Strojnicama na slogu

Subota, 1. lipnja 1991.
- "Je li istina kako ste predali JNA preko stotinu težkih strojnica , " upitao je  Pero Poljanić Željka Pavlovića. I on i Miljenko Bratoš i ja napeto smo očekivali Pavlovićev odgovor.
Sjedali smo u Perovu uredu u vrieme koje je za Pera podpuno neuobičajeno. Subotom je on redovito na Pelješcu.  Ovaj razgovor ga je u tomu spriečio.  U stvari spriečila ga je sinoćnja večera. Bez te večere, ne bi bilo ni ovoga sastanka s Pavlovićem.
Bližilo se sedam ura navečer, kad me je Pero jučer nazvao:
-“Znao sam kako ću te naći u uredu. Što radiš,“ upitao me.
-“Nastojim smanjiti hrpu neriešenih papira. A gdje si ti,“ odgovorio sam mu.
-“Tu sam dolje.“
-“Nisi otišao u Trstenik?“
-“Nisam mogao. Poći ću sutra. Ostao sam zbog te večere. Nego, još je do tad više od ure, pa mi je palo na pamet kako bismo mogli prošetati do Pila i zajedno sjesti  do večere. Što misliš o tomu? Možeš li se za danas ostaviti posla?“
-“Mislio sam ne ići na večeru, znajući kako ćeš tamo biti ti. To je dostatno. Ne moramo poći obojica. A ja bih mogao biti malo doma s djecom,“ odgovorio sam mu.
-“Nemoj se izvlačiti. Zašto onda već nisi pošao k djeci? I ja bih radije preskočio tu večeru. Ali nekad se to mora obaviti. Nego molim te, ostavi se posla za danas. Prošećimo do Pila i podjimo zajedno na tu večeru. Sutra možeš nastaviti.
 -“Dobro, spustit ću se do tebe za pet minuta,“ odgovorio sam mu.
Kad sam ušao u njegov ured pokazao mi je sastavak u Slobodnoj Dalmaciji, koji je bio popraćen s fotografijom na kojoj on drži govor a ja stojim pored njega.
-“Liepo je vidjeti nas kako stojimo jedan pored drugoga. To trebamo pokazivati ljudima. Što  misliš kakov mi je bio govor?
-“Izvrstan. I slažem se liepo je vidjeti slogu,“ odgovorio sam mu.
Dan državnosti  smo doista proslavili demonstrirajući slogu i obćinskoga čelničtva i čelničtva dubrovačkih stranka. U zraku se osjećala blizkost, koja se medju svima nama nekako pojačala od kad je proveden referendum.
Glede referenduma, naše procjene i osjećaji pokazali su se čak skromnima. 94% ljudi se praktički, s obzirom na poprilično zamršenu formulaciju referendumskoga pitanja, izjasnilo za samostalnost Hrvatske.

Predprošle nedjelje sam zbog referenduma proveo u Obćini u svojemu uredu cielu večer sve do ranih jutarnjih ura osobno unoseći u svoje računalo rezultate koji su pristizali s terena.
Nisam to učinio samo iz radoznalosti. Procienio sam kako predsjednik obćinskoga povjerenstva za provedbu referenduma sudac Ivo Besjedica i ostali iz povjerenstva, nisu sposobni sami dostatno brzo obraditi rezultate, a bilo bi neprimjereno, kad bi rezultati referenduma iz dubrovačke obćine u Zagreb stigli medju posljednjima.
Premda sam na taj način oslobodio Besjedicu napornoga računanja i obavio posao koji je inače on morao obaviti, imao sam dojam, dok je sjedao s druge strane mojega stola,  kako nije s velikim oduševljenjem prihvatio moju požrtvovnost. Nije se rodio tko bi čovjeku ugodio, kaže se.

Pero i ja smo tako jučer predvečer zajedno izišli iz Obćine i lagano prošetali preko Straduna do Pila. Uz put smo se, očekivano, puno puta zaustavili odgovarajući na pozdrave i poneke upite poznanika.
Sjeli smo zatim za jedan stol u uglu male tarace u prizemlju “Nautike”. Pero je naručio svoj uobičajeni čaj, a ja martini. Moj izbor je kod Pera prouzročio čudjenje, koje mi je bilo očekivano. Odmah zatim čudjenje je zamienjeno dobronamiernim smiehom, kad sam mu objasnio, kako valjda i ja imam pravo na trenutak opuštanja, nakon tjedna s dvanaest satnim radnim danima.
“Danas je dan borbe protiv pušenja, a ne borbe protiv alkohola”, dopunio sam mu svoje objašnjenje. Počeo se smijati još jače sjetivši se kako smo u podne našu slogu demonstrirali i na nepušačkom skupu u hotelu Belvedere, nakon što smo jutro započeli sastankom s poslovnim ljudima iz Kanade, koji su nas eto pozvali na večeru.
Bez Pera sam jučer bio samo tamo gdje je bilo neugodno. U hotelu „Libertas“ sam pokušavao smiriti strasti  izmedju dvije zaraćene struje djelatnika hotela.
Pero je baš zaustio još jednom mi izpričati priču o svojemu odustajanju od cigareta i alkohola, te operaciji srdca koja je tomu bila uzrok, kao što su srčanim problemima uzrok bile baš cigarete i vino, kad se pojavio Miljenko Bratoš.
Po izrazu njegovog lica vidjelo se kako je jako  uzrujan. Sjeo je za naš stol i rekao nam prigušenim glasom kako ljudi za susjednim stolovima ne bi moglo čuti njegove rieči:
- "Željko Pavlović predao je JNA iz našeg skladišta teritorialne obrane na Dužima 105 puškomitraljeza".
I Pero i ja smo na trenutak ostali bez rieči, a zatim je Pero je reagirao na svoj slikovito euforičan način:
- "Ako je to učinio, zadavit ću ga s vlastitim rukama!"
- "Pozovi ga odmah ujutro k sebi, pa ćemo provjeriti i odlučiti što dalje učiniti, " rekao sam mu na to. Složio se. Nastavak našeg razgovora prekinula je pojava naših domaćina
Za cielo vrieme večere iz glave mi nisu izlazile strojnice. Pitao sam se je li Miljenkova informacija doista točna. Ciela situacija mi se činila grotesknom. Na jednoj strani strojnice i obrana, a na drugoj strani vizije ulaganja kapitala. Kakov kontrast. 
Na izlazu iz Nautike napomenuo sam Peru, kako treba nazvati Pavlovića, kako bismo vidjeli što nam je činiti.
“Već sam ga nazvao. Preko večere sam na trenutak pošao do brzoglasa.  Naći ćemo se u 8 ura sutra u jutro u mojemu uredu. Hoćeš li doći?”
Odgovorio sam mu potvrdno i rekao kako ću sa sobom dovezsti i Miljenka Bratoša.
-  "Da. Istina je. Radi se o "šarcima". Uredno smo ih predali. Odnieli su ih preko Debeloga briega. Osobno sam ih do tamo izpratio,"- odgovorio je Pavlović na Poljanićevo pitanje.
 -  "U sve je upućen general Špegelj"- nastavio je nakon kratke stanke, koja je bila izpunjena našim medjusobnim pogledavanjima.
Spominjanje Špegelja Peru je  zamrznulo na usnama već pripremljene rieči. Barem sam dobio takov dojam. Zatim je počeo mrmljati nešto u smislu "kako ste to mogli učiniti". U njegovom stavu nije bilo ni traga one srčbe odnosno gnjeva od prije dvanaest sati. U neprilici je pogledavao prema meni očekujući moje uključenje u razgovor.
Ni ja ni Miljenko nismo reagirali. Pustili smo ga neka kaže što je naumio. A on nije rekao gotovo pa ništa. Njegove mrmljajuće kritike prekinuo je Pavlović s vadjenjem i pokazivanjem jednoga lista papira.
Pero  je stavio naočale, uzeo papir i polako počeo čitati.  Čitajući izvijao je obrve na sebi svojstven način. Gotovo uviek to čini dok čita nešto zanimljivo. To izvijanje svojevrstna je pantomima s kojom izražava svoje osjećanje. Obrve i cieli izraz njegovog lica ovaj put je nedvojbeno pokazivali olakšanje.
- "Ovo je imenovanje gospodina Pavlovića za zapoviednika obrane ciele južne Dalmacije!" interpretirao je Pero Miljenku i meni ono što je napisano.
I Miljenko i ja bili smo šokirani. Nekoliko trenutaka nisam znao niti što bih rekao niti što mi je činiti. Gledao sam prema Peru i pitao se je li to bila samo predstava za mene i Miljenka.
Je li on o svemu znao, a činio se nevještim. Kad nas je Miljenko bio izviestio Pero je izgledao izkreno iznenadjen i srdit. Što se s njim dogodilo u medjuvriemenu. Jesu li on i Pavlović predhodno o ovomu razgovarali? Je li mu Pavlović već sinoć sve rekao, prolazilo mi je kroz glavu.
-“Koja je svrha predaje toga oružja JNA? Kako je do toga došlo. Što je tomu bio razlog,“ upitao sam Pavlovića.
-“JNA je to tražila i mi smo postupili po zakonu. Nemamo mi tu ništa pitati za razloge,“ dobio sam odgovor.
-“Jeste li barem dio oružja prebacili u Dubrovnik? Jeste li to što ste predali barem onesposobili, kao što sam vam bio predlagao? Zna li se o tomu u našem ministarstvu obrane?“ nastavio sam s pitanjima.
-“Sve je napravljeno po zakonu. To su stvari koje se tiču mene i generala Špegelja i vama nemam što odgovarati na pitanja,“ odgovorio mi je Pavlović.
Okrenuo sam se na to prema Peru, a on je sjedao šutke. Nije me niti pokušao podržati. Vratio se onoj svojoj čudnoj opciji, u kojoj puno povjerenje daje Pavloviću, što god ovaj radio.
Šutio je i Miljenko. Razlog njegove šutnje mogao sam pročitati na njegovu licu, koje je izražavalo neku vrstu gadjenja. I moje je lice u tomu trenutku poprimilo takov izraz. Ustao sam,  kratko promrmljao nešto poput pozdrava i izišao iz Perova ureda. Miljenko mi se pridružio istoga trenutka.
Pero nas nije niti pokušao zaustaviti. Na Pavlovićevu licu očitavao se triumf.
Miljenko i ja smo se popeli u moj ured kako bismo mogli na miru porazgovarati. Razgovarali smo jako dugo, tražeći izlaz iz situacije. Nismo ga uzpjeli pronaći.
Složili smo se još jedan put kako se glede obrane ovdje igraju neke izuzetno čudne igre. Pero je bez sumnje dio toga. Je li on u cielomu tomu lancu značajna karika, težko je procieniti.
Miljenko je bio uzrujan do skrajnosti.
-“Ovo više nema nikakovog smisla. Mi se trudimo organizirati obranu, a ovi oko Pera, taj Pavlović, Bazdan, Konsuo,  rade suprotno. Ja to više ne mogu trpjeti. Napisat ću ti  jedan službeni dopis, a ti onda nešto poduzmi,” rekao mi je.
- “Samo napiši. Nemam ništa protiv. Ali reci mi što mogu poduzeti! Vrlo vjerojatno je Špegelj upoznat s vraćanjem tih šaraca JNA, a ipak je imenovao Pavlovića. Svi se oni dobro znaju iz Jugo vriemena i drže se zajedno. Pero je upao medju njih. Mi smo jednostavno ostali usamljeni. Ipak napiši što si naumio. Neka barem ostane dokumentirano. Zasigurno pokušat ću stupiti u kontakt izravno sa Špegeljom, “ umirivao sam  i Miljenka i sebe.
Još više od činjenice predaje dragocjenoga oružja onima od kojih nam prieti opasnost, boli  ponovno nestajanje sloge i povjerenja.  Naša sloga je prostrieljena s tim nesretnim strojnicama.

Nastavak