Inačice proti Jugoslavije

Srieda, 10. travnja. 1991.

Današnja Slobodna Dalmacija je cielu stranicu posvetila napadu novinara Zvonimira Krstulovića na našu Deklaraciju. Već golemi naslov “Republika to smo mi”, te podnaslovi “Udarac demokraciji”, “Nepotrebito potenciranje nemira” i “Političke pelene” jasno govore o stavu novine i novinara. Možda je dobro što me novinar iz Slobodne Dalmacije nije uzpio dobiti, nakon što je donesena Deklaracija. Da sam izjavio bilo što, ovaj novinar bi sigurno to okrenuo protiv mene. Ovako mu je samo preostalo špekulirati.

Ni Pero Poljanić mu se nije bio javio. Medjutim, novinar nije propustio Perovo ime razdvojiti od mojega konstatacijom kako o Peru “novinari neriedko napišu poneku liepu”, što bi valjda logički trebalo značiti da o meni novinari nikad ne pišu ništa liepo. U stvari tu je Krstulović u pravu. Pero se ipak, gotovo ni kriv ni dužan, našao u istom košu sa mnom.

Koliko samo pakosti i izkrivljivanja ima u ovomu sastavku, kojemu je jasni krajnji cilj obrana Jugoslavije! Ipak naša Deklaracija se i u ovakovom surječju našla na novinskim stranicama, što je u biti dobro. Bez  medija se ne može širiti istina o nuždnosti odvajanja od Jugoslavije.

Novinar je pogodio, kad je napisao kako je od moje tajnice dobio odgovor kako ja nemam vriemena za razgovor, premda tajnica kaže kako mu to nije rekla.

Doista nemam vriemena i stoga iz dana u dan moram vagati listu prioriteta. Listanje novina mi se ne nalazi pri vrhu. Primietio sam ovaj sastavak, a možda ih je objavljeno još sličnih. Ili možda nije napisano ništa, zbog autocenzure? I ovaj novinar je uostalom cielih šest dana vagao što će napisati.

Ruku na srdce, tema nije lagana. Radi se doista o prvomu zbiljnomu pokušaju izlazka iz Jugoslavije. Koliko ljudi u Hrvatskoj to doista izkreno želi? Izkreno! Vjerojatno ipak jako malo.

Ovo je, moram priznati, moja deklaracija. Smislio sam je, napisao i konačno javno pročitao sa skupštinske govornice. Novinar me u svojemu neznanju u ovomu članku čak i brani napisavši kako je “indirektno saznao, da ja taj dokument nisam pisao”. A u stvari ja sam definitivno glavni “krivac”.

Prošli tjedan, dan uoči zakazane sjednice Skupštine Obćine Dubrovnik, gledajući  TV dnevnik, donio sam odluku. Treba se suprotstaviti. Ako Srbi ne priznaju Hrvatsku, zašto Hrvati ne bi odgovorili s nepriznavanjem Jugoslavije!

U ovoj i ovakovoj Jugoslaviji  Srbi bez problema javno izjavljuju kako ne priznaju Republiku Hrvatsku. Dapače goropadno pokazuju svoju mržnju prema svemu što je hrvatsko. S hrvatske strane dolazi samo obranbeni stav i spremnost na ustupke.

Naravno sve je to politika. U vrhu Hrvatske, počevši od Predsjednika, zasigurno postoji želja za odvajanjem iz Jugoslavije, medjutim o tomu se govori s oprezom i uz ostavljanje mogućnosti za obstanak postojeće medjunarodno priznate države. Na taj način je uostalom reagirao i dopredsjednik hrvatske vlade Milan Ramljak, kako to novinar Krstulović navodi u svojemu sastavku.

Ramljak je doista mudro odgovorio novinaru. Rekao je ono što je novinar od njega očekivao, a u isto vrieme implicitno podržao Deklaraciju.  To sam uostalom i namieravao postići. Ako hrvatsko vrhovništvo nema mogućnosti ili snage nastupiti čvršće, učinili smo to mi u Dubrovniku. Jednako tako kao što su to za svoje nalogodavce iz Beograda, koji se čine naivnima, učinili Srbi iz Knina. Samo što to nama nitko nije prišapnuo, nego smo to učinili sami, odnosno to sam pripremio i proveo uglavnom sam.

Tko zna, možda i kninski Srbi sve čine na svoju ruku?  Težko. Pa JNA im jasno pomaže. A vrh JNA se nalazi u Beogradu. Nama pak iz Zagreba u ovomu našem  pokušaju nitko nije izrazio čak ni najmanju verbalnu podporu.

Zasigurno novinari, poput Krstulovića, sad imaju prigodu iztražiti i razčlaniti na isti način i Knin, kao što je Krstulović pokušao u slučaju Dubrovnika. Neka zovu u Beograd jugoslavenskoga ministra pravosudja, ako takov postoji, ili nekoga sličnoga ranga, i neka od njega dobiju osudu ponašanja Kninjana i izjavu kako Srbi u Kninu i JNA nemaju nikakova prava na svoje postupke.

Novinar koji bi to učinio pokazao bi barem svoju neutralnost glede Hrvatske i Jugoslavije. I učinio bi veliko dobro. A moja ideja bi na taj način bila realizirana do kraja.

Na žalost težko je to od novinara očekivati, pa trebam biti zadovoljan i s ovim što je postignuto. Rečeno je ono što neki misle, a ne usudjuju se reći. Napravljen je ozbiljan korak ka zbiljnomu riešenju ove neodržive situacije.

Kad sam se prošle sriede,  odmah nakon TV dnevnika, bio odvojio u svoj maleni kućni ured i počeo pisati, pred očima mi je bio cjelokupni koncept. Tipkao sam poput čovjeka koji nešto prepisuje. Sve dok nisam završio s pisanjem.

Srbi su udarili na nas, odnosno na Hrvate i Hrvatsku koja je za nas svetinja,  mi za uzvrat barem možemo pokazati kako nam nije stalo do njihove svetinje - Jugoslavije, tvorevine koja svim svojim sriedstvima, vojskom, financijama i s licumjerstvom čelnika savezne administracije podržava omalovaživanje vlasti u Hrvatskoj i ugrožava naš novi ustav, našu demokraciju, našu odlučnost u konačnom priključenju krugu razvijenih zemalja glede gospodarstva, demokracije, ljudskih prava.

Je li moj potez bio mudar? Iz dubrovačke perspektive ne mogu sigurno vidjeti situaciju, onako kako je vidi vrhovništvo u Zagrebu. Machiavelli je posebice naglašivao kako se oblik doline može pravilno procieniti samo s brda. Ali zar se obris brda ne vidi najbolje baš iz doline? Mogao sam poslati  deklaraciju u Zagreb na verifikaciju, ali ona bi vjerojatno zapela u nekom pretincu. Kao što se to dogodilo i s mojim konceptom pretvorbe družtvenoga vlastničtva.

Medjutim, ovdje u Dubrovniku moje se ideje ne mogu tek tako ignorirati. Dokaz tomu je i onako sjajno aklamacijsko usvajanje Deklaracije.

Sliedećega jutra, nakon što sam napisao Deklaraciju, po dolazku u Obćinu, nisam uobće otišao u svoj ured već sam se uputio do ureda Pera Poljanića.  Ušavši, samo mu zaželio dobro jutro i odmah mu pružio papir s inačicom deklaracije u kojoj Dubrovnik priznaje samo Hrvatsku kao svoju državu i tako implicitno odbacuje svaku vezu s Jugoslavijom, nakon čega se navode razlozi za taj čin.

Šuteći sam čekao dok je, stavivši predhodno naočale, uzdižući obrve na sebi svojstven način, čitao text.

“Slažem se sa svatkom tvojom rieči, Željko!, uzkliknuo je na kraju čitanja.

“Medjutim, bilo bi puno bolje najprije navezti razloge a onda se odrediti. Na žalost, već kasnimo na početak sjednice predsjedničtva. Tamo nas već čekaju. Nemamo vriemena. Trebalo bi ovo što si napisao prepraviti, a to se sad  jednostavno ne može. Skupština počinje za pola sata.” nastavio je.

Očekivao sam takovu njegovu reakciju.

Šuteći i dalje izvadio sam iz omotnice pripremljenu drugu inačicu,  upravo onakovu, kakovu je on  tražio i pružio sam mu je.

Pratio sam izraz njegova lica dok je prielazio očima preko texta.

“To je to. Ovo treba dati na Skupštinu”, kazao je nakon kratkoga vriemena.

Možda je Pero imao pravo. Možda redoslied ipak značajan?  Ipak dosta je vjerojatno da bi se Pero isto ponio i u promienjenomu redosliedu čitanja inačica Deklaracije. Pripremivši dvije inačice i pustivši ga da nakon čitanja jedne iznese svoje mišljenje, jednostavno sam ga doveo pred zid. Nije imao kud. Jer inače ne vidim razlike medju inačicama. Tko god ih pročita vidjet će kako im je sadržaj podpuno isti.

Na sjednici Predsjedničtva razpravljali smo samo o inačici Deklaracije, s kojom se Pero složio. U tomu trenutku bio je to već naš zajednički  priedlog i stoga je dobio na težini. Članovi predsjedničtva su Deklaraciju jednoglasno prihvatili. Nije bilo ni jedne jedine primjedbe. Dogovoreno je njezino uvrštavanje u dnevni red, i to kao prve izvanredne točke s

jednice obćinske skupštine

Poljanić je na iznenadjenje viećnika, sjednicu započeo uvodom u kojem je opisivao nepoštivanje Hrvatske od strane pobunjenih Srba, licumjerje jugoslavenskih vlasti i JNA, te o potrebi izkazivanja našega mišljenja formalno u okviru izvanredne točke dnevnoga reda.  Zatim me je pozvao za govornicu, kako bih upravo ja pročitao priedlog texta.

O tomu tko će text pročitati na Predsjedničtvu nismo razgovarali, pa sam očekivao kako će to učiniti sam Pero. Medjutim, on se odlučio ipak mene izbaciti u prvi plan. Nisam mu to zamjerio, jer je sve to bila ipak samo moja ideja. Izišao sam za govornicu i pročitao text Deklaracije.

Dvoranom se prolomio gromoglasan pljesak. Nakon što se pljesak utišao Pero je konstatirao da je Deklaracija prihvaćena aklamacijski.

Na taj način postali smo prva obćina u Hrvatskoj koja se javno odriče Jugoslavije i prihvaća jedino Hrvatsku kao svoju državu.

Skupština se ovom prigodom pokazala snažnom i jedinstvenom. I još je jednom izrazila svoje hrvatstvo. U aklamacijskom izglasavanju Deklaracije sudjelovali su baš svi nazočni viećnici. Ipak pokazalo se kako pripadnici  Stranke Demokratskih Promjena (SDP), kako se danas zove donedavni Savez Komunista Hrvatske (SKH), nisu bili izkreni ili se pak nisu usudili onoga trenutka suprotstaviti velikoj većini. Prekjučer su  sazvali tiskovnu konferenciju na kojoj su se ogradili od Deklaracije. Točnije rečeno deklaraciju su „oštro osudili i odbacili“. Tako su barem rekli tri dana nakon što su na sjednici skupštine deklaraciju podržali, ili joj se pak nisu bili suprotstavili niti s jednom jedinom rieči.

Kad sam čuo za tu njihovu „oštru“ promjenu mišljenja, pomislio sam kako je Pero, unatoč silini pljeska, trebao inzistirati na glasovanju. Glasovanje je pravi demokratski izražaj mišljenja skupine ljudi. Pokliči i jednoglasje bi trebali biti stvar prošlosti.

Ovako su komunisti istovremeno bili pritisnuti stavom većine i izloženi refleksima navika iz  vriemena svoje dominacije, kada su se aklamacijski prihvaćale mnoge bitne odluke poput, na primjer, Titovog izbora za doživotnoga predsjednika. Tad je to i imalo dosta smisla, jer tko bi se medju njima bio usudio protiviti jednoj tako „uzvišenoj“ stvari. Vriednost velikoga vodje je bila u glavama neupitna,  ne samo zbog velike ljubavi prema njemu, nego i zbog sviesti o tomu kako sve što bi moglo i mirisati na protivljenje znači siguran odlazak u zatvor. A medju ljudima je, uključujući tu komuniste, vrlo malo ljubitelja zatvorskih rešetaka.

„Naknadna pamet“ viećnika komunista nije inače iznenadjujuća. Jugoslavija im je ipak još uviek bliža srdcu od Hrvatske. Trebat će im vriemena za prilagodbu. Uostalom i promjena naziva stranke pokazuje puno toga. Iz naziva su izbacili komunizam ali i Hrvatsku. To ne može biti slučajno.

Dok većina novih hrvatskih stranka u svojemu nazivu ima slovo “H” komunisti su ga izbacili. Razvidno se, oni koji su se odlučili ostati u toj stranci, nalaze u stanju političkoga lutanja.

Izgleda kako se na isti način prema Deklaraciji istoga dana odredila i Srbska Demokratska Stranka (SDS).  Medjutim to je marginalna stvar. SDS  je osnovan na Ivanici u Bosni i Hercegovini, i držim ga nelegalnim. Premda je takov nelegalan ipak lako našao mjesto u  medijima.

Ima li simbolike u tomu što su se od Deklaracije ogradile baš stranke koje u svojemu  nazivu nemaju „H“ i razlikuju se u jednom slovu?

Osim neutralnih viesti o Deklaraciji objavljenih neposriedno nakon donošenja,  do sad se u medijima mogu primietiti jedino izrazi protivljenja Deklaraciji. Na primjer danas je Božo Brzica, urednik Radio Dubrovnika, prenio u krugovalnom dnevniku po  najnegativnije dielove Krstulovićeva članka.

Ni krugoval, ni Slobodna Dalmacija, kao uostalom ni priobćenja SDP-a i SDS-a ne polemiziraju s pojedinim točkama Deklaracije, već se po poznatoj komunističkoj formuli obračunavaju s cielomu Deklaracijom i implicitno s njezinim auktorom.

Bilo je za očekivati kako ću, jer je primjetan moj stil, biti identificiran kao auktor Deklaracije  i kako će mi se novinari obratiti s pitanjima. Medjutim do toga nije došlo, s iznimkom Krstulovića, a i on se nije nešto osobito trudio, premda se to ne vidi iz onoga što je napisao.

Tajnice su mi rekle kako je Krstulović doista zvao, ali samo jedan put, a ja tad nisam bio u uredu. Očekivale su njegov ponovni poziv, ali se on nije više javljao. Izgleda kako mu je odgovarao ovakov rezultat njegova pokušaja.

Doduše i ja sam zadovoljan zbog toga, jer barem ovako on nije imao prigodu izvrtati moje rieči, što bi bilo za očekivati, s obzirom na „naklonost“ koju je prema meni pokazao.

Koliko se može vidjeti, novinari nisu pokazali želju za razgovorom o Deklaraciji, bilo s kim u Dubrovniku. Ni s viećnicima u Skupštini, niti s gradjanima na ulici.

Tema je po svojoj težini mogla navezti i novinare iz Zagreba ili Splita na putovanje u Dubrovnik. Medjutim, ni novinari locirani u Dubrovniku nisu do danas za Deklaraciju pokazali baš nikakovo zanimanje!

Možda je manje čudno što nitko iz Vrhovništva ne zove pitajući o čemu se radi, protiveći se, ili izražavajući podporu, jer se vjerojatno radi o razumljivomu oprezu. Ipak, prije nego je odgovarao na pitanja novinara i Ramljak je mogao nazvati mene ili Pera.

Sve u svemu možda je ovako najbolje. Deklaracija je zasigurno nova kost u grlu Jugoslavenima.

Koliko zbiljnih Jugoslavena ima u samoj Hrvatskoj, koliko u Dubrovniku? Težko je to procieniti. Takovi podatci se ne dobivaju niti s popisom pučanstva. U medijskim krugovima oni zasigurno prevladavaju. Ova priča u svezi s Deklaracijom o tomu puno govori sama za sebe.

Ni jugoslavenske vlasti u Beogradu nisu do sad reagirale. Ili o tomu nemam informacija.

Je li to znak njihove konačne slabosti? Je li Deklaracija putokaz u podpunu nezavisnost Hrvatske?

Hoće li se zamisao razširiti pojedinačno po obćinama koje su jasno hrvatski orientirane? Hoće li i Sabor kazati nešto u tomu smislu?

Isplati li se ponekad i razsrditi?

Nastavak