Sve je otvoreno i sve je moguće
Četvrtak, 28. ožujka 1991.
U sklopu svoje turneje po Hrvatskoj, čija je svrha prezentiranje koncepta zakona o pretvorbi družtvenih tvrdka, direktor Fonda za privatizaciju Zdravko Mršić je danas doputovao u Dubrovnik. Kao predsjednik Izvršnoga vieća bio sam mu domaćinom.
Već na onom sastanku obćinskih čelnika u Zagrebu, bilo je razvidno kako je Mršić u svoje modele privatizacije ugradio vrlo malo od one moje cjelovite i zaokružene zamisli.
Priedlog zakona koji priprema, prema staromu običaju, pun je mogućnosti različitoga tumačenja, pun je potrebe arbitriranja od strane Agencije, pun je podjela prema vrsti djelatnosti, veličini poduzeća i sl.
Priedlog nema jasno definirano usmjeravanje dobivenoga novca od prodaje, što je iznimno opasno, jer netko može kupiti tvrdku i iste novce uložiti u njezin razvoj. Na taj način dobiva tvrdku bezplatno ili za vrlo malenu zbiljnu cienu. Takov koncept dobio je i naziv: dokapitalizacija.
Takodjer, novac dobiven prodajom u jednom kraju Hrvatske moguće je voljom Fonda ulagati u drugi kraj i tako može doći do nepoštenoga prelievanja kapitala.
Računao sam, jer je moj koncept barem u Dubrovniku bio doslovce jednoglasno prihvaćen, kako će Mršić sa svojim konceptom naići na ozbiljan i jedinstven odpor, koji bi mogao pokrenuti lavinu nuždnih promjena. Ovdje u Dubrovniku se osjećam snažnijim. Ovo je moj grad. Premda sam, zbog neuzpjeha dosadanjih pokušaja prezentiranja svoje ideje u velikoj mjeri izgubio entuzijazam, ipak mi se nada u mogućnost preokreta situacije nije bila ugasila.
Za prvi Mršićev nastup sazvao sam u Maloj viećnici sastanak gospodarskoga povjerenstva Izvršnoga vieća. Pozvao sam i Pera Poljanića.
Za vrieme dok je Mršić članovima povjerenstva opisivao koncept koji je u stvari priedlog zakona, nisam ništa zapisivao, samo sam čekao kad će završiti kako bih čuo reakcije. Promatrao sam lica okupljenih. Većina je Mršića i čula i vidjela prvi put. Prije nedavnoga ulazka u politiku on je kao i ja bio podpuno nepoznat široj javnosti. Pitao sam se prolaze li članovi povjerenstva isti onaj proces zaključivanja kroz koji sam ja prošao onda u Saboru.
Kad je Mršić završio svoju priču, težko sam se razočarao. Baš nitko nije reagirao, baš nitko nije imao bilo kakovu primjedbu.
Ljudi su bili razvidno impresionirani Mršićevim rangom, ali i nesporno uvjerljivim nastupom. Možda se iz toga razloga jednostavno nisu usudili kritički suprotstaviti. Tješio sam se ipak i opravdavao ih u sebi s nuždnosti prolazka odredjenoga vriemena kako bi se izkristalizirali zaključci i primjedbe. Pitao sam se je li situacija s mojim konceptom bila slična. Možda i on sadrži neke nelogičnosti, ali se nitko nije usudio proturiečiti.
Najvjerojatnije je kako su ljudi bili jednostavno zatečeni. Prema svima njima bio sam u bitnoj prednosti glede uzporedbe dvaju koncepata. Jednomu sam auktor, a opis drugoga sam već od samoga Mršića čuo u Saboru.
Situacija me je jednostavno prisilila na izstup. Nisam imao izbora. Ipak uzpio sam izbjeći grubu razpravu. Uostalom, bio sam Mršiću domaćin. Prihvativši domaćinstvo i organizaciju nisam, iz razloga dobrog domaćinskoga ponašanja, mogao igrati ulogu velikoga kritičara svojega gosta. Možda je Mršić na to i računao kad me je bio nazvao i zamolio za organizaciju svojih nastupa u Dubrovniku?
Ipak nisam mogao šutjeti, nastojeći pri tomu zvučiti blago i diplomatski.
- “Vaš se koncept bitno razlikuje od onoga mojega s kojim sam Vas upoznao u Zagrebu. Vjerujem kako su svi nazočni toga sviestni, jer su svi proučili moj koncept, a sad su upoznati s Vašim. Vaš koncept je već na putu prielaza prema zakonskom priedlogu. O temeljnim razlikama ovdje nemam namieru razgovarati. To je bio moj pokušaj davanja prinosa na ovomu području. Razvidno nije prihvaćen, ili za njega nije bilo vriemena. Što se može. Treba ići dalje...”
”Znate, cieli koncept koji sam Vam izložio proizvod je jedne obsežne razprave. Uvažena su mnoga značajna mišljenja i sad smo tu gdje smo...” blago me je prekinuo Mršić.
“ O tomu sam i počeo govoriti,” prekinuo sam ja njega isto tako pristojno.
“O mojemu konceptu uobće ne želim pričati u ovomu trenutku. Želio bih govoriti o Vašem konceptu i to samo na najobćenitijoj razini”, nastavio sam
“Izvolite, samo izvolite”, potaknuo me Mršić na nastavak priče ljubazno se smješkajući.
“Moja osnovna primjedba na Vaš koncept je u ostavljanju mogućnosti različitih tumačenja i arbitriranja. Ipak neka pravila su postavljena. Po mojemu mišljenju vrlo je bitno nakon usvajanja zakona podržati ga i provesti dosljedno, bez obzira na ranija različita mišljenja. Modeli privatizacije su definirani, ali nije vidljiv mehanizam svrstavanja pojedinih tvrdki u odredjeni model. Tko i kako će odlučiti, po kojem modelu će se privatizirati pojedina tvrdka?" - nastavio sam u nadi dobivanja odgovora koji bi barem malo ublažio moju bojazan glede smjera u kojem bi privatizacijska priča mogla krenuti.
- "Ne trebate se brinuti. I nakon prihvaćanja zakona, sve će biti moguće dogovoriti. Koncept, a prema tomu i budući zakon je izuzetno fleksibilan. Ne smijemo se zatvoriti u birokratske okvire. Treba životu pustiti neka pokaže najbolje smjerove. Ovo je koncept koji ostavlja praksi mogućnost izpravaka i nadogradnje. Dakle praktički sve je otvoreno i sve je moguće", odgovorio mi je Mršić.
Moje najgore slutnje su se u tomu trenutku obistinile. Dok je govorio na licima nazočnih sam pokušao pročitati more li ih iste brige. Nisam primietio nikakovu zabrinutost. Dapače, dobio sam dojam kako su se većini svidjele baš ove posljednje Mršićeve rieči. Zašutio sam.
Nisam želi ponavljati onu svoju prijašnju konstataciju, nisam želio kvariti ugodno ozračje naglašivanjem kako baš zbog podpune otvorenosti za arbitražu, nikako ne mogu podržati ovakov model.
Možda sam ipak trebao reagirati, ali procienio sam kako ne bih dobio neku podporu medju nazočnima. Vjerojatno baš nikakovu. Težko je to ocieniti. Možda je ciela priča za mnoge tekla prebrzo. Možda su željeli sriediti dojmove. Težko. Cieli današnji show s Mršićem to potvrdjuje.
Zaključivši kako je daljnji razgovor s Mršićem u ovomu sastavu bezkoristan, zahvalio sam mu se i zaključio sastanak, pozvavši sve u dvoranu kina "Sloboda", gdje je bio dogovoren Mršićev nastup pred dubrovačkim gospodarstvenicima. Kad smo ušli, dvorana je već bila gotovo puna.
Mršić i ja smo se popeli na pozornicu i sjeli za pripremljeni stol. Predstavio sam Mršića kratko i kurtoazno, izbjegnuvši iznositi bilo kakove osobne ocjene i procjene privatizacijskoga koncepta. Jednostavno sam se psiholožki odmaknuo u stranu i prepustio Mršića njegovoj publici. Ako me onaj sastav u Maloj viećnici nije podržao, kako sam mogao očekivati podporu publike u dvorani.
Dok je Mršić govorio razpoznavao sam lica u publici. Imao sam za to vriemena. Na okupu su se našli gotovo svi dubrovački direktori. Većina ih je izabrana za vrieme komunizma i samoupravljanja. Dakle, s izuzetcima, tu je bila elita „dogovorne ekonomije“, koja se nastoji prilagoditi novomu i za njih sigurno čudnomu vriemenu.
Mršić je držao prezentaciju s pomoću projektora i folija. Osobno sam mu pripremio potrebitu opremu, sretan što je netko od državnih čelnika spreman pratiti svoje rieči na takov način. Bilo je primjetno dugogodišnje Mršićevo izkustvo stečeno radom u IBM-u. Osjećao sam istu školu. Gledano samo formalno, Mršić i ja govorimo sličnim jezikom. Ipak i sama ta blizkost forme popravila mi je razpoloženje. Dapače, dok je Mršić držao prezentaciju osjećao sam se izvrstno. Premda mi se, gledajući u bit stvari, trebao rušiti sviet oko mene, jer je razvidno nepovratno nestajala mogućnost primjene koncepta čijemu sam se odkriću toliko veselio i u kojega sam polagao toliko nade.
Nakon završetka prezentacije Mršić je ponovno sjeo pored mene i počeo odgovarati na pitanja iz publike. Činio je to s istom lakoćom s kakovom je držao prezentaciju. Uostalom, sukladno mojemu očekivanju zasnovanom na izkustvu sa sastanka u Maloj viećnici, nije ni bilo bitnih, ključnih pitanja. Skup iz Male viećnice je šutio, a direktori su nastojali prikazati se u povoljnomu svietlu.
Postavljena pitanja bila su dobrim dielom u isto vrieme i pohvale Mršiću i njegovom konceptu. Sve su to bili izkusni lisci koji u svakoj ovakovoj prigodi prije svega vide mogućnost za osobnu promociju, koja se ne postiže postavljanjem težkih pitanja visokomu vladinomu predstavniku.
Osim toga, ovo je objektivno izuzetno složena tema, pa bi nečije teže pitanje moglo biti i posljedica nerazumievanja. A nitko ne želi pokazati slabost u shvaćanju. Poglavito to ne žele današnji direktori, koji su se tako naglo našli u krajnje promienjenim okolnostima.
Zaključio sam tribinu u obćemu ozračju zadovoljstva dogodjajima koji sliede na području pretvorbe vlastničtva.
Sišli smo zatim s pozornice i prepustili se direktorskim pozdravima i predstavljanjima. Moram priznati kako su dubrovački direktori, predstavljajući se Mršiću, izuzetno pazili kako mene ne bi stavili u drugi plan. Mršić će otići, a ja ću ostati ovdje.
Cielu tu predstavljačku paradu prekinuo je Pero Vićan, direktor "Vrtova sunca", koji se inače jednostavno ugurao uz Mršića i ponašao se poput njegova tjelohranitelja. U jednom trenutku ga je podsjetio kako je vrieme odlazka na objed. Bilo je razvidno kako su se Mršić i Vićan već ranije sreli ili čuli te dogovorili objed. Vićan ga je samo na to podsjetio.
Na moj upitni pogled Vićan je munjevito reagirao:
“Predsjedniče, radi se o radnom objedu. Moramo precizirati neke detalje oko našeg odlazka u Francuzku”.
Na moj upitni pogled nastavio je:
„Gospodin Mršić, gospodin Poljanić i ja trebamo putovati zajedno u Francuzku. Tamo ćemo s upravom Cluba Mediterranee pregovarali o mogućnostima prodaje "Vrtova sunca".
Mršić je slušajući Vićanova objašnjenja upućena meni, samo kimao glavom. U tomu trenutku se odnekud pojavio i Pero Poljanić, pa su se sva trojica pozdravivši se sa mnom odmah uputila prema izlazu u dnu dvorane. Ostao sam okružen sa skupinom dubrovačkih direktora, koji su, ne shvaćajući moje razpoloženje, hvaleći Mršićev privatizacijski konceptu, pokušavali kod mene steknuti dodatne pozitivne bodove. Misleći o odlazku Mršića i Poljanića s Vićanom, nisam ih pozorno slušao.
Moje misli su bile čisto načelne. I težko mi ih se osloboditi. Hoće li se baš na slučaju ove dubrovačke tvrdke primieniti onaj dio koncepta privatizacije po kojem je "sve moguće" i "sve se može dogovoriti"? Nije zabrinjavajuća samo subjektivnost u svakoj takovoj procjeni pretvorbe. Još je veći problem - vrieme. Koliko će vriemena biti potrebito Mršiću, ako treba za svaku oveću tvrdku u Hrvatskoj osobno dogovoriti opcije pretvorbe. Ako se proširi broj arbitara, koliko će to dodatne neravnopravnosti i neizvjestnosti unieti? Kad bi barem Mršić mogao sve osobno pregledati, to bi bilo najobjektivnije u neobjektivnosti. Koliko će narasti i koliko će stajati nuždna administracija za praćenje cieloga toga procesa sazdanoga od golemoga niza entiteta od kojih je svatkomu na njegove specifičnosti dodana osobitost stvorena arbitrarnim umjesto sustavnim načinom pretvorbe?