K(a)OS - (s)UDBA – Smienite ga!
Srieda 17. srpnja 1991.
Doista mi je dobar izbor sjedanje u stražnjim, slabo osvietljenim redovima kina “Sloboda” za vrieme sjednica Obćinske skupštine. Tajnica Pera Poljanića me je zbog toga lako pronašla i uzpjela mi bez problema prišapnuti kako me iz Zagreba nazvao i čeka me na brzoglasu Šime Djodan, odnedavni novi ministar obrane, a ja sam neopaženo uzpio izići iz dvorane.
Pitajući se o čemu se radi podignuo sam slušalicu koja je odvojena od aparata ležala na tajničinu stolu.
S druge strane žice odmah sam prepoznao karakteristični Djodanov glas:
“Dobar dan gospodine Šikić. Žao mi je što vas moram prekinuti za vrieme skupštine. Tajnica mi je to rekla, medjutim nisam imao izbora. Morao sam Vas odmah čuti. Vi znate kako sam ja sad ministar obrane”, upitao me je.
- “Poznato mi je i evo ovom prigodom Vam na tomu srdačno čestitam”, uzvratio sam mu, suzbijajući nestrpljivost. Sigurno me nije nazvao samo kako bi mi se pohvalio, pomislio sam..
- “Zahvaljujem Vam na čestitkama. Medjutim znate, nisam siguran kako je ova moja nova dužnost nešto zbog čega bih trebao primati čestitke. Razumiete li me?” U njegovom glasu sam ipak osjetio ponos i zadovoljstvo zbog mojih čestitki.
- “Jasno mi je podpuno, medjutim vaša nova pozicija je doista izuzetno bitna za Hrvatsku, i na nju doista trebate biti ponosni,” odgovorio sam mu još jednom u sebi zatomivši znatiželju zbog poziva. U glavi sam prevrtao moguće razloge, ali mi nikakova ideja nije padala na pamet.
- “Hvala vam na liepim riečima još jednom”, čuo sam Djodana kako govori, a sad ću vam reći zbog čega vas zovem”, Djodan je u tomu trenutku napravio kratku stanku.
Nisam ništa rekao čekajući nastavak. Usliedio je hladan tuš.
- "Znate, taj Vaš sekretar za narodnu obranu, kako se ono zove, Blatoš ili nekako tako. Taj Vam je nepouzdan, trebate ga smieniti. I to žurno."
Trebalo mi je vriemena za pribrati se od neugodnoga iznenadjenja. Bilo je to nešto što nisam ni u snu očekivao. Sad je Djodan šutio očekujući moju reakciju. Iznenadjenje se kod mene u trenutku pretvorilo u srčbu, koju sam težkom mukom kontrolirao dok sam mu odgovarao:
- "To što ste rekli o častnomu čovjeku Miljenku Bratošu, očito vam je netko stavio u uši. Taj koji Vam je to rekao ne želi dobro Hrvatskoj. Pripazite ga se. I slušajte. Ne samo što Vas ne ću poslušati, nego tvrdim: Bratoš je jedan od riedkih činbenika uztroja obrane na ovomu području koji doista vodi računa o obrani. Tko želi smjenu Bratoša želi i moju smjenu!"
- "Iznenadjuje me to. Ja sam imao posve suprotne informacije. Ali Vama vjerujem. Moramo to razčistiti" odgovorio mi je Djodan.
U njegovu glasu sam osjetio kako se našao u neprilici. A ja sam munjevito donio odluku.
- "Sutra zbog ovoga dolazim u Zagreb i dovodim sa sobom Bratoša kako biste ga upoznali. To je najbolje. Naravno ako ste sutra razpoloživi. To je najbolji način. Vidjet ćete koliko vam je netko napunio uši krivim informacijama. Slažete li se?"
- "Slažem se. Dodjite u Zagreb čim prije. Čekam Vas sutra," uzvratio mi je Djodan. U njegovomu glasu sam osjetio neku vrstu olakšanja pomiešanoga sa znatiželjom.
Naš razgovor je na taj način bio završen. Ušao sam u Perov ured i sjeo poslavši njegovu tajnicu po Miljenka Bratoša, koji je takodjer bio na sjednici skupštine. Miljenko je došao nakon nekoliko trenutaka.
Dok sam mu prepričavao razgovor s Djodanom, na Miljenkovu licu je bilo primjetno koliko ga pogadjaju moje rieči. Počeo je opisivati svoju srčbu i razočaranje, ali sam ga prekinuo.
- “Idemo sutra u Zagreb i sve ćemo sriediti. Ako to ne uzpiemo onda se povlačimo zajedno. Gnjevan sam i razočaran isto kao i ti”, rekao sam mu.
Moje rieči su Miljenka vidno smirile, pa mi se čak pokušao zahvaliti na podpori i razumievanju. Prekinuo sam ga opet.
- “Ovo je naša zajednička stvar. Svaki napadaj na tebe je isto što i napadaj na mene. Podpuno isto. Ja to tako osjećam.”
- “Ipak ti hvala. Znaš kako mi je”, uzvratio mi je Miljenko.
Na njegovom licu se pojavila odlučnost.
- “Imaš pravo” - nastavio je moje ranije rieči - “Moramo se držati zajedno i prikazati našu situaciju u Zagrebu onakovom kakova je. Neka se tamo doista čuje naša rieč. Vrieme je za to.”.
Izišli smo iz Perova ureda. Hodnik je bio pun viećnika. Zajednička sjednica svih skupštinskih vieća je upravo bila završila, pa su viećnici Družtveno političkoga vieća i Vieća Mjestnih zajednica prolazili prema Velikoj i Maloj viećnici gdje su se trebale održati njihove zasebne sjednice. Medju njima je bio i Luka Korda. Po izrazima naših lica dobro je uočio kako se dogodilo nešto značajno.
Upitao nas je o čemu se radi. U nekoliko rieči sam mu opisao svoj razgovor s Djodanom i rekao kako sam odlučio sutra odputovati u Zagreb i razčistiti situaciju.
“Mogu li i ja s vama? I ja ću potvrditi sve što kažete. Ne može se prieći preko ovoga” rekao je na to Luka.
Odmah sam se složio. Dapače njegovo priključenje mi je bilo drago. Lukina rieč bi u trebala dodati težinu našemu nastupu, jer je s Djodanom u izrazito prijateljskim odnosima. To što je Luka čelnik obćinskoga odbora Hrvatske Demokratske Zajednice, manje je bitno. Dapače to je sad izgleda više nedostatak nego prednost, jer se na njega i njegov odbor u Zagrebu ne gleda osobito pozitivno. Blago rečeno. Medjutim, to ne vriedi u slučaju Djodana, a on nam je bio bitan.
U Zagrebu i oko Zagreba je situacija sve nejasnija. Stanje je sve čudnije i čudnije.
Sve su češće krive informacije, sve je vidljivija nesloga. Težko je odtresti se osjećaja kako se radi o organiziranom stvaranju kaosa. Takova je izgleda hrvatska sudbina. K(a)OS i (s)UDBA! Kakova igra rieči!
Možda je doista dobro što me je Djodan nazvao? Možda se na ovaj način nešto razjasni i sriedi.
U stvari Djodanov poziv je izvrstna stvar. Bolje je što je on bio nazvao mene nego ja njega. I onako sam se spremao nazvati ga. Premda bi bilo puno bolje kad razlog njegova poziva ne bi bio ovaj.
Ipak, evo konačno sam došao u prigodu razgovarati s ministrom obrane. Do predhodnoga ministra obrane Špegelja nisam uzpio doprieti unatoč brojnim pokušajima, uključujući i slanje dalekopisa.
Sad je voda došla do grla. Ovo se mora riešiti.Nastavak