Prvi hrvatski zrakoplov
Ponedjeljak, 6. svibnja 1991.
U zračnu luku u Ćilipima sam se dovezao u osam ura uvečer. Poveo sam Antuna sa sobom. Oboje smo zbog toga bili sretni, jer je postala riedkost kad mogu s njim ili s Markom provesti barem malo vriemena. Čak i u večernjim urama nemam mogućnosti biti s njima. Tad se redovito povlačim u svoj kućni ured, gdje planiram i pišem, a djeca tu nemaju pristupa.
Zajedno sa skupinom ljudi sretno smo izčekivali slietanje zrakoplova iz Zagreba. Ni mi ni većina onih koji su se bili okupili i gledali prema zrakoplovu dok je slietao i prilazio lučkoj zgradi nismo bili tu jer smo čekali nekoga od putnika. Cilj našeg dolazka u zračnu luku je bio doček samoga zrakoplova. Jer bio je to prvi hrvatski putnički zrakoplov koji je ikad sletio u Ćilipe! S ganućem sam gledao velika slova “Croatia Airlines”, koja su zajedno s prepoznatljivim crveno bielim kvadratićima više nego jasno označivala pripadnost zrakoplova.
Dugo i željno sam čekao ovakov dogodjaj. Do prije godinu dana on je bio nezamisliv. A onda je, nakon izbora i promjene vlasti u Hrvatskoj, malena zrakoplovna tvrdka za prievoz pošte “Zagal” promienila svoje ime u “Croatia Airlines” i najavila svoj ulazak u područje putničkoga prometa. Prošlo je evo gotovo godinu dana do ostvarenja te zamisli. U Dubrovnik su doletjeli prvi putnici s hrvatskim zrakoplovom.
Gledao sam u zrakoplov poput čovjeka koji vidi prvi zrakoplov u svojemu životu, na isti način kao i jučer u Splitu, kad sam hrvatske oznake na jednom zrakoplovu doista vidio po prvi put. Ovo slietanje hrvatskoga zrakoplova u Dubrovnik mi je dapače bilo još puno bliže srdcu, ne samo jer se dogodjaj zbio u Dubrovniku, nego i stoga što je ovo bio komercialni liet, za razliku od splitskoga, koji je bio promotivni.
U skupini koja je spontano zapljeskala kad se zrakoplov s nama tako dragim oznakama približio pristanišnoj zgradi, pored mene i Antuna, stajao je Luka Korda, koji ne propušta ni jedan dogodjaj koji se zbiva u njegovim Konavlima. Kad god se susretnemo u Konavlima Luka prema meni zauzima jedan specifičan stav dobroga domaćina, ponosnoga na svoje imanje, koje mu je priraslo srdcu i o kojemu znade baš sve.
Kad je izvan Konavala Korda se ponaša drugčije. Ljubav prema Konavlima ne odvraća ga od putovanja izvan toga područja. U Dubrovniku je gotovo svaki dan, a koliko god može putuje i dosta dalje. Zagreb mu je omiljeno odredište. A bio je sa mnom i jučer u Splitu.
U pozivu iz splitske obćine uz sastanak dalmatinskih obćinskih čelnika s predsjednikom Tudjmanom i njegovim suradnicima, kao razlog je stajao i doček prvog hrvatskoga putničkoga zrakoplova. Od sastanka nisam očekivao puno, ali jednostavno nisam mogao dopustiti sastanak Predsjednika s čelnicima obalnih obćina i prvo simboličko povezivanje Zagreba i obale s hrvatskim zrakoplovom bez dubrovačkoga predstavnika. Pero je bio na Pelješcu, pa nisam imao izbora.
U splitsku zračnu luku stignuli smo dosta prije slietanja zrakoplova. Tamo se bilo okupilo množtvo svieta. Vidjeli smo veliki broj čelnika dalmatinskih obćina, koje smo susreli nedavno u Drnišu. Susreo sam i prijatelja Franu Matejčića, čelnika splitskoga HSS-a. Obojica smo dugogodišnji politički istomišljenici i protivnici Jugoslavije i komunizma. U razgovoru smo se prisjetili doba, kad smo razmjenjivali u to vrieme krajnje opasne misli, pazeći kako nas nitko ne bi čuo, te onoga opuštanja i slobodne pjesme, kad bi se na našim zajedničkim obiteljskim izletima, koje je baš Frane običavao organizirati, našli na brodu daleko od obale.
U tomu Splitskom družtvu svi su bili hrvatski orientirani, medjutim Frane je prednjačio. Kako je samo u kasnim večernjim urama znao nadahnuto na pamet recitirati Matoša i Kranjčevića!
Kao čelnik HSS-a i Frane je evo zaplovio u političke vode. U jednom trenutku prekinuo je naš razgovor kako bi me upoznao s novim predsjednikom Izvršnoga vieća obćine Split Zvonimirom Puljićem, koji se bio pojavio u našoj blizini. U Splitu je već došlo do smjene predsjednika Izvršnoga vieća. Prvi predsjednik, Goran Pavlov, nije izdržao niti godinu dana.
Splitski doček hrvatskoga zrakoplova bio je u svemu različit od ovog dubrovačkog. Bio je dan, bilo je puno svieta, a sam zrakoplov je ostao podpuno u sjeni putnika koji su s njim doputovali. Putnici su očekivano bili predsjednik Tudjman s njegovim suradnicima i protokolom.
Odmah nakon izlazka iz zrakoplova, Predsjednik je odgovarao okupljenim novinarima, a zatim se, uobičajeno naglo, formirala kolona samovoza i nestala u pravcu Trogira. Kako Trogir nije daleko, i vožnja bez “kolonizacije” prometa bila nam je dostatna za stizanje u hotel "Medena", bez propuštanja bilo čega bitnoga. “Kolonizatore” smo zatekli kako prazne stolove s jelom i pićem, uobičajeno nastojeći biti što je moguće bliže Predsjedniku. Ta im se navika pokazala dosta praktičnom, jer su na vrieme primietili Predsjednikovo napuštanje prehrambenoga prostora, pa su zajedno s njim priešli u jednu dvoranu. Kasno primietivši nestajanje Predsjednika, ušao sam u dvoranu posljednji, nakon što je Predsjednik već počeo govoriti, pa sam morao odtrpjeti njegov priekorni pogled.
Predsjednik nije rekao ništa posebice zanimljivo ili novo. Čak nije izgledao osobito dobro razpoložen, s obzirom na činjenicu što je doputovao u Split s prvim hrvatskim putničkim zrakoplovom. Djelovao je poput čovjeka koji rutinski održava svoj show, s malo znanja o tomu tko sjedi u publici.
Ljudi iz njegova protokola i osiguranja ga štite i usmjeravaju, pazeći na svaki njegov mig. Razvidna je svojevrstna simbioza Predsjednika s ljudima iz njegova okruženja. Koliko god im je on zapoviednik, toliko se našao u njihovoj vlasti.
Predsjednik se prema publici koju su činili većinom oni koji su se pred prošle subote okupili u Drnišu, uobičajeno držao kao profesor prema studentima.
U uzporedbi s Drnišom ovo se tek nije moglo nazvati sastankom. Bilo je to samo slušanje predavanja jednoga čovjeka. Vjerojatno i nije moglo biti drugčije. Vjerojatno se pak sastanak nije ni mogao nazvati predavanjem. Ipak drniški skup je imao odredjenu praktičnu protegu, a trogirski je zadržao samo demonstracijsku razinu.
Sve u svemu magija oduševljenja zbog “hrvatskoga zrakoplova na hrvatskom nebu” razplinula se za vrieme dok sam sriedjivao dojmove, sjedeći u dvorani poput novinara koji je došao na konferenciju za tisak, o temama koje je već slušao.
Nakon završetka sastanka, Predsjednik i njegova pratnja su opet “kolonizacijskim” načinom otišli prema zračnoj luci, gdje ih je čekao zrakoplov ukrašen hrvatskim slovima i simbolima. Kad smo mi krenuli natrag prema Gradu, uključivši se u normalan promet, osjetio sam odredjeno olakšanje jer su nestale sve one crne limuzine i svi oni policijski samovozi s bljeskajućim svjetlima. U trenutku sam požalio Predsjednika što živi u tomu neprirodnom okruženju i ozračju.
Inače već za vrieme sastanka sam definitivno zaključio kako nisam trebao dolaziti. Prvi zrakoplov "Croatia airlines"-a i onako je trebao sletjeti sliedećega dana u Dubrovnik. A sastanak je bio doista bezkoristan. Je li tu bilo predstavnika Dubrovnika ili ne, zasigurno nitko nije mario. Pero je ipak učinio pametan potez ne prekinuvši svoj uobičajeni odlazak u Trstenik. Na žalost, za puno stvari, tek kad se dogode, čovjek shvati kako nemaju smisla.
Kad su putnici, nakon izlazka iz prvog hrvatskoga zrakoplova koji je sletio u dubrovačku zračnu luku, počeli ulaziti u lučku zgradu dočekao ih je naš pljesak. Zaslužili su ga. Odlučili su se na put zrakoplovom nove zrakoplovne tvrdke, označene slovima i simbolima koji, blago rečeno, nisu baš popularni na ovim prostorima, čak ni svugdje ni kod svih u Hrvatskoj. Možda neki od njih nisu bili sviestni te činjenice, ali su toga svakako bili sviestni neki drugi koji su toga dana za svoj put iz Zagreba prema Dubrovniku pronašli druge načine ili tvrdke, pa je zrakoplov doletio u Dubrovnik poluprazan. Ne znam o čemu su drugi iz naše skupine razmišljali, ali osobno sam pljeskao i zbog toga što ovo, u uzporedbi s jučerašnjim, nije bio promocijski već komercialni liet.
Službenici zračne luke su zaustavljali putnike usmjeravajući ih prema restaurantu, gdje je na stolovima bila pripremljena skromna zakuska. I naša skupina za doček im se tamo pridružila. Pozdravio sam prve putnike prigodnim riečima. Dok sam govorio na dosta lica sam mogao pročitati ponos što su u Dubrovnik stignuli hrvatskim a ne zrakoplovom JAT-a, koji je do jučer predstavljao jedinu mogućnost zračnoga prievoza.
Protokol kojega je smislila uprava zračne luke, nije bio s time izcrpljen. Usliedio je posjet samom zrakoplovu. Na vrhu stuba dočekali su nas piloti i stjuardese. Antunu je to bio zbiljno prvi put vidjeti zrakoplov iznutra. I moj osjećaj je bio isti. Činilo mi se kako sam prvi put ušao u zrakoplov, jer ljubazni piloti i domaćice, koji su nam pokazivali zrakoplov i tumačili nam njegove značajke, govorili su – hrvatski!
Hrvatski putnički zrakoplov na hrvatskom nebu pojava je koja u sebi nosi puno dobre simbolike, ali je u isto vrieme i praktična, jer je korak u smjeru boljega povezivanja hrvatskih gradova medjusobno i sa svietom, te otvara mogućnosti zapošljavanja i zarade naših ljudi.
Na žalost, ovakovi potezi u kojima se simbolika prožima s konkretnim pozitivnim pomacima dosta su riedki. Cjelokupno naše gospodarstvo, poglavito turizam, zbog izvanredne situacije u kojoj se nalazimo, proživljava težke trenutke.
U traženju i očekivanju puta prema normalizaciji stanja vuku se simbolični potezi. Jedan od izuzetno vriednih se približiva. To je referendum s kojim bi pučanstvo Hrvatske trebalo pokazati svoju težnju samostalnosti. Hrvatski zrakoplov je svojevrstna najava referenduma. Premda su praktični potezi, poput ovoga, izuzetno vriedni i ohrabrujući, mora se priznati kako su im česti preduvjet podhvati koji u sebi sadrže samo simboliku. Uostalom, i sam sam otvoreno rekao i napisao kako je uzpostava države preduvjet za ozbiljan napredak.
Hrvatska zrakoplovna tvrdka ne bi bila moguća, da Hrvatska nije već do sad svojim ustavom i zakonima učvrstila svoj državni identitet. Referendum je sliedeći korak. I mi ovdje na hrvatskom jugu dajemo i na toj simboličnoj razini sa svoje strane koliko možemo. I na sjednici Izvršnoga vieća, koja je održana prije tri dana, bilo je takovih točaka.
Donieli smo zaključak o uztvrdjivanju mjesta glasovanja. S istim zaključkom, a kako bismo se čim bolje pripremili za nezavisnost, požurili smo i postavljanje nadpisa s novim nazivima ulica. Odugovlačenje u provedbi se do sad opravdavalo nedostatkom sriedstava. Taj argument je tihim protivnicima nestajanja naziva iz vriemena komunizma sad izbijen iz ruku. Sve je to jedna neprestana borba različitim sriedstvima. Oni koji se ne žele razstati s jugoslavenskim nazivima ulica kriju se iza nedostataka sriedstava, a mi koji požurujemo završetak postavljanja hrvatskoga nazivlja nalazimo za to razlog u nuždnosti lakšeg snalaženja kod provedbe referenduma ili izbora.
Mi smo u prednosti jer razpolažemo sriedstvima u obćinskomu proračunu, u kojemu je najkoristniji račun obćinske proračunske pričuve.
Možda ćemo dio troškova uzpjeti naknaditi iz republičkoga proračuna. Takovu mogućnost su najavili naši financijski i pravni stručnjaci. Ako i ne budu u pravu, nije bitno.
Na istoj sjednici, kao još jedan doprinos simbolici nezavisnosti, izglasovali smo priedlog skupštini o ukinuću postojeće odredbe o izticanju zastava prigodom blagdana, upućujući obveznike izticanja na Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, kao na jedini mjerodavni izvor propisa. Već od izbora 1990. na dubrovačkom području nije moguće vidjeti druge zastave izim hrvatskih, medjutim tu istinu treba provesti i kroz propise.
Koliko god situacija bila težka, iz dana u dan stvaraju se preduvjeti za uzlet Hrvatske prema podpunoj nezavisnosti i prosperitetu. Hrvatski putnički zrakoplov je još jedna od potvrda kako se doista nalazimo na tomu putu.