Nogometaški podpisi

Petak, 10. svibnja 1991. 


Predsjednik ilegalnoga ogranka SDS-a Milorad Vukanović pokušao je doći k meni odmah nakon što su taj ogranak dubrovački Srbi osnovali na Ivanici. Rekao sam tada tajnicama neka Vukanovića stave na redovitu listu čekanja. Danas je došao na red.
-“Obećao sam doći k vama nakon osnivanja stranke i evo držim obećanje“, rekao mi je čim je sjeo. Izraz lica mu je bio krajnje blag i dobronamieran.
-“Vi dobro znate kakov je moj stav prema tomu što ste učinili,“ odgovorio sam mu smrknuto.
-“Znam, znam. I zbog toga sam nastojao doći čim prije. Morali smo onako osnovati stranku jer u Dubrovniku nismo našli mjesta. Sve sam vam to već izpričao. Ali mi nemamo nikakovih loših namiera. Priznajemo i podržavamo legalne organe Hrvatske.“
-“To ste mi već i onda rekli. Ali to ne znači puno ako to kažete meni. Recite to svojim kolegama u Kninu“ odgovorio sam mu.
-“Upravo to sam vam i došao reći. Ovo što vam govorim rekli smo za novine. Mi ovdje živimo i dobri smo gradjani i želimo sa svim gradjanima biti u dobrim odnosima. Od nas ovdje nitkomu ne prieti opasnost. Rekli smo javno kako se ogradjujemo od nedemokratskih metoda i da ne želimo rušiti legalne hrvatske organe.“
-“Bilo bi još puno bolje i za vas i za sve nas ne osnovati se pod tim SDS imenom. Mogli ste birati ime i bili biste uviek dobro došli. Ovako morate shvatiti kako ovdje ljudi zaziru od imena te vaše stranke. Hrvatska vlast je krajnje demokratska. Uzprkos svemu što su učinili i čine baš pripadnici vaše stranke, pa i uzprkos tomu što ste vaš ogranak osnovali izvan Hrvatske, vi sigurno nemate nikakovih problema...“
-„“Baš to sam takodjer htio naglasiti. Mi nemamo nekih problema i zahvalni smo na tomu.
Razumijem vas. Ali najviše što se moglo učiniti je ograditi se javno i javno podržati demokratski izabranu hrvatsku vlast. Vjerovao sam kako će vas to veseliti.“
-“Svaka liepa rieč čovjeka veseli, ali zaveselit ću se tek kad se konačno i do kraja ogradite od te stranke, koja je za mene i za sve miroljubive ljude teroristička,“ odgovorio sam mu.
Stao mi je na to ponavljati kako njemu i njegovim kolegama nije bilo drugoga riešenja, kako vole mir i kako stoje na razpolaganju.
Nisam pokazao neko veselje, ali sam ipak omekšao izraz lica. Taj čovjek doista djeluje dobroćudno, a njegove rieči zvuče izkreno.
Zasigurno je dobro ako se dubrovački Srbi javno ogradjuju od svojih radikalnih kolega. Možda je u tomu smislu čak i praktično što to čine kao pripadnici SDS-a, jer bi na taj način moglo doći do razkola u toj stranci i medju hrvatskim Srbima, što bi moglo pomoći  povratku mira u Hrvatsku. Izpratio sam Vukanovića, ne rekavši mu kako mi je osvježio jutro.
Zajedno s biskupom Puljićem, Augustinom Franićem i Gašparom Bjeloperom, nedavno izabranim ravnateljem sriednjoškolskoga centa, nastavio sam se zatim osvježavati nazočivši otvorenju klasične gimnazije u Sjemeništu.
A onda je, što je na neki način paradoksalno, osvježavanje prestalo jer je na red došao nogomet, koji mi je inače najzanimljiviji šport i to će vjerojatno uviek tako ostati.
Puno sam ga igrao, puno sam ga gledao, medjutim do nedavno, prije nego sam se uključio u politiku, nisam imao pojma što se sve dogadja tamo gdje ni igrači ni publika nemaju pristupa. Sad sam to počeo odkrivati, premda bih daleko više volio izbjeći svoje uplitanje u tu meni ne osobito privlačnu  protegu nogometa i športa uobće, i prepustiti cielu priču onima koji to vole. A takovih ljudi doista ima više nego dostatno.
Mladim ljudima, športašima, zasigurno treba netko tko će se brinuti o osiguranju primjerenih uvjeta za njihove vježbe i nastupe. Dobri uvjeti prije svega podrazumievaju osiguranje novčanih sriedstava, što je zasigurno glavna zadaća uprava svih klubova. Neke uprave se oslanjaju na sriedstva dobivena od države, odnosno u tu svrhu službeno prikupljena i razpodieljena, a neke su pak snalažljivije pa u svoj rad uključuju upravitelje dobro stojećih tvrdki računajući na njihovu snalažljivost u pronalazku dodatnih izvora financiranja.
Svi zajedno su u pravilu nezadovoljni dielom novca koji im je pripao. U krizi, koja je praktički kod svih njih pravilo a ne izuzetak, kao gladne mačke gledaju prema Obćini.
Do ovakovih zaključaka došao sam odzivajući se na zamolbe za sastanak brojnih športskih djelatnika, medju kojima su najuporniji iz uprave nogometnoga kluba GOŠK-Jug. Danas su opet bili kod mene. Uz predsjednika kluba, inače direktora Hidroelektrane Dubrovnik, Vinka Bašića, tu je još bio i  Branko Široki, a sa sobom su doveli i tajnika športskoga saveza Ivicu Brekala. Ja sam pak na sastanak pozvao  obćinskoga tajnika za financije Davora Miloglava. Bio je to već peti put ove godine što smo se sastali. A prošle godine su takodjer kod mene bili nekoliko puta.
Tema je i danas kao i svaki dosadanji put bila ista. Klub na različite načine želi preko Obćine doći do novca. Vinko Bašić je odmah na početku sastanka rekao  kako je GOŠK-Jug jednostavno bez ikakovih sriedstava, dapače dugovanja su mu se povećala, pa  je Obćina jednostavno obvezna osigurati nuždna sriedstva za obstanak kluba u jugoslavenskoj prvoj B ligi.
Upitao sam na to Bašića je li, sukladno dogovoru za skupštinu Obćine, pripremio inačice obstanka kluba, kako bi skupštinski viećnici izabrali za njih najprihvatljivije riešenje.
-“Predsjedniče, jednostavno to nismo stignuli učiniti,” odgovorio mi je.
-“A što je sa zaključivanjem ugovora s privatnim sponzorom, kojemu niste spominjali ime, i za kojega ste tvrdili kako će sa svojim sriedstvima u podpunosti riešiti klubske financije. Ako se dobro sjećam naših prošlogodišnjih razgovora, tvrdili ste kako ćete, čim dobijete urbanističke uvjete za izgradnju stadiona u Lapadu, bez problema s jednim ili više privatnih investitora u poslovne prostore u sklopu stadiona sklopiti ugovore o financiranju kluba i na taj način osigurati miliun maraka godišnje, što bi zadovoljilo sve vaše potrebe. Ove godine u ovomu istom uredu  smo zajednički uztvrdili kako su urbanistički uvjeti u medjuvriemenu riešeni. Rekli ste tada kako vam je nuždno samo vrlo kratko financijsko premošćenje, jer je podpis ugovora s budućim investitorima ili investitorom, svejedno, u tieku. O tomu postoji pro memoria, koju ste vlastoručno podpisali”, rekao sam na to Bašiću.
Na moj znak Davor Miloglav mi je dodao dokument koji je Bašić podpisao na sastanku u siečnju. Uzeo sam pro memoriu i tiho je počeo čitati izčekujući Bašićev odgovor.
-“Ja sam taj dokument podpisao pod pritiskom. Uobće se nisam slagao s tim što tu piše,”  rekao mi je na to Bašić.
-“Pod čijim ste to pritiskom podpisali,” upitao sam ga. “Ne sjećam se kako sam osobno od Vas tako nešto tražio. Jedino sam inzistirao na sastavljanju pro memorie i upisivanje onoga što smo se dogovorili. Tražio sam  podpisivanje, kako kasnije ne bi bilo različitih tumačenja rezultata našega sastanka. To je sve. U ovaj zapisnik je jednostavno upisano ono što smo se dogovorili, u stvari bili su to Vaši priedlogi za riešenje trenutne financijske situacije u klubu. Zašto tada niste rekli kako se ne slažete s onim što piše u zapisniku?”
-“To je bio jedini način za dobivanje novaca za klub. Inače ne bih bio podpisao,” odgovorio mi je Bašić.
-“Znači li to kako ste ovaj zapisnik sviestno podpisali s namierom ne pridržavanja onoga što ste podpisali? Kako je sve ovo što je zapisano bilo sadržano u vašem osobnom priedlogu koje ste tad bili izložili, znači li to kako ste nas u Obćini tad sviestno nastojali prievariti, kako biste ostvarili svoj cilj i došli do novaca,” upitao sam ga.
-“Ove zime je situacija bila drugčija, sad je drugčija. Opet trebamo novac. Naš budući sponzor sad inzistira na osiguranju gradjevne dopustnice, kako bi nam doznačio sriedstva.” nije se Bašić dao zbuniti.
-“Ranije ste govorili kako je tomu vašem dobrotvoru dostatno vidjeti kako ste dobili lokacijsku dopustnicu. To ste uostalom i podpisali,” bio sam uporan.
-“Pustimo to što je podpisano. Život teče dalje. Ne biste se trebali držati toga papira kao pijan plota. Na taj način samo pokazujete kako vam nije stalo do našeg kluba. To ću morati objaviti,” rekao mi je na to Bašić.
Ostao sam na trenutak osupnut s tom bezobraznosti. Ni trunka srama zbog evidentnoga pokušaja prievare!  Bilo bi normalno očekivati izpriku i pokajanje, a ne prietnje.
Nije ni čudo što su ga izabrali za predsjednika kluba. Ovo što pokazuje je sigurno jedna vrsta talenta, pomislio sam.
-“Što ćete činiti to je vaša stvar. Medjutim, vjerujte, ovaj vaš način ne će kod mene polučiti neki uzpjeh.” rekao sam glasno.
Moje rieči dočekala je šutnja. Bašić je vjerojatno naglo shvatio  kako je pretjerao i pokušavao je u mislima pronaći izlaz iz za njega krajnje neugodne situacije.
Uprava GOŠK-Juga nije jedina koja me je do sad obsjedala u traženju novčane podpore. S istim ciljem dolazili su mi predstavnici i drugih športskih klubova. U traženju novca ne ograničavaju se samo na sriedstva iz obćinskoga proračuna. Više ili manje izravno traže ili očekuju moju intervenciju u Dubrovačkoj banki ili u nekoj od dubrovačkih tvrdki. Nikako ne žele prihvatiti moje tumačenje kako ja nisam vlastnik niti upravitelj ni u jednoj tvrdki, niti u banki.
Možda dielom imaju i pravo. Družtveno vlastničtvo je još uviek na snazi. A tko bi trebao  upravljati s družtvenim vlastničtvom, nego onaj tko ga je i uzpostavio. Dakle država. A tko je vlast u ovomu dielu države? Obćina.
Ipak nikako se ne dam uklopiti u tu logiku. Uostalom, ako država treba upravljati s tvrdkama ili bankama, to bi trebalo biti u interesu tih entiteta, dakle upravljanje ili utjecaj se ne bi smio svesti samo na uzimanje novaca odnosno njegovog samovoljnoga prelievanje sukladno nečijoj prosudbi ili uvjerenju.
Bez ikakove konkurencije, od uprava svih športskih klubova koji su od mene tražili pomoć,  predstavnici nogometnoga kluba GOŠK-Jug su izrazito najuporniji. Dobiva se dojam kako su naviknuti obilaziti obćinske čelnike, dosadjivati, moliti, pa čak i dvosmisleno ili jasno prietiti i kako je taj način razvidno do sad davao rezultate, pa ga ne žele promieniti.
Djelovanje ovoga kluba jedan je od brojnih ostataka komunističkoga sustava. Utrka za zaslugama i bježanje od odgovornosti.
O novcu poreznih obveznika odlučuje se u neformalnim krugovima. Novac se troši za omogućivanje gledanja športskih priredbi umjesto za  stvaranje uvjeta mladim (ali i starijim) ljudima za  množtveno bavljenje sa športskim aktivnostima. Nogometni klub troši novac na nabavljanje izsluženih nogometaša s iztoka Jugoslavije, umjesto ulaganja u školovanje i  vježbanje vlastitoga pomladka.
Na vrata Izvršnoga vieća pokucali su odmah nakon izbora i to s dvije teme. Jedna je bila uobičajeno traženje novaca, a druga razmišljanje o izgradnji novoga veleigrališta na mjestu sadanjega nogometnoga igrališta i to uz pomoć privatnoga kapitala. Zatražio sam bio pismene priedloge inačica budućeg djelovanja, ali sam umjesto toga dobio izvješće o stanju bez  priedloga riešenja.
Na sjednici Izvršnoga vieća održanoj u kolovozu prošle godine, jasno smo sa zaključkomstavili do znanja kako više ne će biti olakoga dobivanja novca i kako doista ozbiljno tražimo priedloge riešenja. Različite priedloge smo namieravali prezentirati obćinskoj skupštini, kako bismo glasovanjem došli do odluke o sudbini kluba.
Stav Izvršnoga vieća je prošlog ljeta bio izazvao pravu buru u krugovima oko GOŠK-Juga. Tadanji predsjednik kluba Grgur Bukvić je podnio ostavku, prozivajući onako uz put u izjavama za novinstvo “rukovodeće strukture”. Bukvića je način razmišljanja Izvršnoga vieća bio jednostavno šokirao. Našao se u okolnostima koje su za njega silno nove i iznenadjujuće. Vrlo pošteno i pragmatično u isto vrieme, izlaz je pronašao u svojoj ostavki i povukao se.

U novinama sam tad pročitao i jednu pomalo nespretnu prieteću izjavu direktora kluba, bivšega poznatoga nogometaša Maria Bonića, s kojim sam inače prijatelj od mladosti. Mario je izjavio  kako GOŠK-Jug treba Dubrovniku jer “narodu treba kruha i igara”. On, Mario Bonić, sposoban je sam pronaći i realizirati način za izlazak iz tadanje težke klubske situacije, ali ako on to bude trebao učiniti, odnosno ako bude prisiljen početi kao direktor još i nešto uraditi za spas kluba, umjesto da to naprave “rukovodeće strukture”, “rukovodioci” bi se trebali zamisliti.
-“Te rukovodioce smo mi izabrali i ako oni ne rade u interesu ovog grada, onda im tu gdje jesu nije mjesto,” sav naoštren izjavio je Mario za novine.
Kad smo se nakon toga bili slučajno susreli,  rekao mi je kako pod “rukovodiocima” nije mislio na mene. Nije mi baš precizno objasnio na koga je zapravo mislio.
Nakon odlazka Grgura Bukvića, novi predsjednik kluba Vinko Bašić nije promienio taktiku, jedino je, mora se priznati, još uporniji od svojega predhodnika. 
Nije niti pokušao pronaći neki novi način vodjenja kluba i gleda prema Obćini  kao jedinomu ozbiljnomu izvoru financiranja. Kuca mi na vrata gotovo svaki mjesec.
Inače još od prvih naših kontakata predstavnici GOŠK-Juga su saznali kako nisam previše zainteresiran za njihovo natjecanje  u  jugoslavenskoj drugoj ligi. Moje rieči kako čekam vrieme kad će se oni natjecati u Hrvatskoj prvoj ligi dočekali su s primjetnom skepsom, ali su barem prihvatili moj priedlog o podizanju samo hrvatskoga barjaka na svojim utakmicama.  Crvene komunističke zastave su se inače sami sjetili prestati podizati. Moj priedlog su prihvatili kad sam im rekao neka to učine na moju odgovornost. Pozvali su me na sliedeću utakmicu, kako bih sam mogao provjeriti što su učinili.
Namierno sam tada kupio ulaznicu i ušao na vrata na kojima me nisu očekivali, te sjeo medju publiku. Sav sretan više nego samu utakmicu, gledao sam hrvatsku zastavu koja se leprša u skladu s mojim zahtjevom, podpuno sama. Zadovoljan s vidjenim više nisam odlazio na utakmice. Nisam  imao volje, a ni vriemena pratiti ta natjecanja u jugoslavenskoj drugoj ligi.
Ubrzo sam saznao kako se na igralištu u Lapadu opet za vrieme utakmica podiže jugoslavenska zastava. Otišao sam na sliedeću utakmicu. Doista, na jarbolu je opet bila  jugoslavenska trobojnica s petokrakom. Kad sam  srdit i razočaran krenuo prema izlazu, uočio me i zaustavio moj prijatelj iz djetinjstva Mato Beus, ili Pušo kako ga od djetinjstva zovu njegovi prijatelji. Beus je član uprave kluba i bivši je izvrstni nogometni vratar. Pokušao me je umiriti tvrdeći kako jugoslavensku zastavu ističu samo kad igraju s klubovima iz Srbije, kako ih ne bi uvriedili.
Rekao sam mu kako me njegovo objašnjenje još više srditi. Uprava kluba dakle predpostavlja kako hrvatska zastava može za nekoga biti uvriedljiva! Kakov je to odnos prema barjaku države u kojoj oni žive? Kakov je to hrvatski klub koji se srami hrvatskoga barjaka?
Rekao sam Pušu, kako sam jako razočaran zbog nepridržavanja dogovora, a pogotovo zbog razloga kojega navodi i odmah otišao s utakmice.
Moje rieči su ipak imale učinka.  Iako osobno to više nisam želio provjeravati, saznao sam kako  se od tada jugoslavenska zastava više nije podignula na nogometnomu igralištu u Lapadu.
Zanimljivo je da sam nedavno zbog sličnoga razloga morao intervenirati i kod direktora vojnoga ugostiteljskoga kompleksa "Kupari" pukovnika Mimice. Naime, navijačima waterpolo kluba "Jug" nije bilo dopušteno donošenje hrvatske zastave na utakmice, koje su se održavale na zatvorenom bazenu u Kuparima. Mimica je nakon oklievanja i opiranja ipak pristao, a ja sam pragmatično prihvatio njegov uvjet – smije se donieti samo jedna hrvatska zastava!
I to je bio veliki pomak. Pošao sam vidjeti drži li se Mimica svojega obećanja i tako sam prvi put bio u Kuparima na jednoj utakmici. Barjak je bio tamo.  I to golemi. Kad je već bilo dopušteno donieti samo jedan, donesen je najveći koji se mogao pronaći. Iza barjaka su se poredali navijači Juga, bučno i veselo navijajući za svoj klub.
GOŠK-Jugu odnosno njegovoj upravi pitanje barjaka svakako nije na nekom bitnom mjestu. Kad je trebalo ugoditi gostima iz Srbije lako su ga se odreknuli, kad je trebalo pokušati postignuti moju naklonost, lako su ga ponovno podignuli. Na kraju su shvatili kako njihova financijska sudbina ovisi daleko više o hrvatskoj trobojnici nego o jugoslavenskoj zastavi s petokrakom.
Pod zaštitom čina podizanja hrvatske trobojnice uprava na čelu s Vinkom Bašićem, počela me je krajem prošle godine redovito posjećivati nadajući se kako ću popustiti i dopustiti im primjenu uobičajenoga načina spasa kluba, u čemu bi ključnu ulogu odigrao obćinski financijski ured i Dubrovačka banka, a sudjelovao bi i tajnik športskoga saveza. Početkom ove godine njihova upornost je rezultirala s konkretnim rezultatom. Novci su ipak stignuli do kluba. Pri tomu su sami predložili koncept, a ja sam se, savjetujući se s Davorom Miloglavom, s tim složio. Kad su pomislili kako su preskočili preprjeku, zatražio sam za uzvrat samo jednu sitnicu - sastavljanje i podpisivanje zapisnika.
U zapisniku stoji kako je GOŠK- Jug dobio urbanističke uvjete koji su preduvjet za dobivanje predujma od investitora u stadion i kako se očekuje na ovaj način u roku od 2 mjeseca prikupiti jedan milijun njemačkih maraka. Nadalje stoji kako će GOŠK-Jug u Dubrovačkoj banki uzeti kratkoročni zajam od 2 milijuna dinara, a Fond za kulturu obćine Dubrovnik daje za taj zajam jamstvo Dubrovačkoj banci.
Ako GOŠK-Jug ne bude mogao vratiti zajam, vratit će ga jamac, ali se u tomu slučaju GOŠK-Jug odriče subvencioniranja u visini zajma, dakle Fond bi mu do kraja 1991. godine izplatio 2 milijuna dinara manje od onoga što mu planom pripada.
Iz proračuna  obćine Dubrovnik uplaćuje se depozit na 30 dana u Dubrovačku banku kako bi ova, zbog trenutne nelikvidnosti, mogla izplatiti odobreni zajam.
Depozit Dubrovačka banka vraća u obćinski proračun nakon 30 dana bez ikakovih dodatnih uvjeta. U istomu zapisniku uztvrdjuje se kako će predsjednik kluba pred obćinsku skupštinu izići s različitim mogućnostima daljnjega djelovanja kluba uz uzporedni prikaz ciene svake od inačica. Na toj osnovi bi obćinska skupština trebala odlučiti o daljnjoj sudbini GOŠK-Juga. Podpisnici promemorie su bili Vinko Bašić, Mario Bonić, Ivica Brekalo, Davor Miloglav i Veljko Tomašić iz Dubrovačke banke.
U GOŠK-Jugu su naravno u siečnju bili jako zadovoljni. Novac im je stignuo. Danas novca više nema. Obćina pak nije ništa izgubila. A ne može se reći kako nije nastojala pomoći. Pomogla je premostiti financije kluba do njegovog stajanja na vlastite noge, po obećanju uprave. Što od toga nije do danas došlo, doista nije kriva Obćina.
U svim tim našim susretima krajem prošle i početkom ove godine  uprava GOŠK-Juga čvrsto je, dapače čak nekako svetčano, obećavala kako će se od početka 1991. moći sama financirati. Navodno im je taj privatnik, kojemu su uporno preskakali izreći ime,  obećao milijun maraka godišnje, a za uzvrat bi trebao dobiti koncesiju na poslovne prostore izpod tribina stadiona, koje bi takodjer trebao sam izgraditi.
Zamisao mi se činila dobrom, pa sam im obećao pomoć u prioritetnom prilagodjivanju prostornoga plana za taj dio Lapada. U postojećim planovima predvidjena je izgradnja nogometnoga i atletskoga veleigrališta u Gospinu polju, ali su, suprotno planovima, investitori pokazali interes samo za ulaganje novaca u postojeću lokaciju.
Zašto ne bi na mjestu sadanjega ružnoga igrališta stajalo moderno i liepo veleigralište? Treba podržavati planove koji iza sebe imaju mogućnost realizacije, pogotovo ako se naslanjaju na zbiljne izvore financiranja, a uz to osiguravaju razvoj poduzetničtva.
Na žalost, sad je već podpuno jasno kako su te priče uprave bile samo mamac, u cilju lakšega saniranja jedne natjecateljske godine. Možda je iza te ideje i stajalo nešto, ali izgleda kako se tajnoviti financijaš nije baš trudio razbacivati svoj novac onako kako su to prognozirali članovi uprave. Obćina mu u tomu sigurno nije bila preprjeka, jer je učinila svoje glede  prilagodbi urbanističkoga plana i izdavanja urbanističkih uvjeta.
Znatiželjno sam gledao prema Bašiću očekujući što će sliedeće smisliti, kad prietnja razvidno nije postignula svoj cilj. Kroz glavu mi je u tomu trenutku prošla jedna zgodna uzporedba. GOŠK-Jug treba za svoje natjecanje u istočnom dielu Jugoslavije oko milijun njemačkih maraka godišnje, a najveći dubrovački zagadjivač tvornica "Radeljević", prema riečima direktora Manduna , mogao bi drastično smanjiti sadanje stravično zagadjivanje zraka i aqatorija Gruža s oko milijun dinara, dakle sedam puta manje od godišnje potrošnje GOŠK-Juga!
“Krivo ste protumačili. Ni na kraj pameti mi nije bilo prietiti vam.  Morate razumjeti u kakovoj sam situaciji. Svi od mene traže riešenje, a riešenja jednostavno nema. Zbog toga smo došli kod vas potražiti razumievanje i pomoć. To je sve”,  javio se konačno Bašić.
“Vjerujem vam, ali vjerujte i vi meni. Ovakovi načini kod mene više ne će naići na razumievanje. Za mene je ova priča završena. O nogometu mogu ponovno razgovarati kad se budete  natjecali u hrvatskoj ligi. A to vrieme, nadam se nije daleko.  Pokušajte se pripremiti. Imam u tomu smislu za vas i jedan praktičan priedlog. Promienite taj nezgrapni naziv GOŠK - Jug jednostavno u Dubrovnik.  To ime je atraktivno, poznato. Bit će zanimljivije  navijačima u ostalim krajevima Hrvatske, a kod nastupa u inozemstvu prinosit će afirmaciji Hrvatske.” odgovorio sam mu i ustajući dao znak kako je sastanak završen.

Izišli su dosta pokunjeno. Bilo mi ih je i malo žao. Poglavito Branka Širokoga, kojega od djetinjstva poznajem kao finu osobu. Možda sam bio malo prestrog. Medjutim, što je tu je. Doista, kako bi bilo liepo kad bi se formirala hrvatska nogometna liga, a u njoj dubrovački klub našao svoje mjesto!

Nastavak