Opet tucanik
Nedjelja, 10. ožujka 1991.
Za dogodjaj osnivanja SDS-a na Ivanici lako smo se pripremili.
Imali smo uzpješno izkustvo od prošle jeseni. Znali smo što nam je činiti. Više nam nisu bili potrebiti sastanci i dvojbe. Na granici prema Bosni i Hercegovini na Ivanici, ali i na ostalim graničnim prielazima, na Debelomu briegu i Dubravki, te poviše Slanoga postavili smo jake redarstvene snage i teretnjake pune tucanika za možebitno zatrpavanje prolaza. Redarstvo je kontroliralo sva vozila. Zajedno s Miljenkom sam sinoć obišao prielaze. Uvjerili smo se kako je sve baš kako treba biti. Bili smo podpuno zadovoljni i savršeno mirni.
Viest o kontroli granica na dubrovačkom području sigurno se brzo proširila. Vjerojatno je baš zbog toga dosta Srba odustalo su od namiere odlazka na Ivanicu. Izvješća s granice na Brgatu govore kako je tuda u oba smjera prošlo izuzetno malo vozila. Sudeći po tomu na Ivanici nije bilo baš puno svieta. Jutros su neki dubrovački Srbi upadljivo šetali Stradunom i na taj način pokazivali svoju nenazočnost na Ivanici.
Dakle postignuli smo maximum, koji smo mogli postići. Unatoč osnivanju dubrovačkoga ogranka, SDS je u Dubrovniku i dalje ilegalan. Dokazali smo da terorističkim strankama na našem području nema prolaza. Mogu biti samo ilegalne, što implicira maleni broj članova. Značajna je činjenica da je to postignuto bez uporabe sile. Redarstvo je samo mirno kontroliralo ulaze u obćinu. Medjutim Srbima okupljenim na Ivanici bilo je na vrieme stavljeno do znanja da iza te mirne kontrole stoji odlučnost koja im ne će dopustiti prienos velikosrbskih ideja na uzki hrvatski jug.
Prema nekim pričama i najavama na Ivanici se trebalo puno vikati s govornice. Jesu li tamo bili svi najavljeni, na primjer predsjednik SDS-a Jovan Rašković, Bosanac Radovan Karadžić? U kratkom TV izvješću nije bilo moguće nikoga prepoznati, ali se vidjelo kako je tamo ipak bilo nešto svieta. Vjerojatno više sa strane, nego iz Dubrovnika.
Zasigurno, dobro je što je dogodjaj održan na Ivanici. Rašković, Karadžić i družtvo u Dubrovniku bi mogli prouzročiti reakcije i sukobe, koje bi kasnije njihovi mediji mogli zlorabiti na različite načine..
U zagrebačkomu TV izvješću se, pri spominjanju Ivanice, propustilo spomenuti kako je dubrovački ogranak SDS-a osnovan izvan dubrovačke obćine, dapače izvan Hrvatske! Propušteno je i reći kako je u Dubrovniku djelovanje SDS-a ilegalno. Propušteno je spomenuti stranačku deklaraciju, o čijem donošenju je inače jučer tiskano izvješće u Dubrovačkom vjesniku.
Tko zna možda je TV izvjestitelj nešto od toga i spomenuo, a u Zagrebu su mu, zbog težnje kratkoći, to izrezali. Nema svatko isti osjećaj o tomu što je bitno a što nebitno.
I u inače izuzetno korektnomu sastavku Luka Braila izišlomu jučer u Slobodnoj Dalmaciji, Milorad Vukanović, je opisujući susret sa mnom „propustio“ prepričati moj stav o nepoželjnosti i ilegalnosti SDS-a, nego se samo lukavo zadržao na korektnosti naših sastanaka. Takov opis našega susreta mu je odgovarao, jer je razvidno kako je sa svatkom svojom riečju nastojao pokazati, kako su njegove namiere miroljubive, a prihvaćanje Hrvatske i hrvatskoga identiteta Dubrovnika – neupitno. Možda su mu u nalazku pogodnih izraza i pomogli razgovori sa mnom, Miljenkom i Hrvojem.
Nije mi nuždno intervenirati. Cilj je s naše strane postignut. Taj Vukanović i u svojim novinskim izjavama djeluje dobroćudno. Na žalost, vjerojatno je iznimka, svojevrstan smokvin list iza kojeg se skrivaju drugčiji i opasniji stavovi njegovih sunarodnjaka. A možda se i Vukanović samo pretvara.
Što se može. Takova su vriemena. Netko je miroljubiv i izkren, a netko zloćudno vreba. Netkomu je bitno ono što drugomu nije. Netko misli o napadu netko o obrani. Legalne aktivnosti se kombiniraju s nelegalnima, javne s tajnima.