Sa Sovjetima i Jugoslavenima

Petak, 15. ožujka 1991.


Završilo se moje dvodnevno “prijateljevanje” s Jugoslavenima i Sovjetima. Tu za mene neobičnu ulogu “omogućio” mi je Pero Poljanić, koji opet nije u Dubrovniku kad treba odraditi neku protokolarnu obvezu. A ova doista nije bila niti uobičajena, niti za mene osobito prihvatljiva.
Nisam ni znao kako Pero nije u Dubrovniku, kad mi je prekjučer, sva uzplahirena dotrčala Zdenka Golušić.
Zadržavši šeficu protokola iz vriemena naših komunističkih predhodnika, Pero je zadržao mogućnost dobivanja informacija o odredjenim najavljenim osobama unapried, prije nego se s njima sastane. Iz zahvalnosti prema Peru, gospodja Golušić posao vodjenja obćinskoga protokola shvaća kao posao vodjenja računa o Perovim obvezama. O mojim protokolarnim obvezama uobće ne vodi računa, premda su brojne. Jedino je vidim, kad Pera nema tu, a protokolarna obveza je izuzetno ozbiljna, ili barem to tako ona procjenjuje, pa sam onda ja jedini prirodan odabir.
Na moju nesreću, takove su situacije dosta česte. Pero je često izočan, prečesto. Zbog toga moram gubiti svoje dragocjeno vrieme na obveze, koje uobće nisam planirao.
Pero sve to uzima normalnim. Nikad mu ne pada na pamet niti mi reći hvala, za brojne situacije u kojima uzkočim umjesto njega. Nikad se pak ne sjeti ponuditi mi bilo kakovu pomoć u mojemu lavovskom dielu posla koji obavljam za Obćinu. Doduše mogao bih mu to i sam spomenuti, pa sam s te strane gledajući sukrivac.
“Gospodina Poljanića nema, a sutra treba dočekati sovjetskoga admirala,” u panici, zadihana razvidno zbog trčanja uz stube” rekla mi je odmah s vrata gospodja Golušić.
“Dobro, nema potrebe za uzrujavanje, a gdje je Pero,” odvratio sam joj i pozvao je sjesti.
“U tomu i jest problem. Mislili smo kako će to on obaviti, ali mi je upravo javio kako se ne će vratiti do kraja tjedna,” odgovorila mi je zabrinuta šefica protokola. U svoj toj zabrinutosti nije se prevarila reći zbog čega se to Pero ne će vratiti, i uostalom gdje je to uobće odputovao.
Izmedju Pera i mene nema više one blizkosti s početaka našega rada u Obćini. Nismo svadjeni, dapače liepo i prijateljski razgovaramo svaki put kad se susretnemo, ili kad nas nuždnost posla do toga dovede. Medjutim činjenica je kako smo se udaljili.
Medju nama već dugo nema povjerenja. Pero se okružio sa “svojim”, a ja sa “svojim” ljudima. Oni koji su blizki Peru zaziru od mene, a oni koji su bliže meni, nisu skloni Peru. Žao mi je zbog toga, ali ne mogu to prevladati. Sigurno je i Pero sviestan ove situacije. Možda bi i on želio naći izlaz.
Vrieme Pak brzo teče. Mene obterećuje gomila posla koju obavljam ovdje, a Pero je stalno na putu. Uz to je tjednicom uglavnom na Pelješcu. Gdje je ovaj tjedan? Možda je opet u Zagrebu s jednim ili više “svojih” ljudi. Mogao sam to Golušićku još jedan put izravno upitati. Ona bi mi morala odgovoriti, ali mi se u trenutku nije činilo bitnim. Uostalom to sam lako mogao saznati, a mogu i još uviek, ako se pokaže potrebitim.
“Gospodine predsjedniče, oprostite, što sam vas prekinula u vašim obvezama. Dotrčala sam do Vas jer biste vi umjesto gospodina Poljanića trebali sutra dočekati Ruse,” nastavila je uzrujano.
“Dobro, polako. Dakle sutra dolaze neki Rusi. Ruski admiral, ako sam vas dobro razumio. Ako je to tako s Perom ranije dogovoreno, primit ću admirala, nema problema. Samo mi morate reći, koji je razlog njegovoga posjeta. Radi li se samo o kurtoaznomu posjetu,” pokušao sam je umiriti.
“Radi se zbiljno samo o čistomu protokolu. U Gruž sutra dolazi brod ruske, sovjetske mornarice, mislim kako je to zapoviedni brod, a na njemu je zapoviednik njihove sriedozemne flote. Tako nekako,” pokušala mi je situaciju bolje opisati Golušićka.
“OK, recite mi kad će sutra doći u posjet Obćini, bit ću spreman. Tko još treba biti s naše strane,” upitao sam je.
“Sa strane Obćine više nitko, samo Vi,” odgovorila mi je oklievajući. S naše strane će biti nekolicina naših oficira i jedan naš admiral.
“Molim? Kako mislite naši oficiri i naš admiral. O komu se tu radi,” upitao sam je iznenadjeno.
“Ne znam koji će naš admiral doći. Možda sam vam odmah trebala reći. Sva ćete objašnjenja dobiti od trojice oficira koji su malo prije stignuli i eno ih dolje u mojemu uredu piju kavu,” odgovorila mi je šefica protokola.
“Čekajte, o kojim častnicima je rieč? Častnicima JNA?” upitao sam je zatečen.
“Naravno”, odgovorila mi je Zdenka Golušić bojažljivo.
“Dakle ja bih sutra zajedno s častnicima JNA, trebao primiti u goste sovjetskoga admirala,” upitao sam je.
“Upravo tako. Nego mislim kako bi najbolje bilo kad biste našli vriemena za oficire koji dolje čekaju. Fini su to ljudi. Došli su iz armijskoga protokola iz Beograda. Oni se samo s time bave. Mislim s protokolom,” odgovorila mi je Zdenka.
U trenutku me obuzela srčba. Ako me je Pero već uvalio u ovo, mogao mi je to sam reći.  Zdenka Golušić je gledala u mene čekajući odgovor.
“Dobro, vratite se k njima, i dovedite ih ovdje k meni za uru vriemena. Popijte s njima kavu,” rekao sam joj. Nisam ih htio primiti prije nego što dobro razmislim, a uz to upravo sam se nalazio u intenzivnomu postupku smanjivanja hrpe neriešene dokumentacije na mojemu stolu.
Golušićka mi se zahvalila na razumievanju i s razvidnim olakšanjem izišla iz ureda.
Situacija mi je bila tragikomična. JNA dočekuje u Dubrovniku sovjetsku vojsku, a sudomaćin im je osoba koja ih je javno prozivala, koja im je javno izražavala svoju nesklonost,  i koja, nadam se kako to ne znaju, u tajnosti organizira oružane skupine za moguću obranu od te iste JNA!
U Obćini već dugo nema vojarni JNA. Jugoslavenske vlasti su u cilju stvaranja dojma sigurnosti i mira kod stranih posjetitelja Dubrovnika, udaljile sve vojne postrojbe od dubrovačke obćine. Turisti ne vole vidjeti vojsku. Ona ih asocira na sukobe, na probleme. Većina turista izbjegava posjećivati mjesta gdje su uočljive vojne odore. Tako čak i častnici JNA koji žive u Dubrovniku u pravilu nose civilnu odjeću.
Na žalost, to pravilo prikazivanja Dubrovnika, odnosno dubrovačke obćine posebice mirnim mjestom stvorenim za odmor i uživanje, JNA je ovih dana počela uočljivo često kršiti. Sve češće se kroz našu obćinu mogu susresti kolone vozila JNA, na moru se mogu vidjeti brodovi JNA, a najteže su posljedice prelietanja vojnih zrakoplova. Njihova buka bude kratkotrajna, ali ima i najpogubniji učinak glede rušenja dojma o Dubrovniku kao o mirnomu mjestu za odmor.
Uzrujava to sve ljude koji ovdje žive od turizma. Miljenka mi je baš dan ranije bio donio na podpis kratki dopis zapoviedniku vojne pošte u Kumboru u Boki Kotorskoj, u kojemu prosvjedujemo zbog neprimjerenoga ponašanja JNA. Sve u svemu, na moj uobičajeni  odmak glede JNA, dodani su upravo ovih dana konkretni razlogi za negativan stav prema njezinim pripadnicima.

Nakon točno uru vriemena Zdenka Golušić je k meni u ured dopratila trojicu častnika JNA. Bilo je uočljivo kako je Zdenkino poznanstvo s njima uzpostavljeno puno ranije. Vjerojatno ovakovi dogodjaji u doba komunističkih obćinskih čelnika nisu bili riedki.
Odjeveni u častničke odore, držeći izpod pazuha lieve ruke svoje kape, ulazeći u ured jedan za drugim pružali su mi ruke na pozdrav i predstavljali mi se. U brzini sam uzpio zapamtiti samo ime i čin  kapetana korvete Janka Jančića.
Primio sam ih uljudno, ali hladno. Nisam se morao siliti na to. Odore JNA me najviše podsjećaju na Jugoslaviju, koja mi je toliko odbojna.
Inače ljudi su bili pristojni, premda su na početku našeg sastanka pokazivali znakove naviknutosti na svoju superiornost u odnosima s lokalnim čelnicima. Oni su, Bože moj, stignuli iz velikoga Beograda u maleni Dubrovnik. Na jednoj strani se radi o golemom, mnogoljudnom vojnom mehanizmu, a na drugoj o civilima na čelu jedne male obćine.
Počeli su me upoznavati s današnjom politikom Jugoslavije prema Sovjetskom Savezu.
Prekinuo sam ih i rekao kako čitam novine i kako se tu nema što posebice pričati. Niti je sada Sovjetski Savez problem nama, niti smo mi njemu. Što se mene tiče sigurno ću samo doprinieti neka tako i ostane.
Bila je vidljiva njihova zatečenost s mojim riečima, premda su vjerojatno bili dobro informirani o meni i o mojim stavovima.
Zatim je usliedio s moje strane još jedan hladan tuš.
“Mi bismo se dakle sutra zajedno trebali ovdje osmjehivati našim gostima iz Rusije, a vi se baš ne trudite stvoriti podlogu za takovo što, rekao sam im.
“Oprostite, ali ne znamo o čemu se radi. Ne razumiemo, odgovorili su mi gotovo u glas.
“Dobro, možda vi tamo u Beogradu toga niste sviestni, ali na ovomu području se JNA ne ponaša onako kako bi to trebala. Naš je turizam ugrožen s vašim vojnim kolonama. Baš jučer sam  poslao dopis zapoviedniku JNA u Boku Kotorsku, ali nemam nikakovoga odgovora. Eto o tomu se radi.”
Promatrao sam izraze njihovih lica. Zatečenost je brzo prevladana.
“Možemo izpitati o čemu se radi, ali mi se ne bavimo s tim stvarima. Naše je područje protokol i to je sve”, odgovorio mi je jedan od njih.
“Dobro. Svejedno Vas molim. Prenesite moju poruku vašima koji se ne ponašaju baš protokolarno. Sve to nema nikakovoga smisla. Ako turisti ne dodju, ne će biti prihoda, ne će biti novaca, ni za nas ni za vas.”
“Dobro učinit ćemo što budemo mogli..”, počeo je jedan od njih.
“U redu vjerujem vam. Dosta smo govorili o tomu. Pametni ste ljudi. Nema smisla ponavljati. Računam na vas”, upao sam u rieč častniku JNA, smiešeći se.
Dovoljno sam zatezao konop, sad je dosta, mislio sam u sebi.
“Recite mi sad što ste me to došli naučiti u svezi sutrašnjega protokola, “ nastavio sam i nasmijao se na kraju svoje rečenice, poput čovjeka koji je rekao nešto osobito smiešno.
Moj smieh je odledio situaciju. I častnici JNA su se počeli smijati. Odmah su me upozorili da ću sa Sovjetima imati posla ne jedan nego sliedeća dva dana.  Prvi dan je objed u Kuparima, a drugi dan je uzvratni objed na sovjetskomu brodu.
Pokušavajući opet poprimati onaj svoj nadmoćni i pokroviteljski stav, počeli su mi zatim opisivati kako bih se trebao ponašati kod objeda i zdravica.
Ponovno sam ih, nasmijavši se dobronamierno, prekinuo i rekao kako sam se davno naučio kako se treba ponašati za stolom.
“Što se tiče zdravica, nemate se razloga brinuti. Smislit ću već nešto liepo i prihvatljivo”, zaključio sam dajući im na znanje odvišnost svakoga pokušaja daljnje razprave o toj temi.
Razgovarali smo još neko vrieme o vriemenu, koje više sliči ljetu nego proljeću. Nisu mi uobće bili antipatični, onako kako sam očekivao. To su jednostavno ljudi koji su došli obaviti jednu od svojih zadaća, za koje primaju plaću. Dopustio sam im neka odu u uvjerenju kako su zadaću obavili, premda sam im pokazao kako su stignuli u drugčiju obćinu od one u koju su ranije običavali dolaziti.
Nisam dopustio pretvaranje sastanka u čavrljanje prisnih prijatelja, kako su izgleda bili naviknuli. Uljudno, sa smieškom, ali održavajući razmak, odpratio sam ih do vrata ureda. Vjerojatno ih je osupnulo to što je sastanak trajao manje od dvadeset minuta. Unatoč osmiehima i liepomu vriemenu, na izlazu iz mojega ureda izgledali su malo pokisnulo.  Njihovu nelagodu nastojala je ublažiti njihova prijateljica Zdenka, koju je kratkotrajnost našeg sastanka vjerojatno orazpoložila. Ona ne voli biti puno sa mnom u družtvu.

Kad sam se jučer, sukladno dogovoru, dovezao do jednokatnice  pedesetak metara udaljene od sriedišta prekrasne glavne plaže u Kuparima, skupina ljudi u maslinastim i modrim vojnim odorama opušteno je razgovarala razvidno uživajući u proljetnomu suncu.
Dočekali su me iznimno srdačno. Častnici iz protokola su mi predstavili admirala Popovića, koji je zbog Rusa doputovao iz Splita kako bi bio vojni domaćin. Zatim su mi prišli zapoviednik objekata u Kuparima pukovnik Mimica i šef KOS-a u Dubrovniku (!) pukovnik Tomović.
Svi su bili razpoloženi i nasmijani. Pitao sam se u sebi je li to razpoloženje namješteno. I sam sam se počeo osmjehivati. Što sam uostalom drugo mogao. Liepo, prekrasno proljetno vrieme, svi uokolo su bili nasmijani. I tako sam stajao nasmijan okružen Jugoslavenima u odorama. Kad mi je ta pomisao prošla kroz glavu, počeo sam se smijati još jače.
Nakon nekoliko minuta točno po protokolu stignula je kolona vozila, iz kojih su izišli sovjetski častnici na čelu sa svojim admiralom, a s njima je bio i sovjetski generalni konzul čije je sjedište u Zagrebu. Nakon rukovanja i predstavljanja i Rusi su se uklopili u nasmiešenost situacije.
Protokolarci su nas zatim odmah sve pozvali u zgradu. Popeli smo se pokrajnjim stubama na prvi kat u dvoranu koja zauzima cielo pročelje dugačke jednokatnice. Dugački stol je bio pripremljen za objed. Nakon one epizode s DTS-om, prošle jeseni, ovo je bilo, moje sliedeće i daljnje odkrivanje tajna vojnoga odmarališta Kupari. Ovu dvoranu nije vidjelo puno Dubrovčana, poglavito ne takovih po uvjerenjima sličnih meni.
Objed je bio na doista visokoj razini. Izvrstna pića i ukusna hrana.
Kad je došlo vrieme zdravica, admiral Popović je pozdravio “svoje sovjetske prijatelje” naglašujući dugotrajnost i izkrenost prijateljstva Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza, dieljenje patnji u drugomu svjetskomu ratu i velike zajedničke pobjede. Predstavio je današnju JNA kao čuvaricu mira.
Sovjetski admiral, kojemu u cieloj ovoj protokolarnoj stiski, nisam uzpio zapamtiti ime, ponovio je podpuno istu priču koju je trenutak ranije izrekao njegov jugoslavenski kolega. Jedino je njegova zdravica bila nekako kićenija i znatno dulja. Na kraju svoje zdravice, pohvalio je, doista s punim pravom, izuzetan objed, te nas i formalno pozvao na objed na svoj brod.
Tada je došao red na mene. Izrazio sam Sovjetima dobrodošlicu u Dubrovnik, iztaknuvši kako je dubrovačka obćina najjužniji dio Hrvatske, pa je prema tomu i najtoplije i najugodnije i vrlo gostoljubivo područje. Nisam propustio spomenuti prošlogodišnje demokratske izbore, te njihov rezultat, odnosno pobjedu demokratskih snaga, pobjedu ljudi okrenutih miru, ljudskim pravima i ljudskim vriednostima.
U svojemu kratkom govoru ni jednom riečju nisam spomenuo Jugoslaviju. Nisam spomenuo ni manevre kojima JNA upravo ugrožava naš turizam. Situacija jednostavno nije dopuštala nešto takovo, niti bi od toga bilo neke koristi. Samo bih bio stvorio mučno ozračje.
Govoreći pratio sam izraz lica sovjetskoga admirala, koji mi je sjedio meni nasuprot. Nije  pokazivao znakove bilo kakove nelagode. 
Nakon mene ustao je i govorio skromni i nenametljivi sovjetski generalni konzul u Zagrebu Jurij Girenko. Njegovo ime mi je prišapnuo admiral Popović, koji je sjedao do mene. Na moje iznenadjenje Girenko je s osobito pozitivnim naglaskom izjavio kako Sovjetski Savez podržava demokratske promjene koje su se zbile u Hrvatskoj i Sloveniji. Imao sam osjećaj kako njegove rieči nisu bile samo kurtoazno slaganje s mojim stavovima, nego se radilo o programiranomu izstupu. Iz pristojnosti se nisam mogao osvrtati i vidjeti  izraze lica nazočnih častnika JNA. Možda sam to ipak trebao učiniti.
Nakon objeda lagano se krećući prema stubama, primietio sam kako me admiral Popović pričajući neke doista obćenite stvari, želi zaustaviti i odvojiti u stranu. U jednomu trenutku me čak i lagano potegnuo za rukav kako bi me zaustavio.  Tako smo nas dvojica na vrhu stuba ostali sami. Iza nas su na pristojnoj udaljenosti  konobari počeli razpremati stol, a ostalo družtvo s objeda već se bilo spustilo kat niže.
Osvrnuvši se neupadljivo, kako bi uztvrdio može li ga čuti netko drugi i uvjerivši se kako to nije moguće, Popović mi je rekao tihim glasom:
- "Znate, nemam doista ništa protiv Vaših uvjerenja. Uostalom moja žena je Hrvatica."
Iz njegova glasa i ciele njegove pojave zračila je srdačnost, dapače neko neopisivo prijateljstvo.
Bio sam iznenadjen, ali sam ipak brzo pokušao uporabiti novu situaciju.
“Vidim vi ste fin čovjek,” rekao sam mu i zastao.
“Medjutim, ovi vaši ovih dana napadno često i nepotrebito voze se po našoj obćini i stvaraju dojam nesigurnosti za turiste,” nastavio sam.
“Nemojte se brinuti. Sve će biti u redu. Sad se moramo spustiti dolje i pridružiti se ostalima,”  upao mi je u rieč.
Zaustio sam mu nešto odgovoriti, ali me on u tomu zaustavio izrazom očiju. S time je završio naš razgovor. Pružio mi je ruku. Stisak ruke u je bio u skladu s onim što je rekao. Spustili smo se zajedno niz stube. Izpratio me je do izlaza iz zgrade, gdje smo se rukovali još jednom, ovaj put protokolarno. Medjutim stisak ruke i izraz admiralovih očiju ostao je nepromienjeno srdačan i prijateljski.
Ti trenutci su mi u cielomu ovomu dogodjaju daleko najviše bitni. Premda je i ona Girenkova izjava izuzetno značajna.
Jugoslaveni su se sve u svemu ponašali pitomo. Častnici JNA izgledaju poput ljudi koji traže odstupnicu. Nije to samo slučaj s admiralom Popovićem. On je meni bio eksplicitan, ali i drugi, koje sam vidio tamo u Kuparima, razvidno su sa svojim ponašanjem  željeli ostaviti kod mene dobar dojam. Za njih sam predstavnik, simbol, nove hrvatske vlasti.
Dobro je ovo. Dapače odlično. Na ovaj način imamo dobre mogućnosti, i mi i oni. Neka se naviknu na Hrvatsku, a mi ćemo ih prihvatiti kao susjede. Što budu bolji u ovomu prielaznom razdoblju, to ćemo ih prihvatiti kao bolje susjede. Neka dolaze kao turisti ili poslovni ljudi, ali neka znaju kako dolaze u Hrvatsku. Preko carinskoga državnoga prielaza, koji će biti toliko liberalan, koliko oni liberalno dopuste uztrojbu ove naše mlade države.
Po povratku iz Kupara, pred vratima Obćine zateknuo sam novinara HINE Stipu Pudju.
“Saznao sam kako ste na bili na objedu u Kuparima s Rusima i s JNA. Je li to točno, upitao me nakon što me pozdravio.
“Stojim ovdje već dugo vriemena čekajući Vas, morate mi nešto reći,” nastavio je vidjevši moje oklievanje.
Bio sam u dvojbi bi li se zadržao na obćenitim konstatacijama. Ipak, prenio sam mu Girenkovu izjavu s objeda. Popovićeve rieči mu nisam spomenuo. Ne znam što ću s njima. To je osjetljivo pitanje. Prenoseći to u javnost, čovjeka bih možda doveo u neugodan položaj. Možda bi ga i ozbiljno ugrozio. Ipak, možda bih, ne spominjući mu ime, mogao prenieti tu stvar u Zagreb. Izpričat ću sve Peru kad se vrati i kad ga vidim. Neka on to prenese u Zagreb, kad već tamo stalno putuje.
Pudja je odmah odtrčao poslati izvješće

Današnji nastavak Jugoslavensko Sovjetske protokolarne priče nije bio onako zanimljiv kao jučer, barem ne kad se radilo o izjavama.
Kao uvjereni civil, čudno sam se osjećao medju svim tim častnicima i prolazeći pored redova sovjetskih mornara, koji su bili postrojeni u moju čast.
Opet sam morao izdržati redoslied kićenih zdravica na ne tako bogatom objedu na sovjetskom zapoviednomu brodu, privezanom u Gružu. Ne znam kako je to bilo ranije, ali dobio sam dojam kako sada Sovjeti nisu baš osobito dobro obskrbljeni i kako su im sredstva uvjerljivo više ograničena nego sredstva s kojima razpolaže JNA. Barem kad se radi o hrani i piću.
Ponovno sam na zdravicu sovjetskoga admirala odgovorio naglašujući kako sam predstavnik Hrvatske i spominjući našu gostoljubivost. Na taj način se stvorilo ozračje u kojemu sam samo ja domaćin, a svi ostali su gosti. I sovjetski brodovi i častnici JNA.
Admiral Popović to mi je i danas svojim ponašanjem olakšao, a sovjetski admiral je s lakoćom prihvatio. Otišao sam s broda s dubokim osjećajem propadanja i jednih i drugih. I Sovjetski Savez i Jugoslavija još su samo kulise. Njihovi predstavnici podpuno su toga sviestni.
Možda samo zbog upečatljive razlike izmedju skučenoga salona na Sovjetskom brodu i bogate dvorane u Kuparima, te jednako tako velike razlike u sadržaju objeda, možda  zbog sjetnih izraza lica sovjetskih častnika i mornara, tek ne mogu se oteti dojmu kako su mogućnosti lakšega razpada na ovomu prostoru bolje, jer je manji, zasigurno razvijeniji i relativno bogatiji. Ovdje su mogućnosti dogovora puno veće i jednostavnije nego u golemomu Sovjetskom Savezu, državi velikih potencijala, ali i strašnih razlika i s puno siromašnih ljudi.

Nastavak