Prvi prijavak hrvatske postrojbe

Nedjelja 16. lipnja 1991.


Pred ulazom  u dvorac "Rašica" našao sam jutros Matka Meda, Ivana Mustača, Iva Jelića, Luku Kordu i Miljenka Bratoša.  Stignuli su neposriedno prije mene.
- „Kad udjemo unutra Mato Ledinić će ti doći u susret.  Pričekaj ga, primi prijavak, a onda kreni s njim pored vojnika,“ odmah mi je Miljenko počeo davati naputke. On je organizirao cieli dogodjaj, pa se i ponašao s tim u skladu.
- „Jesi li pozvao Pera,“ upitao sam ga.
- „Zvao sam ga, ali je on na Pelješcu. U stvari ovako je i bolje. Nije ovo za njega,“ odgovorio mi je.
Razvidno nastojeći prekinuti razgovor na tu temu, dao nam je svima znak neka krenemo prema ulazu u dvorac. Iznad ulaza lepršao je hrvatski barjak.
Velika rešetkasta željezna vrata otvorio nam je vojnik u prikrivnoj odori i s hrvatskim grbom na kapi. Malo dalje u dva reda bili su postrojeni hrvatski vojnici. Njihov zapoviednik Mato Ledinić se, čim smo prošli vrata, odvojio od svojih vojnika i uputio se prema nama svetčanim korakom. Zastao je izpred mene, pozdravio me i predao prijavak postrojbe. U Ledinićevoj pratnji sam zatim laganim korakom prolazio pored postrojenih mladića, na čijim je licima bio vidljiv ponos. I oni su zasigurno isti osjećaj mogli pročitati s mojega lica.
Premda nisam imao nikakovih izkustava s prigodama ovakove vrste, vjerujem kako ni Mato Ledinić i postrojeni vojnici to nisu primietili. Jednostavno sam se uklopio u svetčanost trenutka. Nisu mi bili potrebiti nikakovi protokolarni naputci. Uostalom ovo je i bio jedan od onih dogodjaja u kojemu postojeći obćinski protokol nije imao mjesta. Bila je to svetčanost koja je zahtievala ozračje medjusobnoga povjerenja svih sudionika.
Iz sličnoga razloga nije bio pozvan ni jedan novinar. Neke stvari treba napraviti neprimjetno i nečujno u ovomu krajnje osjetljivomu dobu.
Nakon prolazka pored dvoreda, spontano sam se popeo na uzvišenje triema dvorca i počeo govoriti. Rieči su navirale same od sebe. Bilo je to jednostavno glasno izražavanje osjećaja i razmišljanja. Iznio sam postrojenim vojnicima svoju veliku sreću zbog činjenice što je obranu Hrvatske konačno u stvari preuzela Hrvatska vojska, a "Zbor Narodne Garde" je samo liepi prielazni naziv. Rekao sam, kako će njihova imena sigurno biti zabilježena u poviesti častnim slovima, jer su prvi koji su se stavili na razpolaganje služiti u prvim redovitim obranbenim postrojbama. Rekao sam im kako vjerujem u njihovu snagu, spretnost i odlučnost i kako su, upravo zbog njih, koji su se stavili na razpolaganje domovini,  oni koji posežu za našim ozemljem svakoga dana sve više obezhrabreni. Govorio sam im  o velikom zadatku, koji ih čeka, te kako će brojčano i tehnički ojačani trebati osigurati dugačke granice koje ova obćine kao krajnje južni dio Hrvatske ima. Rekao sam im kako vjerujem u njihovo zapoviedničtvo i da osobno stojim na razpolaganju pomoći u riešitbi svakoga problema.  Rekao sam im kako vjerujem u prikladnost njihovoga smještaja, i praktičnost glede udobnosti i pogodnosti za svakodnevnu vježbu.
-“Na Vama je velika odgovornost. Morate se predano i naporno pripremati za obranu domovine. Obrana ovog diela Hrvatske bit će izuzetno složena zadaća. Naš zemljopisni položaj je doista krajnje nepovoljan. Medjutim, na vama nije samo odgovornost stjecanja vojničkih vještina. Na vama je još jedna velika odgovornost. Svojim uzoritim ponašanjem morate biti svietli primjer drugim mladim ljudima, koji vam se trebaju pridružiti.  Gledajući vas danas ovdje postrojene, ponosne i čvrste, uvjeren sam kako ćete imati i znanja i hrabrosti obraniti hrvatski jug,  ako do napada dodje. Daj Bože pa do napada ne dodje. Nadam se kako će i sama spoznaja kako ste vi ovdje spremni stati na branik domovine, obezhrabriti one koji bi nas mogli pokušati napasti, jer su nesretni zbog hrvatskoga preporoda. Dragi hrvatski vojnici, pripadnici Zbora narodne garde.  Vi ste ključan temelj izgradnje hrvatske nezavisnosti. Neka Vam dragi Bog pomogne u obavljanju vašeg častnoga zadatka,” završio sam svoj govor, i praćen pljeskom vojnika polako sišao s triema.
Imao sam čast obaviti prvu smotru prve legalne postrojbe Hrvatske vojske u Dubrovniku! Učinio sam to doduše u daleko skromnijim okolnostima i bez nazočnosti medija u Dubrovniku ono što je predsjednik Tudjman učinio u Zagrebu prije dvadeset dana! Barem vremenski ne zaostajemo puno kao što silno zaostajemo u broju vojnika i naoružanju.
Izgleda,  prevladavajuće je mišljenje kako veći gradovi, koji imaju brojno pučanstvo zaslužuju imati puno oružja i puno vojnika za svoju obranu, a manjim gradovima poput Dubrovnika treba za obranu daleko manje oružja i vojnika. Nije bitno što je mišljenje pogriešno. Bitno je što je prevladavajuće. I težko će se promieniti.
Takova razmišljanja nisu me mučila danas u Rašici. Bio sam presretan zbog golemoga uzpjeha. Prva postrojba hrvatskih vojnika na dubrovačkom području  organizirana je u vlastitoj vojarni. Prije dva mjeseca to je bila samo zamisao.
Polovicom travnja saznao sam kako je predsjednik Tudjman uz pomoć svojega Vrhovnoga državnoga vieća donio odluku o formiranju Zbora Narodne Garde, kao vojne postrojbe unutar ministarstva unutarnjih poslova.
Razgovarao sam o tomu s Miljenkom. Složili smo se kako se ukazuje prigoda za legalizaciju i osnaženje naših malih obranbenih snaga i kako je došlo vrieme završiti epizodu s „paravojnim postrojbama“. Pokušali smo procieniti zbog čega se vojne postrojbe ne namieravaju stvarati unutar postojećeg ministarstva obrane. Razmišljali smo je li to učinjeno zbog nekih zakonskih ograničenja, ili pak zbog opreza i izbjegavanja stvaranja prevelike buke. Brzo smo se složili kako razlozi takovog organizacijskoga riešenja nisu značajni koliko je značajna sama činjenica što je konačno napravljen korak u stvaranju prave hrvatske vojske. Odlučili smo odmah izpitati što se u tomu smislu može učiniti.
Već sliedećega dana Miljenko mi je donio na komadu papira jedan broj.
-„Saznao sam kako se na ovomu broju nalazi zapoviednik Garde. Mislio sam ga sam nazvati, ali sam onda promislio kako bi bilo bolje kad bi ga nazvao ti. Tvoje će rieči više značiti, a ne smijemo ništa prepustiti slučaju,“ rekao mi je pun entuzijazma.
Rekao sam tajnici neka nazove broj. Dobio sam vezu za pola minute.
-„Kerčmar“, začuo sam glas s druge strane žice.
Predstavio sam se i upitao razgovaram li s osobom odgovornom za pitanja Zbora narodne garde.
-„Na pravom ste mjestu, gospodine,“ čuo se odgovor.
-„Ovdje kraj mene je tajnik za obranu obćine Dubrovnik. Čuli smo o osnivanju Zbora narodne garde i zaveselili se tomu. Zovem vas ako biste mi mogli reći kad će se to provesti u djelo. Točnije kad bismo ovdje u Dubrovniku mogli očekivati gardiste. Sigurno ste sviestni zemljopisnoga položaja Dubrovnika i ako je Garda negdje nuždna onda je to ovdje.“
- „ Razumijem vas u podpunosti gospodine. Drago mi je što ste nazvali. I znajte niste jedini. Ohrabrit ću vas. Vi tamo dolje trebate sami pronaći dobar smještaj. Takodjer trebate naći što više ljudi. Kad sve to učinite, javite se i mi ćemo vam odmah  poslati još  ljudi i materiala.“
-„Treba li to biti obavljeno  preko redarstva? Koliko shvaćam Garda se nalazi u sklopu ministarstva unutarnjih poslova,“ upitao sam ga. U sebi sam se nadao kako će odgovor biti niečan.
Baš dan ranije Miljenko i ja, zajedno s Perom Poljanićem, Matkom Medom, Lukom Kordom, te Borisom Filičićem i Petrom Čumbelićem, koje je Korda doveo kao svoje pojačanje iz obćinskoga odbora HDZ-a, razgovarali smo s skupinom nezadovoljnih redarstvenika.
Redarstvenici su pričali o slabljenju discipline i o oštrim podjelama medju redarstvenicima, na one koji su lojalni Hrvatskoj i one koji to nisu. To bi se moglo puno lakše trpjeti i riešiti, kad  protivnici Hrvatske ne bi zauzimali ključne položaje, pa se osjećaju izuzetno jakima i čak vriedjaju i ismijavaju hrvatske simbole.
Nije to bilo za nas ništa osobito novo, ali je bilo uznemirujuće što se situacija medju redarstvenicima s vriemenom pogoršava umjesto smiruje.
U jednom trenutku ostavio sam skup, otišao u ured, složio sam pismo predsjedniku vlade Manoliću, u kojemu se uz opis situacije urgentno traži smjena čelničtva dubrovačke redarstvene uprave i službe državne sigurnosti. Tiskao sam pismo, vratio se na sastanak i tamo ga pročitao.
Pismoje djelovalo umirujuće. Nitko od nazočnih nije imao nikakovih primjedba. Podpisali smo ga Poljanić, Korda ja, pa je pismo poslano. Preslika je poslana predsjedniku Tudjmanu.
Pismo namierno nije poslano ministru unutarnjih poslova Josipu Boljkovcu, jer je procienjeno kako upravo on štiti postojeće stanje.
- „Ne. Treba naći odvojenu lokaciju. Mislim kako sam bio jasan. Dalje vam ne mogu više ništa govoriti,“ dobio sam odgovor od Kerčmara.
Unatoč razvidnom nastojanju skraćivanja i prekida razgovora, sugovornikov glas mi je djelovao ugodno i dobronamierno.
Pozdravili smo se i završili razgovor.
-„Čovjek misli kako nas se prisluškuje, pa smo morali prekinuti,“ rekao sam Miljenku i zatim mu prepričao Kerčmarove rieči.
-„Izvrstno! Odmah moramo krenuti. Vjerujem kako će se medju ljudima po terenu, puno njih odlučiti za ulazak u Gardu. Ako su bili spremni za obranu bez ikakove plaće, sigurno će prihvatiti posao s plaćom, zdravstvenim i mirovinskim osiguranjem, beneficiranim stažem..,“ počeo je oduševljeno govoriti Miljenko.
-„Čekaj, o tomu nisam ništa malo prije razgovarao,“ prekinuo sam ga.
-„Nego što misliš? Pa evo zato je Garda i smještena u ministarstvo unutarnjih poslova, zajedno s policijom. Ne mora se izmišljati novo uztrojstvo i usustavljenje. U policiji je već sve definirano. Ne će valjda dio zaposlenih u ministarstvu primati plaće i imati beneficije a drugi dio će raditi bezplatno.“
Složio sam se s Miljenkom i odmah zatim pozvao Hrvoja Macana. Čim je došao izpričao sam mu o čemu se radi.
-„Miljenko će tražiti ljude, a ti bi mi trebao pomoći oko nalazka prostora, završio sam.
Hrvoje me je slušao s velikom ozbiljnošću na licu.
-„Padaju mi na pamet dvije mogućnosti. Jedna je utvrda na Srdju, a druga bivša tvornica tjestenine na izvoru Rieke dubrovačke,“ rekao je.
-„Mislim kako su to dobre ideje. Treba ih se izpitati, javio se Miljenko.
Razgovarali smo još neko vrieme pretresajući mogućnosti smještaja i vjerojatnost nalazka dostatnoga broja ljudi koji bi željeli biti profesionalni hrvatski vojnici.
Miljenko me je nakon toga gotovo svakodnevno informirao o svojemu napredku. Uz mladiće pronašao je i obiteljske ljude, koji su bili spremni  svoje civilno zanimanje zamieniti s vojnim. Poput Andrije Oberana ili Mata Ledinića.
A onda su nastupile potežkoće. Miljenko je zamislio zapoviedničtvo predati šefu teritorialne obrane Željku Pavloviću, ali je ovaj to gladko odbio. Dapače, na Miljenkovu ponudu reagirao je uzevši cieli godišnji odmor, i odmah zatim nestavši iz Dubrovnika!
U Dubrovniku se tako uztrojivala prva postrojba hrvatske vojske, za vrieme dok je čovjek kojemu bi ta problematika trebala biti najbližom - na godišnjemu odmoru. I to nakon što taj čovjek zajedno s ostalim djelatnicima u stožeru teritorialne obrane mjesecima nije radio baš ništa!
Za to vrieme sam se uz asistenciju Hrvoja Macana dao u potragu za prikladnom vojarnom. I to u maximalnoj tajnosti. Približivala se turistička sezona, pa je postrojbe trebalo smjestiti tamo gdje bi bile najmanje uočljive. Turizam i vojska nigdje ne idu zajedno, a pogotovo vojska koja se upravo stvara zbog obrane od moguće agresije.
U družtvu s Hrvojem otišao sam na izvor Rieke dubrovačke. Pregledali smo tamo nekadašnju tvornicu tjestenine, sad pretvorenu u skladište. Zgrada je bila u ruševnomu stanju. Nama je trebao osposobljen prostor i to žurno. Nismo imali vriemena za dugotrajne adaptacije, čak i u slučaju postojanja za to predvidjenoga novca u obćinskomu proračunu.  A za to predvidjenoga novca nije bilo.
Razgovarao sam zatim s upraviteljicom "Atlasa" Pavom Rusković i upitao je kakova je mogućnost adaptacije utvrde "Imperial" na Srdju. Pave je odbacila svaku takovu mogućnost. Kazala mi je kako bi adaptacija bila iznimno skupa, te izim toga „Atlas s tom utvrdom ima neke druge namiere”.
Nisam želio s njom dalje o tomu razgovarati niti joj bilo što dalje dokazivati. Čim je s druge strane nevoljkost, to može oduljiti stvar, a vriemena jednostavno nije bilo na razpolaganju.
Nastavio sam razmišljati i tražiti, cielo vrieme obuzet s osjećajem utrke s vriemenom i nemogućnosti održavanja tajnosti. Tko zna kakovim je sve kanalima informacija o mojemu iztraživanju mogućnosti za smještaj hrvatske vojske dopirala do JNA. Da je pak informacija tamo stignula, dao bih ruku u vatru. Kao što sam siguran kako će i viest o ovomu prvom postrojavanju hrvatske vojske doći do ušiju naših protivnika.
Sliedeća mi je ideja bio hotel Neptun. Od lapadskih hotela je najizoliraniji. Računao sam kako turista ionako ne će ove sezone biti osobito puno, pa izuzimanje jednoga hotela iz turističke ponude nije problem.
Razgovarao sam s upraviteljem hotela. Za razliku od upraviteljice Atlasa pokazao je razumievanje i spremnost za suradnju. Bez oklievanja je prihvatio moj priedlog. Pripremit će hotel i čekati od mene daljnje naputke.
Zatim mi je pao na pamet  dvorac "Rašica" u Lapadu. Znao sam kako tamo postoje smještajni kapaciteti, jer bih, za odlazaka na plažu u Lapadu vidjao kako tamo ulaze i izlaze turisti. Nisam uobće znao u kakovom je stanju, tko ga rabi.  Rekao sam  tajnici neka nadje brzoglasni broj "Rašice" i pokuša nazvati. Iznenadio sam se kad sam nakon nekoliko trenutaka čuo tajničin glas kako me obavještava:
"Imate Rašicu!"
S druge strane žice začuo sam muški glas. Predstavio se kao Branko Smiljanec i rekao kako on „Rašicu“ ima u najmu.
-„Zovem vas jer Obćina traži dulji pogodni smještaj za veću skupinu osoba. „Rašica“ bi za tu svrhu mogla biti pogodna. U stvari mi bismo možda iznajmili cieli objekt za neko vrieme. Kako ne znam ništa više, želio sam ovako dobiti informaciju. Jeste li zainteresirani,“ upitao sam ga.
-„Jesam, kako ne. Želio bih vam pomoći koliko mogu. Stojim vam na razpolaganju,“ odgovorio mi je Smiljanec.
-„Došao bih do vas, ali bi mi, jer sam preopterećen poslom, zbog uštede na vriemenu, bilo lakše kad biste vi došli k meni. Ako možete i kad možete,“ rekao sam mu.
-„Dolazim odmah, ako vam to odgovara,“ čuo sam odgovor.
Omanji živahan čovjek pojavio se već nakon pola sata na vratima mojega ureda.
Izpričao mi je kako je dvorac on iznajmio od beogradskoga "Genexa", a kako je beogradski Savez omladine vlastnik nekretnina, a obćina Dubrovnik zemljišta.
Beogradjani u Dubrovniku iznajmljuju nekretnine, u čiji su posjed došli tko zna kakovim darivanjem od strane dodvoričke dubrovačke komunističke vlasti. "Genex" je sliedeći unajmitelj, ali se on ove sezone povukao i izdao "Rašicu" Smiljanecu u podnajam. Znači li to "Genex"-ovo povlačenje s ovog područja ili slutnju nevolja? Ili oboje?
Nisam imao vriemena ulaziti u pozadinu vlastničkih i unajmiteljskih odnosa. Jedino me zanimalo bi li Smiljanec želio iznajmiti objekt za smještaj vojske.
Smiljanec je bio oduševljen. Možda doista iz patriotskih razloga, što je stalno  izticao, ali možda i zbog toga što je vidio mogućnost spašavanja investicije, jer je bilo sve razvidnije kako će turisti ovoga ljeta zaobilaziti Dubrovnik.
–„Ja sam iz Virovitice i prijatelj sam s predsjednikom Izvršnoga vieća Virovitice Habijancem. Znate li ga? Jeste li čuli za njega? On je zajedno s predsjednikom tamošnjeg HDZ-a Dečakom, bio nedavno uhićen i sudjen u vojnom sudu u Zagrebu, zbog organiziranja nabavke oružja.“
Rekao sam mu kako mi je ciela stvar poznata iz medija. Nisam mu spomenuo povezivanje mojega imena s Habijancem. Mariana mi je rekla kako je nakon onoga prvog puta u još nekoliko navrata morala trpjeti brzoglasne pozive, i to različitih osoba, koji su pitali jesu li dobili „stan Habijanec“. Jedan od glasova je bio do kraja konkretan rekavši Mariani kako će joj " muž doživjeti sudbinu Habijanca".

Zajedno s Hrvojem Macanom, Antom Stojanom, Miljenkom Bratošem i obćinskom pravobraniteljicom Majom Vetmom otišao sam u "Rašicu".
Smiljanec nam je pokazao niz montažnih kućica izgradjenih u dvorištu uokolo dvorca. Pokazao nam je kuhinju, praonu rublja, restaurant, kafić. Sve je bilo spremno.
Golemi zidovi odvajaju cieli kompleks od znatiželjnih pogleda. Smještaj na rubu šume omogućuje nenapadan izlazak vojnika na vježbe u prirodi.
Brzo smo se definitivno dogovorili. Smiljanec je  sa svojom zaposlenicima želio ostati, ali sam do provjere svih djelatnika tu mogućnost ostavio otvorenom.


Miljenko je iznimno brzo okupio dragovoljce, čiju jezgru su činili oni koji su se već od ranije naoružani vlastitim, u pravilu lovačkim oružjem ili pak s puškama koje im je on podielio, pripremali za obranu i zbog kojih su kružile priče o ”paravojski”. Kod dr. Borisa Sokala organizirani su za njih liečnički pregledi. Kako se čini, nije bilo onih koji su se kod medicinske provjere pokazali nesposobnima. 
Pod vodstvom Mata Ledinića, inače službenika u "Dubrovačkoj banci", dragovoljci koje je Miljenko pronašao od Pelješca do Konavala, ušli su u Rašicu.
Odmah je na vidjelo izišao paradoks. Vojnici su na razpolaganju imali dostatno svega izim oružja. Puške koje im Miljenko podielio iz skladišta Sekretarijata narodne obrane nisu bile dostatne. Neki su doduše donieli vlastite puške ili samokrese, ali neki su ostali podpuno nenaoružani. Nedostajale su i odore.
Miljenko mi je rekao kako je razgovarao sa Štefanom Kerčmarom i podsjetio ga je na obećanje koje je Kerčmar dao meni. Dobio je odgovor kako će obećanje biti izpunjeno. Ali prolazili su dani a nije se u tomu smislu dogodilo ništa.
Situacija je bila doista absurdna. U Zagrebu se od nas očekivao nalazak prikladne vojarne i prikupljanje vojnika, uz obećanje slanja odgovarajućeg naoružanja i odora, te profesionalaca koji će obaviti vježbanje vojnika. Učinili smo sve što je od nas zatraženo, našli smo i osposobili vojarnu prikupili vojnike, ali od naoružanja, odora i profesionalaca - ni traga. Dapače za zapoviednika obrane cieloga ovoga područja imenovan je Željko Pavlović, koji za Zbor Narodne Garde nije pokazivao nikakovo zanimanje, a glavna aktivnost glede naoružanja mu je bila predaja 105 izpravnih strojnica iz skladišta teritorialne obrane dubrovačke obćine u ruke JNA! 
Nakon epizode s Pavlovićevim darovanjem šaraca JNA, Miljenko mi je poslao najavljeno pismo. Na neki način je tako oprao ruke i prebacio odgovornost na moja ledja, premda je dobro znao kako sam i ja jednako kao i on nesretan zbog istih razloga. Nisam mu zbog toga zamjerio. Uostalom i složio sam se s njegovom namierom. U najmanju ruku će, glede čudnoga miešanja u poslove obrane ostati nešto dokumentirano.
Od spoznaje o predaji strojnica, pokušavao sam stupiti u kontakt s ministrom obrane Martinom Špegeljom. Predaja strojnica je bila samo jedna, ali ne i glavna tema onoga što sam mu htio reći. Strojnice su bile nepovratno izgubljene, pa mi je prioritet bio preko ministra ostvariti konačno izpunjenje obećanja o slanju gardista i oružja iz Zagreba u Dubrovnik.
Uporno sam nazivao Ministarstvo obrane tražeći ministra, ali  Špegelj mi uporno nije bio dostupan! Bilo je jasno kako ne želi odgovoriti na moj poziv. Ili je preko njegovih tajnica netko drugi spriečavao naš razgovor.
Špegelj je prvi hrvatski ministar koji mi je nedostupan!
Dani su prolazili. Miljenko mi je rekao kako se po gradu počela širiti  priča kako je u "Rašici" neka "paravojna" postrojba. Stvarala se prava mogućnost za JNA. Konačno je postojao „dokaz“ kako se u Dubrovniku stvara paravojska.
Odlučio sam osobno ponovno nazvati Kerčmara.
Javio se odmah.
-„Razumijem vas, ali i vi morate razumjeti mene. Niste jedini. Odasvud neprestano zovu i traže isto što i vi,“ odgovorio mi je nakon što sam mu rekao zbog čega ga zovem. Glas mu je zvučio ljubazno i prijateljski kao i prvi put.
-„Možda nismo jedini, ali smo jedinstveni. To biste vi morali znati. Samo bacite pogled na naš zemljopisni položaj. Tko je u situaciji kao mi? Nitko. U svemu moraju postojati prioriteti,“ rekao sam nastojeći čak obuzdati oštrinu koja mi je navirala.
-„Razumijem vas podpuno. Ipak najbolje će biti ako mi faxom pošaljete jedan dopis. Na pismene stvari se najbrže reagira,“ odgovorio mi je.
Munjevito sam sastavio pismo koje je zvučilo ultimativno.
Kako nemam nikakove tehničke mogućnosti za slanje šifriranih ili zaštićenih poruka, jedina zaštita kod slanja je bila u tomu što sam poruku napisao i poslao sam, bez posriedovanja tajnica.
Bio sam ugodno iznenadjen s brzinom odgovora.  Kerčmar je reagirao već nakon pola ure. Primio sam dalekoris u kojemu je najavljen dolazak autobusa iz Zagreba. Dalekoris je bio sastavljen u Kerčmarevomu tajnovitomu lakonskomu stilu.
Ciela ta tajnovitost je u stvari absurdna. U Zagrebu je donesena legalna odluka o formiranju Zbora narodne Garde. Održan je čak i mimohod hrvatskih obranbenih snaga na stadionu Zagreba krajem prošloga mjeseca, a s druge strane se traži šutnja i držanje tajne.
Ipak to čudno ponašanje ovdje u Dubrovniku ima i te kako smisla. Moramo nastojati vojsku i oružje koliko toliko skriti od turista, a ako JNA već zna kako mi ovdje imamo svoje obranbene snage, ne mora o tomu znati detalje.
Nestrpljivo sam čekao jutro kako bih vidio što se krije iza onih “60 kompleta odjeće”, i hoće li uostalom išta stignuti. Organizirao sam doček.

Ujutro je doista stignuo autobus pun opremljenih bivših redarstvenika preobučenih u prikrivne gardijske odore. Sa sobom su donieli još nešto odora i oružja za naše dragovoljce. Nije to još uviek ništa veliko ni ozbiljno, ali prema dotadanjoj praksi promjena je bila golema. Zbog toga sam se veselio tomu autobusu, kao postrojbi od nekoliko tisuća vojnika. Nadao sam  se kako će stignuti još autobusa, ali sve je za sad ostalo na tomu jednomu jedinomu.
Treba smisliti još jedan “ultimatum” i dovući još profesionalaca. Miljenko će sigurno pronaći još ljudi s dubrovačkoga područja.
Moj govor vojnicima bio je poticaj za Iva Jelića, Matka Meda, Ivana Mustača i Luku Kordu. Jedan za drugim su se penjali na isto mjesto i svaki na svoj način govorom davali doprinos izuzetno pozitivnom domoljubnom ozračju.
Gledao sam, slušao i uživao.
Ovaj skup i ovi naši govori bili su doista nešto novo u uzporedbi sa svim onim domoljubnim skupovima od vriemena izbora do danas. Nije bilo onoga uobičajenoga množtva hrvatskih barjaka, izim onoga na službenom mjestu iznad vrata “Rašice”. Množtvo publike razporedjene  po skupinicama i prema slučajnomu odabiru mjesta, zamienio je uredni dvored naoružanih ljudi u odorama.  Snažno množtveno spontano domoljublje počelo je dobivati svoj sliedeći organizirani i još snažniji oblik.
I Ivo i Matko i Ivan i Luka su krasno govorili. Postrojeni vojnici mogli su doista biti ponosni zbog značenja svoje uloge. Nesumnjivo su i bez govora bili toga sviestni, ali ovi naši govori su im sigurno povećali samopouzdanje i zadovoljstvo.
Mato Ledinić je sijao od sreće. Nakon završetka govora dao je vojnicima odmor. Proveli smo zatim neko vrieme u razgovoru s tim ljudima koji su se odlučili za svoj novi životni poziv izabrati stavljanje svojega vlastitoga života u potencialno golemu opasnost. U ovomu dobu izpunjenomu s domoljubnim nabojem, to uobće ne djeluje neobičnim.
Iz Rašice smo izišli presretni. Postavljen je još jedan kamen temeljac uzpostave države. Kako je samo vriedno to što smo zaokružili taj prvi ključni korak. U Rašici se sad nalazi organizirana prva postrojba hrvatskih vojnika u kojoj su rame uz rame  profesionalci iz Zagreba i naši domaći entuzijasti.  Naša obrana se više ne sastoji samo od redarstvenika i dragovoljaca, kojima je obrana ipak prekovremeni bezplatni rad. Dapače svaki dragovoljac je dobrodošao zaposliti se kao hrvatski vojnik i za to primati plaću.
Taj proces treba nastaviti. Premda je težko očekivati podpuno izuzimanje redarstvenika iz obranbenih priprema. Redarstvenici su, od snaga kojima razpolažemo, najvičniji oružju. Uostalom i gardisti koji su stignuli iz Zagreba su dojučerašnji redarstvenici.

Nastavak