Svieće prikladnije od vatrometa

Srieda, 10. srpnja 1991.


Vozač Mato Valjalo zaslužan je za promjenu scenarija otvorenja ovogodišnjega  Dubrovačkoga festivala.  Došao me je upitati za dopuštenje odlazka u vilu Lapad, inače bi Festival bio otvoren uz glumačku predstavu, vatromet i razkošnu gostbu.  Ovako sam se umiešao i zbivanja su se okrenula u drugomu smjeru.
-„Mato Valjalo je ovdje i pita smije li otići do Vile Lapad i odpeljati tamo ljude iz Festivala,“ javila mi je tajnica.
Rekao sam joj neka Mato dodje k meni.
-„Dakle Festival se ipak otvara uobičajeno,“ upitao sam ga kad je ušao.
-„ Ne znam ja ništa Predsjedniče, samo su me zamolili za prievoz. Ivo vozi gospodina Poljanića, a fali još mjesta. Tamo u vili Lapad je gospodin Domljan,“ odgovorio mi je Mato.
-„Kad biste trebali ići?“
-„Sad odmah. Dole me već čekaju,“ odgovorio je Mato
Pero me redovito upozori kad u Dubrovnik treba stignuti ili stigne neki od visokih državnih dužnostnika, jer mi je na odredjeni način dužnost dočekati i pozdraviti takove goste. Domljan je tu, a nije mi ništa o tomu rekao. Onda sigurno nešto krije, pomislio sam
-„Dobro onda idemo vidjeti o čemu se radi,“ rekao sam Matu.
Spustili smo se zajedno niz stube.
Izišavši pred zgradu zateknuo sam Pera Poljanića kako  upravo ulazi u svoj Mercedes. Otvorio sam vrata s druge strane i ušao k njemu.
Pero nije pokazao osobito  iznenadjenje. Činilo se kako mu je moja pojava bila samo izpunjenje najgorega mogućeg, ali ipak očekivanoga scenarija. Prema meni on nikad ne pokazuje neprijateljstvo, čak i u slučajevima kad mu moji potezi nisu dragi. Ništa me nije upitao. Samo je rekao Ivu Miljasu neka krene.
Za nama je krenuo Mato s Renaultom, koji se predhodno munjevito izpunio, a za njim još nekoliko samovoza.
Ne volim nepotrebitu vožnju Gradskim ulicama, jer držim kako je Grad primjeren samo pješacima. U nekomu drugomu slučaju sigurno bih bio prigovorio Peru nešto u tomu smislu, ali ovaj put mi je to bilo manje bitno.
Vozili smo se neko vrieme bez rieči.
- “Jesi li prenio u Zagreb viest o odluki Izvršnoga vieća glede otvorenja festivala?” upitao sam Pera, nakon što smo izišli iz okvira gradskih zidina i priešli most na Pločama. Po Perovu pogledu i oklievanju odmah sam zaključio kako će njegov odgovor biti negativan.
- “Znaš, odlučio sam se u to ne miešati. Učinilo mi se kako to nije moja dužnost. Trebali ste to sami javiti u Zagreb, ” odgovorio mi je nakon kraće stanke.
- “Ali Pero, dogovorili smo se!  Pa zajedno smo zaključili kako je to najbolji način. Ti si član  festivalskoga vieća. Zar nismo rekli kako je dobro izbjeći službene dopise u kojima bi se vidjelo neslaganje, koje bi se moglo protumačiti čak i kao ultimatum prema Vrhovničtvu. Rekli smo kako je pametno u ovim vriemenima izbjeći manifestacije bilo kakove nesloge” ponovio sam mu naš dogovor.
-„Nisi bio na mojemu mjestu. Jednostavno nisam mogao to učiniti,“ odgovorio mi je.
-“Zašto me nisi upozorio kako ne ćeš ili ne možeš to kazati“, upitao sam ga..
- “Ne znam sam. Ciela stvar je tako nezgodna. Ali ostavimo to. Sad je kasno. Večeras se Festival otvara. Ne može se više ništa učiniti.”
- “Dakle, ni sad ne želiš ništa kazati. Zar ne bi bilo u redu barem sad to kazati Domljanu?”
- “Rekao sam ti kasno je. Nema smisla. Sad bi to značilo kvarenje proslave. Idem po Domljana. Dovest ćemo se u Knežev dvor na tiskovnu konferenciju. Takov je postupak. Večeras Domljan zajedno sa mnom otvara Festival. On je Tudjmanov izaslanik. Ja doista nisam tu mogao i ne mogu bilo što spominjati.”
- “Ništa, spomenut ću to ja. Ja ću reći Domljanu”, rekao sam mu.
- “Kako hoćeš”. Glas mu je zvučio ponešto rezignirano, ali ne previše.
Djelovao je poput čovjeka kojemu je svaki razvoj situacije jednako drag i odbojan. Ako sve bude uobičajeno, sviestan je kritika koje će pretrpjeti od mene i drugih članova Izvršnoga vieća, medjutim izbjeći će glavobolje s druge strane. Ako ne bude uobičajeno, kritike će doći sa suprotne strane.
Vidjevši kako je daljnji razgovor suvišan, zašutio sam, tražeći  izlaz iz situacije. Nisam ga vidio.
Te snage su prejake. Ipak,  dužnost mi je upozoriti Domljana, kako se on kasnije ne bi izgovarao na neznanje. Reći ću mu i na taj način obaviti svoju dužnost, a dalje neka ide kako ide. Ne ću biti dio svega toga i to je sve što mogu učiniti, razmišljao sam.
S gorčinom sam pomislio  kako je u podpunosti ignorirana situacija u kojoj se nalaze i Dubrovnik i Hrvatska. A okolnosti  doista nisu ni približno onakove kakove su bila za vrieme Jugoslavije. Bitno su se promienile i u uzporedbi s prošlom godinom, kad je Hrvatska počela ponovno postojati.
Nevjerojatno je koliko pozornosti, kako nas u Obćini tako i u Republici mora biti posvećeno dubrovačkomu Festivalu, koji je nastao pod nazivom “Dubrovačke ljetne igre”, kao jedno od Titovih Potemkinovih sela.  Od nedavno se i s nazivom bio prilagodio što boljoj prodaji svietu jugoslavenske idile, iza koje se krila prava zbilja.
Sama rieč “igre” je razvidno uzeta iz srbskoga jezika. U srbskom ona označiva ples, dok se u hrvatskom jeziku vezuje samo uz šport ili dječju igru. Je li se uvodjenjem rieči “festival“ doista željelo postići lakšu razumljivost u svietu, ili je to pak, upravo pod opravdanjem modernizacije, uzpio provući netko od hrvatski orientiranih komunista?
“Festival” više ne treba igrati ulogu Potemkinovoga sela! Što bi sada trebao prikrivati?
Više nam nije potrebit privid slobode i demokracije. Na putu smo njihovih podpunih ostvarenja. Glavni zbiljni motivi osnivanja i održavanja Festivala su nestali.
Doduše ti su motivi s vriemenom bliedili i za vrieme komunističke vladavine, pa je sve većim svojim dielom  “Festival” postajao biti samo kulturnom manifestacijom. Uz to, što nije zanemarivo, postao je redovitim izvorom  izdašnih prihoda umjetnicima, glumcima, redateljima i drugima koji su sudjelovali u izvedbama i pripremama predstava, priredba i koncerta.  Ipak nikad nije bila izčeznula njegova uloga u “prodaji” umivenoga lica komunizma strancima i stvaranja privida demokracije i slobode medju domaćim pukom.
S prošlogodišnjom promjenom vlasti u Republici i Obćini, o Festivalu se počelo govoriti i razmišljati na drugi način. Bit razmišljanja bila je u traženju načina za oslobodjenje od patetičnih političkih manifestacija, koje guše  umjetnost istovremeno bezrazložno trošeći velike svote novaca poreznih obveznika.
Dubrovniku trebaju vrhunske predstave i koncerti i to ne samo ljeti nego kroz cielu godinu. Pravim vrhunskim umjetničkim dometima, nije potrebita podpora u obliku skupih malogradjanskih obreda pod obveznim pokroviteljstvom političara i uz podporu publike željne dokazivanja svoje kulturne razine kroz samu svoju pojavu na tribinama i u gledalištima. Prave vrhunske umjetničke izvedbe u pravilu ne trebaju financijsku podporu, nego ostvaruju zaradu.
Ta nova razmišljanja naišla su na snažan odpor onih koji su grčevito željeli zadržati postojeće stanje. Odpori su po svemu sudeći odnieli definitivnu pobjedu.
Dalo se to naslutiti kroz evo već gotovo godinu dana dugu priču o reorganizaciji „Festivala“, koja se do sada  u biti završila samo s kozmetičkom promjenom ravnatelja. Spretnom kombinatorikom na mjesto dotadanjega upravitelja, inače iztaknutoga partijskoga dužnostnika Luke Obradovića, došao je Tomo Vlahutin, a Obradović se povukao na mjesto ravnatelja Kazališta. Pero Poljanić kao član Savjeta Festivala zbog toga je nekoliko puta putovao u Zagreb.
Kad je Vlahutin konačno imenovan, član Izvršnoga vieća  profesor Zdravko Kobenzl je dao ostavku na članstvo u Savjetu Festivala, gdje je bio imenovan baš kao predstavnik Izvršnoga vieća.
Vieće Festivala nije prihvatilo Kobenzlovo obrazloženje o neprikladnosti Toma Vlahutina, kao upravitelja, za što je Kobenzl naveo niz argumenata, medju kojima je najjači bio u Vlahutinovu neprikladnomu obrazovanju za takov posao.
Kobenzl je svoju ostavku na članstvo u Savjetu povezao s ostavkom u Izvršnomu vieću, kojega je u odbor imenovalo, držeći to svojim moralnim činom. Izvršno vieće me je imenovalo u cilju obavljanja jednoga ozbiljnoga zadatka. Zadaću nisam obavio, pa moram snositi odgovornost, objasnjivao mi je razlog svoje ostavke. Pokušavao sam ga nagovoriti neka odustane od nakane, ali nisam uzpio. Na taj način je Izvršno vieće ostalo i bez člana zaduženoga za kulturu i bez svojega predstavnika u Vieću Festivala.
Tomo Vlahutin je odmah po preuzimanju upraviteljske dužnosti dao čvrsto obećanje kako će se Festival reorganizirati i na taj način se podpuno skinuti s obćinske blagajne. U razgovorima s njim inzistirao sam na financijskomu razgraničenju Gradskoga orkestra, Kazališta i samoga Festivala. Vidio sam riešenje u brigi Obćine za kazalište i orkestar, uz prepuštanje „Festivala“ tržištu, odnosno njegovomu upravitelju Vlahutinu, koji bi se o tvrdki kojoj je na čelu brinuo osiguravajući priredbe i koncerte koji svojom kakvoćom privlače publiku i na taj način donose prihode. Možebitne razlike uprava Festivala bi lako naknadila nalazeći sponzore, a ako bi nedostajalo još nešto novaca, onda  bi ih agilni ravnatelj namaknuo iz republičkoga proračuna. Tako bi računi bili čisti.
Vlahutin je nastojao ostaviti dojam kako je sporazuman s tim novim konceptom. Čak se složio s priedlogima Pera Glavinića i Marina Gozzea, koji su se sami ponudili voditi neovisno Orkestar i Kazalište. Na žalost zbog toga jer je uvidio kako  ne će moći održati obećanje, ili pak zbog toga jer ga nije ni mislio održati, tek Vlahutin je opet počeo tražiti novac od Obćine.
Vidjevši kako su njegova prijašnja obećanja u Obćini shvaćena ozbiljno, te kako mu ne će biti lako izvući sriedstva, dosjetio se drugomu načinu. Zvučni naziv “Dubrovačkoga festivala”, a vjerojatno još i poneke od ranije stvorenih veza otvorile su mu vrata na najvišim adresama u Zagrebu, na primjer kod Hrvoja Šarinića, predstojnika Kabineta predsjednika Tudjmana.
Nije se Vlahutin zadržao samo na traženju novaca, nego se služio i neistinama kako bi do novaca lakše došao. Tako je govorio kako je Obćina nenamjenski potrošila sriedstva prikupljena od festivalske pristojbe od prošle godine, a istina je bila podpuno suprotna. Neprimjerene troškove Festivala Obćina je iz svojega proračuna u cielosti pokrila kod obračuna financijske 1990. godine.
Prošle 1990. godine, zbog majčine smrti, otvorenje Festivala nisam gledao ni na dalekovidnici. Ne znam je li bilo razlike prema predhodnim godinama. Medjutim, još su mi u sjećanju prizori s otvorenja nekih ranijih Festivala, kad bi se  nakon čina otvorenja dalekovidničke kamere preselile na taracu Umjetničke galerije,  gdje je tadanja elita uz jastoge i šampanjac promatrala vatromet, a puk se po ulicama zabavljao uz pivo i kobasice. S gadjenjem sam tada gledao scene intervjuiranja izmedju zalogaja.
Potaknut s kombinacijom težke i opasne hrvatske zbilje s gadljivim sjećanjima, na sjednici Izvršnoga vieća sam pokrenuo pitanje svrhovitosti održavanja Festivala u ovakovim okolnostima. Rekao sam  kako bismo iz solidarnosti s krajevima Hrvatske u kojima se ratuje ili koji su okupirani, trebali ove godine odustati od Festivala, a uštedjeni novac usmjeriti u obranu i pomoć napadnutim dielovima Hrvatske. Nakon dugačke i ozbiljne razprave Izvršno vieće je došlo do kompromisnoga riešenja:  festivalske priredbe treba održati u skladu s financijskim mogućnostima, a svetčano otvorenje treba svakako izostaviti. Ovaj stav je zatim prosliedjen Predsjedničtvu obćine, koje ga je u podpunosti prihvatilo.
Medjutim, na naše odluke nije bilo reakcije. Bilo je razvidno kako se priprema skupo otvorenje s množtvom glumaca, vatrometom, domjenkom, kao što je to bilo uobičajeno u komunističko doba.
Razgovarali smo o tomu ponovno na jučerašnjoj sjednici Izvršnoga vieća. Zaključivši kako se naš stav ignorira, jednoglasno smo odlučili kako nitko od nas demonstrativno ne će biti nazočan na otvorenju Festivala, a osobno sam se zarekao kako ne ću otići ni na jednu predstavu, premda doista volim umjetnost, osobito koncerte.

Na taraci vile Lapad nekolicina ljudi opušteno je razgovarala. Na pletenim vrtnim stolovima bile su servirane suhe smokve, rakija i sokovi. Žarko Domljan dočekao je Pera i mene na svoj način sa širokim prijateljskim osmiehom. Ponudio nas je sjesti nekoliko minuta prije nego krenemo i nonšalantno, onako reda radi, upitao je li sve u redu. Procienivši kako nemam  vriemena čekati, odmah sam mu rekao ozbiljnim tonom:
- "Žao mi je što ću Vam možda pokvariti razpoloženje, ali moram Vam reći što je odlučilo Izvršno vieće na svojoj jučerašnjoj sjednici. Procienivši kako naš stav i stav Predsjedničtva Obćine nije prihvaćen i Festival će se otvoriti na uobičajeni način, u znak prosvjeda nitko od nas ne će biti nazočan otvorenju".
Dok sam to izgovarao Pero se upadno udaljio nekoliko koraka.
Domljan je bio izkreno osupnut:
- "Kako o tomu do sad još ništa nisam čuo?
- "Ja sam do malo prije mislio kako ste informirani o našemu stavu i stavu Predsjedničtva, te unatoč tomu nastavljate sa sudjelovanjem. Mi smo odlučili solidarizirati se s krajevima Hrvatske koji pate pod naletom velikosrbskih težnji. Kako nismo mogli utjecati na neodržavanje Festivala ili barem izbjegavanje njegova svetčanoga otvorenja, na ovaj način ćemo barem javno izraziti svoj stav," odgovorio sam mu
Moje rieči popratila je mučna tišina. Predstavnici Festivala i ljudi iz Domljanove pratnje stajali su bez rieči. Medju njima je bio i ministar prosvjete i kulture Vlatko Pavletić.
- “Molim Vas dodjite trenutak sa mnom”, obratio se Domljan meni i Poljaniću. Bilo je jasno kako želi razgovarati s nama na samo. Udaljili smo se zajedno prema slobodnomu uglu tarace.
- "Na svetčanoj tribini se morate barem Vi pojaviti" rekao mi je Domljan.
- "Ne mogu. Zaključak Izvršnoga vieća obvezuje me kao i ostale", odgovorio sam mu.
- "Morate."
- "Ne možete me prisiliti. Ako hoćete, od ovog trenutka me više i ne trebate držati predsjednikom Izvršnoga vieća. Povući ću se. Dajem ostavku. Tako Vam više ne ću smetati."
- "Pričekajte. Moramo se dogovoriti što nam je učiniti." povukao se na to Domljan.
- "Kao kompromis možemo izbjeći obred otvorenja, a festivalske priredbe se mogu održavati. Tako smo zaključili jučer," rekao sam mu.
- "U redu, sjednite sa mnom u samovoz pa ćemo se do Grada dogovoriti", odgovorio mi je, a neugodu i iznenadjenje na njegovom licu zamienila je ozbiljnost i zamišljenost.
Domljan se pokazao čovjekom koji znade vladati sa situacijom.
Sjeli smo zajedno na stražnje sjedalo Mercedesa, a  Pero Poljanić je zauzeo mjesto  do vozača. Dok smo se vozili prema Gradu, Domljan i ja smo razgovarali kao ljudi koji traže riešenje u vremenskoj stiski. Pero je samo šutio.
Domljan je brzo prihvatio  ideju o nuždnosti pokazivanja kako  nismo ravnodušni na to što se dogadja u Hrvatskoj. Kako bismo dobili barem još malo na vriemenu, zaustavili smo se na Pilama i nastavili hodom prema Kneževu dvoru. Namierno smo hodali  sporo, pa je izgledalo kako se šećemo. Grčevito smo tražili riešenje. Neki prolaznici su pozdravljali Domljana, a on im je odpozdravljao mašući rukom, ni u jednom trenutku ne prekidajući razgovor sa mnom.
Pero uobće nije  sudjelovao u razgovoru, nego je hodao dva tri koraka izpred nas, ali sam siguran kako je čuo sve što smo govorili.
Kad smo stignuli  pred Knežev dvor, zastali smo. Više nije bilo vriemena. Trebalo je donieti konačnu odluku. 
Nismo je donieli nego smo je odgodili. Dogovorili smo se kako ću u roku od dva sata sazvati  zajedničku sjednicu Izvršnoga vieća i Predsjedničtva, na kojoj  bismo još jednom procienili situaciju.
Pero Poljanić je do kraja održao svoju ulogu šutljivog promatrača.  Niemo je gledao kako Domljan i ja sa spontanim rukovanjem potvrdjujemo dogovor o odgodi odluke. Kad su zajedno krenuli prema ulazu u Knežev dvor na tiskovnu konferenciju i cocktail, zaustio sam zaustaviti ih i dogovoriti se s Domljanom o tomu što će reći novinarima, ali sam odustao vjerujući kako će se snaći. 
Otišao sam u svoj ured i preko Sriedišta za obavješćivanje sazvao sjednicu Predsjedničtva i Izvršnoga vieća.
Sriedište za obavješćivanje je nenaknadivo u ovakovim situacijama. Tamo imaju sve brojeve, adrese, brzoglase, kurire. Jedino je na taj način moguće okupiti ljude u izuzetno kratkom vriemenu.
Sjednica je  počela točno po planu. Izpričao sam članovima Izvršnoga vieća i Predsjedničtva svoj razgovor i dogovor s Domljanom. Od svih nazočnih jedino  Nada Doršner nije željela nikakovu intervenciju. Svi ostali su bili za poduzimanje ozbiljnih koraka, koji se kreću od podpunoga odkazivanja festivala do odustajanja od svetčanoga otvorenja. O tomu smo uostalom razpravljali ranije i ovo je bilo samo ponavljanje već rečenoga.
Rezultat naše razprave je bio očekivani kompromis. Dogovorili smo se kako otvorenje treba biti s upaljenim sviećama, kako glumci koji su se pripremili izvesti predstave, trebaju samo stajati i šutjeti. Domljan i Poljanić  trebaju održati govore, a festivalski barjak treba biti podignut uz himnu slobodi.
Zaključio sam na to razpravu i predložio glasovanje, rekavši kako će nakon glasovanja na brzinu trebati realizirati dogovoreno. Medjutim, na moje neugodno iznenadjenje, začula su se protivljenja  glasovanju,  jer “se treba usuglasiti s Vrhovničtvom”. Dok je trajala razprava čule su se jednodušne ocjene, a kad je trebalo izglasovati i realizirati zaključak, nastalo je povlačenje. 
Ponovio sam kako  sam se s Domljanom dogovorio oko toga, pa je odluka Izvršnoga vieća i Predsjedničtva za Domljana konačna. Domljan je predsjednik Sabora, dakle, poslije predsjednika države prvi je sliedeći čovjek. Ako se on slaže, što bismo više trebali činiti. Rekao sam kako je i za Domljana naš zaključak najbolje riešenje, jer će i on sam imati pokriće, ma kako se ovaj slučaj završio. Po reakcijama je bilo razvidno kako moja objasnitba dostatna.
Ulazili smo u ozbiljan vremenski tjesnac. Krenuo sam pozvati nazočne neka glasuju, pa što god bude, ali sam odustao u zadnjemu trenutku. Pozivanje na glasovanje neki bi mogli shvatiti kao nasilje s moje strane. Izim toga, potez odustajanja od uobičajenoga scenarija, dočekat će puno protivnika, i u tomu slučaju je izuzetno praktično kod donošenja odluke pokazati maximalnu slogu.
U tomu trenutku sam se sjetio kako bi uzkoro u susjednoj Velikoj viećnici trebao početi sastanak dubrovačkih djelatnika u prosvjeti i kulturi s ministrom Vlatkom Pavletićem, a o čemu sam u vili Lapad saznao onako uzput. Odlučio sam odugovlačiti sa sjednicom, sjetivši se načina. Pod izlikom, kako prije glasovanja trebamo na miru čuti mišljenje baš svih nazočnih, počeo sam se obraćati članovima Izvršnoga vieća i Predsjedničtva pojedinačno i pitati ih za mišljenje, što bismo trebalo učiniti.
Nakon nekoga vriemena sam ustao i otvorio vrata koja diele Malu od Velike viećnice. Pogodio sam. Ministar Pavletić je bio upravo stignuo i spremao se početi sastanak s velikom skupinom ljudi. Izpričavajući se i njemu i ostalima zamolio sam ministra neka nam se na trenutak pridruži u Maloj viećnici, a on je to prihvatio bez oklievanja.
Nakon što nam se pridružio, u ime svih prezentirao sam mu situaciju, dogovor s Domljanom, i priedlog našega zaključka.
Pavletić se složio u podpunosti.
I oni najoprezniji bili su razoružani. Zaključak je  izglasovan samo s jednim glasom protiv.
Pavletić se vratio svojemu sastanku i ostavio nas neka se dogovorimo kako realizirati zaključak. Već je bilo prošlo pet ura popodne, a otvorenje Festivala je u 9 ura uvečer. Dakle za manje od četiri sata. Ipak vriemena je bilo dostatno.
U upravi Festivala naša odluka i nije bila prihvaćena kao podpuno iznenadjenje. Iz prikrajka su s golemim zanimanjem promatrali moj razgovor s Domljanom, shvaćajući moguće posljedice. Intervencija ni za njih ni za glumce nije bila osobito zahtjevna. Umjesto predstave glumci trebaju obući svoje kostime, stajati i šutjeti.
Radio Dubrovnik je viest o promjeni načina otvorenja Festivala  proglasio u svojim redovitim viestima  u šest ura popodne. Točno na vrieme.
Na izlazku iz zgrade Obćine opet sam susreo Vlatka Pavletića, koji je završio svoj sastanak s prosvjetarima i kulturnjacima. Rekao mi je kako se čudi jer naši stavovi, s kojima se on u podpunosti slaže,  nisu ranije stignuli do njega.
Ukratko sam mu objasnio blokadu, veze, emisare. Kimao je  s glavom s čudnim izrazom lica koji je bio kombinacija nevjerice i razumievanja.
Nakon završetka razgovora s Pavletićem otišao sam doma na brzinu nešto pojesti i presvući se.
Vrativši se u Grad kroz stisku sam se probio do tribine izpred crkve svetoga Vlaha nasuprot Orlandovu stupu. Popeo sam se namierno na jedno od sporednih mjesta. Iz doma sam sa sobom donio nekoliko voštanica. Upalio sam jednu, a ostale podielio onima koji ih nisu imali.
Iz palače Sponza točno u 9 ura izišli su glavni gosti Festivala na čelu s Domljanom i Poljanićem. I meni je bilo mjesto u toj skupini, ali sam to namierno izbjegnuo. Glumci su se postavili u polukrug i šutjeli.
Kako su to glumci prihvatili? Vjerojatno su se osjećali razočaranima zbog nemogućnosti nastupanja pred publikom. Zasigurno nije ugodno dugotrajno se pripremati, učiti uloge, i na kraju stajati shvaćajući kako je cieli trud bio uzaludan.
Je li taj osjećaj prikraćenosti bio naknadjen sa samim činom sudjelovanja u jednoj osobitoj manifestaciji solidarnosti? Vjerojatno za neke od njih jest, a za neke nije.
Domljan i Poljanić održali su kratke govore i to je bilo sve. Ljudi su se počeli razilaziti u tišini. 
Ipak, unatoč dogovoru, priredjen je u Sponzi domjenak za počastne goste.  S lakoćom sam odlučio zaobići Sponzu  i krenuo doma. Dok sam prolazio preko Straduna, ljudi su me zaustavljali i pozitivno komentirali našu odluku. Već se bila proširila se priča, kako iza odluke stojim upravo ja, što je u stvari točno, ali to ipak nisam potvrdjivao nego sam na znatiželjne upite odgovarao kako se radi o zajedničkomu stavu donesenomu na sjednici Izvršnoga vieća i Predsjedničtva, a u suglasnosti s Vrhovničtvom, što je opet bilo točno. 
Sigurno je bilo i puno onih kojima se nije svidjela naša odluka. Medjutim, takovi se vjerojatno nisu usudili zaustaviti me i propitivali. To je učinila jedino novinarica Marina Zec Miović. Nije skrivala svoju ogorčenost i nije uobće željela čuti moje uobičajeno tumačenje o skupnomu odlučivanju.
-“Vi ste krivi! To niste smjeli učiniti!“, sva nesretna je ponovila nekoliko puta.
Nisam se trudio uvjeravati je. Na neki način bila mi je draga njezina izkrenost. Ona vjerojatno spada medju osobe, koje samo izkreno žale za ozračjem otvorenja festivala i u sebi nemaju drugih primisli. Takovih je vjerojatno bilo dosta. A sigurno je bilo i dosta onih koji su ovakovo otvorenje Festivala doživjeli kao još jedan udarac na njima drage jugoslavenske tradicije.
Predstoji mi još  održati obećanje zadano na jučerašnjoj  sjednici Izvršnoga vieća i ne nazočiti niti jednoj od predstava. Možda sam se i zaletio, jer na taj način ne samo sebe nego i Marianu, pa i djecu, prikraćujem za nazočnost na barem nekim zgodnim  kulturnim doživljajima. Ali obećanje je obećanje i treba ga se držati.
Žao mi je jedino što će kod puno kulturnih djelatnika moje ponašanje biti protumačeno kao nekulturno. A veliki sam poklonik umjetnosti. Poglavito kad su u pitanju koncerti ozbiljne glasbe. Dosljednost je skupa.

Nastavak