Prema vodenoj pravdi
Utorak, 23. travnja 1991.
“Opet voda! Zašto ne bismo jedan put razpravljali o vinu,” komentirao je naglašeno glasno Mario Mrkušić, na njemu svojstven, simpatičan način. Mariove primjedbe i ponašanje su uviek osvježujuće i djeluju nekako mladenački, premda spada medju starije članove Izvršnoga vieća.
Bilo je to na početku razprave o “osnivanju i imenovanju članova Koordinacijskoga odbora u svezi s predstojećim radovima na izgradnji vodovoda i polaganju vodovodnih cievi preko otoka Koločepa, Lopuda i Šipana”, kako je temu u pripremi dnevnoga reda nazvao Pero Marinović, majstor za izmišljanje dugih, zamršenih naslova.
Nakon što smo se nasmijali Mariovoj primjedbi, prihvatili smo se riešavanja sliedećega administrativnoga koraka u pokretanju nastavka izgradnje vodovoda za Elafite.
Već kratka analiza pokazuje kako obstanak pučanstva na dubrovačkom području, razvučenom po kamenjaru i otocima, zavisi od tekuće vode. Tamo gdje je uveden vodovod, ljudi ostaju na svojim ognjištima, tamo gdje ga nema - sve je manje stanovnika.
S druge strane pak, Dubrovnik se nalazi u području Mediterana s najvećom količinom vodenih tiekova, kako nadzemnih tako i podzemnih.
Talijani pokazuju veliki interes za to bogatstvo. Željeli bi izgraditi podmorski vodovod do južne Italije. Spremni su za uzvrat u podpunosti financirati izgradnju hidroelektrane na izvoru Rieke dubrovačke, te nakon izplate te hidroelektrane u vodi, dalje plaćati svaki prostorni metar. Tako bi Dubrovnik mogao imati jako velike prihode od "vodene rente", pa je i s te točke motrišta absurdno izseljivanje iz rubnih sela u zaledju i na otocima zbog nedostatka vode. Ako Obćina obiluje vodom, onda voda treba biti dostupna doslovce cielomu pučanstvu! Valjda zbog takovih razloga Obćina i postoji!
Kako se preko noći ništa ne može riešiti, pokušali smo s odredjenim brzim potezima pokazati ljudima u selima bez tekuće vode našu ozbiljnu namieru riešavanja njihova problema. Zadržavanje pučanstva u rubnim selima obćine stratežki je interes Hrvatske. Na izseljena ognjišta vjerojatno bi vrlo brzo došli istočni susjedi, koji bi onda, po svojemu običaju mogli proglasiti ciela takova područja svojim tisućljetnim posjedima. Dostatno je u tomu svietlu pogledati ne tako davnu poviest Boke Kotorske, Sriema, Bačke, Bosne. Najjasniji je pak dokaz sam zemljopisni oblik današnje Hrvatske.
Već prošlog ljeta odnosno na posljednjoj sjednici u kolovozu, zatražili smo od obćinske tvrdke Vodovod neka predloži način po kojemu prostorni metar vode na području ciele obćine ima istu cienu. Dakle prostorni metar vode iz vodovoda i vode koja se za sušnih mjeseci doprema u sela auto-cisternama ili brodovima vodonoscima, treba imati istu cienu.
Na ovu ideju o kakovom takovom brzom pronalazku riešenja za sva područja Obćine koja nemaju vodovoda, došao sam prošloga ljeta, kad sam u subotnje predvečerje u Gabrilima u Konavlima, otvorenjem jedne slavine pokraj puta, simbolično označio dolazak vode u to selo.
Slavina, koju sam otvorio nije bila osobito ugodjena, pa sam se poprskao vodom po cipelama i hlačama, (što se kasnije moglo primietiti na fotografiji u Dubrovačkomu vjesniku), ali mi to nije bilo niti malo pokvarilo razpoloženje koje je tad na mene priešlo s ozarenih lica mještana. Od toga dana Gabrili su se jednostavno svrstali u, glede životnih uvjeta, znatno višu kategoriju. Za to su najviše zaslužni sami mještani Gabrila i susjednoga Uskoplja, koji su svojim novcem financirali više od pola investicije. Svako od sedamdeset kućanstava u ta dva mjesta dalo je po trideset tisuća dinara.
Svojim vlastitim novcem i dragovoljnim radom mještani su utjecali na stvaranje jednoga pozitivnoga paradoksa: voda je potekla dvadeset mjeseci nakon početka radova, a projekt se po planu trebao realizirati kroz pet godina!
Planeri se, glede procjenjivanja vriemena, doduše nisu baš iztaknuli, ali bila je to jedna dobro došla pogrieška, koja je doniela toliko radosti mještanima Gabrila i Uskoplja.
Mještani su svoje vodovodno slavlje povezali i s proslavom dvadesete obljetnice djelovanja svojega nogometnoga kluba “Croatia”, te s prigodnim misnim slavljem s kojim je njihov župnik obilježio pedesetu obljetnicu svojega zaredjenja.
Pozvali su glasbu i pjevače. Držali su se prigodni govori u čemu smo sudjelovali i ja i Ivo Jelić i Luka Korda.
Dok sam govorio i dok sam slušao govore promatrao sam lica mještana, lica starijih ljudi, lica djece. U njihovim očima se prelievala bistra voda!
Dok sam se vozio natrag prema gradu ostavivši iza sebe mještane Gabrila i njihove goste u zasluženomu slavlju, pjesmi, veselju i obilju jela i pića, razmišljao sam o načinu kako razveseliti vodom i druga žedna obćinska mjesta.
Jednostavno. Obćina mora naći sriedstva i žurno projektirati i izgraditi vodovodnu mrežu za sva naselja u Obćini, i to bez traženja financijskoga sudjelovanja u pravilu siromašnih mještana.
Samo projektiranje zahtieva vrieme, a za izgradnju će trebati godine, razmišljao sam dalje i sjetio se riešenja:
U mjestima gdje nema vodovoda treba vodu dovoziti bezplatno ili barem izjednačiti ciene prostornoga metra vode tamo gdje ju razvoze brodovi vodonosci i vatrogasne cisterne s cienama vode u Gradu, odnosno u mjestima gdje vodovod postoji. Vodovod treba izračunati koliko će zbog toga poskupjeti voda nama koji je imamo, kako bi je jeftinije ili bezplatno dobili oni koji je nemaju!
Na sjednici Izvršnoga vieća naišao sam na podpuno razumievanje svojih kolega. Od Vodovoda smo sa svojim zaključkom zatražili izradu odgovarajućega izračuna.
Vodovod nije bio osobito brz s izračunom, pa smo mu u listopadu poslali požurnicu, na koju je ipak reagirao, pa smo u prosincu donieli odgovarajući zaključak.
Odluku nismo smjeli donieti bez zaključnoga nadnevka, pa će tako, sukladno vriedećim propisima jedan dodatni dinar gradjani plaćati do kraja ove godine. Medjutim, odlučni smo donositi slične odluke svake godine i ostaviti to u nasliedje onima nakon nas, sve dok se problem ne rieši do kraja.
Simbolički dodatak na cienu vode iz vodovoda, omogućuje tako u sušnim razdobljima jeftiniju vodu područjima bez vodovoda.
Na ovaj način je demonstrirano i obće načelo solidarnosti onih koji imaju s onima koji nemaju i izražena je zajednička briga cieloga pučanstva za obstanak našeg naroda u krajevima Obćine gdje se ne živi tako udobno kao u Gradu. Možda to ne će zaustaviti izseljivanje ali će ga vrlo vjerojatno uzporiti.
U razgovoru s gradjanima nije primjetno protivljenje. Ljudi žele sudjelovati u razvidno koristnoj stvari. Poglavito onda kad je podpuno jasno kako je rezultat višestruko veći od ulaganja.
Protive se samo oni koji su dobro zaradjivali razvodjenjem i prodajom skupe vode. Sad im je to izmaknulo iz ruku.
Što ako u neko selo ni za deset godina ne stigne tekuća voda? Zar će se uviek trebati participirati u cieni dopreme vode u to selu u slučaju suše?
Odgovor je potvrdan. To je mala ciena, kad se radi o ostvarenju tako značajnoga cilja kao što je ostanak ljudi u tim mjestima.
S proširenjem vodoobskrbne mreže, s vriemenom će se povećavati broj onih koji plaćaju dodatak u cieni vode, a smanjivati broj onih koji to rabe, što znači postupno smanjivanje samoga iznosa participacije. Teret će se smanjivati, a bit će razporedjen na više ljudi.
I naši komunistički predhodnici su se razvidno trudili proširiti vodovodnu mrežu. Ostavili su nam i puno započetih, a nedovršenih projekta i puno dugova.
Sve je to u redu. Lakše je nastaviti projekt nego biti na početku. Najlakše je projekt završiti i održati govor, kao što sam to ja učinio u Gabrilima. „Gabrilskih“ slučaja više nema, ali ima već puno toga što je pokrenuto i nalazi se u različitim stupnjevima izgradnje, poput Pelješca, Elafita, Mljeta i Župe.
Tko radi taj i grieši. Predhodne obćinske vlasti su tako, na žalost, napravile i dosta pogriešaka u planiranju i izvedbi vodoobskrbnih objekata. Na primjer, vodovod Neretva-Pelješac-Korčula napravljen je s preuskim presjekom cjevovoda, pa je već nakon njegova puštanja u rad postala izvjestna nuždnost polaganja uzporednih cievi ili postavljanje nove cievi većeg presjeka.
Vodoobskrba Župe dubrovačke zajedno s riešenjem kanalizacije takodjer je projekt, o kojem i te kako vodimo računa, ali tu se moramo pozabaviti s nekim posebnim težkoćama. Naime u projekt je uključena i vodoobskrba i kanalizacijski sustav Ivanice, mjesta u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Koliko god nam je u interesu održavanje populacije u našim mjestima, toliko je upitno stvaranje uvjeta naseljavanja uz samu granicu obćine Dubrovnik, ali s vanjske strane.
U tielu za praćenje projekta su još od prije zastupljeni predstavnici iz Trebinja, te predstavnici JNA iz Kupara.
Vojska je na svoj način tajanstvena. Za vojnike i za Tebinjce zajedničko je očekivanje kako će riešenje njihove vodoobskrbe i kanalizacije platiti Dubrovčani.
Sličan slučaj je i s vodovodom koji vodom iz Plata kroz Konavle obskrbljuje Herceg Novi u Crnoj Gori. Ne znam i nemam vriemena iztraživati na čiji je teret pala njegova izgradnja, ali doista je nevjerojatno i bezobrazno kako su Jugoslaveni izgradili taj vodovod. On prolazi kroz naša sela, koja su inače bez vodovoda, a nije im ostavljena mogućnost priključenja! Neki konavoski seljaci sami su se snašli i izbušili rupe u cievima, te se na taj način priključili ilegalno. Tako su dospjeli u isti položaj kao i pučanstvo Herceg Novoga, koje ionako ništa ne plaća za tu vodu i prolaz vodovoda kroz naše područje! Možda, dapače vjerojatno, ljudi tamo nešto i plaćaju, ali taj novac onda ne stiže do nas. To trebam provjeriti.
Kao primjer mlakih i slabašnih stavova donedavnih političkih vodstava Republike Hrvatske i dubrovačke obćine ostao je i slučaj neumske kanalizacije. Taj skupi objekt odvodi odpadne vode bosanskih komunističkih glavešina, koji su u Neumu izgradili kuće, desetcima kilometara kroz hrvatski ozemlje, da bi izpust završio u Mljetskom kanalu nedaleko od divne pelješke uvale i plaže Prapratno.
Bosanci ne samo što bezplatno svoj odpad bacaju u hrvatsko more, već su s dubrovačkim obćinarima postigli još jedna za sebe sjajan dogovor. Dubrovačka obćina je na sebe preuzela plaćanje znatnoga diela troškova eksploatacije kanalizacijskoga sustava, premda ni jedno od naselja dubrovačke obćine, kroz koja prolazi kanalizacija, nije na nju priključeno. Uostalom zbog njih kanalizacija nije ni izgradjena.
Absurd do absurda! Našu vodu na naš račun šaljemo u Herceg Novi, a pri tomu na taj vodovod ne priključujemo naša mjesta! Kanalizaciju iz Neuma na naš račun vodimo kroz naše područje i bacamo ih u naše more, a naša mjesta kroz koja ta kanalizacija prolazi, ostaju na septičkim jamama!
U razgovorima s predsjednikom Skupštine obćine Neum Benderomi predsjednikom Izvršnoga vieća Ležinićem rekao sam kako će obćina Dubrovnik početi participirati u troškovima eksploatacije kanalizacijskoga sustava nakon priključenja nekih svojih naselja i razmjerno broju priključaka. Našli su se u čudu, jer su naviknuli, isto tako kao i Trebinjci i Herceg Novljani, dobivati sve što zatraže.
U svrhu kompletnoga sagledavanja preostalih radova na magistralnim vodovodima, na moj zahtjev je inženjer Vicko Brbora iz Vodovoda sa svojom škvadrom napravio procjene, koje sam zatim dao obraditi u našem Zavodu za Informatiku. Na moje računalo je tako stignula analiza koja je fleksibilna i lako ju je dopuniti.
U prvoj dionici bi u svako mjesto doveli vodu i izgradili nuždne vodospreme, a mjestne mreže bi se razvijale naknadno.
Rezultat je vrlo zanimljiv. Za osiguravanje vodoobskrbe u svim obćinskim mjestima potrebito bi bilo izgraditi još 230 km cjevovoda raznih profila. Ukupni kapacitet svih novih vodosprema bio bi 20.230 prostornih metara, a trebalo bi izgraditi 53 crpne postaje. Cieli posao bi po sadanjim cienama stajao 537.255.000 Din ili 170.806.111 DEM.
Koliko god brojka od 170 milijuna njemačkih maraka izgledala golema, znatno je manja od priznatoga godišnjeg deviznoga priljeva na području obćine Dubrovnik!
Zbiljni turistički prihod je bitno veći od priznate pola miliarde američkih dolara godišnje, jer se dosta toga naplaćivalo bez evidentiranja. Paradoksalno je kako je neprijavljeni prihod od turizma bio za nas sveukupno povoljan jer su te devize ostajale u Dubrovniku umjesto što bi bile odnesene u Beograd!
Bogata turistička žetva svake godine se obavljala u obćini u kojoj veliki dio naselja nema tekuću vodu!
Ovo je vrieme kad se jednostavno ne može pobjeći od politike. Koliko god su toga naši predhodnici planirali i započeli, težko se oteti dojmu kako su svi ti projekti trebali biti već dovršeni. Obćina Dubrovnik je, zbog turizma, jednostavno iznimno bogata. Doduše naši predhodnici nisu mogli, sve i ako su na to i pomišljali, dignuti svoj glas i zatražiti trošenje, odnosno ulaganje većega diela turističkoga prihoda, ovdje gdje se on ostvaruje. Jugoslavenski partijski uztroj to jednostavno nije dopuštao.
S velikim zadovoljstvom i entuzijazmom početkom ovoga mjeseca smo donieli zaključakkoji bi trebao biti sudbonosan za dugoročno riešenje obstanka Hrvata u rubnim područjima obćine.
Nije prošao ni mjesec dana, a već se evo bavimo s pokretanjem prvoga velikoga projekta.
Izgradnja vodovoda za otoke Koločep, Lopud, Šipan i Mljet je započela, pa prekinuta. Podmorske cievi su položene. Dolarski milijunski zajam se odplaćuje. A polaganje cievi po otocima i upotreba vode ostavljena je za neka nedefinirana vriemena.
Još prošlog ljeta uzpio sam pokrenuti daljnje aktivnosti na tomu projektu, i to one koje zahtievaju puno vriemena a nisu osobito skupe. I ovdje je svoje odradio inženjer Vicko Brbora.
Napravljeno je izvješće o trenutnom stanju projekta. Riešeni su vlastničko pravni odnosi na trasi cjevovoda, napravljene su izmjene i dopune projektne dokumentacije. Napravljena je potrebita simulacija rada i pronadjena mogućnost smanjivanja kapaciteta vodosprema. Gradjevne dopustnice bi uzkoro trebale biti izdane. Nakon prilagodbe projekata vodosprema, može se prići prikupljanju ponuda od izvodjača.
Dakle došlo je vrieme za konačnu realizaciju toga projekta. Kako bi se preduhitrili mogući nesporazumi, a cieloj aktivnosti dodala dodatna ozbiljnost i stvorilo ozračje sloge i težnje zajedničkom dobru, potaknuo sam ovaj osnutak koordinacijskoga tiela u kojem bi bili zastupljeni predstavnici svih zainteresiranih strana, otočana, hoteliera i vodovoda. Donieli smo odgovarajuće riešenje, a za koordinatora novoga odbora imenovali smo Hrvoja Macana, što je dodatno bitno jamstvo uzpjeha cjelokupnoga posla.
U strategiji Izvršnoga vieća nakon "Države" i "Morala" vrlo visoko treće mjesto zauzela je problematika vodoobskrbe. Hoće li prve dvije točke ostaviti prostora i mogućnosti za daljnji rad i na ovoj trećoj, zapravo prvoj točki medju poslovima koji bi bili u djelokrugu rada obćinske vlasti u normalnim vriemenima.
Za sada se evo našlo nešto vriemena. Daj Bože neka ga bude sve više.