Protučinitba tmurnim najavama
Ponedjeljak, 18. ožujka 1991.
Možda je to samo dojam onoga koji vidi stvari onaokvima kakove ih želi vidjeti, tek viesti o manevrima JNA su prestale, pa bi se moglo zaključiti kako je moj diplomatski napor za susreta s jugoslavenskim častnicima imao odredjeni učinak. Premda od Krsta Gjurovića nisam dobio nikakov odgovor.
Ipak, težko je očekivati osobit napredak u percepciji sigurnosti ovog područja. Obćina Dubrovnik uostalom dieli sudbinu ciele Hrvatske. Na izvjestan način smo se odvojili od Jugoslavije. S druge pak strane gledajući Jugoslavija je medjunarodno priznata država. Hrvatska kao takova za sviet ne postoji.
U svietu je Hrvatska trenutno poznata samo kao područje neizvjestnosti, područje svojevrstne pobune protiv Jugoslavije, na koju pobunu se uzvraća pobunama unutar same Hrvatske. Dakle u glavama stranaca, glede Jugoslavije ili pak Hrvatske, pa prema tomu i Dubrovnika vlada sigurna zbrka.
Ako smo prošle godine imali težki podbačaj u turističkom prihodu, kakov tek podbačaj možemo očekivati ove godine. Prošle godine se počelo kuhati sriedinom ljeta. I turisti su jednostavno izčeznuli. Od onda se situacija nije promienila nego se dapače pogoršala. Cieli dosadanji tiek ove godine je u znaku krajnje napetosti.
Golema većina turista ne želi putovati u nesigurna područja. Turističke agencije ne vole gubitke nastale zbog mogućnosti nagle potrebe za preusmjeravanjem turista, a one na dubrovačko područje dovode veliku većinu gosti. Gosti koji na odmor odlaze bez posriedovanja agencija su riedkost poglavito na dubrovačkom području. Stoga je praćenje agencijske prodaje sigurni pokazatelj kakova će biti sezona.
Najave su katastrofalne. Ipak, ako su jedna ili dvije slabe sezone ciena koju moramo platiti na putu prema nezavisnosti, onda to nije tako strašno ni za ovaj kraj koji živi od turizma. Sliedećih sezona to ćemo bogato naknaditi. Novci tad više ne će ići u Beograd, a kombinacijom bolje usluge i većega poleta i ukupni promet će se posve sigurno povećati. Vriedi se strpjeti.
To je bilo moje razmišljanje, ali takovo razmišljanje nisu dielili dubrovački hotelieri.
Na to me prije mjesec dana došla upozoriti Luce Glavić. Opisala mi je situaciju iz pozicije onih koji baš izravno žive od turizma.
“Sezona će po svemu sudeći biti katastrofalna,. A što je najgore doći će do rata za goste spuštanjem ciena. Neki su to već počeli činiti,” rekla mi je tom prigodom Luce zabrinutim glasom.
“Trebalo bi nešto poduzeti i spriečiti spuštanje ciena,” nastavila je.
Razgovarali smo zatim detaljno o nastaloj težkoj situaciji. Pokušaji poduzimanja odredjenih koraka na republičkoj razini ostali su do sad bez uzpjeha. To je bilo jedino što mi je do tada padalo na pamet.
Pokušao sam se zamisliti u položaju upravitelja hotela, koji je sviestan kako ga dosta vjerojatno očekuju prazne hotelske postelje u vrieme glavne turističke sezone. Sve agencijske najave to govore. Kako onda osigurati plaće zaposlenima? Odakle naći novac za održavanje objekata? Odgovor je posve prirodan. Spustiti ciene sve dok se ne nadje dostatno onih koji su spremni za svoj turistički užitak, uz krajnje atraktivnu cienu, po malo i riskirati.
Ima li uobće smisla intervenirati? Jesmo li uobće mjerodavni za to? Je li možda bolje pustiti hoteliere neka se sami snalaze? Možda se u toj utrki za goste izkristalizirali oni koji su doista sposobni. Jer mnogi, u stvari većina njih, su i u hotelierstvu na vodeća mjesta stignuli uobičajenim političkim odnosno partijskim stazama. Ova situacija bi mogla pokazati tko je od njih doista sposoban.
S druge pak strane ne bi bilo dobro spuštati ciene izpod granice rentabilnosti i napraviti veću štetu od koristi. Bolje je ne imati goste nego na njih trošiti više nego što plaćaju.
Padao nam je na pamet i drugi aspekt ciele priče. Možda bi baš trebali dopustiti spuštanje ciena i izpod minimuma, samo da turisti dodju. I turisti, koji bi došli samo radi nizkih ciena, učinili bi sigurnijima naše gradjane. Dubrovačko područje bi izgledalo uobičajeno, ljudi bi se imali s čime baviti, a mogućnost napada sa strane naših neprijatelja bila bi manja.
Na kraju smo ipak odlučili poduzeti nešto sa svoje strane. Luce je za sjednicu Izvršnoga vieća pripremila poziv na razgovor direktorima dubrovačkih hotela, te priedlog texta turističke izjave koju bi oni, ako se slože, trebali podpisati. U izjavi su predvidjeni i kontrolni mehanizmi provedbe dogovora.
Na sjednici su ostali članovi Izvršnoga vieća odmah prihvatili ideju, koja je već bila dobro pripremljena i razradjena.
Odaziv na naš poziv bio je iznenadjujuće velik. Ni Luce ni ja nismo trebali puno objasnjivati. Upravitelji hotela iznosili su, jedan po jedan, iste dvojbe koje smo imali i mi.
Na kraju je odlučeno kako se mora pokušati izbjeći nelojalna konkurencija i sačuvati ugled turističkoga Dubrovnika. Dogovorena je izrada cjenika hotelskih usluga po kategorijama hotela, koji bi predstavljali donju granica izpod koje se ne bi smjeli spuštati u davanju svojih usluga.
Komercialni upravitelji svih hotelskih tvrdki zaduženi su za izradu i uzkladbu tih minimalnih uvjeta, pod kojima bi hoteli mogli poslovati. Osnovano je i povjerenstvo koje bi trebalo provesti razčlanbu i izraditi zajednički minimalni cjenik. Bilo je to točno prije mjesec dana.. Posao uzkladjivanja minimalnih ciena trebalo je obaviti u sliedeća tri tjedna. Prošlo je ipak tjedan više, ali to kašnjenje i nije osobito veliko.
Na današnjemu sastanku je dvadeset i devet direktora hotelskih tvrdka podpisalo pripremljenu izjavu, kojoj je privitak cjenik po kategorijama. Predhodno su članovi povjerenstva Mario Hadžija i Mirko Maslač održali prezentaciju koja je jednoglasno prihvaćena.
Dubrovački direktori hotela su danas pokazali solidarnost i razumievanje za doba u kojemu se nalazimo. Nije bilo lamentiranja nad sudbinom i plakanja zbog izgubljene dobiti. Nije bilo medjusobnoga obtuživanja. Ohrabrujuće je to bilo vidjeti.
Kako će to biti provedeno u praksi, i hoće li uobće biti mogućnosti za provedbu? Deprimirajuća je i sama pomisao, kako će se unatoč svemu hotelieri u srdcu sezone možda otimati za goste i zaboraviti na dogovor. Tko ih u tomu može i ima pravo spriečiti? Ovo je ipak samo izjava, koja nema nikakovu pravnu snagu. Ili možda ima? Ne znam.
Kad bi imala pravnu snagu ne bi bilo nuždno osnivati sud časti na čije je čelo izabran korpulentni Nikša Hrdalo. Na simboličan način se s Hrdalovim izborom nastojalo unapried zaplašiti moguće priestupnike.
Hotelieri se sve u svemu nisu pokazali plašljivima. Na žalost s turistima to nije slučaj. Oni su plašljive ptice, a privlačna snaga sunca sve je više zaklonjena s oblacima prietnji s iztoka. Možda bi ih bilo bolje imati, pa makar im sve dali bezplatno? Tko zna?
Novinari Joško Jelavić i Luko Brailo su se izjasnili kao skeptici glede potrebe podpisivanja izjave. Nisu jasno rekli u čemu je uzrok njihove skepse, u tomu što se hotelieri ne će držati dogovora, ili u tomu što očekuju kako turisti zasigurno ne će doći?
Ovaj pokušaj barem nekakove protučinitbe tmurnim najavama ima uporište u ljudskomu traženju načina za smanjenje po svemu sudeći neizbježne štete. Daj Bože, pa se obća situacija počne smirivati, a cieli se ovaj posao pokaže nepotrebitim.