Marinci i marina

Utorak, 14 svibnja 1991.


Na večeri koju je Camille Rayon u Nautici organizirao u znak proslave podpisa ugovora s
obćinom Dubrovnik i lukom Dubrovnik oko izgradnje marine u Gružu, zadržao sam svoje današnje ponašanje šutljivoga promatrača. Jednostavno sam se tako osjećao.
Već za vrieme podpisivanja ugovora u Obćini stajao sam sa strane. Nisam to učinio kako bih se distancirao od Pera Poljanića, koji je u ime Obćine bio podpisnik. Bio sam umoran od cjelodnevnoga posla u čemu je vodjenje sjednice Izvršnoga vieća bilo samo dio, ali to nije bio osnovni razlog.  Povukavši se, jednostavno sam uživao u povoljnomu razpletu dogodjaja, u kojima sam bio doista ključni sudionik.
Liep osjećaj je doista imao svoje razloge. Uzpješno sam priveo kraju prvu dionicu jednoga izuzetno ozbiljnoga projekta. Zadovoljstvo zbog završetka je tim veće što sam u projekt bio uvučen dobrim dielom  protiv svoje volje i što sam na putu ostvarenja morao trpjeti udarce i sa strane zagovornika i sa strane protivnika projekta. 
Za cielu priču čuo sam prije gotovo godinu dana, još dok sam bio mandatar za sastav Izvršnoga vieća, kad su se na svetoga Antuna iz Francuzke, gdje ih je kraljevski ugostio investitor Camille Rayon, bili vratili Stipe Mesić, Hrvoje Kačić i Pero Poljanić. Nakon toga pitanje marine me je pritiskalo sve do ovih dana, pa sam se ponekad osjećao kao “mariniran“. Sad, što se toga tiče, mogu konačno mirno disati.

I nakon podpisa i prije početka večere u Nautici Rayon mi je srdačno stiskao ruku i zahvaljivao mi se. Njegov agent Dubravko Kovač zasigurno mu je dobro opisao moju ulogu u konačnici. Medjutim, na fin način sam odbio neki dulji razgovor s njim. Jednostavno sam imao potrebu stajati sa strane.
Još su mi kroz glavu prolazile sve okolnosti, pritisci i smicalice svih tih ljudi, koji bi na razne načine željeli u cieloj toj priči za sebe uzeti dio kolača. Ruku na srdce i sam sam dio svojih napora bio usmjerio prema takovom cilju. I uzpio sam, medjutim ne za sebe ili svoju obitelj, nego za Dubrovnik, Dubrovčane i cielu Hrvatsku. U tomu sam se, barem tako mislim, razlikovao od diela družtva  koje je bilo na večeri. 
Za vrieme večere, nekoliko puta pogled mi se susreo s Francuzovim pogledom. Svaki put bismo se pri tomu nasmiešili jedan drugomu i to je bilo sve. Rayon je sigurno primietio moje razvidno izbjegavanje konverzacije, medjutim nisam bio razpoložen ni za što drugo nego za razpoloženu šutnju, u kojoj mi se pred očima odvijao slikopis raznovrstnih pokušaja uključivanja moje osobe u lakoumnu skupinu koja je zasliepljena s njegovim bogataškim stilom,  prihvaćala sve Rayonove priedloge.
Kroz što sam sve prošao težeći civilizirati jednu  izvrstnu, ali sirovu ideju! Ipak uzpio sam je na kraju dovezsti do stadija podpisivanja ugovora prema kojemu sve strane u ugovorenom poslu vide svoj interes.
U stvari, premda se kao podpisnici ugovora pojavljuju s hrvatske strane čak tri subjekta, Obćina, Luka i Babin Kuk, to je samo privid.  Svi mi s hrvatske strane pripadamo državi odnosno narodu. S naše strane nema privatnika.
Da je umjesto ovakovog dosta nedefiniranoga i raznolikoga sastava, kao poslovni partner s ove naše strane pregovaračkoga stola stajao neki privatnik, tko zna bi li se Rayon uobće odlučio krenuti u posao. Ovako je vjerojatno očekivao kako će svoju ideju realizirati relativno lako u uzporedbi s oštrim tržištnim zahtjevima koji postoje u njegovoj Francuzkoj ili u drugim državama gdje demokracija i tržištno gospodarstvo djeluju dugo vriemena.
A onda su ga prošle godine zateknuli izbori.
Rayon je, kao sposoban poslovni čovjek, reagirao munjevito. Nevjerojatnom brzinom uzpio je na Azurnoj obali , ugostiti Stipu Mesića, Hrvoja
Kačića i Pera Poljanića s njihovim gospodjama. Uzpješno ih uključivši na listu pobornika svoje ideje, vjerojatno je pomislio kako je posao lobiranja na taj način priveo kraju.  Kako i ne bi tako rezonirao? Na svoju stranu je pridobio predsjednika hrvatske vlade, dubrovačkoga saborskoga zastupnika i predsjednika skupštine obćine Dubrovnik. Predsjednik vlade je dapače svoj entuzijazam u smjeru pomoći ulazku francuzkoga kapitala, pokazalo se to kasnije, prenio i na predsjednika države.
Rayon je tada vjerojatno zadovoljno trljao ruke. Pokazalo se kako neočekivani pad komunista na izborima nije puno omeo njegov plan. Za svoju ideju uzpio  je zagrijati i nove republičke i obćinske čelnike, pa je bilo normalno očekivati gladak daljnji razvoj dogodjaja. Tko bi u takovoj situaciji mogao očekivati bilo kakove probleme! A onda mu se dogodilo dubrovačko Izvršno vieće.
Pero Poljanić me je pred treću sjednicu Izvršnoga vieća zamolio neka na dnevni red stavim točku tiekom koje bi on i arhitekt Stiepo Butier prezentirali informaciju o projektu marine koja bi se trebala izgraditi u Gružu. Izišao sam mu u susret, pa su se on i Butier pojavili na sjednici.
Poljanić nam je s puno entuzijazma pričao o svojim dojmovima, koje je dobio za vrieme svojega boravka na Francuzkoj rivieri. U svojim opisima Rayonovih marina, rabio je sebi svojstvene superlative, naglašujući kako će taj cieli posao značiti pravi preporod za Dubrovnik. Zatim je pozvao Stiepa Butiera koji nam je, uz pomoć nekolicine  fotomontaža budućeg izgleda marine, prezentirao cieli projekt.
Poljanićev entuzijazam i stručni dojam koji je ostavljao Butier u prvom trenutku je imao izuzetno povoljan učinak. Dobio se dojam, kako se radi o iznimno ozbiljnoj ideji, čija bi realizacija trebala prouzročiti izuzetno pozitivne rezultate za pučanstvo Dubrovnika, ali i za cielu Hrvatsku.
Ideja se, izim unutar Gružkoga zaljeva, gdje su predvidjeni vezovi za jahte, trebala oživotvoriti i na Babinu kuku, gdje bi se trebalo izgraditi  dvije stotine vila.
Kao iznimno bistar ulagač, Rayon je ocienio vile svojevrstnim osiguračem ciele investicije. Prikupljanjem predujmova za izgradnju vila,  za što mu vjerojatno nije bilo težko naći dostatan broj zainteresiranih,  postignuo bi relativno lagodno financiranje cieloga projekta.
Projekt, odnosno vizija projekta podrazumievala je i izgradnju  novih prometnica i nove električne mreže.
O cieloj zamisli smo svi mi ponešto znali i prije Butierove prezentacije. Uredjenje gružke luke i podizanje toga cieloga prostora urbanistički, vizualno i gospodarski na jednu daleko višu razinu, činila se simpatičnim i pametnim.
Nakon što je Butier završio s pokazivanjem fotomontaža, sa zanimanjem smo očekivali nastavak. Medjutim, on je jednostavno prestao s prezentacijom.
Na trenutak je nastala stanka.
Prekinuo sam je upitavši Butiera, može li nam u skraćenom ili pak cjelovitom obliku dostaviti dokumentaciju, koju bismo mogli u miru proučiti. Nakon oklievanja dobio sam potvrdan odgovor.
Kod Poljanića i kod Butiera  vidjela se promjena razpoloženja. Na njihovim licima je samouvjereni uzhit zamienila ozbiljnost, u stvari nekakova pokisnulost. Neugodnu situaciju sam prekinuo zahvalivši im se i prešavši na sliedeću točku dnevnoga reda.
Butierovo oklievajuće obećanje nije se ostvarilo, što se na neki način, na osnovu njegove i Perove promjene razpoloženja, moglo očekivati. Nije dostavio baš nikakovu dokumentaciju, jednostavno iz razloga što je nije ni imao. Fotomontaže su bile jedino što je do tad bilo napravljeno. A za vrieme Poljanićeva i Butierova izlaganja stjecao se dojam kako je sve gotovo i treba samo dovezsti strojeve i početi s kopanjem i izgradnjom.
Za sliedeću sjednicu do nas je stignuo priedlog izmjene provedbeno urbanističkoga plana Babin kuk. Taj se priedlog počeo izradjivati, za vrieme predhodne obćinske vlasti, a povod za izmjenu provedbenoga urbanističkoga plana je bio baš Rayon sa svojom marinom.
O samoj izmjeni urbanističkoga plana nismo puno razpravljali. Na prvi pogled je djelovao kao poboljšanje uredjenja prostora, a izim toga bio je to rezultat promišljanja mjerodavnih stručnjaka. Zbog toga smo dosta jednostavno odobrili upućivanje priedloga u skupštinski postupak. Zatim smo opet počeli razpravljati o samoj marini.
Baš ta golema razlika izmedju zbiljnoga i očekivanoga stupnja na kojemu se nalazio plan izgradnje marine tražila je aktivno uključivanja Izvršnoga vieća u procjenu toga posla na objektivan i stručan način. Trebalo je dati prinos razvitku i realizaciji najvećega projekta koji se u obćini Dubrovnik trebao ostvariti.
S financijske strane gledano, bilo je jasno kako će dio troškova pasti i na Obćinu, ali bi Obćina trebala ostvariti i zaradu. U cielomu poslu su prvi na redu bila pitanja vlasničtva. Netko je to trebao dobro proučiti i riešiti. Nismo u komunizmu, kad se jednostavno oduzimalo jednima i davalo drugima, a i komunisti su postupno gotovo podpuno prestali s takovom praksom.
Izim poboljšanja na području uredjenja prostora i povećanja fiskalnih prihoda, trebalo je procieniti i koje druge prednosti će marina donieti pučanstvu Dubrovnika, te vidjeti ima li njezina izgradnja  nekih negativnih strana.
Kad je već situacija ovakova, zaključili smo, učinimo mi nešto sa svoje strane. Ovako veliki zahvat u prostoru, ali i u sveukupnom životu Dubrovnika, sam po sebi zahtieva izradu studije opravdanosti. To je jednostavno nuždno učiniti. Kako bi ta studija trebala izgledati i što bi joj trebao biti sadržaj nije moguće odlučiti samo u razpravi na sjednici Izvršnoga vieća. Za to je nuždno vrieme i koncentracija. Zaključili smo kako treba izabrati  povjerenstvoi u njega po logici stvari uvrstili Ivanku Jemo, Lucu Glavić i Frana Kršinića.
Ako već razvidno projektna dokumentacija ne postoji, krenimo od traženja ponude, zaključili smo. Rayon bi valjda morao moći u pismenomu obliku definirati što nudi i što očekuje.
Nakon sjednice poslao sam za svaki slučaj Stiepu Butieru pismo u kojemu tražim pravu ponudu od investitora. Nisam dobio nikakov odgovor!

Francuzka strana i njezini gorljivi domaći zagovaratelji i zastupnici zasigurno nisu tako nevješti i neuki, pa ne znaju što je sve nuždno napraviti u razdoblju pripreme jednoga velikoga projekta. Iza nedostatka pismene podloge projekta razvidno se kriju neke druge namiere,razmišljao sam tih dana .
Razgovarajući o tomu s članovima Izvršnoga vieća, te s još nekim prijateljima i poznanicima uztvrdio sam kako su njihova razmišljanja podpuno sukladna mojima. Dapače neki su, poput Nade Lušić u svemu vidjeli i ozbiljnu opasnost za Dubrovnik. I to ne samo vizualnu ili ekoložku, nego prije svega demografsku i socialnu. Nadu je obterećivalo pitanje kako će se invazija bogatih stranaca odraziti na životna načela domaćeg pučanstva, poglavito mladih naraštaja.
Izabrani trio je vrlo brzo i ozbiljno pripremio traženi program, što je bio preduvjet za naš sliedeći korak - traženje ponuda za izradu studije prema pripremljenom programu, što smo prebacili na ledja Ante Stojana i zaposlenih u njegovu odjelu.
Naša aktivnost je u krugovima gorljivih zagovornika marine protumačena kao protivljenje izgradnji,  premda je, objektivno, bilo jasno kako se ne radi o protivljenju nego o traženju pravilnoga i pouzdanoga puta.
Započelo je traženje načina za neutraliziranje preprjeka. Počela su uvjeravanja, zamolbe. Na krajnje fin način o tomu mi je govorio Pero Poljanić, a nešto konkretniji bio je Ante Stojan, jedini član Izvršnoga vieća s “liberalnim” stavom kako je to često znao naglašivati. Dolazio mi je Rayonov predstavnik Kovač, a na koncu je i sam Rayon doputovao u cilju nalazka riešenja.
Francuz, nije doputovao u Hrvatsku samo zbog svladavanja lokalnih odpora.  Doveo je sa sobom  nekoliko svojih poslovnih partnera, budućih dioničara u marini, i kraljevski ih ugostio u hotelu President. 
Ruku na srdce, njegova strategija je imala  veliku vjerojatnost uzpjeha. Krenuo je od impresioniranja naših političara s Azurnom obalom i svojim značenjem u tomu vrhunski uredjenomu djelu svieta. Objektivno, tko ne bi poželio za svoju državu i svoj kraj postignuće slična stupnja uredjenja i razvienosti. Nastavio je s impresioniranjem investitora ljepotama Dubrovnika.  Dakle prvo su bili na redu oni koji daju prostor, pa zatim oni koji daju novac.  Kad te dvije preprjeke ne bi bile svladane ulaganje u projekt ne bi imalo smisla. Tu je Rayon bio podpuno u pravu. Jedino je zanemario činbenik vriemena, računajući kako se projekt odmah može početi realizirati, bez razčlanbe opravdanosti s točke motrišta lokalnoga pučanstva, te provedbe svih nuždnih infrastrukturnih, administrativnih i pravnih postupaka te riešavanja pitanja s vlastnicima. Zanemario je činjenicu kako hrvatski političari nisu vladari i vlastnici, pošavši od predpostavke kako mu je dostatan njihov pristanak. Vjerojatno su ga na takovo razmišljanje i zaključivanje naveli njegovi kontakti s komunistima, a nakon izbora mu nova hrvatska vlast nije izgledala kao neka ozbiljna promjena kad je u bila u pitanju ostvarba njegova cilja.
Kad je Rayon prošle jeseni bio doputovao u Dubrovnik, igrom slučaja bio sam toga dana u Zagrebu. U Dubrovniku nije bio ni Pero. Ne sjećam se, je li bio na Pelješcu ili negdje dalje. Tek Rayona je dočekao Perov skupštinski zamjenik Čićo Obuljen.
“Čićo Obuljen je nazivao nekoliko puta i ostavljao ti poruke kako svakako trebaš doći na večeru u “President”, kazala mi je tad Mariana već na vratima, nakon što sam te večeri doputovao iz Zagreba.  Nije prošlo ni pet minuta, a Čićo je opet nazvao.
“Konačno ste stignuli. Molim Vas dodjite ovamo. Rayon je doletio sa specialnim zrakoplovom i doveo sa sobom dosta jakih poslovnih ljudi. Svi čekamo na vaš dolazak. Rayon ne želi započeti večeru bez vas. Pero Poljanić nije u Dubrovniku pa ga ja zamjenjujem.”
Nije mi bila jasna ta situacija. S kim se Rayon dogovorio naći u Dubrovniku? Koga je informirao o svojemu dolazku? Mene sigurno nije. A sad bez mene ne može početi večeru.
Postavio sam Obuljenu ista pitanja, a on mi je, preskočivši odgovor, samo uzbudjeno ponavljao svoju zamolbu neka čim prije dodjem.
Bio sam umoran od puta i nije mi se išlo vani. Posebice mi se nije svidjao način na koji sam pozvan.
Pa nije valjda taj Rayon danas ili jučer odlučio doći u Dubrovnik  proveseliti se. Nije  na brzinu skupio prijatelje i iznajmio zrakoplov! Sudeći po Obuljenovim riečima ovo nije turistički nego poslovni posjet. Poslovni posjet, komu?  Sudeći po Obuljenovom glasu izpada kako je Rayon došao  meni u posjet, a to mi uobće nije bio najavio! Čudna situacija. Tko normalan poslovno putuje u stranu državu bez ikakovih pismenih ili brzoglasnih dogovora? Dakle postoji nešto što ne znam, razmišljao sam tada, a zatim s neprikrivenom nevoljkošću u glasu potvrdio Obuljenu svoj dolazak.
Rayon je doista odgodio početak večere čekajući na mene. Kad sam se pojavio na vrhu stuba koje vode nadolje prema centralnom hotelskom baru, krenuo mi je u susret i srdačno me pozdravio. Zatim me odveo do bara na kojemu je bilo poredano dvadesetak čaša već napunjenih s francuzkim šampanjcem, pružio mi jednu čašu i s drugom mi nazdravio. Nakon toga me zamolio neka ga sliedim u dvoranu, gdje nas čekaju ostali. U dvorani su uzvanici već sjedali za dugačkim, bogato postavljenim stolom. Po jedno mjesto po sriedini stola bilo je prazno. Rayon i ja smo sjeli jedan nasuprot drugomu. Bio je to znak konobarima za početak serviranja večere.
Za vrieme večere Rayon je nastojao ozračje učiniti što srdačnijim i opuštenijim. Pričao je šale i dosjetke i često nazdravljao. U jednom trenutku je ustao i održao zdravicu, u kojoj me je posebice i s biranim riečima pozdravio kao najvišeg predstavnika grada Dubrovnika. Zatim je nazdravio budućoj uzpješnoj realizaciji projekta marine i na kraju posebice naglasio kako ne želi ovim projektom ništa zaraditi, samo želi posao završiti na dobrobit Dubrovnika.
Nakon što je sjeo došao je red na mene. Ustao sam se i poput Rayona trenutak ranije, držeći čašu u ruci izrazio dobrodošlicu Francuzima, te im zaželio sreću u ovomu poslu, što je izazvalo uzvike odobravanja i pljesak. Kad se pljesak stišao nisam odolio ne odgovoriti Rayonu na završetak njegove zdravice:
- “Dragi gospodine Rayon, draga gospodo. Dirnut sam i počašćen Vašom brigom za dobrobit Dubrovnika. Medjutim, znajući kako su svi uzpješni projekti u pravilu profitabilni, a želeći ovomu vašem i našem projektu siguran uzpjeh, želim Vam na njemu ostvarenje  odgovarajuće zarade. Dapače, molim Vas, ostvarite na ovomu projektu  barem neki maleni profit za sebe.”
Moje rieči je popratilo vidno iznenadjenje na licima nazočnih. Prvi se snašao Rayon počevši se smijati i pljeskati, što su ostali odmah prihvatili. Pridružio sam im se u smiehu.
Svojim stavom sam dao do znanja Francuzima kako moraju računati s ozbiljnim partnerom, te kako ne će "na galamu" moći ostvariti svoje ciljeve, već samo uz ozbiljan poslovni pristup.  Bio sam siguran kako moje rieči mogu za nas proizvesti samo pozitivan učinak. Rizik za francuzko odustajanje od projekta nije postojao. Zbog ekoložkih i prostornih ograničenja širenje marina na francuzkoj obali praktički je bilo zaustavljeno, a talijanska strana Jadrana je posve neatraktivna.
Nakon večere Rayon me je izpratio jednako srdačno.
Medjutim, pritisci su se i dalje nastavili. Pokušao sam ih neutralizirati  s osnutkom  Vieća za izgradnju marine, ali od toga nije bilo osobite koristi. To sam i očekivao, medjutim pokušao sam na taj način sa sebe i Izvršnoga vieća skinuti barem dio pritiska, kako sa strane zagovornika, tako i protivnika marine.
Vieće se ni jedan put nije sastalo u punomu sastavu, nije uobće izabralo predsjedavajućega i nije praktički učinilo ništa. I ministar Kriste i saborski zastupnik Kačić i Pero Poljanić su očekivali kako ću cieli teret Vieća preuzeti ja sa svojim kolegama iz Izvršnoga vieća Mi smo pak vieće za izgradnju marine osnovali kako bismo posao i odgovornost podielili s još nekim, a ne zbog toga kako bismo sami sebi navalili još jednu brigu na ledja.
Na žalost malo se toga promienilo. Bezpogovorni zagovornici marine, u biti su sa svojim
šlampavim pristupom u mnogomu uzporili realizaciju, i pri tomu su, ljudski uobičajeno, tražili izprike negdje drugdje, a to negdje drugdje smo u pravilu bili mi iz Izvršnoga vieća.
I dalje se forsirala ideja napredka projekta bez ikakovih pravnih, financijskih ili tehničkih dokumenata. A samo krajnje neupućena osoba bi mogla zamisliti započinjanje izgradnje tako velike marine, i uz nju dvije stotine vila, izravno s dovodjenjem mehanizacije.
Svaki projekt treba vrieme za izradu idejne, zatim izvedbene dokumentacije, vrieme za dobivanje odgovarajućih dopustnica, za pripremanje i podpisivanje potrebitih ugovora izmedju zainteresiranih strana.
Ovaj projekt bio je obterećen i s nuždnošću izjašnjavanja predstavničkih tiela, jer se radilo o obćemu dobru. 
Zagovornici marine su tako neprestano djelovali proturječno. S jedne strane zahtievali su omogućivanje početka radova, a s druge strane su se opirali bilo kakovom pokušaju koji bi taj početak mogao učiniti bližim. U Vrhovništvu u Zagrebu učvrstio se pak stav kako sam baš ja osnovna preprjeka projektu. Kako bi odklonio preprjeku, na koju mu je ukazano,  predsjednik Tudjman je posegnuo za jednim od svojih najsnažnijih oružja. U Dubrovnik je poslao ni manje ni više Stipu Mesića, koje je zahtjevnu ulogu predsjednika hrvatske vlade u medjuvriemenu bio zamienio s mjestom u Predsjedničtvu Jugoslavije, gdje ga je Sabor imenovao kao člana koji predstavlja Republiku Hrvatsku.
Mesić je na taj način u Dubrovnik doputovao četvrti put u manje od četiri mjeseca. S Perom Poljanićem, koji mu se izgleda posebice svidio, prešao je na ti.
Primietio sam to odmah po svojemu dolazku na večeru u vilu Banac u Lapadu. Nisam registrirao na koji način je Mesić doputovao u Dubrovnik, zrakom ili kopnom i je li ga Pero Poljanić dočekao. O  njegovom dolazku sam saznao baš preko Pera, kad mi je prenio  Mesićev poziv na večeru.
Uz domaćina, mene i Pera  na večeri su bili još samo predstavnik Rayona Kovač i arhitekt Stiepo Butier. To je bio kristalno jasan znak razloga za organiziranje večere.
Uobće me nije impresionirala činjenica što me u ime  hrvatskoga predsjednika, pokušava na promjenu stava nagovoriti član predsjedničtva Jugoslavije, niti što se za stolom nalazim sam protiv četvorice. Bio sam odlučan braniti nuždnost sustavnosti i postupnosti u razvoju projekta i odbaciti svaku žurbu koja bi tražila preskakanje stručnih analiza i pravnoga postupka.
Večera nije imala uvod uobičajen za ovakove prigode. Stipe Mesić čak nije pokušao izpričati neku šalu ili šaljivu zgodu, što je bilo u neskladu s njegovim običajem. Odmah se poveo se razgovor o marini.
Kovač i Butier su počeli govoriti o Izvršnom vieću kao glavnoj kočnici. Umjesto slušanja obtužbi na svoj račun prešao sam u protunapadaj i mirno rekao kako su Butier kao arhitekt i tvrdka koja pravi idejni projekt do sad jako malo i jako loše učinili, te u tomu vidim uzko grlo. Moje su rieči izprovocirale Butiera, koji je srdito skočio na noge i počeo vikati.  Znajući ga kao mirnoga i finoga čovjeka, bio sam i ostao uvjeren, kako su njegovi povišeni tonovi bili samo poza u cilju prikrivanja nedostatka argumenata za razpravu.
Stipe Mesić je tad pozvao Butiera neka se smiri i na taj način je cjelokupni razgovor o marini te večeri završio. Večerali smo bez nastavka priče i uljudno se razišli, ostavivši Stjepana Mesića u razmišljanjima na koji način će predsjedniku Tudjmanu prezentirati situaciju s marinom.
Ako je Mesić Tudjmanu i opisao situaciju onakovom kakova je zbiljno bila, a to znači kako sam ja imao, a Butier i Kovač nisu imali argumente, to nije bilo dostatno za promjenu Predsjednikova mišljenja o meni  kao glavnomu problemu. U to sam se uvjerio u razgovoru osobno s Predsjednikom pola godine kasnije.

Nakon večere u vili Lapad projekt se čak još više otegnuo. Umiešala su se i ministarstva, te razni zavodi za zaštitu okoliša.  U Hrvatskoj je odjednom proradila sviest kako se radi o ozbiljnomu projektu. Počeli su se održavati i okrugli stolovi protivnika projekta.  Premda je i s te strane bilo strjelica upućenih u mojemu smjeru, sveukupno nije bilo nikakovih argumenata za ozbiljne obtužbe. Svima je bilo jasno kako smo se mi u Izvršnom vieću u cieloj ovoj priči pokazali  krajnje dosljednim braniteljima dubrovačkih i hrvatskih interesa. Tomu je dokaz i izvrstna ekoložka studija, koju je podpuno sam napravio vriedni Frano Kršinić i to bezplatno i točno u roku od mjesec dana, onako kako mu je na njegov priedlog bilo zadano zaključkom Izvršnoga vieća.
Kako je marina i igre oko njezine izgradnje bila ipak samo maleni dio svih obveza koje su mi bile nametnute ili koje sam nametao sam sebi, na neko vrieme sam se bio donekle izvukao iz te priče. A onda je prije dva tjedna stignuo poziv od Predsjednika.
U stvari nazvao me je šef kabineta predsjednika Tudjmana Hrvoje Šarinić. Predsjednik bi me želio vidjeti u Banskim dvorima. Teme su marina i "Festival". Dalje mi brzoglasom ne želi objasnjivati, rekao mi je.
“Kad bih treba doći?”, upitao sam ga.
“Sutra navečer, ako je ikako moguće.” odgovorio mi je.
Pogledao sam u rokovnik i za svaki slučaj pozvao k sebi tajnicu. Sve sutrašnje obveze mogle su se odgoditi. Potvrdio sam na to  Šariniću svoj dolazak  i upitao ga za točno vrieme sastanka.
“Hoće li Vam sedam navečer predstavljati problem,” upitao me ljubazno.
Odgovorio mi je kako mi se to vrieme čini jako dobrim, s obzirom što se moram odlučiti glede prievoza i naš razgovor je s tim bio zaključen.
Nisam se mogao pouzdati u putovanje zrakoplovom. Nije bila u pitanju sigurnost dubrovačke zračne luke. Vrieme je bilo liepo i stabilno bez izgleda za buru. Nesigurnost je bila u zrakoplovima JAT-a, koji su postali neredoviti, jer su  hrvatske zračne luke od te beogradske tvrdke počele ozbiljnije tražiti plaćanje usluga, a u JAT-u nisu htjeli ili nisu  znali promieniti navike. 
Ne želeći izkušavati sreću, rekao sam Matu neka se pripremi za sutrašnji put u Zagreb.
Sliedećega dana sam na put u Zagreb krenuo izravno iz ureda, nakon što sam uzpio pregledati poštu,  obaviti najnuždnije poslove i razgovarati s direktorom festivala Tomom Vlahutinom, uz nazočnost Augustina Franića i Davora Miloglava. Želio sam se informirati o najnovijoj situaciji u Festivalu, jer mi je Šarinić rekao, kako će i to biti tema mojega razgovora s Predsjednikom.
Tu sam samo izgubio vrieme. Vlahutin je pokušao samo okrenuti situaciju u svoju korist tražeći za sebe i svoju festivalsku škvadru više novaca nego je predvidjeno s obćinskim proračunom. Kad sam mu rekao kako pored festivalske pristojbe planiranih sriedstava ne može dobiti ništa više skočio je kao oparen i rekao mi:
“Ne može to tako!” Još mu je nedostajalo ono “druže” na kraju rečenice. Odmah sam završio taj bezplodni sastanak, strpao u torbu nešto dokumenata i izišao iz obćinske zgrade.
Pred Mostarom smo zbog ograničenja brzine i opasnosti od redarstva vozili dosta sporo. Jedan čovjek pored puta uočivši registraciju našeg samovoza digao je u zrak ruku praveći prstima slovo "V".  Odmahnuo sam mu veselo.
Promet preko Jajca i Banjaluke, učinio mi se slabijim,  nego kad bih ranije tuda prolazio. Po liepom vriemenu pred Banske dvore smo stignuli petnaestak minuta prije sedam sati.
Rekao sam Matu neka me čeka u gostioni kod Pera Miladina, uzeo sam svoju torbu i ušao u zgradu.
“Dobra večer gospodine Šikić”, pozdravio me je jedan od nekolicine čuvara. Vidjevši moje iznenadjenje objasnio mi je kako ima točan popis predsjednikovih gosti, pa nije dvojio o komu se radi.  Vratar je zatim dao znak svojemu kolegi koji me je odveo  na prvi kat i uveo  u predsoblje Predsjednikova ureda. Dvije tajnice su me liepo dočekale i ponudile me sjesti u jedan od starinskih udobnih naslonjača.
Malo zatim pojavio se Hrvoje Šarinić, srdačno me pozdravio i ušao kroz dvostruka tapecirana vrata u Predsjednikov ured. Nakon nekoliko minuta kroz ista vrata je izišao predsjednik Tudjman  s skupinom ljudi. Iz njihova razgovora i naglaska nije bilo težko zaključiti kako se radi o poslanstvu jednoga hercegovačkoga grada, medjutim nisam uzpio razabrati o kojem se gradu radilo. Pred vratima su se fotografirali zajedno s Predsjednikom i zatim otišli vidno razdragani.
I Predsjednik me kao i maloprije Šarinić pozdravio  iznimno srdačno. Pozvao me u veliki bogato opremljeni ured. Predsjednikov stol je bio po sriedini. Nešto bliže vratima bili su stol i nekoliko naslonjača. Predsjednik mi je rukom pokazao gdje ću sjesti i odmah sjeo preko puta mene.  Hrvoje Šarinić nam se pridružio s rokovnikom i nalivperom u rukama.
“Onda kakova je situacija u Dubrovniku?,” počeo je Predsjednik. Tek što sam zaustio govoriti o opasnosti u kojoj se nalazimo zbog svojega zemljopisnoga položaja, o našoj ranjivosti, o lakoumnosti nekih ljudi, ali i nepouzdanosti drugih, prekinuo me pitanjem:
- "Zašto ste Vi protiv izgradnje marine u Dubrovniku."
- "Odakle vam takova informacija?" odgovorio sam mu protupitanjem.
- "Pa svi mi govore kako Vi kočite tu izgradnju i govorite o negativnim aspektima, da čak spominjete marinu kao mogućeg uzroka širenja AIDS-a!" popratio je ove posljednje rieči svojim karakterističnim smiehom. Učinilo mi se kako je to napravio nekako usiljeno.
- "Volio bih znati tko Vas obskrbljuje takovim informacijama. Upravo je suprotno. Prepuštanjem projekta marine njezinim grlatim zagovornicima, danas bismo bili još uviek na razini deklaracija i opredjeljenja. Ovako se upravo približivamo danu mogućeg podpisivanja ugovora."
- "Dobro, dobro," svojim osobitim načinom govora upao je Šarinić. "ali vi ste ipak cielo vrieme postavljali nekakove uvjete i otezali."
- "Recite mi tko Vam je to izpričao. Umjesto pohvale za svoj rad, evo sad trpim kritike. To nije nimalo ugodno. Istina je , Izvršno vieće je, suočivši se sa zamisli o izgradnji marine koja se zasnivala samo na nekoliko skica i fotomontaža, pokrenulo još prošlog ljeta ozbiljan pristup mogućoj realizaciji toga velikoga projekta. Kako ne bi bilo prije početka izgradnje nikakovih dvojbi, postavljeni su u prvom trenutku prostorni, ekoložki, ekonomski i socioložki parametri, koje je trebalo izpitati i znanstveno obraditi, što samo pokazuje koliko smo studiozno i predano prišli tomu poslu. Spomenuti parametri su bili osnova za izradu odgovarajućih studija. Član Izvršnoga vieća doktor Frano Kršinić je na primjer sam napravio ekoložku studiju bez ikakovoga honorara. Kako su sve studije do sad pokazale prevladavajuće pozitivne aspekte, ostaje još definiranje konkretnoga sadržaja ugovora o koncesiji s Camille Rayonom."
 - "Da, ali to je trebalo ići brže," prekinuo me Predsjednik, "Zašto to niste napravili brže?"
- "Zbog kočenja onih, koji su naizgled veliki zagovornici projekta, a ne znaju uobće što je to projekt. Ili se pretvaraju kako ne znaju. Takovi su vas sigurno i izviestili o mojoj nevoljkosti glede marine."
- "Dobro, što je bilo, bilo je" pomirljivim tonom rekao je Predsjednik . "Završite to sad, a ja Vas zadužujem ubrzanje tempa. Znate u kakovoj se političkoj situaciji nalazimo. A Camille Rayon nam je spreman ugovoriti susret s Mitterandom! Sviestni ste koliko bi nam to značilo? Od danas ste vi dakle voditelj cieloga projekta sa strane Hrvatske."
- "Počašćen sam," odgovorio sam.
- "Dobro nemojmo sad više o tomu, nego recite mi kakovi Vas još problemi muče?"
- "Već sam Vam na početku  počeo o tomu govoriti. Osnovni problem je naš zemljopisni položaj i obrana našega prostora. Sve se više prieti i zvecka oružjem, a mi smo praktički goloruki. Izim toga imamo puno nepouzdanih ljudi. Pored svega neki samozvanci vršljaju po Zagrebu, dolaze i k Vama i daju Vam krive informacije o Dubrovniku. Tako se nepotrebito izcrpljujemo i gubimo mogućnost koncentracije na osnovne probleme.."
- "Dobro to ste već na početku spominjali. Ostavimo sad to imate li još što?"
Žurilo mu se, što nije bilo ništa iznenadjujuće. Njegovo radno vrieme se razvidno proteže od jutra do duboko u noć.
U trenutku sam osjećao sućut prema tomu čovjeku, koji je u svojim starijim godinama prisiljen toliko raditi.
Netko će reći, to je njegov izbor, jer jednostavno može kazati dosta, ne mogu raditi više od drugih. Ali kako će razočarati sve one koji bi ga htjeli posjetiti, poput one skupine, koja je izišla iz njegovog ureda prije nego sam ja ušao. Kako odoljeti bezbrojnim zahtjevima za donošenjem odluka koje se od njega traže.
S druge strane pak gledajući, nakon toliko godina odbačenosti i izoliranosti, čovjek je iznenada postignuo nevjerojatan uzpon. Rad mu je sigurno u isto vrieme i zadovoljstvo. Ljudima poput mene sve u svemu nije ga težko razumjeti. I sam se na svojoj razini, kao i on na svojoj, već godinu dana nalazim u situaciji iz koje bi se najpametnije bilo povući. Sve je ovo za nas koji stvaranje Hrvatske shvaćamo svojom svetom dužnosti,  jedna strašna i bezkrajno naporna avantura.
Ipak, bio sam razočaran s njegovom nestrpljivosti kad sam pokušao govoriti o vitalnim pitanjima Dubrovnika. Brzo sam  prebirao po pamćenju kako bih se sjetio barem nečega što bi se brzo moglo riešiti.
- "Ima puno naizgled sitnih stvari, koji smetaju nama, ali vjerujem i svim drugim obćinama. Na primjer ti nazivi, koji su ostali od komunizma, sekretarijati, komiteti. Prije su bili sekretarijati i komiteti, a sad ostaju samo sekretarijati. S jedne sjednice Izvršnoga vieća mi smo Saboru i Vladi poslali priedlog, po kojemu naziv sekretarijat treba promieniti u ured, ali nije do sad bilo nikakovih reakcija. Trebalo bi, na primjer odmah ukinuti naziv sekretar i umjesto toga uvesti rieč ravnatelj."
Na Predsjednikovu licu odjednom sam primietio veliku zainteresiranost.
- "Šariniću, zapišite ovo i odmah pogledajte što se napravilo. Na čelu ureda bi trebao biti predstojnik." uključio se Predsjednik u razmišljanje oko brisanja još i ovih komunističkih simbola.
Šarinić je njegove rieči vriedno zapisivao u svoj rokovnik. Predsjednikov trenutačni rast

zanimanja nakon toga je promienio svoj smjer.
- "Nažalost, imam sliedeći sastanak," rekao mi je s izpričavajućim tonom. "Vratite se u Dubrovnik i zaboga, završite tu marinu. Zadužujem Vas za to."
Obojica su me izpratila do vrata.
- "Gdje je fotograf?" upitao je Predsjednik jednu od tajnica.
- "Otišao je u prizemlje, trebam li ga pozvati?"
- "Ništa, ništa onda drugi put." pružio mi je Predsjednik ruku za razstanak.
Sliedeća skupina ljudi, koja je u medjuvriemenu bila popunila naslonjače pred uredom, spremno je krenula prema njemu.
Izlazeći iz Banskih dvora nastojao sam sriediti misli. Palo mi je na pamet kako Festival nije ni spomenut. To je bila dobra stvar. Uputio sam se polako hodom prema restaurantu Pera Miladina, "Pera ustaše", gdje sam rekao Matu neka me čeka. Učinio sam to namierno. Nakon duge vožnje i pred dugu vožnju dobro je protegnuti noge.
Polako sam se spustio do Trga bana Jelačića, a zatim se još sporijim tempom popeo na Šalatu. Dok smo večerali "Pero ustaša" je kao i obično bio jako znatiželjan. Često se pojavljivao i ponešto zapitkivao, ne propustivši još jednom izpričati kako je dobio nadimak "ustaša". Ponosan je na to. U meni nije našao osobitoga sugovornika. U mislima su mi se vrtjele  slike marina, jahti, jedrilica, Rayona, Tudjmana, Šarinića.
Mitterrand, odjednom mi je prošlo kroz glavu.  Ako je Rayon potrebit Tudjmanu zbog Mitterranda, onda je nama u Dubrovniku još nuždniji. Ako je on doista blizak Mitterrandu i francuzkoj vlasti, onda ga njegovi francuzki prijatelji ne će napustiti započne li investiciju u Dubrovniku. Kad bi se dakle marina i vile počele graditi, bit će to velika zaštita za Dubrovnik.
U tomu trenutku sam počeo shvaćati koliko sam bio glup.
Ako je Pero sviestan osnovnoga značenja izgradnje marine onda je sto puta pametniji od mene. Cielo se vrieme zalaže za zaštitu koja je sigurno daleko snažnija od mojega traženja dragovoljaca i oružja. Projekt poput marine nam je u ovoj situaciji kao mana s neba. Kad bi se počela graditi marina u Dubrovniku, a poglavito kad bi bila izgradjena do kraja, napadaj na Dubrovnik bi bio u isto vrieme i napadaj na jednu veliku francuzku investiciju!  Marina i vile se ne namieravaju graditi  kako bi bile prazne. Investicija se ne će moći vratiti bez dolazka turista u Dubrovnik. A preduvjet za dolazak turista u Dubrovnik je sigurnost Dubrovnika! Trebao sam ovoga biti sviestan prošle godine. Ako je on toga bio svjestan, Pero me je trebao upozoriti! Izgradnja marine je u stvari dovodjenje u Dubrovnik marinaca u njegovu obranu! Trebao bih dati ostavku! Što bih s time postignuo? Možda ipak nije kasno? Treba ubrzati podpisivanje ugovora. Čim se ugovor podpiše, već će se oko nas početi stvarati strana zaštita. Treba se čim prije uključiti u “marince”! Ne smijem na putu izgubiti još jedan dan. Previše me  posla čeka.
-"Idemo odmah natrag," rekao sam Matu.
Mato je na to bio spreman, jer sam mu još u dolazku rekao kako nisam odlučio, hoćemo li noćiti u Zagrebu. 
Vozio sam do Mostara, a zatim predao mjesto za upravljačem Matu, spustio  sjedalo i odmah zaspao. Probudio sam se osjetivši kako stojimo. U prvi trenutak pomislio sam  kako smo stignuli kući. Odmah zatim sam shvatio kako smo parkirani pokraj puta nešto nakon Slanoga. Mato je bio pored prtljažnika i umivao se vodom iz jednoga  kanistra. Rekao mi je kako je morao stati jer su mu se oči zatvarale od sna. Večera kod Pera Miladina je za Mata bila pretežka, a noć preduga. Preuzeo sam  upravljač i vozio preostalih dvadesetak  minuta.
Nakon samo tri sata spavanja otišao sam u ured. Preskočio sam uobičajeni pregled pošte i rekao tajnici neka me ni s kim ne spaja. Napisao sam zatim pismo Predsjedniku. Želio sam to učiniti dok su mi dojmovi i razmišljanja još svježi, kako druge teme ne bi izbrisale ili oštetile moje nalaze i zaključke. U pismu sam Predsjedniku sustavno pokušao objasniti dogodjaje oko marine, jer na sastanku s njim jednostavno nisam za to imao prigodu.
Jesam li onda uobće trebao putovati u Zagreb? Jesam li mu mogao napisati pismo prije odlazka u Zagreb, pa mu ga barem osobno predati? Nisam. Pismo je ipak posljedica našeg razgovora. A iznad svega, razgovor s Tudjmanom mi je konačno otvorio oči.
Zatim sam krenuo u realizaciju obećanja danoga Predsjedniku. Bila je srieda. Rekao sam tajnicama da za petak k meni u ured pozovu obćinsku pravobraniteljicu Maju Vetmu, Maju Dabrović iz obćinskoga odjela za vlastničko pravne odnose, koordinatora projekta Miha Lazarevića, izkusnoga odvjetnika Nikšu Jančića, direktora poduzeća "Luka" Maria Bana i odvjetnika Davora Pokovića, koji zastupa Rayona. Procienio sam kako bio ova skupina ljudi mogla biti sposobna u dogovoru riešiti sve preostale nejasnoće i pripremiti ugovor za podpisivanje.
Tad je opet usliedilo iznenadjenje. Maja Vetma mi je sliedećega dana doniela poslovnu sliku Rayona. Obavila je zadaću koji sam joj ranije bio postavio. Rezultat njezine iztrage bio je prilično neočekivan. Saznala je kako Rayonova tvrdka ima  samo petoricu zaposlenih, a kreditna sposobnost joj iznosi samo 70.000 austrijskih šilinga, dakle 10.000 maraka!
Ipak to me nije ni najmanje omelo. U svjetskomu businessu nije riedak slučaj kako osoba, iz poreznih ili nekih drugih razloga,  pod raznim imenima i u raznim državama ima više tvrdki. izim toga, Rayon bi osobno mogao biti izuzetno bogat. Možda je otvorio ovu tvrdku baš zbog ostvarenja ovoga posla u Hrvatskoj? Uostalom nije ni skrivao kako će financijski teret cieloga posla snositi bogati investitori koje je on pronašao. On je jednostavno čovjek s vezama u gospodarstvu i politici. Ako je onako brzo uzpio pohvatati veze u vrhu Hrvatske politike, i to s medjusobnim političkim protivnicima u Hrvatskoj, moguće je predpostaviti kako je u svojoj Francuzkoj samo još učinkovitiji. Tako ovo ne mora ništa značiti. Ipak, rekao sam Maji Vetmi neka istu informaciju  prosliedi  Peru Poljaniću i Hrvoju Kačiću. Ne znam ni sam zašto sam to učinio? Za nas je sad, nakon što je jasno kako će nam marina više donieti nego oduzeti, važno napraviti što bolji ugovor o koncesiji i krenuti s radovima.
Sliedeći dan, prije nego ću održati sastanak “marinaca”, igrom slučaja je na dnevni red opet došao otok Daksa, koji se opet igrom slučaja kroz cielo ovo vrieme od početka mojega mandata provlači kroz razprave i odluke na dva podpuno različita načina.
Dio je prostora koji bi nakon izgradnje marine trebao promieniti svoj izgled i spominje se u tomu sklopu, a s druge strane je mjesto gdje su partizani počinili strašne zločine.  U cilju iztrage tih zločina koji su se dogodili na njemu, prošle jeseni smo osnovali povjerenstvo. U medjuvriemenu se pokazalo kako naziv povjerenstva ograničava njegov djelokrug rada. Jer, na žalost, zločini nad civilima su se dogodili nakon završetka drugog svjetskoga rata i na mnogim drugim mjestima, a ne samo na Daksi. Izim toga u ranijemu zaključku bilo je propušteno naglasiti kako su strašna ubojstva počinjena u miru, a ne za vrieme ratnih operacija, što učinjena zlodjela čini još težima. Zbog toga smo na predhodnoj sjednici donieli riešenje o promjeni naziva povjerenstva.
O tomu kakovi bi trebali i mogli biti rezultati rada povjerenstava i kad se mogu
očekivati prvi rezultati, nemamo jasne predočbe. Vrieme radi protiv odkrivanja istine, a odpori istini uviek su bili veliki.
Sastanak “marinaca” tempirao sam točno nakon sjednice Izvršnoga vieća. Pojavili su se svi koje sam pozvalo, dapače direktor Luke doveo je sa sobom svojega pravnika Aca Milića.
Bio je to prvi od ukupno četiri sastanka koje smo održali. Kako bi u njihovim očima dodatno podignulo značenje posla koji se treba obaviti, “marince” sam upozorio kako ih držim članovima “kriznoga stožera marine”
Bili su to težki sastanci na kojima sam morao primieniti sav svoj auktoritet i umieće kako se, zbog različitosti u mišljenjima, ne bi našli na sliepomu kolosieku.  
Davor Poković, koji se izmedju sastanaka savjetovao s Kovačem ili Rayonom, pokazao se  kao doista čvrst pregovarač. Nikša Jančić je pak svaki put na Pokovićevo odbijanje beneficija za Obćinu, mienjao boju lica u purpurno crvenu. Medjutim  glas mu se nije mienjao.
Kroz dugogodišnju praksu naviknuo je kontrolirati govor, a možda ga na promjenu boje lica nitko nikad nije ni upozorio, pa nije sviestan kako okolišu na taj način pokazuje svoje razpoloženje. Uostalom nisam ga na to upozorio ni ja.
Glavni kamen spoticanja bila je naknada Luci, koja je tražila 10% prihoda, a Rayon je preko Pokovića odbijao dati bilo kakovu naknadu . Na moj nagovor Rayon je ipak popustio i složio se s 2%. Nikša Jančić, opet jarko crven u licu, na to je rekao tihim glasom:
- "Mi dobivamo lemozinu".
Nakon četiri sastanka ugovor se postupno modificirao i prilagodjivao zahtjevima obje strane, da bi se na kraju izkristalizirala konačna inačica. U medjuvriemenu sam se dva puta zasebno sastajao s direktorom Babina Kuka Falkonijem i Rayonovim predstavnikom u Zagrebu Kovačem.  Na takov postupak, odnosno na odvajanje pregovora Luke i Babina kuka s Rayonom, odlučio sam se uočivši kako se radi uglavnom o različitoj problematici i interesima. Dovodjenje svih za isti stol bi nepotrebito uzporilo pregovarački postupak.
Kao i u pregovorima Luke i Rayona, i u slučaju Babina kuka postavio sam se kao odredjena vrsta moderatora, prepustivši pregovaračkim stranama nalazak riešenja povoljnih za obje strane. Bez komentara sam promatrao kako Falkoni pristaje na smanjenje ciene zemljišta na Babinu kuku na 50%
one koju je u početku zahtievao. S moje točke motrišta stvar je bila jednostavna. Zato se, kao i kod pregovora Luke i Rayona oko naknade, nisam puno uzrujavao.
Radi se o koncesijskom ugovoru. Po tomu ugovoru i marina i vile će se nakon izplaćene investicije vratiti obćini odnosno državi. Manja ciena koncesije znači bržu odplatu i brži povratak cieloga područja u cielosti u hrvatske ruke. A i u medjuvriemenu to će biti samo područje pod upravom jedne francuzke tvrdke, razmišljao sam.
Manji prihod ove generacije značit će veći prihod budućim generacijama. Zašto uostalom ovo ne bi bio primjer nesebičnosti ove generacije, koja umjesto dugova svojim sinovima i unucima ostavlja prihode?
Sve u svemu osjećao sam zadovoljstvo s obavljenim poslom. Za kratko vrieme postignuo sam puno. Doduše umiešao sam se opet na samom kraju, kad su već bile napravljene sve potrebite studije i razčlanbe, koje su pokazale puno više argumenta za izgradnju marine nego protiv nje. Ipak tko zna koliko bi sve još trajalo bez Predsjednikova poziva u Zagreb.  I tko zna kakov bi bio taj financijski sadržaj ugovora, bez obzira na činjenicu što je trajanje koncesije vezano uz odplatu investicije. I taj dio je na ovaj način bio rezultat kompromisa u razgovorima izmedju dviju ravnopravnih strana, a ne nametanje riešenja jedne pregovaračke strane.
Već nakon završnoga sastanka “marinaca”, bio sam poprilično zadovoljan obavljenim poslom.  Poslao sam o tomu pismo Predsjedniku, i toga trenutka odlučio pomaknuti se u stranu i prepustiti protokolarne stvari Peru Poljaniću. Pero će svoj podpis naravno trebati braniti i u skupštini, Nadam se kako mu ne ću trebati u tomu pomagati.
Daj Bože pa se sad ugovor počne realizirati čim prije.  Čim počnu radovi bit će to za nas na ovomu području svojevrstna zaštita od priekih pogleda s iztoka, razmišljao sam dok smo se po završetku večere dizali od stola. U tomu trenutku mi je Rayon ponovno prišao u družtvu s Kovačem.
 -“Gospodin Rayon vam se od srdca zahvaljuje Bez vas sve ovo ne bi bilo moguće,” rekao mi je Kovač.
Inače Kovač me je, sliedeći dan nakon što smo usuglasili sve točke ugovora, već bio nazvao iz Zagreba i dugo se zahvaljivao.
Rayon pak nije prepustio Kovaču cielu konverzaciju. Zahvalio mi se na svojemu dobrom englezkom s karakterističnim francuzkim naglaskom, a zatim smo nekoliko trenutaka ostali razgovarati naknadjujući na taj način dio propušteno za večerom.
Bila je to za mene jedna doista ugodna konverzacija s osobom, kojoj do nedavno nisam baš puno vjerovao. Počeo mi je bivati simpatičnim.
I mene je na koncu svladao, pomislio sam u jednom trenutku. A onda su mojega sugovornika preuzeli drugi.
Dok sam, napustivši “Nautiku”, laganim hodom prolazio preko Pila, počeo sam sebi opraštati svoju krutost i nerazumievanje glede toga što marina može donieti Dubrovniku.
Možda ipak nije kasno. Možda je sve učinjeno kako treba. Odradjen je cieli postupak i marina će se graditi, jer su prevladali pozitivni elementi, bez uzimanja u obzir njezinih političko obranbenih značajki. Dugoročno gledano tako je najbolje.  Što je pak u ovomu trenutku najvriednije, prvi marinci su već stignuli u obranu Dubrovnika. Ako Bog dade bit će ih još više, razmišljao sam.
Doista je fantastična ta ideja o utjecajnim strancima, koji, zbog svojih vlastitih interesa, štite Dubrovnik, život ljudi u Dubrovniku, naš turizam, naše sveukupno gospodarstvo.
Na tomu sam trebao uztrajno i koncentrirano raditi, a ne razsipati snagu na manje bitne stvari. Medjutim bolje ikad nego nikad, kaže se. Ako mi Rayon i njegovi kolege bogataši do prije dva tjedna nisu padali na pamet kao naša obranbena snaga, odredjena malena utjeha za moju inteligenciju je barem to, što sam razmišljao o dovodjenju u Dubrovnik pravih marinaca, onih američkih. O tomu smo početkom prošlog mjeseca čak razpravljali na sjednici Izvršnoga vieća. Nakon sjednice sam hrvatskoj vladi poslao pismo u kojem predlažem pozivanje američkih ratnih brodova  u posjet. To bi bilo od velike pomoći dubrovačkom ugostiteljstvu, a još više bi pomoglo sigurnosti pučanstva.
Pokazuje se za sad kako je to moje pismo ostalo bez odjeka. Ruku na srdce, i nisam puno očekivao. Tko zna je li ga u Vladi netko i pročitao. Trebao sam to spomenuti predsjedniku Tudjmanu, a nisam.
Ipak ovo će me progoniti. Toliko sam razmišljao i radio na pripremama za obranu, a nisam vidio nešto što je bilo najlakše ostvariti.
Da smo prošle godine pustili Rayona neka i samo na osnovu nekoliko fotomontaža odmah dovede strojeve i počne raditi, danas bi možda Gruž bio pun bogataških jahti a vile na Babinu kuku pune bogataša. Ili bi barem bili u tieku veliki radovi uz uložena velika sriedstva.
A tada bismo iza sebe imali i Mitterranda. Kad bi Francuzi bili tu, i Amerikanci bi sidrili uokolo svoje ratne brodove, a američki mornari bi punili dubrovačke restaurante.
Nemam tu što ja upućivati pozive. Trebao sam to kroz ovo vrieme prepustiti vrhunskom stručnjaku na tomu području, kakov je Rayon.
Utješno je što bi ipak vrlo vjerojatno i bez mojega utjecaja ciela situacija bila slična.
Rayon sigurno ne bi krenuo u radove prije detaljnoga planiranja i projektiranja. Izim toga marina ima puno protivnika, koji bi svakako bili kočnica. Možda je moje naivno inzistiranje na provedbi nuždnoga postupka, u stvari protivnicima izbilo argumente, pa se doista cieli projekt razvijao čak i brže?
Sve je to utješno, ali neutješno je to što nisam ranije vidio ono što sam morao ranije vidjeti.

Nastavak