Zemljopis Konavala u Zagrebu
Petak, 7. prosinca 1990.
Kad me je Luka Korda informirao o danima Konavala u Zagrebu i pozvao na sudjelovanje u konavoskoj ekspediciji, pokušao sam se izvući rekavši kako im je Pero Poljanić posve dostatan, a Pero putuje rado, poglavito kad se putuje u Zagreb. Korda je bio uporan. Kao dodatni argument mi je spominjao kako je jedan od glavnih organizatora moj brat, koji je, od kad je tamo izgradio kuću, postao stanovnikom Cavtata. Poziv sam ipak prihvatio tek kad sam se sjetio nuždnosti odlazka u Zagreb zbog prezentacije mojega koncepta privatizacije.
Planirao sam zajedno s Marianom odputovati zrakoplovom jučer ujutro. Kad sam, ustavši se, primietio koliko je jaka bura, nazvao sam zračnu luku i saznao kako je zatvorena i vrlo vjerojatno će takovo stanje ostati cielog dana. Umjesto u zračnu luku, otišao sam u ured. Osjećao sam olakšanje. Do subote, kad sam dogovorio sastanak u agenciji za privatizaciju, bura će se vjerojatno smiriti, a na putu ne ću izgubiti tri nego samo jedan dan.
Pred uredom me dočekao Luka Korda.
-“Nazvao sam te doma ali si već bio izišao. Trebali smo odputovati jučer, a sad nam nema druge nego sa samovozom,” rekao mi je odmah.
-“Što ne kažeš kako smo trebali odputovati u ponedjeljak i provesti cieli tjedan u Zagrebu! Luka, bura je, ne može se putovati, ja ovdje i onako imam puno posla, Pero je u Zagrebu, sve je u redu,” odgovorio sam mu.
-“Ali ja sam ovdje. Pa kako mogu propustiti proslavu Konavala u Zagrebu! Ja sam većinu toga organizirao! A još je važniji tvoj odlazak. Tebe svi očekuju. Ne možeš ne biti tamo. Bit će Tudjman, Manolić. Bit će Vedriš. Poslovi ovdje mogu pričekati,” nastavio je Korda uzrujano.
-“Što se mene tiče, nema problema. Pero je gore i Obćina je prema tomu predstavljena. Nazvat ću ga i reći mu neka me izpriča i objasni kako nisam došao zbog više sile. Ako nekoga bude zanimalo. A vjerojatno ne će. Ne trebaš se uzrujavati.”
-“A što ću ja. Evo dovezao sam se iz Konavala vjerujući kako ćeš odputovati sa samovozom, pa sam se i ja namieravao ukrcati s tobom. Kako ću sad. Moram sam voziti kroz Bosnu. Tko zna kakovo je tamo vrieme. Gume mi nisu dobre,” govorio je Luka sav očajan.
Nisam ga mogao odbiti. Nazvao sam vozača Mata i rekao sam mu neka se pripremi za put, te neka ukrca Kordu i s njim dodje po mene. Nazvao sam Marianu i rekao neka se spremi, te se odmah zatim odvezao doma uzeti stvari.
Zbog Korde sam s Marianom morao sjedati na stražnjem sjedalu samovoza, dok je Mato Valjalo vješto vozio po tankim slojem sniega pokrivenim cestama kroz Bosnu i po autocesti prema Zagrebu. Ne volim se voziti na stražnjem sjedalu, pa sam, tiekom vožnje, ne jednom sebi prigovorio što, poput Pera Poljanića, ipak nisam odputovao ranije zrakoplovom.
Glavna fešta bila je sinoć u Esplanadi. Stignuli smo u hotel upravo na vrieme, kako bismo se mogli tuširati, presvući i sići u prizemlje gdje je velika dvorana bila već izpunjena s uzvanicima.
Na ulazu u dvoranu zaustavio nas je i pozdravio omaleni vižlasti šef protokola predsjednika Tudjmana. Uz njega je bilo nekoliko ljudi iz predsjednikova osiguranja. Jasno su primjetni i svojom pojavom i odredjenim tajanstvenim ponašanjem se već na prvi pogled razlikuju od drugih ljudi.
To je značajka ljudi koji rade u osiguranjima visokih dužnostnika svugdje po svietu. Kad bi bili neupadljivi svoju dužnost bi zasigurno obavljali puno lakše i učinkovitije. Medjutim izgleda kako je tim ljudima draga njihova zamjetljivost. Treba ih u tomu i razumjeti. Ponosni su na svoj posao, a kako je moguće pokazati svoj ponos na podpuno neupadljiv način? A možda se to tako i namierno organizira. Možda je samo jedan dio osiguranja jasno uočljiv, kako bi na sebe privukao pozornost, i olakšao posao drugom dielu osiguranja koji se sastoji od ljudi, koji se ne izdvajaju po odjeći, izgledu i ponašanju. Trebam se o tomu razpitati kad mi se pruži prigoda i kad za to nadjem vriemena.
Šef predsjednikovog protokola je svatkomu poznat s dalekovidnice, dok odmiče i primiče stolicu Predsjedniku na početku sastanaka.
-“Vi trebate ostati na vratima hotela, dočekati predsjednika Vlade Manolića, pozdraviti ga, a zatim ga uvezti u dvoranu i odvezti ga do njegova stola”, rekao mi je kao čovjek koji mi ima pravo izdavati zapoviedi.
Gledao sam ga u čudu, premda mi njegovo ponašanje nije bilo podpuna novost. Svi iz Predsjednikovog okoliša u svojemu nastupu nastoje izkazati dio snage Predsjednikova položaja. Vjerojatno je to slučaj sa svim predsjednicima i njihovim protokolima na svietu.
U tomu trenutku se odnekud pojavio Pero Poljanić, kao da je iz zelje izniknuo.
-“Kakov je bio put, Željko? Vidiš bilo je bolje krenuti ranije. Ona naša zračna luka je u zimsko doba podpuno nepouzdana. Dobro je što ste ti i Mariana stignuli. Poslušaj gospodina Grgića. On je izkusan i zna što treba činiti u ovakovim prigodama. Ja evo čekam na predsjednika Tudjmana, a ti trebaš dočekati Manolića. Vanja je već unutra za stolom.”
Govoreći to Pero me gledao nekako sa zebnjom. Činilo se kako ga je strah od mogućih mojih upita. Nije mi bilo ni na kraj pameti ulaziti u bilo kakovu razpravu o protokolu. Bio sam umoran od puta i dosta gladan, pa mi je pred očima bila samo večera. Kako smo se žurili stignuti na vrieme, vozeći se nismo nigdje stali i nešto pojeli. Medjutim, Pero se ipak nije u podpunosti varao. Grgićev nastup mi se doista nije svidio.
Jedan čovjek iz protokola odveo je Marianu do našeg stola u dvorani, a ja sam ostao s Perom. Stajali smo i čekali. Na odredjenoj udaljenosti od nas stajala je skupina ljudi iz protokola zajedno sa službenicima hotela. Ubrzo je sa svojom ženom došao moj zagrebački kolega, ljubimac medija, brkati Mladen Vedriš, a nakon njega zastupnik u Saboru Šime Djodan. Uz njega je bila njegova gospodja Sonja, koja svojemu mužu predstavlja zaštitu snažniju od bilo kakove službe sigurnosti. Nakon njih se pojavio i dubrovački saborski zastupnik Hrvoje Kačić sa svojom skromnom i nenametljivom gospodjom.
Nedugo zatim kroz vrata hotela ušao je bračni par Manolić. Josip Manolić je od Stipe Mesića preuzeo predsjedanje hrvatskom vladom krajem kolovoza. Mesića je tada Sabor promaknuo u člana predsjedničtva Jugoslavije, opozvavši predhodno s toga mjesta rigidnoga komunista Stipu Šuvara.
Izpred Josipa Manolića, koračao je šef predsjednikovog protokola. Pozdravio sam Manoliće, te smo sliedeći šefa protokola došli do ulaza u dvoranu. Začuo se snažan pljesak. Situacija bila dosta blesava. Bojim se kako mi se to moglo pročitati na licu. Odveo sam Manoliće do stola. U stvari jedan čovjek iz protokola je vodio mene, a ja sam vodio Manoliće.
“Je li tvoja večerašnja dužnost završena?”, s dozom cinizma, a naoko ljubazno me upitala Mariana nakon što sam sjeo za stol.
Nisam joj dospio odgovoriti, jer je ciela dvorana u tomu trenutku ustala na noge i počela pljeskati još snažnije nego maloprije. Na ulazu u dvoranu, u pratnji Pera Poljanića pojavio se predsjednik Tudjman. Na Perovu licu nisam primietio neku nelagodu. On je jednostavno stvoren za ovakove predstave.
Nakon što je predsjednik zauzeo svoje mjesto za stolom Konavljani su se s govornice počeli natjecati u riečima privrženosti Hrvatskoj i dobrodošlice hrvatskom predsjedniku. Iznad svega su izticali svoju ljubav prema svojim Konavlima, te kako su vični organizaciji ovakovih prezentacija svojega liepog kraja.
-“Jeste li isto ovako išli i u Beograd”, doviknuo je u jednom trenutku predsjednik Tudjman, gušeći se od smieha. Ljudi u dvorani su odmah prihvatili predsjednikovu dosjetku i počeli se smijati. Ne znam je li baš kod svih smieh bio spontan i izkren.
Nakon toga usliedio je očekivani niz jela i glasbe. Ništa osobito. Ništa što bi se moglo zapamtiti. U stvari bio sam tako gladan, da mi je bilo sve jedno što jedem. Ipak zanimalo me je što će se dalje dogoditi.
Neko vrieme se nije dogadjalo baš ništa, a onda se za promjenu ritma pobrinuo Šime Djodan. Po svemu sudeći podpuno izvan predvidjenoga programa, dohvatio se mikrofona i svoje omiljene teme: Srba, njihovih narodnih značajki i njihove poviesti.
Nisam se osjećao ugodno. Doista je dosta tih priča o Srbima, jednostavno iz razloga što ima u svietu i drugih naroda i drugih poviestnih dogodjaja o kojima se može pričati. Za vrieme Djodanovih tirada, na licu Franja Tudjmana mogla se primietiti odredjena nelagoda.
Djodanu treba priznati volju i aktivnost. Sinoć je jedino on pokazivao odredjenu mjeru zbiljnoga zanosa i energije. Njemu u tomu smislu doista nema premca. Sve ostalo je bilo mlako i bezbojno. Nije bilo onoga razdraganoga ozračja, kakovo se od izbora dalje može osjetiti u Konavlima. Esplanada je sriednjeeuropski hotel visoke kategorije u sriednjeeuropskomu ugladjenomu gradu. Pokazivanje emocija ovdje se nekako drži nepristojnim. Poglavito u elitnim krugovima. “Keeping up appearances”, rekli bi Englezi.
Jutros rano me je Pero Poljanić odveo u Sabor, gdje smo se sastali s Perom Kristom i Hrvojem Kačićem. Tema našeg razgovora je bio DTS, odnosno tko bi bio dobar direktor nakon što se povukao Jovo Drobnjak Nije mi uobće jasno zašto je Pero inzistirao na ovomu sastanku. On je o svemu već ranije bio informiran i mogao mi je jednostavno samo prenieti poruku. Bilo bi jednostavnije.
Inšpekcija Službe družtvenoga knjigovodstva utvrdile su kako iza DTS-ovog naizgled sjajnoga poslovnoga stanja stoji i izbjegavanje plaćanja poreznih obveza i drugih pristojbi, na što se Jovo Drobnjak sam povukao s mjesta direktora. Sa scene je tako nestao simbol opasnih veza s Beogradom, ali i osnovna poluga rada i reda u tvrdki.
Kad sam saznao o Drobnjakovu odlazku, kao pogodna osoba koja bi mogla doći na njegovo mjesto pao mi je na pamet Joško Radica, nesudjeni predsjednik Izvršnoga vieća. Pozvao sam ga na razgovor i vidio kako mu se svidjela moja ideja. Od dogodjaja oko izbora Izvršnoga vieća sreli smo se i razgovarali nekoliko puta, a ovo je bio prvi put kad sam kod njega primietio živost i razpoloženje.
Sretan zbog pronalazka riešenja, svoje zadovoljstvo sam pokušao podieliti s Perom Poljanićem, čim mi se pružila prigoda par ura kasnije. Očekivao sam od njega odobravanje uz za njega tipične izraze oduševljenja.
-“Čuo sam za tvoj razgovor s Radicom, ali Joško nije dobar odabir, “ rekao mi je Pero na moje veliko iznenadjenje.
-“Odakle znaš? Tko ti je rekao?” upitao sam ga.
-“Nije važno. Jednostavno DTS-u treba sposoban i prokušan direktor, a Joško Radica nema izkustva na takovim položajima.” odgovorio mi je.
-“ Ako ćemo tako gledati onda ni ti ne bi trebao biti predsjednik Skupštine obćine, ni ja predsjednik Izvršnoga vieća, jer nismo imali izkustva na takovim mjestima. Kako smo mogli imati izkustva, kad nismo bili članovi Partije,” pokušao sam spasiti svoju ideju.
- “To je nešto drugo, mi smo izabrani. Ali pustimo to. Znaš, o DTS- sam nekoliko puta dugo razgovarao s Hrvojem Kačićem i Perom Kristom. Zaključili smo kako imamo izvrstnoga čovjeka za mjesto direktora DTS-a. Radi se o Nevenu Baraču. Bio je nekad direktor Dubrovačke banke, a zatim je otišao iz Dubrovnika i bio direktor u mnogim drugim tvrdkama…”
Bio sam osupnut. Joško Radica je svoj trojici blizak prijatelj, s njim se poznaju puno dulje i bolje nego ja, a sad daju prednost dugogodišnjemu komunističkomu direktoru.
- “Molim te shvati situaciju. Joško Radica je robijao za vrieme komunizma, a Neven Barač je bio direktor. Nije pravedno davati prednost ovomu drugomu. Dapače Barač je dobar znanac, a kažu i dobar prijatelj Slobodana Miloševića..”, pokušao sam parirati Peru.
Pero mi je na tada upao u rieč:
- “Upravo zbog te njegove prošlosti i tih njegovih veza u Zagrebu je zaključeno kako bi ga bilo koristno imati za sebe. Shvati, stvar je već riešena”.
-“Ne slažem se, ali razvidno ne mogu ništa učiniti. Na vašoj strani je prevaga. Mogao si mi barem reći ranije,” rekao sam Peru i na taj način smo zaključili taj razgovor, a ja sam nakon toga težka srdca nazvao Joška Radicu i izpričao mu se, jer sam mu predložio prihvatiti nešto, što je u medjuvriemenu već bilo riešeno.
Nije mi jasno zbog čega je danas Pero ipak inzistirao na sastanku s Kačićem i Kristom o toj temi. Možda je kao mjesto sastanka izabrao Sabor, kako bi mi slikovito predočio odakle dolazi podpora Baraču.
Razgovor s Kristom i Kačićem nije dugo trajao. Zajedno s Poljanićem su me pokušali uvjeriti u Baračevu prednost pred Radicom. Ponovio sam svoju skeptičnost, ali se nisam opirao sviestan kako bi to bilo nepotrebito gubljenje energije. Odsutno sam slušao njihove argumente pitajući se je li ovo početak ili pak snažan nastavak oslanjanja na komunističke kadrove.
Doista kuda sve to vodi? Možda dva Pera i Hrvoje imaju pravo. Možda stvari vide bolje od mene. Ipak, nisu me mogli uvjeriti kako se na ovaj način poviestni kotač ne vrti unatrag. Bilo bi liepo kad bi me osjećaj varao.
Nakon toga sam sudjelovao na okruglom stolu o Konavlima. Tu se okupila konavoska reprezentacija. Konavljanima koji su doputovali zbog ove prigode pridružili su se zagrebački Konavljani, koji su u glavnom gradu, ostali uglavnom nakon završetka studija. Izkrena briga o Konavlima je na taj način dopunjena i s odredjenim prijateljskim rivalstvom, odnosno implicitnim dokazivanjem pravilnosti životnoga odabira.
Doista težko je procieniti je li bolji odabir živjeti u velikom, hladnom i maglovitom gradu s puno poslovnih, znanstvenih i kulturnih mogućnosti, ili pak uživati u razkoši klime i siromaštvu životnih sadržaja na krajnjem jugu Hrvatske. Premda nisam Konavljanin i ne živim u Konavlima u trenutku sam se, na početku okruglog stola, osjetio pravim pripadnikom konavoske reprezentacije, koja je sunčanu buru primorja, samo na kratko vrieme zamienila sa zimskim sivilom kontinenta i jedva čeka vratiti se natrag.
Pričalo se o razvoju Konavala. Govorilo se o tomu što se zapravo želi napraviti. Tražila se (valjda od Države) izgradnja nove ceste prema Dubrovniku, privatizacija, izgradnja malih hotela, navodnjavanje, stimulacija domaćeg pučanstva za ostajanje na svojim ognjištima i t.d.
Kao što to vjerojatno čine ljudi na svim sličnim skupovima, Konavljani su izticali svoje želje i probleme kao nešto osobito i neobično, u svojemu lokal patriotskom zanosu smetnuvši na trenutak s uma, kako veleobrtna zagadjenja, buku i slično u pravilu ne voli ni jedna ljudska skupina ili pojedinac, dakle pitanje je spretnosti i sreće izbjeći ono što je svatkomu mrzko i ostvariti ono što je svatkomu čovjeku drago.
Svoja razmišljanja u tomu smislu nisam iznosio jer bi se mogla shvatiti kao uvrieda. Umjesto toga, kad je na mene došao red, predhodne različite interpretacije želja sam nadomjestio sa sintezom onoga što bi država doista mogla napraviti sa svoje strane. Mogla bi dosta jednostavno vratiti oduzeto zemljište. Mogla bi osigurati porezne olakšice na ulaganja u razvoj, mogla bi pomoći u traženju financijskih izvora za ulaganje u infrastrukturu i stimulirati gradnju kuća domaćega pučanstva u najpasivnijim dielovima Konavala. Naglasio sam kako bi Konavljanima na skupnoj razini i kao pojedincima trebalo ostaviti odlučivanje o tomu koje će gospodarske putove izabrati.
Po utvrdjenomu razporedu potom sam sudjelovao u razgovoru predstavnika konavoske mljekarne s predstavnicima zagrebačkoga "Dukata". Direktor Gregurek i njegov pomoćnik Košćec bili su vrlo precizni. Ne bi uzeli, ovako na nevidjeno, mljekarnu na Grudi ni bezplatno pod svoje okrilje. Procjenjuju 250 hektara zemljišta s kojim mljekarna razpolaže nedovoljnim za stado od sadanjih 800 krava i tvrde kako ih tu smije biti najviše 500. Djelovali su stručno kad se razgovaralo na razini tehnologije, ali su ostavili dojam kako im razgovor o kapitalu i profitu nije osobito blizak. Obećali su doći uzkoro u Dubrovnik i pregledati farmu.
Kao članovi konavoske ekspedicije, Mariana i ja smo nakon toga bili na misi u Prvostolnici. U crkvi je bilo ugodno toplo, jer je bilo uključeno grijanje. Nakon mise se zbog toga trg Bana Jelačića doimao još hladnijim, premda je i onako bilo jako hladno. Sliedeća točka u programu, nastup Cavtatske glasbe i mažoretkinja u ljetnim odielima kod spomenika banu Jelačiću, izgledala je nezbiljno.
Mladost se pokazala jačom od hladnoće. Starije je grijalo oduševljenje, ali i topli kaputi Mažoretkinje je, na naše veliko i ugodno iznenadjenje vodio Milo, na svoj glumačko dopadljivi način. Brat mi je doista i sklon i sposoban baviti se raznovrstnim stvarima. I zna me iznenaditi.
U svatkomu slučaju u Zagrebu je, ako ne više od toga a onda barem nekim prolaznicima, postalo jasnije gdje je najjužniji dio Hrvatske i tko to tamo živi. I s te strane konavoska misija je imala odredjenoga smisla. Hrvati moraju učiti zemljopis svoje domovine. Do nedavno je bio poprilično jugo zamagljen. Magla se postupno diže.