Promjena omotnine
Subota, 16. ožujka 1991.
Današnji Dubrovački vjesnik je treći broj za redom u kojemu je na po dvije stranice u nastavcima objavljen moj osvrt na program rada Izvršnoga vieća. Nino Salvia je pak uporabio isti taj material za pisanje niza članaka u Slobodnoj Dalmaciji.
Zbog nedostatka vriemena ove dvije novine su mi praktički jedini izvor tiskovnih informacija. Medjutim, dosta je vjerojatno kako su i dubrovački dopisnici drugih dnevnika objavili po nešto od onoga što sam 28. veljače rekao sa skupštinske govornice. Slučajno sam vidio jedan takov sastavak u Večernjemu listu, pa sam tako svoj program u ova dva tjedna vidio u čak deset novinskih sastavaka!
Počelo je sa skupštinskim izvješćem u Dubrovačkomu vjesniku u kojemu je je zasebno tiskan prvi dio programa. Istoga dana je izišao i prvi u nizu sastavaka u Slobodnoj Dalmaciji. Već sliedećega dana pod naslovom Javnost na kapaljku Nino Salvia hvali moj pristup otvorenosti prema javnosti. Slobodna Dalmacija je nastavila sa sastavkom u kojemu se jednostavno citiraju moje rieči pod naslovom Krah industrijskog turizma. Niz je nastavio Klario Obradović u Večernjemu listu s jednim skeptičnim sastavkom u svezi prometa. O istoj temi, odnosno o mojim riečima u svezi s prometom, sliedećega dana je Nino Salvia u Slobodnoj Dalmaciji napisao sastavak s puno više optimizma. Sliedeći Dubrovački vjesnik je zatim donio nastavak programa. Nino Salvia je u Slobodnoj Dalmaciji zatim nastavio s optimističkim prikazima pod naslovom Značajni pomaci, a danas je Dubrovački vjesnik tiskao treći, završni dio mojega osvrta. Ne bih se iznenadio kad bi toga bilo još.
Program rada Izvršnoga vieća, sortiran prema procienjenim prioritetima, sveukupnim, ali i po svatkomu od tri kriterija, onako lakonski kratak i jezgrovit, nije bio naišao na veliko razumievanje medju viećnicima u Skupštini.
Moja spontana reakcija je bila razočaranje. Na razočaranje se odmah nadovezalo razmišljanje i razčlanba. Zašto bi svatko više cienio kratke razumljive naputke od dugačkih i često višeznačnih slapova rečenica? Zašto bi svatko morao razumjeti kako kratko i jezgrovito sustavno pisanje zahtjeva veći napor i umieće u uzporedbi s uobičajenim slobodnim opisnim stilom? Kako se može očekivati uzpjeh od nečega što je dočekano s nerazumievanjem, čija je posljedica odbojnost?
Odgovor je bio jasan. Moj pokušaj nametanja drugčijega koncepta komuniciranja jednostavno je doživio neuzpjeh. Neuzpjeh je težko prihvatiti, ali je najgore - ponoviti ga. Neka riešenja jednostavno nisu primjerena za neke ljude. Riešenja jednostavno treba prilagoditi ljudima. Poglavito ako se radi o većini.
Ta moja razmišljanja su evo rezultirala s promjenom koncepta i postizanjem uzpjeha. Uz put, oslobodio sam se izcrpljujućega prosvjetiteljskoga rada, koji sam pokušavao ostvariti medju odraslim i ozbiljnim osobama. Na to jednostavno nisam imao pravo. Poštenije je i pravilnije suzbiti promicanje metoda, koje većini nisu prihvatljive i štovati razinu poimanja i znanja svih tih ljudi, koji su, uglavnom u najboljoj namieri, dospjeli na dubrovačku političku pozornicu.
Programu sam odlučio promieniti omotninu, osnono lakonske rečenice pretočiti u svima puno lakše prihvatljivu i bolje poznatu pisanu formu. Zatražio sam od svih članova Izvršnoga vieća neka napišu svoje zamisli u skladu s već konstruiranom i sortiranom shemom poslova koji nas očekuju.
Izvješća su bila različite razine obširnosti, pismenosti i sadržajnosti. Nakon čitanja svakoga pojedinačno, sam sam napisao cjelokupan program. Stajalo me to velikoga truda i neprospavanih noći, jer danju nemam vriemena za pisanje. Ovo što sam napisao je zapravo izforsirano, ali ima smisla.
Ranije doista nisam bio u pravu. Bio sam uvjerenja kako je posve dostatan program, u kojemu su nabrojene točke po prioritetu, uz odabir institucija, koje ih trebaju realizirati i definiranje realnih rokova završetka. Činilo mi se bitnim osigurati poticanje i praćenje realizacije programa, a manje vriednim njegovo opisivanje. Sad je jasno kako su upravo opisi i razčlanba bili nuždni i koristni.
Ako već zbog mogućih potežkoća i ne dodje do njegove podpune realizacije, ovako opisan program može poslužiti kao važan pokazatelj opredjeljenja jedne generacije entuzijasta.
Vrlo vjerojatno ne ću biti taj koji će pratiti oživotvorenje svih ovih točki. Bilo bi dobro kad bi u budućnosti netko ovaj program nastavio realizirati, možda mienjajući prioritete, dodajući nove točke, ali nastavljajući osnovnu nit.
Ako tabele ne budu razumljive, tu je sad i ovaj opisni dio. Ako se opisni dio netkomu učini preopširnim, tu su tabele. A što, ako se osvrt na program, zajedno sa samim programom izgubi negdje u pismohrani medju inom dokumentacijom? Tko zna?
Nakon što sam rezultat svojih noćarenja prezentirao članovima Izvršnoga vieća i nakon što sam tamo dobio nepodieljenu podporu, na zajedničkoj sjednici svih vieća skupštine, pročitao sam osvrt na program rada. Procienio sama kako će mi za to biti potrebito pola sata – i pogodio.
Ponašao sam se zbiljno poput pravoga političara. Čitao sam ono što je napisano i podieljeno. Možda sam ipak i ovdje u nečemu bio iznimka. Sve što sam pročitao vlastoručno sam i napisao i utipkao i tiskao. Jedino je preslikavanje materiala i podjelu viećnicima obavila obćinska služba.
Viećnici su bili prezadovoljni. Završetak mojega čitanja popraćen je snažnim pljeskom. Baš nitko nije nakon toga stavio jednu jedinu primjedbu. Nisu se javili ni oni koji uobičajeno traže dlaku u jaju.
Doista ranije nisam imao pravo. U pravu su bili oni koji su zahtievali ovakov oblik programa. Ovako je čitljiv i za one koji površno čitaju novine. U prodaji odredjenoga proizvoda pakiranje igra jako veliku ulogu. Te činjenice sam doduše bio sviestan, ali sam bio izabrao pogriešno pakiranje, koje se moglo svidjeti samo manjini. Sad sam ga promienio u atraktivno za većinu.
Treba razumjeti ljude. Da ga je netko drugi napisao, osobno bih vjerojatno pročitao ovako napisan program radije nego odbojno suhoparni niz naslova i natuknica. Program se ne piše samo za stručnjake koji ga trebaju provesti nego i za što širi krug ljudi. Na taj način se širi demokracija.
Bitan činbenik demokracije je informiranje. Pogotovo o temama od obćega interesa. Takove teme pak treba približiti što je moguće većem broju ljudi na što je moguće prihvatljiviji način.
Sve u svemu bilo bi doista liepo kad bi se čovjek mogao pretežito baviti programima razvitka i njihovom primjenom. Na žalost ta problematika u ovim vriemenima je zasjenjena temama koje s njom imaju malo dodirnih točaka. I danas je tako, za dubrovačke Srbe doista suvišna avanture osnivanja SDS-a na Ivanici, našla svoje mjesto u Dubrovačkoj vjesniku. Novinar Jadran Kapor je bio tamo prošle nedjelje i o tomu je danas objavio reportažu, a novinar Božo Vodopija je dogodjaj komentirao u svojoj kolumni. Bilo bi dobro kad bi se ciela priča i završila na taj način.