Proti tvrdoglavosti

Nedjelja, 26. svibnja 1991.


Na cesti oko Rieke dubrovačke uobće nije bilo prometa. Mato je bio za upravljačem, a  Miljenko i Hrvoje  na stražnjim sjedalima. Nedjelja je vrieme kad bismo trebali biti sa svojim obiteljima, poći na misu, a zatim sjesti  za nedjeljni objed. Propalo je još jedno nedjeljno budjenje bez obveza, bez kravate, mirno ispijanje jutarnjega čaja, dok djeca još spavaju. Ipak imao sam osjećaj kako ću barem nedjeljni objed i nedjeljno popodne moći posvetiti obitelji. 
Popodne moram konačno otići s djecom na Babin Kuk i gledati ih kako sa svojim prijateljima igraju nogomet ili košarku, a možda i sam koji put šutnuti loptu prema golu ili je ubaciti u koš. Samo predhodno treba riešiti ovaj problem na Osojniku.  Sve manje nalazim vriemena za djecu. Možda to njima i odgovara. Možda, dapače vjerojatno, radije  provode slobodno vrieme sa svojim vršnjacima nego sa mnom. Marko je bio iznimno talentiran i precizan u košarci. Antun je pak pokazivao  osobine upornoga i izdržljivog nogometaša. Tko zna kakovi su sad u tomu? Dugo ih nisam pratio. Uostalom kako ću to znati kad ne uzpijem upitati ni kako Marko i Antun stoje s učenjem. Mariana je preuzela na sebe cielu brigu o njima. Moram se i ja opet uključiti, razmišljao sam.
Sve dok nismo skrenuli prema Osojniku, zbog čega je Mato morao predhodno prieći na lievu stranu ceste, nismo progovorili gotovo ni rieči. Počeli smo razgovarati tek na uzkoj zavojitoj uzbrdici. Upravo cesta po kojoj smo se vozili bila je razlogom ovakovog početka našeg nedjeljnoga jutra.  I s osobnim samovozom komplicirano je svladavati nepravilne zavoje. Težko je i zamisliti s koliko muke ovuda mogu prolaziti teretnjaci ili autobusi. Vozači moraju biti iznimno vješti. Na puno mjesta nije se moguće mimoići s vozilom koje dolazi sa suprotne strane, pa treba predvidjati, stajati uz rub ceste, ili čak u takovim situacijama voziti unatrag.
Hrvojeva i Miljenkova procjena je bila podpuno točna. To nije put s kojim bi svakodnevno mogli prolaziti teretnjaci za odvoz smeća. Dapače to  nije put primjeren za pristup i jednom mjestu u našoj obćini. Treba ljudima omogućiti lakšu i sigurniju vožnju.
Situacija je u stvari bila absurdna. Išli smo uvjeravati mještane Osojnika kako je popravak i proširenje ovog užasnoga puta - dobra stvar za njih, koji se po njemu najviše voze! Gubili smo  dragocjeno nedjeljno jutro, kako bismo dobitnike uvjerili kako je za njih dobro prihvatiti dobitak.
Vozila “Čistoće” svakodnevno odvoze smeće na odlagalište Grabovica cestom preko Ivanice, koja se nalazi u susjednoj Bosni i Hercegovini. Ako su se Srbi mogli pobuniti i zapriečiti prolaz kroz Knin, koji je dio Hrvatske, još im je jednostavnije to učiniti postavivši preprjeke na Ivanici. Od Ivanice prema Trebinju i Bileći počinje kraj nastanjen pretežito srbskim pučanstvom. Na Ivanici je čak osnovan dubrovački ogranak Srbske Demokratske Stranke.
Neki vozači “Čistoće” su već imali neugodnosti prolazeći kroz to područje. Neki su se i vratili naišavši na prve preprjeke. Inače, priča se kako se tim područjem kreću naoružane skupine u četničkim odorama.
Moguće zaustavljanje odvoza smeća nije ni malo naivna stvar. Dubrovnik je turistički grad, a to bi nas moglo pogoditi i za vrieme turističke sezone, ako se turisti vrate. Nije lako preko noći organizirati odlaganje smeća na drugomu mjestu.
Obalni pojas koji pripada dubrovačkoj obćini odnosno Hrvatskoj, izuzetno je uzak. Premda ni odlagalište na Grabovici nije ni malo sretno dugoročno riešenje, nije lako pronaći mu zamjenu. I naši predhodnici u Obćini s tim problemom su se dugo mučili. Medjutim oni zasigurno nisu morali brinuti o prolazku vozila “Čistoće” preko Ivanice. To je sve bila njihova Jugoslavija.
Dobru smo odluku donieli na sjednici Izvršnoga vieća predprošli utorak. Cestu treba popraviti, u stvari treba je izgraditi na pravi način. Ne samo zbog prolaza vozila “Čistoće”. Na ovomu području je moguće izgraditi novo gradsko naselje. Krajolik je iznimno atraktivan. Gružka luka se čini tako blizu. U stvari i jest jako blizu gledajući zračnim putom. Izgradnjom planiranoga mosta preko Rieke dubrovačke Osojnik će postati praktički predgradje Dubrovnika. Od Osojnika do odlagališta smeća na Grabovici postojeća cesta nije asfaltirana, pa je treba asfaltirati.
Što smo se više vozili tom izuzetno lošom cestom, to su mi se činile sve nevjerojatnijima Hrvojeve  i Miljenkove tvrdnje, kako Sočani ne žele izgradnju ceste, kako bi  izbjegnuli prolazak vozila “Čistoće” kroz njihovo mjesto. Pa teretnjaci “Čistoće” uostalom prolaze i kroz samo sriedište Dubrovnika. Oni ne zagadjuju nego održavaju Grad čistim. Nitkomu u Gradu ne pada na pamet buniti se zbog prolaza tih vozila. Uostalom, prolazeći kroz Osojnik, mogli bi pokupiti smeće i Sočanima. 
Premda se Osojnik nalazi vrlo blizu Dubrovniku, bio mi je ovo  prvi posjet ovomu kraju. Nikad ranije u životu nisam bio tu.  Možda je baš priča o izuzetno lošoj cesti bila tomu uzrok.  Ipak  vjerojatnije nisam ranije ovdje dolazio jer jednostavno za to nisam imao razloga. Do ovoga nedjeljnoga jutra.
Zaustavili smo se i izišli u sriedištu mjesta, gdje se bila okupila oveća skupina mještana. Pozdravili smo se s njima a zatim smo svi zajedno ušli u dosta veliku prostoriju, gdje je već sjedalo dosta ljudi.
“Vjerojatno se ovdje skupilo  cielo mjesto”, rekao mi je Hrvoje. Sjeli smo na za nas predvidjena mjesta sučelice mještanima. Pozdravljajući ih u ime obćine Dubrovnik, pitao sam se jesu li  Hrvoje i Miljenko bili u pravu kad su mi opisivali kako nuždno moram doći ovdje i pokušati učiniti ono što oni nisu uzpjeli; uvjeriti ljude, kako su naše namiere u svezi s izgradnjom puta samo na njihovu dobrobit. Pokušavao sam Miljenka i Hrvoja nagovoriti neka sami to rieše, a oni su mi odgovarali, kako su bezpomoćni i uvjeravali su me kako ih moja pojava u svojstvu najvišeg obćinskoga čelnika možda ipak udobrovolji, premda u to nisu bili baš sigurni.
Nakon uvodnih rieči, prepustio sam objasnitbu cieloga posla Hrvoju, koji se odmah dao u opisivanje koliko će se novaca uložiti, koliko će put biti bolji , naglašujući kako će vozila “Čistoće” prolaziti samo u slučaju spriečenosti prolaza preko Ivanice.
Hrvojeve rieči je dočekala graja. Mještani su gotovo uglas stali vikati kako ne žele ovdje prolaz nikakovih teretnjaka punih smeća. Neka ih ostavimo na miru, njih nije briga za naše smeće.
Zatim se u razpravu uključio Miljenko, pokušavajući  objasniti kako je Osojnik dio obćine i kako u kriznim situacijama treba dieliti sudbinu obćine, ali je i njega dočekala vika neodobravanja.
Priključio sam se i ja  ponavljajući Hrvojeve i Miljenkove rieči.
Situacija se nije uobće promienila. Isti povici, i isti odpor vidljiv na baš svim licima. U sukobu argumenata i tvrdoglavosti, tvrdoglavost se pokazala znatno snažnijom. Oni, Sočani, će spriečavati izgradnju puta i zapriečit će prolazak vozila “Čistoće” kroz svoje mjesto, čulo se sa svih strana.
Pokušao sam zatim odigrati kartu nacionalne solidarnosti;
-        “Nemojte, dragi prijatelji, činiti nešto što bi moglo podsjetiti na ponašanje četnika tamo oko Knina. Ne ćete se valjda na njih ugledati. Njih je pak koliko toliko moguće razumjeti. Prave probleme Hrvatskoj, jer su protiv Hrvatske. Ovdje biste vi, kao inače dobri Hrvati svojoj braći Hrvatima postavljali preprjeke po cestama. To jednostavno nema smisla. Ovo je vrieme hrvatske solidarnosti a ne hrvatske nesloge!” uzviknuo sam očekujući kako će ovakove težke uzporedbe i motivirajuće rieči pasti na plodno.
Moje rieči nisu izazvale baš nikakov učinak. I dalje sam izpred sebe gledao lica zažarena s protivljenjem i slušao uzvike odbijanja i negodovanja.
U tomu trenutku donio sam odluku. Odigrat ću najjaču kartu. Tu se nema što izgubiti. Ustao sam sa stolice i gestom zatražio tišinu. Do tad smo i Miljenko i Hrvoje i ja govorili sjedeći, a i mještani su se onako kako je komu padalo na pamet govorili ne ustajući sa svojih stolica.
-        “Dragi moji Sočani. Doista mi je žao što ste krivo protumačili naše namiere. Istina je kako  želimo osigurati alternativni put do odlagališta na Grabovici. Ali ta činjenica donosi veliku korist upravo vama. Ovo je za vas kao lutrijski dobitak. Sriedstva su osigurana i izgradnja puta može početi. Medjutim, uvjerio sam se kako vi, iz meni nerazumljivih razloga, to ne želite prihvatiti. Nema smisla donositi odluke i trošiti dragocjena sriedstva u projekt koji ne prihvaćaju baš oni kojima je namienjen. Nema smisla stvarati sukobe medju našim svietom u samoj Obćini. Dosta nam je prietnji izvana. Što se tiče odvoza smeća moramo naći drugo riešenje. Na sliedećoj sjednici Izvršnoga vieća osobno ću predložiti poništenje donesene odluke, a put za Osojnik će vjerojatno dugo, dugo čekati na sliedeću prigodu”,  rekao sam na kraju.
Glas mi je zvučio srdito.  Možda bih u nekoj drugoj sličnoj situaciji pokušao prikriti svoje razpoloženje, medjutim ovaj put sam odlučio svojom izkrenim gnjevom ojačati izgovorene rieči.
Zadnje dvije rečenice izgovorio sam gledajući prema Hrvoju i Miljenku. Na njihovim licima bilo je primjetno iznenadjenje. O ovakovoj mogućnosti nismo uobće ranije razgovarali. Nisu znali je li to bio moj bluff ili pak zbiljna odluka. A istina je bila i jedno i drugo. Bio sam doista spreman prekinuti tu priču oko izgradnje ceste za Osojnik i potražiti drugo riešenje, ako moje oštre rieči ne proizvedu pozitivan učinak, što sam pak očekivao i zbog čega sam se odlučio razpravu prekinuti na ovaj način.
Moje rieči je na  trenutak dočekao tajac. A onda su se iz dvorane začuli u podpunosti promienjeni stavovi.
-        “Nismo tako mislili. Sjednite, trebamo se dogovoriti. Nismo mi protiv ceste nego samo protiv teretnjaka sa smećem. Stanite”, čulo se sa svih strana.
Ne samo što su se naglo promienili stavovi, nego su i glasovi odjednom počeli  zvučili blago i pomirljivo.
Nisam htio sjesti. Odlučio sam i simbolički zadržati naglo postignutu prednost.  Rekao sam im kako nije potrebito razgovarati dalje, jer je sve rečeno po nekoliko puta,  jedino se trebaju odlučiti hoće li prihvatiti izgradnju ceste i prolaz teretnjaka ili ne će. U tomu trenutku je prestao svaki odpor. Svi, baš svi su se uglas počeli slagati kako cestu treba izgraditi i teretnjacima omogućiti prolaz. Jedino su neki od njih zatražili našu potvrdu, kako će teretnjaci sa smećem  i dalje voziti preko Ivanice, dokle je to god to moguće.
Hrvoje se u tomu trenutku opet  uključio u razpravu i ponovio kako je put preko Osojnika doista samo pričuvni. Prihvativši moj primjer, dok je govorio ustao je se sa stolice, a zajedno s njim ustao je i Miljenko.
Nakon Hrvojevih  rieči, prijateljski sam se zahvalio Sočanima na razumievanju i na taj način zaključio sastanak.
Ono što smo se dogovorili zasigurno će biti održano. Sa Sočanima više zasigurno ne će biti problema. Ustmeni dogovor je medju ovim ljudima  svetinja.
Očekivao sam ovakov razplet, kad sam se srdito ustao sa stolice. Osjećao sam kako je njihovo protivljenje u neku ruku i odraz ove napete situacije, neka vrsta pražnjenja. Moja srčba je u stvari smanjila napetost.
Čudna je ljudska psiha. Nakon što su nekoliko trenutaka ranije u dvorani sjedali sučeljeni protivnici,  iz dvorane su izišli  ljudi koji medju sobom nemaju nikakovoga spora. Sve u svemu bilo je to otvoreno sučeljavanje, nije tu bilo ničega iza kulisa, nisu ostale nikakove nejasnoće.
Ti ljudi su u stvari tako dragi u svojoj jednostavnosti, otvorenosti i izkonskoj mudrosti.. Probali su, uočivši za to prigodu, za sebe izboriti i više od onoga što im se nudi, što je u stvari jedna obće ljudska osobina. Probali su, nisu uzpjeli, i opet je sve u redu. Pokušali su kao zgodno sriedstvo uporabiti tvrdoglavost. Kad se pokazala neisplativom, odbacili su je.
Tvrdoglavost je zgodna samo kad se izplati.
Izlazeći iz zgrade primietili smo kako nekolicina ljudi iz dvorane kreće prema crkvi, koja se nalazi preko puta  i gdje je upravo bila počela misa. Pridružili smo im se. 
U crkvi su sjedale praktički same žene, što je bio uočljiv kontrast prema sastanku u mjestnoj zajednici gdje su  na sastanku s nama bili sami mužkarci.
Većina mužkaraca je ostala vani vjerojatno i dalje razpravljajući o sastanku.
Je li to ovdje uobičajeno? Je li dugačko razdoblje promicanja ateizma ostavilo traga i na selima, ili je ovo samo posljedica našeg dolazka? Jedno je ipak dosta sigurno. Medju Sočanima žene ne donose ključne odluke. Donose ih mužkarci, a žene se mole za njihovu razboritost. Možda je ipak uljudnije protumačiti ovo na drugi način. Žene se mole neka dragi Bog navede njihove muževe na pravi put, pa je prema tomu uloga žena ipak ključna.
Nakon mise, na povratku prema Gradu, razgovarali smo i šalili se razpoloženi poput ljudi koji su obavili veliki posao. Ovo je naša razina. Za puno veće i više bitne stvari brinu se viši i više bitni. Nadajmo se.
Popodne sam održao obećanje koje sam si ujutro zadao i s djecom pošao na Babin kuk.  Nosili smo i nogometnu i košarkašku loptu. Medjutim, drugi dio obećanja nisam uzpio ostvariti.  Dok smo se Mariana i ja zaustavljali javljajući se i razgovarajući s ljudima koje poznajemo ili koji nas poznaju, djeca su uzela stvari odnosno lopte u svoje ruke i nestala prema igralištima. Puti su nam se susreli tek kad smo pronašli prigodu izdvojiti se iz jednoga prijateljskoga družtva s kojim smo pošli na kavu i čaj. Do tad su oni su završili svoju igru.  Planirano športsko uživanje nadomješteno je na taj način vjerojatnijim kavanskim sjedenjem. Zakon vjerojatnosti je jači od zakona planiranja.
Nastavak