Nedostatak interesa radi - interesa?

Subota, 8. prosinca 1990.


Dok sam u predsoblju ureda Zdravka Mršića, direktora Agencije za restrukturiranje i razvoj, kratko čekao na završetak sastanka koji je bio u tieku, nisam imao dobar predosjećaj. Zgrada na Zrinjevcu, u kojoj je smještena agencija  odiše starinom. Antikno pokućstvo, zastori i sveukupno ozračje konzervativnosti ne ostavljaju dojam mjesta gdje  bi se mogle stvarati ili primati svježe ideje.
Kad se Mršić pojavio  na vratima ureda i srdačno me pozdravio loš predosjećaj se trenutno izgubio. Samopuzdani i elegantni, donedavni prvi hrvatski ministar vanjskih poslova, sa svojom pojavom i nastupom daje dojam čovjeka od kojega se može očekivati brzo razumievanje i poduzetnost.
U trenutku sam se zapitao koji je bio razlog Mršićeve smjene s položaja ministra vanjskih poslova. Pa on je sigurno bio fantastičan odabir za to mjesto. Novoga ministra nisam upoznao, samo sam ga vidio na dalekovidnici, pa ne mogu biti do kraja objektivan, ali dobiva se dojam kako je hrvatska vlada na tomu području dobila lošije riešenje.
Tko zna, možda je Mršić ipak učinio neku nesmotrenost, ili se iza neprimjereno krupne pojave novoga ministra Frane Golema (nomen est omen) kriju neke, na prvi pogled skrivene, izuzetne diplomatske sposobnosti.
Ili je pak procienjeno, kako je privatizacija ili, kako se to uvijenije kaže, restrukturiranje gospodarstva vriednije područje od vanjskih poslova? Mršić, kao direktor Agencije, uostalom i dalje ima poziciju ministra u vladi.
Mršićeva propitivanja o njegovim dubrovačkim prijateljima i mogućnostima otvorenja ogranka Rotary kluba u Dubrovniku protumačio sam uobičajenim uvodom u ovakovim prigodama. Strpljivo sam čekao pogodan trenutak za razpravu o konceptu pretvorbe družtvenoga vlastničtva,  razlogu našeg sastanka.
Na moje pitanje posjeduje  li već jasno definiran način nalazka titulara vlastničtva, pa je moj koncept odnosno naš razgovor o tomu stoga možda suvišan, dao je neodredjen odgovor. Ako ima jasno riešenje, sigurno bi to rekao, pomislio sam i s pojačanim entuzijazmom mu počeo pričati o svojoj ideji. Uzputno sam iz torbe izvadio papire na kojima je koncept opisan u dvije inačice.
Nakon što sam prije dva tjedna onako s puno stvarateljskoga entuzijazma bio sastavio koncept, puno puta sam ga pročitao i tražio mu slabu točku. Sve se čini izuzetno pravednim i izvedivim. A često su neka pravedna riešenja neizvediva, a  riešenja koja je moguće jednostavno primieniti u sebi znaju nositi ozbiljnu dozu nepravde. Kako bih izbjegao primjedbe o prevelikoj pretencioznosti i izlazku izvan okvira prostora, za koji sam mjerodavan, u tekstu svuda rabim izraz Dubrovnik i obćina Dubrovnik, što se vrlo jednostavno može zamieniti s rieči Hrvatska. Koncept je moguće provesti u djelo i doslovce, ako bi se na razini države dubrovačku obćinu izabralo za startni primjer.
Razlika izmedju inačica je u jednostavnosti primjene. Druga je jednostavnija, a s prvom se postiže još jedan fenomenalan cilj: cjelokupno pučanstvo postaje bogatije. Pri tomu najviše profitiraju najbrojnije obitelji, što je liep uvod u stvaranje dugoročne populacijske strategije.
Za obje inačice bitni ciljevi su isti i svi bi s primjenom ovoga koncepta trebali biti postignuti: Družtveno vlastničtvo bi priešlo u privatno, što bi vrlo vjerojatno povećalo produktivnost,  u državu bi stignuo strani kapital, nuždan za dodatno pokretanje razvitka, došlo bi do fantastičnoga povećanja ulaganja  u infrastrukturu, što bi dramatično unapriedilo prometni, energijski, telekomunikacijski, vodoobskrbni i  kanalizacijski sustav. Veliko oživljavanje sveukupne gospodarske aktivnosti prouzročilo bi i ozbiljno povećanje stope zaposlenosti. A stvorilo bi se i puno novaca za socialne programe odnosno za povećanje razine skrbi o siromašnima i nemoćnima.
Pričajući o tomu s papirima u rukama u jednom trenutku sam pomislio kako bi naš razgovor bio učinkovitiji kad bi on, Mršić, na kratko sam pročitao ono što sam napisao. Zatim bih mu ja mogao protumačiti odredjene detalje ili odgovoriti na njegova pitanja.
Predložio sam mu to. I odmah nakon toga vratio mi se onaj loš osjećaj od prije početka sastanka.
Uzeo je papire, držao ih u rukama, ali ih nije ni pokušao čitati, nego  je, prevrćući ih, počeo govoriti o svojoj velikoj zauzetosti, te kako će moje priedloge proučiti, čim za to nadje vriemena, a nakon toga bismo se trebali ponovno naći i razgovarati.
Njegove rieči nisu mi zvučile ni malo uvjerljivo. Zažalio sam što sam se sam prekinuo. Trebao sam nastaviti pričati do kraja. U tomu slučaju bih barem bio siguran kako su moje ideje stignule do ušiju čovjeka koji je najmjerodavniji za hrvatsku privatizaciju. Umjesto toga sam upropastio pruženu prigodu.
Mršić je dugo vriemena bio uzpješan poslovni čovjek. I on i ja dobro znamo koliko se ozbiljno treba postaviti prema poslu od kojeg se očekuju ozbiljni rezultati. Isto tako poznato je i meni i njemu ponašanje poslovnih partnera u situaciji kad jedan od njih nije zainteresiran za posao.
Bio je to primjer takovoga slučaja. Ja sam kao prodavač bio jako zainteresiran, a kupac, Mršić, nije imao  osjećaj kako mu je potrebita roba koja mu se nudi.
Ipak to nije dosljedno precizna uzporedba, odnosno to nijr bio klasičan odnos prodavač - kupac. I ja i Mršić smo po logici stvari na istoj strani i interes bi nam trebao biti isti. Na odredjeni način smo obojica članovi projektne skupine, koja riešava veliki hrvatski poviestni projekt. Privatizacija je jedan od izuzetno vriednih podprojekta. Kao inženjerima i Mršiću i meni je  ovakovo razmišljanje podpuno blizko. Ipak, moji papiri ostali su samo odloženi na Mršićevom stolu, a moja priča je ostala nezavršena.
Od sastanka s Mršićem ne mogu se načuditi njegovim riečima kako trenutno nema vriemena pročitati moj koncept. Pa s čime se onda bavi. Zar mu traženje najboljega modela privatizacije ne bi trebalo biti osnovni posao koji je iznad svih drugih poslova. A kako će pronaći najbolji model, ako nije zainteresiran proučiti ili barem jedan put pročitati koncept dok mu auktor koncepta sjedi preko puta, pa odmah može dobiti odgovore na moguće nejasnoće.
Tko zna? Možda sam pesimist bez potrebe. Možda će Mršić održati obećanje i proučiti moj koncept. Možda i bude nešto od toga. Ili je pak skeptičnost Ante Stojana bila utemeljena i u hrvatskoj politici nema dostatno interesa za pravedne i učinkovite postupke.
Za cielo vrieme puta prema Dubrovniku nisam se mogao odtresti nelagodnoga osjećaja kako su moja velika sreća zbog pronalazka riešenja za družtvene tvrdke i cieli onaj entuzijazam, koji sam nakon toga osjećao, bili bezrazložni. Ili barem previše optimistični.
Nije mi bitno hoće li se usvojiti moj priedlog. Ako postoji bolji i on se usvoji, bio bih još sretniji, ali u razgovoru s Mršićem nisam dobio takov dojam. Što ako je razlog za nedostatak interesa u nečijemu interesu!
Nastavak