K(a)OS - (s)UDBA – Uzaptite ga!

Četvrtak 18. srpnja 1991.


U podkrovlju zgrade Sabora na kraju neuglednoga hodnika pronašli smo ured  ministra obrane Šime Djodana. Čim smo se pojavili, tajnica nam je rekla kako nas Djodan očekuje, te odmah ušla u njegov ured izviestiti ga o našemu dolazku.
Djodan se odmah pojavio na vratima, srdačno nas pozdravio i pozvao u sobu s nekom čudnom improvizacijom neprikladnoga pokućstva. Sjeli smo  za veliki nepraktični stol za sastanke, zbijen odmah do ministrova radnoga stola, iza kojega je velik dio zida prekrivao zemljovid Hrvatske.
Nakon što se Djodan odzvao jednomu brzoglasnomu pozivu, sjeo je za svoj stol i započeo razgovor tumačeći svoj jučerašnji poziv s činjenicom što su mu o Bratošu servirane krajnje negativne informacije, i on je, kao ministar obrane jednostavno morao reagirati.
Shvativši to kao poziv na objasnitbu odmah sam jezgrovito opisao Bratošev  životni put, razlog zbog kojega sam ga pozvao na mjesto tajnika za obranu, način na koji je provedena procedura i svladavanje preprjeka. Zatim sam opisao Miljenkov dosadanji rad kako u njegovu odjelu tako i u Izvršnomu vieću i naglasio kako je Miljenko čovjek od mojega najvećega povjerenja.
Djodan je na moje iznenadjenje samo pozorno slušao. Nije uzkočio s primjedbama ni kad sam zamolio Miljenka neka on nastavi.
Miljenko je zatim pričao Djodanu o našim dosadanjim obranbenim problemima i identificirao je Željka Pavlovića kao čovjeka koji, iz nama nepoznatih razloga, a uz pokroviteljstvo iz Zagreba, ometa obranbene pripreme u dubrovačkoj obćini, premda bi on sam trebao biti njihovim nositeljem.
Od Djodana sam očekivao drugčije ponašanje. Naviknuo sam ga vidjeti glasnoga i na odredjeni  simpatični način nametljivoga. Ovaj put je pokazao kako zna biti tih i s pozornošću, bez prekidanja pratiti sugovornika.
Svoje mišljenje nije trebao izreći. Na licu mu se moglo primietiti razumievanje i prihvaćanje Bratoša kao pozitivne osobe, suprotne od one slike koja mu je prezentirana.
Luka Korda se baš bio uključio u davanje svojega doprinosa izmjeni Djodanove predočbe o Miljenku i obranbenim tegobama dubrovačke obćine, kad nas je prekinula Djodanova tajnica.
“Znam, rekli ste mi neka Vas ne prekidam, ali moram vas spojiti,” rekla mu je predhodno odškrinuvši vrata.
Djodan je podignuo slušalicu i trenutačno se vratio u svoj uobičajeni Djodanski oblik. Dapače steknuo sam dojam kako je pred nama nastojao naknaditi svoju predhodnu šutljivost.
Grmio je osobi s druge strane žice i zbog nečega izražavao svoje neslaganje. Iz njegovih rieči nisam uzpio povezati o čemu se radi. Nisam se doduše ni trudio, jer mi je u glavi dominirala nuždnost pametnoga poantiranja u situaciji, koja se činila daleko boljom od očekivane.
Ministar obrane razumije našu situaciju. Konačno imamo mogućnost promieniti stanje u Dubrovniku. Samo trebamo pametno nastaviti.
Jedva sam čekao kad će Djodan završiti s razgovorom. Medjutim na prvi razgovor se nadovezao drugi, koji je preko tajnice inicirao sam Djodan, pa je onda brzoglas na njegovom stolu zazvonio za redom još nekoliko puta.
Djodan se za vrieme tih razgovora dignuo na noge stao pred zemljovid i pred nama se preobrazio u vojskovodju, koji, dobro poznajući svaki djelić  Hrvatske,  izdaje zapoviedi svojim postrojbama, koje pak nadmoćno pokrivaju naše ozemlje.
Nakon te gromoglasne epizode, prišao je i sjeo za naš stol. Miljenko i Luka su ga nastavili informirati o neprikladnoj obranbenoj situaciji u dubrovačkoj obćini, koja prije svega proizlazi iz čudnoga ponašanja  Željka Pavlovića, koji umjesto naoružavanja i priprema za obranu, naše oružje predaje JNA i pravi razdor u i onako nejakim obranbenim postrojbama.
Djodan se opet pretvorio u tihoga i pozornoga slušatelja. Koliko god mi je to u početku bilo drago, nakon nekoga vriemena sam počeo priželjkivati njegove komentare. Kad je konačno reagirao bilo je to na krajnje iznenadjujući način.
Naglo je ustao na noge i rekao nam:
-        "Uzaptite Pera Poljanića!".
Pogledali smo se u se u čudu. Perovo ime do toga trenutka nije bilo ni spomenuto. Znači li to kako je negativne informacije o Miljenku, Djodan dobio od Pera?
Ministar nam nije dopustio reagirati i postaviti bilo kakova pitanja, nego nas je već u sliedećemu trenutku iznenadio još jednom. Ušao je u tajničin ured i zatražio od tajnice neka počne pisati po njegovu diktatu.
Kroz otvorena vrata smo šutke slušali kako diktira riešenje po kojemu se za šefa svih obranbenih postrojbi u južnoj Hrvatskoj imenuje šef MUP-a u Dubrovniku Gjuro Korda, Lukin brat, a za njegova zamjenika - Miljenko Bratoš! To je u isto vrieme značilo smjenu Pavlovića!
Na kraju diktata vratio se k nama. Nismo uzpjeli niti progovoriti, kad je opet zazvonio brzoglas, a Šime se prihvatio slušalice, stao uz zemljovid i nastavio igrati svoju vojskovodnu ulogu.
Tajnica je bila izuzetno brza. Tiskala je riešenje u nekoliko primjeraka i doniela ih je Djodanu. On ih je, i dalje govoreći na brzoglas, kratko pogledao, podpisao i dao mi jedan primjerak.
Pokušavao sam se koncentrirati i pred Djodanom prikriti iznenadjenje. To mi nije bilo osobito težko, jer se on bio vratio svojemu ministarskomu svietu.
I na Miljenkovu licu sam primietio  kako mu puno toga nije jasno. Bio je to nevjerojatan preokret. Isti čovjek koji mi je jučer govorio o Miljenku kao o lošemu i nepouzdanomu čovjeku, danas ga, nakon kratkoga vriemena prihvaća i promovira!
Miljenko i ja smo bili spremni, u slučaju neuzpjeha u dokazivanju kako je negativni prikaz Miljenkove osobe krajnje neutemeljen, dati ostavke i povući se. S obzirom na razvoj dogodjaja takov scenarij je izgledao dosta vjerojatnim. Ono što se dogodilo bila je neočekivana pozitivna skrajnost. Miljenko je prihvaćen bez oklievanja i čak mu je u pismenomu obliku od strane ministra obrane ukazano veliko povjerenje.
Luka se zadovoljno smijuljio. Pitao sam se  je li možda on ipak u medjuvriemenu kontaktirao s Djodanom, a to Miljenko i ja ne znamo.
Kad je Djodan konačno opet spustio slušalicu, nije sjeo nego nam se obratio stojeći na nogama:
-        “Eto moji Dubrovčani, tako se to radi. Uzmite liepo ovo riešenje i organizirajte obranu onako kako treba, a ja ću Vam u svemu i dalje pomagati”. Gledao nas je razvidno ponosan i zadovoljan zbog svoje domišljatosti i učinkovitosti.
Osjećao sam golemo olakšanje i sreću. Ipak jedna stvar je ostala u zraku i kvarila mi je zadovoljstvo. Priedlog za Perovo uzapćenje činio mi se sulud.
-        „Gospodine ministre, ono vaše traženje uzapćenja gospodina Poljanića shvatio sam kao šalu. Gospodin Poljanić je legalno i demokratski izabrani predsjednik obćinske skupštine. Hrvatska mu je na srdcu...“ počeo sam govoriti, ali me Luka prekinuo:
-        “Ostavimo sad to. To se tiče Gjura, a ne nas”, rekao mi je, pogledavajući me značajno.
Gjuro Korda je došao na čelo dubrovačkoga redarstva zahvaljujući i činjenici što se Pero Poljanić s tim složio i to čak pismeno.


Nakon onoga našeg zajedničkoga pisma iz travnja u kojemu smo reagirajući na pritužbe hrvatski orientiranih redarstvenika u Zagreb poslali obćenito pismo koje smo zajedno podpisali baš Pero, Luka i ja, neko vrieme nije bilo nikakovoga odgovora, a onda je u Dubrovnik je, navodno baš zbog toga, doputovao Slavko Degoricija.
Na sastanku s Degoricijom i njegovim suradnikom Miklovčićem, u večernjim  urama Pero Poljanić, Luka Korda i ja smo zajednički tumačili kako je, zbog povećanja osjećaja mira i sigurnosti, ne samo medju redarstvenicima nego i medju pučanstvom, nuždno promieniti  šefa redarstva. Luka Korda je kao pametnu alternativu spomenuo svojega brata Gjura. Pero ga je u tomu podržao, a ja sam iztaknuo kako aktualni šef redarstva Branko Puljizević u kontaktima djeluje lojalno i profesionalno, ali se jednostavno ne može  izbrisati to što je on do prošle godine bio oslonac Jugoslavije i komunizma. Odmah sam se ugrizao za jezik sjetivši se kako sam na taj način možda kod sugovornika izazvao učinak suprotan od namieravanoga.
Vjerojatno i zbog toga razloga, nesiguran u učinak sastanka, sliedećega dana sam pripremio kratko pismo predsjedniku vlade Josipu Manoliću i odnio ga Peru na podpis.
Pero nije izgledao osobito sretan, ali je pismo podpisao bez opiranja.
Na taj način Pero i ja smo završili "pismeni" dio svojih nastojanja u dovodjenju Gjura Korde na čelo dubrovačkoga redarstva, koji smo započeli gotovo godinu ranije, točnije  krajem kolovoza prošle godine, kad smo poslali prvitakov priedlog ministarstvu unutarnjih poslova.

-        “Imaš pravo, uzapćenja su stvar redarstva, a ne moja ili tvoja ili Miljenkova. Medjutim radi se o Peru Poljaniću. On je predsjednik skupštine obćine Dubrovnik, i mi moramo o tomu voditi računa. Uostalom, Pero je zajedno sa mnom podpisao zahtjev za dolazak Gjura na čelo redarstva ...” počeo sam objasnjivati, ali se umiešao Miljenko:
-        “Slažem se s Lukom, to nije sad naša stvar.”
Bilo je razvidno kako želi  zaključiti ovu temu. Previše je dobro krenulo, pa ne bi sad ništa više trebalo dirati. Ipak na trenutak sam ostao iznenadjen. Miljenko me nikad ranije nije prekinuo na ovakov način. Premda smo prijatelji iz djetinjstva, uviek je do sada, sukladno svojemu obrazovanju i pomorskom izkustvu, čak naglašeno štovao činjenicu što sam mu  hierarhijski nadredjen.
Nisam mu zamjerio. Razumio sam ga. Ipak možda je i on trebao shvatiti mene. Bilo bi bolje  ne vratiti se u Dubrovnik s novom nejasnoćom.
-        “Nego zaboravili smo pitati ministra o onim šarcima. Gospodine ministre je li vam poznat slučaj predaje šaraca naše teritorialne obrane u ruke JNA? Sigurno jest? Hoćete li nešto poduzeti?” nastavio je Miljenko razvidno nastojeći razgovor okrenuti u drugom smjeru.
Djodan je umjesto odgovora Miljenku podignuo slušalicu i rekao tajnici:
-        „ Nazovite Franciskovića i najavite naše Dubrovčane kod njega.“
-        „Sve ostalo možete izpričati tamo dolje. Učinio sam što sam mogao. Ostao bih još s vama, ali vidjeli ste koliko imam posla,“ obratio se ponovno nama.
Bilo je primjetno kako ne želi otvarati nove teme. Praktički gledano on je sa svojim riešenjem problem šaraca učinio marginalnima, jer je Pavlovića pomaknuo u stranu i zamienio ga s Kordom. Miljenko je pak uzpio definitivno skrenuti temu s Poljanića.
Djodan je zajedno s nama izišao u ured tajnice i dopratio nas do vrata na hodnik.
-        „Gospodin Francisković vas čeka u svojemu uredu. To je kat niže. Lako ćete ga naći. Piše na vratima,“ rekla nam Djodanova tajnica
Djodan nam je srdačno pružio ruku na razstanku i kratko ostao gledajući za nama, dok smo se udaljivali uzkim hodnikom.
U sebi sam mu odao priznanje na učinkovitosti. U podpunosti je kod mene promienio sliku o sebi, kao bučnomu ekstrovertiranom intelektualcu, bez osobitih praktičnih sposobnosti
.
-        „Što se toliko brineš za Pera? Ništa mu se ne će dogoditi,“ rekao je Luka dok smo veselo silazili niz stube.
Namierno mu nisam ništa odgovorio.
Ima pravo. Ako sam uzpio zaštititi Miljenka, zaštitit ću i Pera, ako bude potrebito, pomislio sam.
Za razliku od bučnoga Šime Djodana, Drago Francisković se pokazao kao izuzetno tiha osoba. Baš zbog tihog načina govora, na kojega se nisam još bio adaptirao, nisam uzpio kod predstavljanja razgovietno čuti, je li po činu pukovnik ili dopukovnik. Zasigurno bivši je častnik JNA, koji radi u ministarstvu obrane Republike Hrvatske. S njim  je bioZasigurno i njegov pomoćnik, koji je sukladno svojemu rangu bio još tiši od svojega šefa, pa mu nisam uzpio registrirati ni ime i prezime. 
Franciskovićev ured  je upadljivo puno veći i opremljen s puno boljim pokućstvom u uzporedbi s uredom ministra Djodana. I strop u njegovom uredu je puno viši nego u Djodanovu uredu. Službenici ministarstva obrane rade u bitno boljim uvjetima nego ministar!
Francisković je pomno zapisivao  epizodu sa strojnicama. Rekao je kako informacija o tomu, koliko je njemu poznato, ranije nije bila stignula u ministarstvo obrane, te kako je stvar čudna i nedopustiva. Sve će dobro izpitati i poduzeti odgovarajuće korake.
Pomislio sam u tomu trenutku, kako je Djodan već poduzeo bitne korake, odmah i bez razmišljanja, ali mu to nisam  spomenuo.
-“Imate li još nekih tema?” ljubazno nas je upitao Francisković.
Razgovor s njim doista je bio suprotnost onome u Djodanovu uredu. Razgovarali smo  tiho i smireno, nije nas prekidala zvonjava brzoglasa. Ured je tamniji i hladniji od onoga kat više, što je bilo ugodno u ovomu ljetnomu vriemenu.
Započeo sam priču o računu koji je još prošle jeseni ovdje u Zagrebu, otvoren s namierom prikupljanja novca za potrebe obrane Dubrovnika. Prepustio sam Miljenku nastavak priče.
Stanje računa kojeg smo prošle jeseni otvorili pri ministarstvu unutarnjih poslova obavieno je s velom šutnje. Broj računa smo poslali na množtvo adresa bolje stojećih ljudi u Dubrovniku, sa zamolbom neka svojim dragovoljnim prilogom doprinesu boljoj zaštiti pučanstva. Cirkularno pismo je izazvalo veliku pozornost u istočnim medijima, pa su dolazili u Dubrovnik informirati se o tomu.
Novinare, koji su se u svezi s tomu  temom obraćali meni, usmjeravao sam prema Miljenku, predhodno se s njim dogovorivši. Bilo je pravo zadovoljstvo gledati njegov odgovor beogradskoj dalekovidnici i čitati razgovor s njim objavljen u tjedniku "Nin", koji mi je Miljenko donio na uvid.
Miljenko je na maestralan način tumačio, kako su nam potrebita dodatna sriedstva za "zaštitu pučanstva od raznih nepogoda, na primjer od požara".
Račun je u Zagrebu otvorio Pero Poljanić, na račun je sigurno dosta toga uplaćeno, ali do sad niti o pojedinačnim iznosima niti o ukupnoj sumi nismo dobili nikakovu informaciju.
“Što je s tim novcem? Kakovo je stanje na računu? Vrieme je za uporabu prikupljenih sriedstava.” završio je Miljenko Franciskoviću s pitanjima svoj opis.
I Francisković i njegov pomoćnik nisu zapisivali puno kao u slučaju strojnica. Činilo se kako  im je ova tema bila poznata? Medjutim, to nam nisu potvrdili. Samo smo od njih dobili obećanje kako će sve biti sriedjeno, te kako ćemo saznati o stanju toga računa.
Koliko oni o tomu znaju? Tko su oni? Od kad su tu? Jesu li došli zajedno sa Šimom? Što i koliko su zbiljno sposobni učiniti? Nisam ih mogao sve to pitati premda mi je bilo na umu. Činilo se kako je rezultat našeg dolazka u Zagreb i te kako dostatan i daleko iznad očekivanja, pa ne bi bilo zgodno nešto pokvariti. 
Dok smo se spuštali prema izlazu iz Sabora nastojao sam u sebi s pomoću osjećaja zadovoljstva zbog dobro obavljenoga posla, potisnuti osjećaj o težkoj anarhiji u našim obranbenim redovima. Nisam uzpio.
Obrana ciele Hrvatske je doista na klimavim nogama. Koliko god bilo razloga za zadovoljstvo zbog preokretanja situacije u smjeru konačnoga stvaranja čvrstoga temelja za organizaciju obrane u našoj obćini, toliko je sam taj čin preokreta loš pokazatelj. Ministar obrane, koji bi trebao biti izvrstno informiran i okružen savjetnicima, ima izolirani ured u podkrovlju i reagira spontano, brzo stvarajući mišljenje na osnovu kratkih informacija i mienjajući ga  jednako brzo. Promjena mišljenja je popraćena s donošenjem brzih odluka.
Šimu Djodana treba razumjeti. U stvari trebalo bi mu odati priznanje zbog poštenoga nastojanja svladavanja posla kojega se prihvatio. On sigurno nije uzrok nego posljedica ovakove situacije. Ministar je tek dva tjedna, a čudna i pogubna obranbena politika traje već dosta dugo. Barem se tako obrana može kvalificirati gledajući iz dubrovačke perspektive. Ako je obranbena situacija u cieloj Hrvatskoj slična dubrovačkoj, onda je Djodanu doista izuzetno težko. Dubrovačka obćina je samo jedna pedesetina Hrvatske. 
U zračnoj luki  u Ćilipima dočekao nas je Gjuro Korda. Nisam ga upitao je li tu slučajno ili mu je brat Luka već, a da to nisam primietio, brzoglasom javio o zbivanjima kod Djodana. Možda je Gjuru običaj dočekivati starijeg brata?
Povukli smo se  u stranu. Iz torbe sam izvadio primjerak riešenja, koje je podpisao Djodan i dao ga Gjuru.
Na Gjuru nisam vidio iznenadjenje, što je potvrdjivalo predpostavku  o tomu kako su braća već razgovarala.
I Gjuro i Luka su jednostavno sijali od sreće.

Nastavak