Domaći i strani četnici
Subota, 27. travnja 1991.
Dok smo se vozili kroz Drniš, prema gradskomu sriedištu, tek tu i tamo bismo susreli poneko vozilo. Drniš je tipično mjesto u Dalmatinskoj zagori. Nema tu puno ni ljudi, ni posla, ni novaca, ni vozila.
Izpred obćinske zgrade je bilo puno mjesta za parkiranje, premda su medju samovozima dominirali oni čije su registarske pločice pokazivale kako nisu iz Drniša. Na nekim drugim mjestima puno samovoza sa strane značilo bi zakrčenost parkirališta, Drnišani su razvidno svoj grad u tomu smislu organizirali jako dobro.
Dan je bio olovno siv, a gusti oblaci samo što nisu počeli izpuštati kišu, što u ljudima uobičajeno stvara loše razpoloženje. Kad sam izišao iz samovoza, moje razpoloženje je bilo suprotno. Osjetio sam se sjajno zbog prestanka sjedanja u skučenomu prostoru s još tri osobe. Doista sam se u životu poslovno navozio, ali uglavnom sam ili u družtvu vozača. Vožnja s obitelji je nešto drugo. Ovo je bio poseban slučaj, koji ću u buduće nastojati izbjegnuti. Ta neugoda je bila razlog što za vrieme vožnje nisam bio baš spreman za priču. Ostavio sam Luku Kordu i Matka Meda, koji su sjedali straga, njihovomu razgovoru i uključivao se tek tu i tamo, uglavnom onda kad su to oni od mene izričito tražili. Jednostavno mi je nedostajalo zraka. Možda je to samo subjektivni osjećaj, svojevrstna malena naznaka klaustrofobije, ili kako bi se već to moglo nazvati. Svejedno. A možda mi se organizam bunio na ovo rano ustajanje i vožnju u vrieme kad bih trebao biti doma s djecom.
Još jedna dragovoljno radna subota. Još jedan od, na papiru, slobodnih dana, kojega nisam mogao provesti s obitelji. Što je još gore, bio sam prisiljen dobar dio dana provesti u vožnji s još tri suputnika. U biti, sve slabije podnosim vožnju i putovanja kao takova, pa je s te strane gledajući dobro što sam se prihvatio ovoga posla, koje je glede putovanja ipak uvjerljivo manje zahtjevan nego onaj predhodni. Dosta sam se u životu naputovao, pa sad putovanja nekako spontano nastojim izbjegnuti koliko god je to moguće. Ponekad. kao danas, ta moja strategija nije ostvariva.
Prostor uokolo zgrade Obćine je samo sriedište gradića, ali u 10 ura ujutro nije bilo za primietiti nikakov pokret. Cielo ozračje u mjestu je bilo u skladu sa situacijom. Ljudi tu žive na granici područja kojim sad krstare četnici. Doduše radi se o "našim, hrvatskim" četnicima, za razliku od dubrovačke obćine koju ugrožavaju hercegovački i crnogorski četnici. Što je gore?
U prizemlju trošne obćinske zgrade dočekao nas je jedan čovjek, koji nam se nije predstavio, nego nam je pokazao neka ga sliedimo. Popeli smo se kat više i ušli u neveliku neuglednu dvoranu sličnu ovećoj učioni loše održavane škole. Bila je već gotovo izpunjena.
Stignuli smo posljednji. Nitko nam to nije mogao zamjeriti. Mi i jesmo bili najudaljeniji sudionici sastanka.
Ne znam komu je palo na pamet u Drnišu organizirati sastanak čelnika i saborskih zastupnika svih dalmatinskih obćina u kojima je na izborima pobiedio HDZ. A to su gotovo sve dalmatinske obćine. Za vrieme vožnje prema Drnišu pokušavali smo se prisjetiti u kojim to obćinama na ovomu području HDZ nije u većini. Sjetili smo se Ploča, Makarske, Korčule. Zapravo ne znam jesu li bile pozvane baš sve obćine ili samo one veće. Ako je ono bila najveća dvorana koju su nam Drnišani mogli pripremiti, onda i ne bi bilo čudno kad bi sastanak bio organiziran samo za veće obćine.
Organizator nije odredio gdje će tko sjedati pa smo sjeli tamo gdje je ostalo mjesta, u jednu klupu jedan do drugoga. Za vrieme sastanka uočio sam kako su i oni koji su došli prije nas sjeli zajedno, kako su dolazili. Bio bi bolje sjedati pomiešano. Imali bismo prigodu bolje se medjusobno upoznati. Uostalom to je i bila glavna svrha ovoga sastanka. Unapredjenje medjusobne podpore, razumievanja, komunikacija.
Nisu samo zgrada i dvorana u kojoj se sastanak održao bile daleko od neke atrakcije. I sam sastanak je bio organiziran i vodjen izpod nekih osobitih standarda. Bije je to sastanak bez dnevnoga reda, podpuno nepripremljen i prepušten improvizaciji. Nije bilo ni naznake tema koje bi se trebale razpraviti. Ništa u tomu smislu nije bilo pripremljeno. Takodjer nije bilo nikakovoga razgovora, dialoga, pitanja i odgovora, objašnjenja, reakcija, prekida.
U ime organizatora Drago Krpina je jednostavno prozivao govornike koji su po svojemu izboru govorili o temama koje ih zanimaju, na koje su ponosni ili koje ih tište.
Jedino što je netko unapried “smislio” bio je sam redoslied govornika. Krenulo se od zapada prema iztoku, a uz to su prvo govorili svi predsjednici obćinskih odbora HDZ-a, pa zatim svi saborski zastupnici, a na kraju obćinski čelnici. Po tomu kriteriju bio sam posljednji govornik. To na prvi pogled nije bilo loše. Prvi i posljednji se najbolje pamte.
Možda je sve to u Drnišu ipak imalo smisla. Možda je ipak onako bilo optimalno i najpravednije, jer su svi imati prigodu nešto reći. U razpravi bi oni grlatiji uzeli za sebe cielo razpoloživo vrieme, a oni šutljiviji ne bi ni progovorili, premda bi možda imali za reći dosta vriednih stvari.
Slušajući govornike, moglo se čuti i saznati doista svega i svačega. Bilo je tu zanimljivih razmišljanja, ali i puno ponavljanja. Bilo je i pokušaja samoizticanja. Bilo je i demagogije. Bilo je i nespretnosti. Medjutim, sve skupa je bilo pokriveno s jasnim domoljubljem, odlučnošću u obrani Hrvatske i s visokim moralom. Kako bi bilo divno kad bi u cieloj Hrvatskoj, ali i u svakoj obćini za sebe vladao ovakov duh privrženosti zajedničkom cilju - ostvarenju slobodne hrvatske države.
Govornica je bila jedan stol na izdignutom podiju. Katedra. Sve je sličilo na dugačku školsku uru koja je produljena, jer nema nikoga tko bi pritisnuo zvono za završetak.
Svi u dvorani su u isto vrieme bili i učenici i profesori. Trenutačni profesor je teme izabrane po svojoj volji tumačio profesorima koji su govorili prije njega i profesorima koji će govoriti nakon njega.
Biti posljednji govornik na ovakovim skupovima u isto vrieme je i prednost i mana. Prednost je u tomu što su predhodni govornici često poput podsjetnika o tomu što i kako bi trebalo a što i kako ne bi trebalo govoriti, može ih se citirati, može ih se dopuniti ili polemizirati s njihovim stavovima. Nedostatak je što prvi govornici uglavnom pokupe sve ili većinu atraktivnih tema, pa oni kasniji mogu zvučiti dosadno. Nedostatak je i u tomu što pri kraju sastanaka počinje djelovati umor i kod govornika i kod slušatelja. Zbog toga sam, na taj način izbjegnuvši većinu nedostataka, u svojemu obraćanju nazočnima napravio svojevrstni rezime, jer sam pažljivo slušajući selektirao ono što nije bilo spomenuto i usustavio nabacane teme.
U svojemu govoru sam kao bitne probleme spomenuo inerciju starog sustava, nedovoljnu kulturu u komuniciranju, žilavost glede držanja stečenih pozicija, ali što je još gore u održavanju staroga mentalnoga sklopa. Spomenuo sam kako su naši predhodnici i obćinska administraciju uobće, naviknuti na lagodnu vlast i nenaviknuti na rad, a novi ljudi poput mene su naviknuti na rad, a nenaviknuti na vlast.
Koliko je medju nazočnima bilo „starih”, a koliko “novih”? Premda se radilo o obćinama gdje su vlast preuzele hrvatske stranke, to nuždno ne znači kako su obćinski čelnici selektirani medju „novim“ ljudima, kao što je to bilo u Dubrovniku. Dok sam govorio, po izrazima lica sam pokušavao zaključiti, koliko je tu „starih“, a koliko „novih“. Nisam došao ni do kakovog zaključka.
Govorio sam kako je prieko potrebito održati kontinuitet započetih poslova, uz diskontinuitet na području ideologije, te zakonskih i moralnih normi.
Spomenuo sam medije u kojima se često ljudi kvalificiraju uz pomoć rieči s prenesenim značenjem, pa tako, na primjer, rieč "stručnjak" označiva čovjeka koji je dobro "plivao" u prošlom sustavu, a rieč "sposoban" kazuje kako se radi o čovjeku koji zna sebi priskrbiti materialna i druga dobra, služeći se sa svim, često i nezakonitim sriedstvima.
Nabrojio sam zatim neke naše dubrovačke stratežke odrednice, te što je do sad učinjeno na raznim područjima.
Naglasio sam kako smo se opredielili raditi sustavno, dakle od strategije preko programa, pa do projekata i konkretnih aktivnosti, na različitim područjima, od obrane, osposobljavanja javnih poduzeća, pa do spriečitbe divlje izgradnje i zaštite okoliša.
Spomenuo sam kako uzporedno s velikim projektima obavljamo niz manjih aktivnosti, u koje možemo ubrojiti i one koje nisu toliko bitne "ali čovjeka vesele". Ilustrirao sam to s primjerom zbiljne provedbe skupštinske odluke o preimenovanju niza ulica uzprkos odporu prikrivenom u "prevelikim troškovima".
Na moje rieči kako u jednoj od glavnih dubrovačkih ulica odnedavno umjesto nadpisa s imenom "maršala Tita" već stoje pločice s nadpisom "Ante Starčevića", prolomio se gromki pljesak. Znači li to da smo i u tomu segmentu izpred drugih?
Završio sam svoj govor rekavši kako je na nama pionirska zadaća osvajanja i zadržavanja terena za budućnost naših potomaka.
Završetak mojega izlaganja značio je i kraj sastanka.
Po izlazku iz obćinske zgrade dočekalo nas je podpuno vedro vrieme. Je li tomu pomogla ona naša skupna pozitivna energija usmjerena dobrobiti Hrvatske?
Ostavivši Drniš i preko Splita se vrativši na jug došli smo opet u blizinu četnika. Jesu li ovi četnici "naši" ili su oni tamo "naši". Jedno je sigurno. I jedni i drugi su nam nenaklonjeni i jedni i drugi nas mrze. Trebat će odoljeti toj mržnji. U korist naših potomaka, kako sam to naglasio na kraju sastanka.