Zaboravljivost
Četvrtak, 25. travnja 1991.
- “Prvi put o tomu čujem. Moram to provjeriti. Ako je to tako, onda župnik ima opravdane razloge. Trebam vidjeti,” rekao mi je biskup Puljić, kad sam ga nazvao i upitao hoće li se doista prva sveta pričest u župi Svetoga Mihovila održati ove godine na nogometnomu igralištu.
- “I ja sam to saznao prije uru vriemena. Po mojim informacijama lapadski župnik don Grgo govori kako to tako mora učiniti jer je interes za prvu svetu pričest ove godine izniman, pa u crkvi nema mjesta,“ rekao sam.
- “Vjerojatno je to razlog. Zasigurno moram nazvati župnika i vidjeti o čemu se radi,“ uzvratio mi je biskup.
- “Jasno je kako bi sad mnogi, koji ranije nisu išli u crkvu, željeli promieniti svoje navike. To je dobro. Nego, malo mi je čudno kako se odjednom pojavilo toliko prvopričestnika. Od kad su komunisti ateisti izgubili vlast nije prošla niti godina dana. A dobro mi je poznato, jer su moji sinovi kroz to prošli zadnjih godina, kako vjeronaučna priprema za prvu pričest traje najmanje dvije godina. Baš don Grgo me je u tomu smislu poučio i rekao kako postoji striktni postupak. Jeste li možda sad promienili postupak,“ upitao sam ga.
- “Nije ništa promienjeno. I meni je na prvi pogled malo čudno. Ali treba vidjeti,“ uzvratio mi je biskup.
Bilo je jasno kako se suzdržava od bilo kakovog komentara i kako nastoji zadržati neutralan stav.
“Meni ne bi bilo u tomu ništa čudno, kad mi ne bi bila još svježa sjećanja u svezi s prvom pričesti moje djece. Poglavito su mi se u pamćenje urezali detalji u svezi s prvom pričesti mojega starijeg sina,“ rekao sam na to a zatim sam biskupu izpričao Markov slučaj.
Marko je rodjen u listopadu, dakle nakon početka školske godine, koji je u rujnu. Odlučio sam upisati ga u školu s nenavršenih 6 godina, procienivši to boljim od čekanja još godinu dana, kad će se približiti svojemu sedmomu rodjendanu. Uz fizičku razvienost, na odluku je presudno utjecala i činjenica što je već znao čitati i pisati.
Na žalost tek nakon netkoga vriemena Mariana i ja smo shvatili kako smo napravili propust. Obterećeni s poslovima jednostavno smo zaboravili upisati Marka na vjeronauk. Kad smo to odkrili, vjeronauk za tu godinu bio je već u tieku. Na to nas je upozorio baš Marko saznavši to od nekih svojih prijatelja iz razreda.
Otišao sam do don Grga Tomića. U razgovoru sam mu, uz izpriku zbog svoje zaboravljivosti, spomenuo, kako je na netki način moj propust proizišao i iz činjenice što sam sina poslao u školu nešto ranije, pa sam ga podsviestno želio poštedjeti još nekih dužnosti.
Ljubazni župnik me je tješio kako ništa nije izgubljeno i kako se Marko može upisati na vjeronauk i sliedeće godine. Upitao sam ga može li Marko, ako se pokaže kako je svladao vjeronaučno gradivo, dobiti prvu pričest zajedno s njegovim prijateljima iz školskoga razreda, koji su vjeronauk počeli učiti prije njega. Odgovorio mi je kako u tomu smislu ne će biti nikakovih problema.
Kad sam Marka nakon toga upisivao na vjeronauk još jedan put sam o istoj temi razgovarao s don Grgom i on mi je, na moje zadovoljstvo, ponovio kako je spreman uvrstiti Marka na popis prvopričestnika zajedno s Markovim razrednim prijateljima, ako Marko postigne i pokaže dostatno znanje.
Mjesec dana prije prve pričesti Marko mi je sav potišten rekao kako ga don Grgo nije stavio na listu prvopričestnika nego će morati pričekati još godinu dana. Neugodno iznenadjen upitao sam ga znači li to kako nije dobro svladao ono što je trebao naučiti. Marko me stao uvjeravati kako je sve dobro naučio i kako to nije razlog što nije na popisu. Don Grgo mu je dapače, kad je vidio kako je pogodjen, rekao kako nije u pitanju njegovo znanje, nego jednostavno treba za prvu pričest proći još godinu dana pripreme.
Pošao sam tada do don Grga.
Potvrdio je Markovu priču. Podsjetio sam ga na njegovo obećanje, rekavši kako je u svemu tomu za mene najveće čudo što ga je on, kao svećenik prekršio.
Bilo mu je strašno neugodno što se moglo dobro vidjeti po crvenilu na njegovom licu.
- “Radi se jednostavno o postupku koji ne smijem prekršiti,“ bilo je njegovo opravdanje, koje je ponovio nekoliko puta.
Nisam uztrajao.
Marko je nastavio s još godinu dana vjeronaučne pripreme i nakon toga od don Grga primio prvu svetu pričest.
Kad je došao red na Antuna, pazio sam kako ne bih napravio isti propust. Za kasnijih susreta ni don Grgo ni ja nismo spominjali neugodnu epizodu.
- “Dakle onda kad je država branila vjeronauk i kad su na vjeronauk doista išla djeca pravih vjernika, koji nisu svoj probitak htjeli staviti izpred svoje vjere, župnik im nije išao na ruku, a danas, kad su vjera i vjeronauk slobodni i dobrodošli, potrebita duljina pripreme se skraćuje i to za djecu, mladiće i djevojke, koja po svoj prilici nikad ranije nisu ni prekoračila crkvenoga praga,“ završio sam svoju priču biskupu.
Za sebe sam ostavio svoje zaključke o tomu, što je to inače simpatičnoga don Grga možda navelo u smjer množtvenoga pričešćivanja. Vjerojatno se radi o svojevrstnom oduživanju komunistima od kojih su mu neki dosta pomogli u izgradnji nove crkve u Lapadu.
Za vrieme komunističke vladavine sigurno je bilo probitačnije dobiti podporu od strane po kojeg komunističkoga direktora ili dužnostnika, koji je na taj način u potaji tražio božji oprost, nego od tisuća sitnih priloga siromašnih vjernika. Većina direktora iz toga vriemena je pak još uviek na svojim mjestima, a tako će vjerojatno i ostati. Don Grgo je pragmatičan svećenik. U rukama onih koji svoju djecu nekad nisu slali u crkvu, a danas bi rado promienili tu naviku, nalaze se velika sriedstva i financijska moć.
- “Razumijem Vaše razmišljanje, medjutim Crkva je oduviek zabludjele ovce nastojala vratiti u svoje stado, odgovorio mi je biskup.
“Nemam ništa protiv toga. Dapače. Neka se vrate. Dobro došli. Ali zašto bi zbog toga Crkva mienjala postupak odnosno trajanje vjeronaučne pripreme i održavanje prve pričesti daleko od crkvenih zgrada. To je ono što mi se kao vjerniku čini neprimjerenim. Dakle zašto oni koji bi se željeli pričestiti ne bi prošli istu pripremu i konačno zašto se prvi put ne bi pričestili u crkvi a ne na nogometnom igralištu. Zar se to ne može izbjeći. Uostalom ni postojeći postupak, koji mi je toliko spominjao don Grgo, ne bi trebalo zaboraviti,” rekao sam mu.
- “Moram razgovarati s lapadskim župnikom i vidjeti o čemu se radi,” odgovorio mi je biskup.
Razgovarali smo zatim još neko vrieme. Želimir Puljić mi nije ništa jasno obećao, ali sam uvjeren kako od don Grgove zamisli o spajanju prve pričesti i športa ne će biti ništa.
Moj poziv biskupu zasigurno ima znatnu težinu. Premda u današnjemu razgovoru to nismo spominjali, sigurno se sjeća onoga našeg razgovora od prošle jeseni kad sam mu predložio uvodjenje fakultativne nastave vjeronauka u osnovnim školama i u tomu obećao maximalnu pomoć sa svoje strane, pa mu sigurno ne bi bilo drago podržati nešto protivno mojemu razmišljanju. Uostalom, ako don Grgo od biskupa sazna kako se iz obćinskoga vrha ne slažu s njegovim inovacijama vjerojatno će i sam odustati od svoje zamisli.
Možda će se prva pričest ipak održati na nogometnom igralištu? Neka se održi. Nema tu nikakove štete. Ostala bi mi samo ponešto grk okus u ustima zbog sitne nepravde, koja bi se brzo zaboravila.
Sudeći prema očekivanoj množtvenosti prve pričesti za djecu komunista je možda organiziran neki skraćeni vjeronaučni tečaj i na taj način je privremeno zaboravljen postupak kojega je don Grgo toliko spominjao. To je lako provjeriti, kao što je lako saznati za održavanje Prve pričesti na nogometnom igralištu. Ovo je prielazno razdoblje a u prielaznim razdobljima se svugdje primjenjuju prielazna riešenja, koja uključuju i privriemenu amneziju. Hoće li se ubuduće postupak opet izpostaviti i od novih vjernika opet tražiti višegodišnje pohadjanje vjeronauka?
Možda se nisam trebao miešati, odnosno rabiti svoj položaj u cilju postizanja pravednosti, što bih se već moglo nazvati mojim hobiem. Ali, težko je bilo odoljeti izazovu. Moram uostalom priznati kako mi na neki način godi što su me ljudi identificirali kao čovjeka od kojega mogu očekivati intervenciju, tamo gdje je uočena nepravda. Takovih je slučajeva svakim danom sve više. Razgovor s biskupom u tomu smislu nije mi danas bio jedini.
Drugi današnji slučaj iztjerivanja pravednosti je dapače bio uzpješni završetak jučer započete akcije, što mi je bilo pravo ugodno osvježenje.
Nazvao me, sav razpoložen, kapetan Mage i rekao kako će biti povućena tužba, koja stoji na putu realizacije projekta spalione smeća.
Kad smo jučer razgovarali u mojemu uredu, Davor Mage, predsjednik mjestne zajednice Lopud, bio je puno lošijeg razpoloženja. On i direktor hotela “Lafodia” došli su me informirati o problemu koji im pravi njihov sumještanin Batinić. Tužio je sudu nositelje izgradnje spalione odpada, jer se gradi na njegovom zemljištu. U tužbi je "zaboravio" spomenuti kako mu je u vrieme eksproprijacije, u zamjenu dodieljena druga parcela na kojoj je već bez ikakove dopustnice izgradio kuću.
Savjetovao sam im neka upozore svojega „zaboravnoga“ mještanina, kako će mu, ne povuče li tužbu, biti srušena njegova nova kuća. Čim sam im to rekao, na njihovim licima pojavila se sreća. Uobće nisu dvojili oko uzpjeha. I evo već su uzpjeli svojega sumještanina uvjeriti u pogriešnost njegovoga postupka.
Svakomu stanovniku obćine je dobro poznata sadanja učinkovitost naše gradjevne inšpekcije pod čvrstom rukom Boža Miljanića. Stečen je auktoritet koji se može dobro uporabiti bez ikakovih eksplozija..
U stvari bio je to moj blef. Ni u snu ne bih nazvao Boža Miljanića i rekao mu neka sruši odredjeni objekt. U poslove gradjevne inšpekcije se ne miešam. Dapače, kad ne bi bio u pitanju ovako vriedan objekt za cjelokupno pučanstvo, ne bih ni blefirao.
Zasigurno prkosni Lopudjanin je popustio, premda su mu možda i poznata moja načela nemiešanja. Izim toga nije samo njegova kuća izgradjena bezpravno, nego praktički sve kuće u Lopudu u zadnjih nekoliko desetljeća. Ipak, kuća je kuća, i nije se za igrati s njezinom sudbinom, ufajući se u nečija načela i brojitbu.
Inače, medju raznovrstnim poslovima koje obavljam, zaštita okoliša od zagadjenja mi je takodjer hobi. I to posve konkretan, za razliku od pravednosti, koja se može primieniti na svim područjima.
Na tomu području najviše suradjujem s Hrvojem Macanom i Franom Kršinićem, ali i ostali članovi Izvršnoga vieća su ekoložki izuzetno sviestni.
I ovdje postoje neki nasliedjeni projekti, koji su zamrznuti i gotovo "zaboravljeni" s promjenom vlasti. Jedan od takovih projekata je i izgradnja spalione odpada na Lopudu. Projekt obuhvaća i zagrijavanje tople vode i na taj način grijanje hotela.
Iznad svega je bitan konačni prestanak bacanja odpadaka u more s južne strane otoka. Tu se, u neposriednoj blizini prekrasnih lopudskih plaža, izravno u more baca svakojako smeće, što narušava sklad cieloga otoka, ali i zagadjuje područje od Šipana do Dubrovnika, gdje, zavisno o smjeru vjetra, znaju doplutati plastične vrećice bačene u more na Lopudu.
Najviše je u svemu pogodjeno pučanstvo Kalamote. Oni ne bacaju smeće u more nego ga vriedno skupljaju i odvoze na kopno, gdje ga prihvaćaju vozila „Čistoće“ i odvoze na odlagalište. Uz svoje smeće, koje uredno skupljaju po svojemu otoku, s vriemena na vrieme Kalamoćani moraju čistiti i more od smeća koje struja donese s Lopuda, pa su stoga jako srditi na Lopudjane i jedva čekaju kad će proraditi lopudska spaliona. Lopudsko smeće onda više ne bi dolazilo do Kalamote, a Kalamoćani bi čak mogli prebacivati svoje smeće na Lopud, koji im je bliži od kopna i čak, u sliedećoj etapi rada spalione, koje će uključivati grijanje hotela, davati na taj način prinos energijskoj učinkovitosti.
Nakon razpada na manje dielove goleme hotelske tvrdke " HTP Dubrovnik", koja je objedinjavala više od polovice svih dubrovačkih hotela, projekt spalione je ostao lopudskomu hotelskom poduzeću, koje je pak u nagloj nestašici turista postalo financijski preslabo za nastavak investicije. Zgrada spalione još nije završena, pa je postrojenje, koje je izporučeno, sad izloženo propadanju. Stoga treba završiti zgradu, te instalirati i pokrenuti postrojenje.
Bitno je početi spaljivati odpad, a zbog nestašice novca, ostaviti proizvodnju tople vode i zagrijavanje hotela za kasnije.
Do danas evo nisu samo novci bili preprjeka završetku spalione, ali hvala Bogu, sad je to riešeno. Premda o tomu do dolazka Mage nisam ništa znao. O onoj većoj preprjeki, financijskoj, znao sam od ranije i za njezinu sam se riešitbu dobro pripremio. U pripremi mi je jako pomogao Mario Mrkušić, koji je takodjer bio na sastanku s Lopudjanima.
Predložio sam Lopudjanima uzimanje zajma od 3,5 milijuna dinara u "Dubrovačkoj banci", što bi bilo dostatno za završetak prvoga diela. Iz Republičkoga zavoda za zaštitu čovjekova okoliša, dobio sam čvrsta obećanja kako će oni preuzeti vraćanje zajma. Kako ne bi na to „zaboravili“, moram ih povremeno nazivati i osvježivati dogovor, sve do njegove konačne realizacije. Uostalom bit će dobro, ako ih s vriemenom uhvati i djelomična amnezija. Koliko god plate bit će dobro došlo.
Ova mini spaliona treba čim prije proraditi. Ako se pokaže djelotvornom, moguće je izgraditi još nekoliko sličnih postrojenja. Na taj način bi se uštedjelo i na transportu odpada, a transport je inače izuzetno skup u ovoj dugačkoj i slabo napučenoj obćini. Ipak, prije svega, bilo bi sjajno više ne vidjati prizore plutanja plastičnih vrećica po ovomu našemu moru. I odpad sa susjednih otoka Kalamote i Šipana, mogao bi se brodićem prenositi i spaljivati na Lopudu. Sreća je što objektivne preprjeke više ne postoje.
Lopudjani znaju koliko im zaštita od zagadjenja znači u turističkom prometu. Tu nema sukoba interesa izim one “zaboravljivosti“.
Radja li mi se to novi hobi – borba protiv zaboravljivosti?