregao sam se i nisam spominjao dubrovačko-zagrebačke intrige. Zadržao sam se na ukazivanju na naš nepovoljni zemljopisni položaj i katastrofalnu gospodarsku situaciju nastalu nedolazkom turista. Naglasio sam nepobitno veliku privrženost Hrvatskoj većine stanovnika Obćine, s čime sam svoj govor uresio očekivanim obveznim izljevima domoljublja, a u isto vrieme javno a prikriveno potvrdio Tudjmanu ono što sam mu rekao pred ulazkom u dvoranu.
Kad sam se nakon govora vratio na svoje mjesto, mjesto za govornicom je preuzeo Luka Korda, prvi u nizu govornika koji su sliedili. Odmah sam shvatio kako ne postoji mogućnost za dublji razgovor s Predsjednikom, koji je pažljivo slušao govore i propitivao me o govornicima, koje nije poznavao, a to su bili svio izim Luke. Bilo je uočljivo kako je odnos Tudjmana prema meni postao puno više prijateljski i ugodan u uzporedbi s dočekom u zračnoj luci.
Tudjmanu se razvidno svidjela brojka od četiri tisuće dubrovačkih dragovoljaca spremnih za obranu domovine, koju je u ime Svestranačkoga vieća narodne zaštite iznio Siniša Tkalec, a sa smieškom je primio uzporedbu s „golubom mira“ koju je u svojemu majčinskom govoru uporabila Nada Doršner.
Premda sam bio donekle zadovoljan jer se Predsjednik “odmrznuo” prema meni, nisam se osjećao osobito. Govori su, izim moga, bili uglavnom samo puni nazdravljanja i hvale.
Što mi to sami sebi dokazujemo i govorimo? Ovo je ovo neka vrsta predstave. Zar ne bi bilo bolje izkreno i ozbiljno porazgovarati o situaciji u kojoj se nalazimo, razriešiti dvojbe i definirati strategiju, mislio sam slušajući, a onda se umirio zaključivši, kako je drugčiji scenarij nemoguć. Sve u svezi s Predsjednikom i oko Predsjednika, jedna je velika i neprekidna predstava. U to se treba znati uklopiti ili se maknuti u stranu. S Predsjednikom treba razgovarati na samo ili u maloj skupini. Samo na taj način moguće je nešto napraviti.
Na kraju je došao red i na Predsjednika. Njegove rieči su bile mobilizacijske i toliko optimistične koliko se pod optimizam može svrstati uvjerenje o mogućnosti mobilizacije cieloga pučanstva u obrani domovine. Mirni izlazak iz ove situacije je naveden kao opcija, koja nije prevladavajuće vjerojatna.
Te „finese“ razvidno nisu bile osobito uočljive medju slušateljima. Ozračje zajedničtva i snage koja iz toga proizlazi bilo je prevladavajuće i izrazilo se kroz buran pljesak koji je pratio Predsjednikove rieči.
Na kraju Tudjman nije odolio spomenuti "smiešne pokušaje" oživljavanja Dubrovačke Republike. Nije me poslušao. Na ovaj način on sam je nehotice promovirao autonomaštvo. Ako u nečijoj glavi postoji kakova klica, nakon ovog njegovog govora mogla bi se razviti. Ipak, s te strane sigurno nema opasnosti. Kakovo autonomaštvo! Komu je to uobće moglo pasti na pamet? Odakle Peru takove ideje? O tomu nismo do sad uzpjeli porazgovarati. Moram ga o tomu pitati prvom prigodom.
Objedovali smo u gostioni Nika Gverovića u Zatonu. Premda sam opet sjedao do Predsjednika nisam uzpio naći prigodu za ozbiljniji razgovor o situaciji u Dubrovniku. Bilo je tu previše ljudi, koji su se nadmetali u dokazivanju svojega znanja o obćenitim nebitnim stvarima i u duhovitosti koja bi mogla poboljšati Predsjednikovu probavu, a uzputno i Predsjednikovu predočbu o njima.
Možda su i imali pravo. Benigni razgovori su bili najpametnija i najbolja dopuna izvrstnomu ribljemu objedu u hladovini na metar udaljenosti od mora, modroga uresa prekrasnomu ljetnomu danu. Niko Gverović je od svoje gostione doista stvorio kultno mjesto odmora i opuštanja. Nakon odredjenoga vriemena i sam sam danas podlegnuo tomu ugodnom ozračju. Smijao sam se, šalio, jeo i pio.
Opustio sam se. Ne previše, ali vjerujem ipak više od Predsjednika, koji se smijao tu i tamo, ali je na njemu bilo primjetno kako je u mislima negdje drugdje. Taj čovjek je na sebe preuzeo golemi teret, kojega nosi sve teže. Unatoč svoj toj sviti koja se skupila oko njega, lako je primietiti kako je u stvari jako osamljen. Volio bih mu pomoći, ali to je ipak samo utopijska pomisao. Uostalom ne mogu pomoći ni sam sebi.
Tudjman je individualac, koji se nastoji snaći u svoj toj strci koju oko njega stvaraju horde dodvorica. Shvaćam ga jer mi je dobro poznato što to znači biti individualac u okolišu premreženom s interesnim skupinama.
Negativne priče Tudjmanu o meni su vjerojatno samo bezznačajan dio svakodnevnoga ulagivačkoga prometa oko njega. Na neki način to je i logično. Izticanje sebe i svojih vriednosti i zasluga, često se kombinira s bacanjem lošega svietla na druge. Ljudi se tako ponašaju dosta često.
Kad smo se susreli prije tri mjeseca imao sam dojam kako sam uzpio amortizirati negativnu predočbu koju je Tudjman o meni imao na osnovu priča drugih ljudi. U medjuvriemenu su se priče razvidno ponovile. Uzpio sam ih ublažiti samo s nekoliko rečenica u kojima sam brojčanim pokazateljima odstranio temelje lažnih informacija o snagi dubrovačkoga autonomaštva, kojima je predsjednik bio razvidno izložen. Uzpjeh mi je privremen, jer će vrlo vjerojatno usliediti nastavak. Tu sam nemoćan i trebam se s tim pomiriti.
U stvari ipak je dobro što su barem Peru Tudjmanova vrata otvorenija. Njega razvidno prikazuju drugčije. Pero je doduše drugčiji čovjek. Njegov nastup je vjerojatno simpatičniji od mojega. On je i šest sedam godina stariji od mene, pa je Predsjedniku i po godinama bliži.
Kad bih se s Perom mogao usuglasiti, njegov pristup Tudjmanu bi mogao biti iznimno djelotvoran i koristan. Predsjednik Hrvatske bi trebao precizno znati što se ovdje dogadja, a Pero ima dobru prigodu to realizirati. Medjutim, možda je ovakov dosadanji Perov pristup u stvari i ključ njegovog uzpjeha. Tko zna bi li imao tako lagan pristup Predsjedniku kad bi govorio, a poglavito kada bi se ponašao drugačije, odnosno slično meni. Tko zna kakove bi tada priče o Peru stizale do Tudjmana?
Svejedno, težko je prihvatiti činjenicu o neslogi u našim hrvatskim redovima. Pero se u Zagrebu okomio na Luku, Luka se u Dubrovniku okomio na Pera. To je samo primjer. Koliko još medju nama ima nepovjerenja, koliko intriga i podvala? Predsjednik bi mogao tu nešto pozitivno učiniti. On je auktoritet. Ili možda doista ne može. Ili ne će. Ili nema vriemena, jer mu se to sukobljava s drugim planovima?
Nakon objeda Predsjednik se otišao odmoriti i pripremiti za možebitne sastanke sa stranim državnicima koji se ovdje sastaju ne mareći puno ni za njega ni za Hrvatsku.
Frustracija do frustracije. Ruku na srdce, koliko god mi izgledalo bitno riešiti zagonetno kvarenje odnosa i komunikacija izmedju službenoga Dubrovnika i Zagreba, to je poprilično malo značajno u uzporedbi s vanjsko političkom situacijom u kojoj se nalazi Hrvatska. Još uviek smo objektivno u tomu smislu bezznačajni. Tudjman je toga sviestan i s razlogom se ne može opustiti i razpoložiti.
Ipak i ovaj dan je, barem glede stvari koje se tiču nas u Dubrovniku, mogao biti puno bolje uporabljen. Puno značajnih ljudi, plus puno novinara, plus puno govora, plus kvalitetna i dobro spremljena riba, plus izvrstno vino, plus liepo vrieme, a rezultat – blago rečeno slabašan.