Gardisti u Čepikućama
Četvrtak 5. rujna 1991.
-“Idem u Čepikuće. Hoćeš li sa mnom,” upitao sam Pera Poljanića, kojega sam susreo na izlazu iz Obćine. Pitanje sam mu postavio tek onako, ne očekujući kako će prihvatiti poziv, jer Pero i te kako pazi na svoje zdravlje, a objed i odmor nakon završetka radnoga dana ozbiljan su dio te skrbi.
Krenuo sam prema službenomu obćinskom Renaultu 25, kojega sam, zbog praktičnosti, jednostavno preuzeo od vozača Mata Valjala, zadržavši, suprotno svojim načelima, Matovu naviku parkiranja vozila odmah uz ogradu terase Gradske kavane odnosno desetak metara od ulaza u zgradu Obćine. Svaka minuta mi je dragocjena i dobro je uštedjeti vrieme, koje bih izgubio hodajući do parkinga izvan zidina.
Mata sam na taj način razvlastio, ali u njegovu korist. Ako već sam moram raditi ovako težko, ne vidjajući obitelj, hraneći se kako stignem i spavajući izpod minimuma, zašto bih tako nešto nametnuo i Matu. Na takov način razmišljam i o Peru Poljaniću. Zašto bih mu ugrožavao zdravlje s tempom, koji sam, ruku na srdce ipak sam odabrao. Tko bi me inače mogao natjerati na ovakov pakleni život, na svakodnevni cjelodnevni maximalni napor i koncentraciju. To čovjek smije nametnuti samo sam sebi. Nepošteno je takovo što tražiti od drugih.
“Ideš li odmah,” doviknuo je Pero za mnom.
Na moj potvrdni odgovor sliedio me prema samovozu. Dokle sam sjeo, izvadio ključeve i uključio motor, Pero je s druge strane ušao i sjeo do mene.
Bilo mi je drago. Do Čepikuća ima dosta vožnje i puno je ugodnije voziti se u družtvu. Što je još više bitno, našim vojacima u Čepikućama vjerojatno će biti draže kad nas tamo vide obojicu.
U Čepikuće smo stignuli točno kad je sunce počelo zalaziti. Na jednomu platou zateknuli smo oveliku skupinu mladih ljudi obučenih većinom u prikrivne vojničke odore. Većinom, ali ne u podpunosti. Neki su na sebi imali modra radna odiela Civilne zaštite. A sve su to vojnici, hrvatski vojnici, u stvari elitna postrojba, pripadnici Zbora Narodne Garde!
Čim smo izišli iz vozila primietio nas je Marko Mujan, voditelj one skupine gardista, koji su prije tjedan bili došli u Obćinu potužiti se na neprimjerene okolnosti u kojima djeluje Zbor Narodne Garde. Bio je puno bolje razpoložen nego onda. Prišao nam je i srdačno nas pozdravio.
Mujan je došao s Korčule, ostavivši svoj profesorski posao. U ovo težko doba, procienio je, bolje će pomoći svojoj domovini uključivši se u oružane obranbene pripreme, nego prenoseći svoje znanje na učenike. Čini se kako je vojnički posao Marku puno bliži i prikladniji nego profesorski. Ciela njegova pojava, u kojoj dominiraju svietla kosa i prodorne plave oči, pravi je prototip discipliniranoga vojnika. Model njemačkoga vojnika iz slikopisa. Ako bi netko njegovu fotografiju poslao JNA, vjerojatno bi počela priča o njemačkim plaćenicima u našoj službi.
Marko Mujan nam je objasnio kako su Čepikuće izvrstno mjesto za vježbu i kako se tek od dolazka u to selo u zaledju dubrovačkoga primorja počelo medju vojnicima osjećati pravo ozračje discipline i skupne snage koja je puno veća od zbroja snaga pojedinaca.
“Daidžaje napravio pravi potez s odabirom ovoga mjesta i dovodjenjem ljudi ovdje,” završio je Mujan svoju priču. Dok je govorio primietio sam kako nam se Daidža polako približiva. Upoznao sam ga ranije, kad ga je k meni u ured bio doveo Luka Korda. Korda mi je tad u povjerenju rekao kako se radi o ustaškomu emigrantu, čije je pravo ime i prezime Nijaz Batlak, i koji je za vrieme NDH živio na Zvekovici, a sad se evo, prvi put nakon kraja drugog svjetskoga rata, vratio u Hrvatsku. U Lukinim Konavlima je Daidža, odmah po dolazku, počeo uvježbavati dragovoljce.
Prigodom toga našega prvoga susreta Daidža me je zamolio za posudbu odredjenoga broja šatora. Izišao sam mu u susret, pitajući se činim li pravu stvar, jer o njemu nisam bio stvorio neko odredjeno mišljenje. S jedne strane imao sam dojam kako se radi o čovjeku koji bi se želio konačno, nakon dugih desetljeća progonstva, osloboditi frustracija kroz vraćanje udarca svojim progoniteljima, ali je pri tomu, zbog svojih godina i dugogodišnje neaktivnosti, nesposoban ostvariti bilo kakov plan. Ipak nisam izključio mogućnost kako iza te suhe i slabašne pojave stoji odredjena velika mentalna snaga. Jer za Daidžu su govorila djela. U Konavlima je, po Lukinim riečima, za tren oka oko sebe okupio dosta mladosti, koja je u njemu gledala svojega vodju.
Mišljenje o tomu neobičnomu izseljeniku mi se u medjuvriemenu promienilo u smjeru sve većega respekta. Činjenice govore same po sebi. Nakon izpita u Konavlima, došao je u Grad, odnosno medju gardiste u Rašicu, te i tamo munjevito steknuo povjerenje medju brojnim mladim vojnicima. A onda ih je polovicu uzpio nagovoriti na podpuni neposluh Željku Pavloviću i na odlazak u Čepikuće, gdje im se nametnuo kao zapoviednik, premda nema nikakovih formalnih ingerencija.
U nekomu drugomu jednostavnijemu i mirnijemu razdoblju vjerojatno ne bih ni pokušao tolerirati njegovo ponašanje. Medjutim, ovo nije takovo doba. I sam se često, prečesto ponašam izvan pravila. Ako to dopuštam sebi, pošteno je to dopustiti i drugima. Naravno, ako su im namiere na tragu borbe za obstanak i učvrstitbu nezavisnosti Hrvatske.
“Vidi, vidi, tko je došao,” oglasio se Daidža nakon što nam je prišao.
Pružio mi je ruku i upitao me kako sam. Uzvratio sam mu na isti način, a onda sam se okrenuo Peru i rekao:
-“Ovo je gospar Daidža, o kojemu sam ti pričao.”
-“Gospar Daidža predstavljam vam predsjednika skupštine obćine Dubrovnik gospara Pera Poljanića,” okrenuo sam se zatim Daidži.
Poljanić i Daidža su na to pružili ruku jedan drugomu, a zatim razmienili pozdrave i pitanja poput ljudi koji su se ne samo prvi put susreli nego su i prvi put čuli jedan za drugoga, premda su u zbilji jedan o drugomu već bili stvorili svoje mišljenje, i to negativno.
Pero je do toga trenutka u Daidži vidio nekoga čudnoga povratnika iz američkoga izseljeničtva, koji se ovdje uključio u obranbene pripreme bez znanja “onih iz Zagreba”, odnosno jedinoga legalnoga zapoviednika hrvatskih postrojbi, Željka Pavlovića.
Daidža je pak, po informacijama koje sam dobio od Korde i Bratoša, premda ga nije upoznao držao Poljanića nepouzdanim i nesposobnim. Nazivao ga je “blento”, rekli su mi.
Stajali smo na proplanku obraslomu suhom travom i razgovarali. Daidža nam je iznosio svoja razmišljanja o načinu ratovanja i opisivao obranbenu sposobnost i disciplinu koju je postignuo živeći i radeći s ovim mladićima.
Daidža je učinio dobar potez. Stanje u Rašici je bilo postalo neizdrživo. Unutar te male postrojbe bilo je došlo do ozbiljnoga poremećaja medjuljudskih odnosa u vrieme kad je, s blagoslovom iz Zagreba, Željko Pavlović preuzeo sve u svoje ruke. Odtjerao je vriednoga Mata Ledinića i još neke častnike, iziritirao je Miljenka Bratoša.
Sad je postrojba razporedjena na nekoliko mjesta: u dvorcu "Rašica", ovdje u Čepikućama na zapadu obćine, i u Dubravki na iztoku, te na Brgatu gdje drže položaje zajedno s redarstvenicima.
“Za druga mjesta nisam siguran, ali ovdje četnici sigurno ne će proći”, rekao je Daidža u jednom trenutku. Sa suhoga lica staroga čovjeka težko su se mogle pročitati emocije, ali ipak se moglo primietiti kako je zadovoljan i sretan zbog našega dolazka. Mi smo njemu, pred svim ovim ljudima i pred njim samim, bili službena potvrda izpravnosti njegovoga djelovanja. Do našeg dolazka premda ga nitko nije smetao, i premda mu iz Grada s naše strane stiže redovita obskrba, mogao se osjećati poput odmetnika.
U stvari svi smo mi neka vrsta odmetnika i naše pripreme za borbu za slobodu netko tako može protumačiti. Protiv koga se to mi pripremamo boriti? Protiv regularne vojske jedne medjunarodno priznate države. Medjutim, naše pripreme su samo obranbene. Ako nas prestanu ugrožavati i ovaj naš specifični vojni kamp u Čepikućama ostat će samo zgodna uzpomena. Daj Bože.
- “Dodjite pokazat ću vam gdje spavamo,” prekinuo mi je misli Daidža.
Priešli smo tridesetak metara i s razine zemljišta na kojoj se smo se do tad nalazili, preko mosta napravljenoga od greda i dasaka, ušli smo ravno u gornji kat velike dugačke zgrade, kojoj nisam mogao procieniti prijašnju namjenu.
Na trošnomu drvenomu podu bili su poredani ležaji. Kroz pukotine izmedju dasaka na nekim mjestima naziralo se prizemlje. Pukotine nisu bile toliko široke, kako bih se moglo vidjeti što se nalazi u prizemlju. U tomu krajnje spartanskomu smještaju bila je primjetna odredjena urednost.
-“U zgradi nema struje. To je jako dobro. Ovakovi uvjeti su pravi. Trebaju se naviknuti na težkoće 24 sata dnevno. Udobnost kvari ljude, posebice vojnike - borce,” komentirao je Daidža.
Dok smo bili u toj velikoj zajedničkoj spavaoni izgubio se i zadnji odsjaj sunca. Izišli smo u mrak, koji na mjestima bez električne razsvjete, takov je dojam, pada puno brže.
Uputili smo se prema drugomu kraju proplanka, gdje su se vojnici skupili u blizini jedne druge zgrade, u dvorištu ogradjenom s nizkim kamenim zidom. Upravo u tomu trenutku je s kombijem iz Grada stignula večera.
Koliko je Daidža sposoban ovdje držati ljude na okupu, toliko je i Miljenko sposoban organizirati obskrbu, pomislio sam s ponosom.
Promatrali smo hrvatske vojnike kako tiho staju u red, a zatim se s izpunjenim raznolikim tanjurima ili posudama razilaze po dvorištu i jedu po skupinama. Tu i tamo gorjele su svieće, čije je škrto svjetlo odkrivalo vojnička lica.
Daidža nam je ponavljao kako je ovaj način života i ovaj teren primjeren ozbiljnim pripremama za rat.
To je doista točno. Čepikuće su idealno područje za ovakove pripreme, a izim toga se nalaze u blizini puta koji iz Zavale u Hercegovini vodi u Slano. Put na granici obćine prolazi kroz usjek kojega bi trebalo biti lakše braniti. U blizini je i plato na Rudinama, gdje bi moglo doći do vrtoletnoga izkrcaja. Ova bi postrojba mogla blokirati i takov pokušaj JNA.
Zajedno s Daidžom i Mujanom obilazili smo skupinice vojnika i pozdravljali se s njima. Oni u odorama civilne zaštite nisu nam se propustili potužiti na svoju neprimjerenu odjeću. S podpunim pravom. Nije to samo pitanje ugode. Radi se i o svojevrstnoj neravnopravnosti izmedju onih koji imaju vojničke prikrivne odore i onih koji ih nemaju. Nekima je zbog toga pogodjen ponos. Narušen ponos znači i smanjeno samopouzdanje. Obećali smo učiniti sve u cilju nabave primjerenih odora
Iznenadilo me kako nitko nije spomenuo potrebu za dodatnim naoružanjem. Očekivao sam takova pitanja.
Pročitavši mi misli javio se Daidža:
-“Svi imaju puške. Imamo i nešto strojnica i minobacača.”
-“Trebale bi nam konačno stići i televizije.”, dopunio ga je Marko Mujan, misleći na eksplozivne naprave koje smo počeli sami proizvoditi.
-“Oružje je važno, ali najvažniji su ljudi,” komentirao je opet Daidža.
Nakon još dvadesetak minuta razgovora, razstali smo se od Daidže i njegove hajdučke družine i krenuli natrag prema Gradu. Šutjeli smo svaki sa svojim mislima.
Posjetili smo vjerojatno najjaču postrojbu Zbora narodne garde odnosno hrvatske vojske na našemu području. Unatoč ozbiljnosti, hrabrosti, sposobnosti improvizacije, požrtvovnosti, domoljublju, ipak je ova naša snaga neuzporediva sa snagom protivnika. S druge pak strane gledano, uztrojstvo i spremnost za obranu rastu iz dana u dan snažnim tempom. Koliko nam još treba kako bismo bili spremni odbiti napad? Objektivno gledajući, treba nam barem još nekoliko mjeseci. Hoće li nas JNA do tada pustiti na miru?
- "Zanimljiv je čovjek ovaj Daidža", prekinuo mi je Pero misli u jednom trenutku.
-“ Slažem se. A što ti kažeš. Jesam li imao pravo kad sam Miljenku rekao neka ga podrži i organizira mu obskrbu iz Grada? Ovo je barem nešto. Iz ovoga bi se moglo nešto stvoriti, zar ne,” odgovorio sam mu.
- “Dobro, u redu. Ovo je trebao netko učiniti. Bilo bi sjajno kad bismo imali deset ovakovih mjesta,” odgovorio mi je Pero.
-“Dakle dobro sam učinio što sam Daidži preko Miljenka nabavio šatore za njegove prve vježbe. Što misliš?“
Priču o šatorima sam bio izpričao Peru za vrieme dok smo se vozili prema Čepikućama.
-“Dobro si učinio, ali mogao si mi reći,” odgovorio mi je Pero.