Presudna blizina oltara
Četvrtak, 21. ožujka 1991.
Svakodnevno dolazim u situaciju upitati se je li nešto moj posao ili nije. Možda se, na primjer, nisam trebao uobće uplitati u ovu priču oko izgradnje staračkoga doma. Ipak sam to učinio, i to toliko koliko sam mogao. Tko zna, možda je bilo moguće učiniti i više. Uglavnom, GP Dubrovnik je dobio mogućnost rada i zarade, pa bi zaposleni u toj dubrovačkoj tvrdki zajedno sa svojim upraviteljem Matom Gjurovićem trebali biti zadovoljni. Bolje je nešto nego ništa. Današnji sastanak u mojemu uredu sa zainteresiranim stranama u realizaciji projekta rezultirao je s nagodbom.
Bili su tu Nižetić iz zagrebačke "Tehnike", Gjurović i Vićan iz GP "Dubrovnik", Strukan i Bartulović u ime Mirovinskoga fonda, Ristović i Gogić iz varaždinskoga "Coninga". Pozvao sam i Pera Poljanića, kako bi naglasio kolika je zainteresiranost obćine. Pero se rado odzvao.
Ciela priča odnosno moje uključivanje u ovu problematiku započelo je u ponedjeljak, četvrtoga ovoga mjeseca, kad me je posjetio upravitelj kirurškoga odjela u dubrovačkoj bolnici, Stiepo Bogdanović.
-“Sigurno mislite kako sam vas došao gnjaviti nešto u svezi s problemima u bolnici. Iznenadit ćete se. Došao sam vam kao čovjek kojemu je na srdcu obće dobro i koji kao takov vidi jednu nelogičnost i nepotrebito razbacivanje novaca.”
Upitao sam ga o čemu se radi, a on je nastavio:
-“Umjesto izgradnje staračkoga doma na novoj lokaciji, moglo bi se starcima dati dio nove bolnice, koja je ionako prevelika za naše potrebe, a tih deset milijuna dolara bi se moglo uporabiti za dovršenje bolnice i nabavu bolje medicinske opreme.”
-“ Rekli ste na početku kako ne ćete govoriti o bolnici,” rekao sam mu nasmijavši se.
-“Nisam vas prevario. Ovdje se ne radi o staroj nego o novoj bolnici i ne radi se o problemima u bolnici nego o priedlogu za ubijanje dvije muhe jednim udarcem, gdje bi svi profitirali,” brzo je reagirao Bogdanović.
-“Shvatio sam vas, samo sam se našalio. Inače problematika izgradnje staračkoga doma do sad nije bila došla do mene. Vi ste mi prvi koji o tomu govori. Zvuči zanimljivo. Samo vi nastavite,” rekao sam mu.
Simpatični kirurg, čija kratka gusta kosa samo djelomično prikriva već poodmaknulu životnu dob, objasnio mi je nakon toga svoj priedlog do kraja.
Bolnica u izgradnji je prostorno prekapacitirana, a prateći sadržaji, dakle kuhinja, grijanje, sterilizacija napravljeni su čak za osam stotina ljudi, što je znatno iznad mogućega broja bolestnika.
Bogdanović drži kako bi prenamjena rodiljnoga odjela u dom za umirovljenike bila izvrstno riešenje. Stanovnici doma za umirovljenike imali bi ljepši smještaj, jer je krilo bolnice, koje bi se prenamienilo, okrenuto prema jugu odnosno prema moru, a sa sada predvidjene lokacije doma bi se gledalo na groblje, što za stare ljude nije baš neki osobito poželjan pogled. Uz to dragocjeni prostor bi se občuvao za neke druge buduće namjene.
Rekao sam Bogdanoviću kako mi se njegov priedlog čini opravdanim i prihvatljivim, što mu je na licu izazvalo izraz velike sreće. Spomenuo sam mu kako je po svemu sudeći završetak izgradnje bolnice poprilično upitan. Izpričao sam mu kako sam upravo ja bio taj koji je predložio ograničenje bolničkih gabarita sukladno našim potrebama i uzprotivio se prolongiranju izdvajanja 3% iz radničkih plaća u sliedeće stoljeće.
-“Vaš priedlog je na neki način zaokruživanje te nove strategije koju sam osobno potaknuo. Doista ste u pravu. Bio bi to pravi primjer ubijanja dvije muhe s jednim udarcem.”
-“ I to kakove dvije muhe.” uzviknuo je na to Bogdanović.”
-“ Zaboravio sam vam reći još jednu dobru stvar u svemu ovomu. Naš saborski zastupnik Mustač je u upravnom odboru Fonda. To bi moglo olakšati provedbu ove ideje,” nastavio je.
Razstali smo se razpoloženi i optimistični.
Odmah zatim nazvao sam Ivana Mustača. Po načinu kako je primio Bogdanovićev priedlog, osjetio sam kako tu nešto ne štima.
-„Stvar nije ni malo jednostavna kakovom se čini. Najbolje je o tomu ne govoriti ovako na brzinu. Ako hoćete doći ću do vas i dovezsti ću sa sobom ljude koji o tomu najviše znaju,“ rekao mi je.
Mustač je održao obećanje i došao dovevši sa sobom upravitelja Fonda Brčića i šefa dubrovačke izpostave Fonda Bartulovića. Kad sam im prenio Bogdanovićeve rieči, na njihovim licima se mogla vidjeti nelagoda.
-“Gradnja je jedno, a adaptacija drugo. Projekt je već daleko odmaknuo i ne bismo ga smjeli ugrožavati s drastično drugčijim pristupom”, prvi se javio Mustač, a druga dvojica su ga odmah glasno podržali.
Zatim su mi složno stali navoditi dodatne razloge zbog kojih je Bogdanovićeva optimizacija neprihvatljiva. Neke njihove primjedbe su doista imale težinu.
Svaka promjena nekoga projekta u pravilu rezultira s kašnjenjem. Još je teži slučaj prebacivanje projekta na novu lokaciju. Tomu treba dodati i nuždnost uključivanja fonda za zdravstvo, dakle jednoga podpuno novoga partnera. Od jasno definiranoga projekta priešlo bi se na nove pregovore oko definicije cilja financiranja. Zdravstvo je jedno, mirovinski fond je drugo. Svaki od njih ima različite izvore novaca.
Rekao sam im kako su sve to u biti isti novci i kako bismo trebali biti sposobni na razini Hrvatske razmišljati o zbiljnim prioritetima, a ne gledati svaki na svoj lokalni interes.
Gotovo sam se ugrizao za jezik. Po pogledima sugovornika osjetio sam kako bi se s nastojanjem u tomu smjeru mogao ugroziti cieli projekt. Moje misli potvrdio je Mustač:
“Jedva smo se izborili, a ja sam u to osobno uložio puno truda, osigurati trošenje tih novaca ovdje u Dubrovniku, a sad bismo s neopreznim izjavama i potezima mogli ostati bez svega toga, a novci Fonda bi se mogli usmjeriti u izgradnju na nekom drugom području!” U njegovomu glasu je bila velika zabrinutost.
Umirio sam ga odgovorivši mu, kako sam im samo prenio zamisao, koju sam nedavno čuo i koja mi se svidjela, ali to ne znači kako ću na tomu inzistirati, te kako bi za Dubrovnik doista bilo dobro vidjeti realizaciju jednoga značajnoga ulaganja.
“Neka samo projekt ide dalje. Naša gradjevne tvrdke su u krizi i ovako velika investicija bi ih mogla vratiti u život, ako se uključe u posao”, rekao sam pokušavši na taj način pokazati kako sam prošlu ideju ostavio po strani, pridruživši se njihovomu pragmatizmu.
Iznenadio sam se kad sam vidio, kako su moje rieči su dočekali pogledavajući se izmedju sebe. Nakon kratke stanke objasnili su mi kako je posao izgradnje već dodieljen poduzeću "Tehnika" iz Zagreba.
Bio sam na trenutak u čudu.
-“Kako je to zagrebačka gradjevna tvrdka na natječaju mogla biti konkurentnija od dubrovačke tvrdke, ako se radi o poslu koji treba izvesti u Dubrovniku,“ upitao sam, a moje rieči je opet dočekalo ono medjusobno pogledavanje njih trojice.
Ovaj put me nisu dočekali protu argumenti. Jedino me je Mustač opet podsjetio kako bi svako snažnije uplitanje moglo ugroziti projekt i novci bi umjesto na dubrovačkom području mogli biti potrošeni negdje drugdje.
Odmah sam dobio snažan osjećaj kako “Tehnika” nije dobila taj posao na podpuno čist i logičan način. Ipak, nisam se odlučio na daljnje propitivanje.
-“Vidim i shvaćam kako je projekt jako odmaknuo pa bi bilo protuproduktivno inzistirati na velikim promjenama. Ipak, imam jedan priedlog. Nedavno mi je ovdje bio direktor GP Dubrovnika i tužio mi se kako je ta naša dubrovačka tvrdka ugrožena zbog opadanja naručbi. Vjerujem kako bi “Tehnika” mogla prepustiti jedan dio posla GP Dubrovniku. Možda kao podizvoditelju. GP Dubrovnik ima ovdje i strojeve i radnu snagu, a Tehnika sve mora dovezsti iz Zagreba. Tu se vjerojatno može pronaći neki zajednički interes. Pri tomu biste vi iz Fonda tu mogli biti samo kao promatrači i kontrolori. Spreman sam pozvati ljude iz GP Dubrovnika, a vi biste mogli dovezsti direktora “Tehnike”. Ako ništa drugo barem ćemo vidjeti, jesmo li učinili sve što smo mogli. Ovo govorim u cilju ubrzavanja, a ne uzporavanja projekta. Nadam se kako ste me izpravno razumjeli,” održao sam kratki govor.
Moji sugovornici su nevoljko prihvatili priedlog, ali su ga ipak prihvatili. Vjerojatno i stoga što su razvidno željeli čim prije završiti sastanak.
Nakon što je družtvo iz Mirovinskoga fonda otišlo, nazvao sam direktora GP Dubrovnika Mata Gjurovića i pozvao ga na razgovor rekavši mu o čemu se radi.
Kad mi se ranije bio došao tužiti na slabljenje poslova, što je posljedica loših okolnosti za turizam, jer se turističke tvrdke sada manje često i s više opreza upuštaju u gradjevna ulaganja, na samom početku našega razgovora je naglasio kako je član Saveza komunista i kako ga je njegova partija postavila za direktora.
Iznenadio me je s tim svojim izticanjem pripadnosti Partiji. Za razliku od mnogih koji prikrivaju svoje komunističke koriene, on se na neki način trsio iztaknuti ih, kao svoju prednost. Ostavio mi je dojam mladoga, dinamičnoga i sposobnoga poslovnoga čovjeka koji bi se trebao znati snaći na tržištu.
Kad sam ga sada pozvao rekavši mu kako se radi o potencialnomu poslu za GP Dubrovnik, pojavio se vrlo brzo i na taj način učvrstio moj prijašnji dojam o sebi. Dojam je pojačala i njegova priča.
GP Dubrovnik glede staračkoga doma nije bio ni malo pasivan. Dapače javili su se na natječaj i bili najpovoljniji ponuditelj. Medjutim njihova ponuda je odbačena, a prihvaćena je ponuda “Tehnike”!
-“Izbačeni smo iz igre zbog nečijih interesa. Naše poduzeće ima i upravu i opremu i radnike ovdje u Dubrovniku, a jedna gradjevna tvrdka iz Zagreba treba potrošiti dosta novaca za prievoz opreme u Dubrovnik, treba naći ili izgraditi smještaj za radnike i inženjere i t.d. Ima tu još puno drugih stvari. Naša ponuda za radove na dubrovačkomu području jednostavno mora biti povoljnija. Inače bismo odmah trebali prestati poslovati. To je jednostavna računica. Kažem vam, i to se može jednostavno dokazati. Kod odlučivanja o izvodjaču radova neke druge stvari su igrale ulogu, a ne ciena radova, “ rekao mi je Gjurović. Glas mu je bio pun gorčine.
U razgovoru mi je zatim odkrio neke druge, još čudnije detalje. Fond je već osigurane novce za izgradnju dao na upravljanje "Coningu" iz Varaždina, a ova tvrdka s tim sriedstvima samostalno razpolaže, obrće ih, oročava.
“Coning” je imao odlučujuću rieč u odabiru izvodjača radova. Najlakše je u tomu slučaju novce zadržati na manjoj udaljenosti od Zagreba. Tu su čvršće i brojnije medjusobne veze.
Krasno! Koliko ću još ovakovih slučajeva odkriti i naivno im se čuditi, pomislio sam slušajući Gjurovićevu priču.
-“Nisam znao točno o čemu se radi, ali slutio sam kako tu ima nešto. Ljudima iz Fonda sam predložio sastanak s vama i s vodstvom Tehnike ovdje kod mene, kako bismo vidjeli može li se nešto promieniti,” rekao sam Gjuroviću kojemu razvidno ciela priča nije bila nekakova novost. Njegova jasna srčba i frustracija zbog gubitka unosnoga posla, vjerojatno je proizlazila upravo iz razloga što nije na vrieme uzpio naći pravi lobi i način za podporu svoje ponude.
-“Mi smo bili najpovoljniji i natječaj treba poništiti,” ohrabrio se Gjurović kad je čuo moje rieči, shvativši kako je u meni našao saveznika na razini naivne logike.
-“Ne vjerujem kako bi to bilo pravo riešenje. Vašu mogućnost realno vidim u uključivanju u projekt s nekim ozbiljnim postotkom. To vam je moje mišljenje. Trebamo biti pragmatični,” rekao sam, i kod Gjurovića na taj način vjerojatno ipak smanjio dojam o mojoj naivnosti.
Na taj način sam se uključio u cielu tu igru, premda mi je sve više postajala odbojnom.
Težka gospodarska situacija nastala sa slomom turizma, koji je glavni izvor prihoda na ovomu području, jednostavno nameće borbu za svaki mogući posao. Doista se nema smisla miriti s dovozom strojeva i radnika u Dubrovnik, dok dubrovačka gradjevna tvrdka stoji bez posla. Nije ovo nikakov protekcionizam nego upravo borba protiv protekcionizma, razmišljao sam, razgovarajući s Gjurovićem.
Danas su me pritisnule iste misli dok sam slušao kako ljudi iz Fonda i "Coning"-a prezentiraju doista klimave argumente za davanje posla "Tehniki". Gjurović je pak poletno i oštro dokazivao, kako je gradjevno poduzeće “Dubrovnik” jasno zakinuto.
Postavio sam se nakon toga u ulogu arbitra i predložio dogovor i podjelu posla. Predstavnik “Tehnike” u prvom trenutku je odbacio svaku takovu mogućnost, ali je popustio, vidjevši kako su i drugi sudionici sastanka skloniji dogovoru, vjerojatno kako bi se izbjegao mogući škandal. Dogovoreno je kako će se GP "Dubrovnik i "Tehnika" sami sporazumjeti na sastanku u Zagrebu. Tehnika će prepustiti GP Dubrovniku ozbiljan dio posla.
Sve je to bio kompromis. Bilo bi pravednije ići oštrije. Naša država je u procesu uztrojbe i trebalo bi odmah u početku spriečiti neravnopravni tretman pojedinih regija. U Zagrebu bi posebice trebali imati razumievanja za dubrovačko područje, koje se zbog svojega, sada tako neugodnoga zemljopisnoga položaja, nalazi u stanju velike ugroze, zbog čega bi dubrovačke tvrdke morale imati barem jednake, ako ne i povoljnije uvjete kad se radi o poslovanju s državnim ustanovama. A kad bi se tek zagreblo izpod površine i vidjelo na koji to način državni fond daje svoja sriedstva jednoj privatnoj tvrdki! Po svemu sudeći tako nešto se ne može očekivati u sadanjemu odnosu snaga.
Moral je ipak druga točka strategije. Prva je uzpostava države, a taj cilj je moguće ostvariti samo s obstankom.
Zasigurno, za sada je i dalje izuzetno primjenjiva uzrečica - tko bliži oltaru bolje se moli.