Prema redu u prostoru

Utorak, 11. prosinca 1990.


Pitanje reizbora direktora nije bila jedina stvar koja je na današnjoj sjednici Izvršnoga vieća doživjela svoje upotpunitbu. I stvaranje reda u prostoru, pitanje od izuzetne vriednosti i značenja, čija riešitba traje od ljeta, danas je kroz naš zaključak ušlo u optimističnu završnu dionicu.
Gradjevne inšpekcije sad rade dosljedno, eksplozije mina zaustavile su  svaku pomisao na daljnju bezpravnu izgradnju. Medjutim, nije nam cilj napraviti pustoš i srušiti tisuće bezpravno izgradjenih objekata. Cilj nam je zaustaviti bezpravnu, ali i omogućiti i olakšati daljnju  legalnu izgradnju.
Reda u prostoru ne može biti bez odgovarajućih prostornih planova. Prostorni planovi pak nemaju ni vriednost ni snagu ako ne uzmu u obzir brojne bezpravno izgradjene objekte i drže se samo situacije koja postoji službenim papirima.
Izrada prostornih planova je dugotrajan posao, a u medjuvriemenu se situacija u prostoru izmjeni s bezpravnom izgradnjom, čemu je jedan od glavnih uzroka baš nevoljkost čekanja na izradu prostornih planova.
Zatvoreni krug.
Mi smo taj krug presjekli s uzpostavom dosljedne gradjevne inšpekcije i s povremenim rušenjima, ali ne može se dugo ostati samo na nadzoru i sankcijama.
Gradjevna inšpekcija ima u svojoj evidenciji preko dvije tisuće bezpravnih gradjevina, a procjenjuje se kako je stvaran broj tri puta veći.  Kada bi se sve te kuće porušile napravila bi se velika šteta. Za samo rušenje bi se potrošila  velika sriedstva, a izgubilo bi se golemo narodno bogatstvo. Tisuće obitelji bi ostalo bez glavnine svojega vlastničtva.  
O tomu smo vodili računa u samom početku. U akciju zaustavljanja bezpravne izgradnje smo krenuli imajući na umu cjelovitu zamisao, čija  je bit brz popis svih bezpravno izgradjenih objekata na području Obćine, te identifikacija  onih  koji se mogu uklopiti. Za očekivati je kako su takovi u većini.
Zatim bi se, sukladno području na kojemu su objekti izgradjeni, njihovoj veličini i uz primjenu dodatnih kriterija, vlastnicima za svaki objekt ponudila legalizacija uz primjerenu naplatu. Dobivena sriedstva bi se uložila u izradu prostornih planova i infrastrukture.
Dakle prostorne planere bi prije početka crtanja planova čekao snimak realne prostorne situacije, te dostatno novaca, za izradu prostornoga riešenja  koje će nas iz nereda dovesti u sriedjeno stanje, u kojem će se točno znati koja su područja predvidjena za izgradnju a koja nisu i u kojima će inšpekcije kao i danas djelovati dosljedno u očuvanju pridržavanja plana.
Za razradu ideje bilo je potrebito vrieme, a u tomu vriemenu trebalo je povremenim eksplozijama zaustaviti daljnju divlju izgradnju.
Ostvareno je i jedno i drugo. Mineri su obavili svoj dio posla, a inženjeri i pravnici svoj. Od samoga početka borbe za spas prostora prošlo je tek malo više od tri mjeseca, što je sjajno.
Ne bih se volio vratiti u ono vrieme. Trebalo se odlučiti i pozabaviti se s kućama. Doduše s bezpravnim, ali s kućama. Svugdje u svietu kuće svojim vlastnicima predstavljaju veliku dragocjenost. U komunizmu je to bilo posebice izraženo. U prvim godinama dolazka jugoslavenskih komunista na vlast, tadanjim vlasnicima su kuće bile teret, jer se na svako znatnije vlasničtvo tada gledalo poprieko, a vlasnici su bili sretni kad bi samo ostali bez svoje kuće, a zadržali bi glavu na ramenu. S vriemenom se to promienilo, pa je izgradnja svoje kuće postala neka vrsta krajnjega dometa na području vlasničtva. Puno ljudi je stoga u izgradnju vlastite kuće praktično ulagalo svu svoju životnu uštedjevinu i sav svoj životni trud. Čisto iz razloga što druge mogućnosti, poput vlasničtva tvrdki, jednostavno nisu postojale. Vlastita kuća, pokućstvo, samovoz, barka, bili su svojevrstna ulaznica u najviši razred materialne uzpješnosti.
A otvorenje kafića ili restauranta bio je  vrhunsko poduzetničko postignuće, za koje je više od novaca trebalo imati hrpu dobrih veza. I danas, premda se sustav deklarativno promienio, tek se naziru mogućnosti razvoja pravog privatnoga poduzetničtva. O burzama, dionicama i sličnim pojmovima iz razvijenoga kapitalističkoga svieta, tek se počelo razgovarati.
Inače domaći ljudi su u bezpravnoj izgradnji bili puno umjereniji. Najveći problem, u stvari prava pošast, su vikendice, čiji vlastnici žive i rade u drugim krajevima, uglavnom na iztoku Jugoslavije.
Namierno su kupili zemljište, na kojemu je zabranjena izgradnja, jer su ga mogli dobiti za bitno manje novca. Gradeći pak nelegalno postignuli su daljnje uštede ne plaćajući bilo kakove pristojbe.
Od Konavala do Pelješca posijana su divlja vikendaška naselja, na mjestima koja ni u kojemu slučaju ne mogu biti gradjevne zone, često uz samo more u šumovitim uvalama, bez kanalizacije i vodovoda, s improviziranim priključcima na električnu mrežu.
Postupali su u stvari dosta logično. Izgradnja na hrvatskomu prostoru se činila najjednostavnijom. Domaći ljudi se nisu usudjivali javno za sebe kazati ni kako su Hrvati. Koga su oni mogli u bilo čemu spriečiti bilo koga sa strane?
Tko nam što može, s pravom su zaključivali vikendaši. Vjerojatno su mnogi od njih žalili što su domaćim ljudima uobće išta morali platiti kupujući zemljište. Odmah nakon 1945. bilo je moguće zemlju jednostavno dobiti. Ali tada se na žalost nisu gradile vikendice, vjerojatno su razmišljali neki od došljaka.
Vriemena su se na njihovu žalost sada drastično promienila. Nova hrvatska vlast u Obćini Dubrovnik je počela voditi računa o svojoj državi i o svojemu ozemlju.
Od samoga početka našega mandata o ovoj temi sam puno puta razgovarao s Antom Stojanom. Složili smo se kako bi postojeće snage medju zaposlenim arhitektima i urbanistima, još bilo i moguće pokrenuti. Treba im dati novi izazov i oni će se vjerojatno odazvati i dati svoj prinos.
Ali kako pokrenuti inšpekcije? Obćinska  gradjevna inšpekcija je praktički spavala.  Jednostavno je bila postala dielom scenarija, svojevrstno pokriće divlje izgradnje,. 
Koji su tomu bili uzroci?
Možda  inšpektori nisu bili imuni na “žmirenje” koje se izplati, niti na intervencije “odozgo”. A možda se radilo o čistoj inerciji i neaktivnosti. Možda se u uvjetima nestimulativnih plaća, odnosno svuda nazočne  uravnilovke inšpektori jednostavno nisu željeli izlagati neprijateljstvu i neugodnostima.
A trebali su izlaziti na teren, suprotstaviti se divljoj izgradnji s brzim izdavanjem riešenja o zabrani, te u konačnici i srušiti ono što se nikako, ni po kakovim kriterijima i planovima ne može uklopiti. Dapače, tu i tamo su trebali srušiti i poneki objekt koji bi se možda i mogao uklopiti, kako bi se jasno dao signal bezpravnim graditeljima. Svima je trebalo biti jasno kako se sebičnost i nebriga za okoliš i sugradjane ne će ni u kojemu slučaju tolerirati, odnosno kako se nepridržavanje reda u prostoru jednostavno ne izplati, jer može predstavljati životni materialni gubitak.
Tako smo zateknuli situaciju u kojoj je orudje za zaustavljanje divlje izgradnje postojalo, ali nije bilo uporabljivo. Razmišljali smo što učiniti? Postoji li riešenje? Uzaludni su svi razgovori, svi koncepti, sve zamisli, ako ih nema tko realizirati. Nastavak divlje izgradnje bilo je moguće zaustaviti samo sa snagom. Zbiljnom snagom, a ne snagom na papiru.
Srećom riešenje je ipak pronadjeno. Za neke ukuse, pa i moj osobni, ponešto previše snažno i bučno, ali učinkovito. Najbolje koje imamo, dakle najbolje moguće.
Kad je krajem srpnja Ante Stojan došao k meni u ured, nisam slutio kako je riešenje pronadjeno. Na Antinu licu je bio za njega inače neuobičajeni izraz nesigurnosti.
- "Čini mi se kako bi se divlja izgradnja mogla zaustaviti, ali bi to moglo dovesti do ozbiljnih problema. Našao sam inženjera, zove se Božo Miljanić, koji je bio gradjevni inšpektor, ali je zbog pretjerane dosljednosti u rušenju kuća bio premješten u moj sadanji odjel. Razgovarao sam s njim. Poseban je to čovjek. Čini mi se kako su priče o njegovoj izuzetnoj prirodi doista istinite. Uostalom, propitao sam se. Rušio je nemilice. Nisu ga mogli kontrolirati, pa su ga zaustavili premjestivši ga iz inšpekcija. Što misliš možda bismo mogli  s njim pokušati ponovno, preuzimajući sav rizik?"
- “Postoji li drugo riešenje? Vidiš li neku drugu mogućnost? Postoji li netko drugi tko bi se prihvatio toga posla?”
- “Ne vidim drugo riešenje. Propitivao se uokolo i uztvrdio kako od Boža  nema pogodnije osobe. Riedkost je naći čovjeka koji je u stanju bez oklievanja srušiti nečiju kuću, pa koliko god to bilo zasnovano na zakonu i koliko god ona bila bezpravno izgradjena.”
- “Odluči sam. Ako držiš kako je to riešenje dobro, u meni zasigurno imaš podporu.”
- “Bez rušenja se divlja izgradnja nikako ne može zaustaviti. Miljanić je vjerojatno izvrstno riešenje u tomu smislu. Ipak osjećam neku zebnju. Možda bi bilo dobro dovesti ga k tebi na razgovor? Što misliš?
Bilo mi je jasno kako Ante jednostavno želi sa mnom podieliti odgovornost. Pristao sam, premda bih radije to bio izbjegnuo, znajući koliko je to vruć krumpir.
Uostalom i Ante se toga posla nije morao prihvatiti. Nisam ga mogao ostaviti na cjedilu. Osim toga bio sam znatiželjan vidjeti toga čovjeka koji je u isto vrieme kod Stojana izazvao i povjerenje i nesigurnost. Doveo je Miljanića odmah sliedećega dana.
Pojava Boža Miljanića odmah mi je pokazala koliko je Ante bio precizan u svojemu opisu.
Razgovor nam je ubrzo, s rušenja bezpravnih gradjevina, što smo nekako svi skupa uzeli kao buduću gotovu činjenicu, skrenuo na politiku i poviest. Hladne prodorne plave Miljanićeve oči bile su u podpunom skladu s njegovim utopijskim rečenicama o Hrvatskoj do Drine i Zemuna. Vidjelo se kako je to je čovjek koga će biti težko obuzdati.
- “Rušenje divljih gradjevina, naravno, nije cilj nego sriedstvo za zaustavljanje daljnje bezpravne izgradnje. Dakle takt rušenja treba održati upravo na razini obezhrabrivanja svake pomisli na izgradnju bez dopuštenja. U medjuvriemenu trebamo brzo stvoriti uvjete za legalnu izgradnju ili pak legalizaciju već izgradjenih a prihvatljivih objekata,” rekao sam Miljaniću vrativši razgovor na temu zbog koje smo se sastali.
Moje rieči on  je klimajući glavom popraćao s:  “Da, da.”. Iz njegovoga izraza lica nisam mogao zaključiti podrazumieva li pod riečju takt isti pojam kao ja, odnosno Ante, koji je šutio i na moj pogled odgovarao istim onim nesigurnim smješkanjem kao i dan ranije.
- “Predsjedniče, vidim kako pošteno želite učiniti dobro za ovaj kraj. U mene se možete pouzdati. Vjerujte ne ćete se razočarati. Medjutim za obavljanje ovog zadatka nuždno je imati suradnike. Ja sam inženjer, a trebaju mi mineri. I tu se ne morate brinuti. Ja imam dva čovjeka. Samo mi trebate odobriti njihovo dovodjenje. Dalje se ne morate brinuti,” rekao mi je zatim Miljanić.
Bila je to ona vrsta situacije u kojoj se u zraku podjednako osjeća i rizik i izazov. Ipak sam još malo odgodio odluku.
- “Vaši stavovi i Vaše reference su uvjerljivi. Medjutim, razumjet ćete me. Tek smo se upoznali. Na meni je velika odgovornost i zbog toga moram o svemu još malo razmisliti. O svojemu konačnomu mišljenju vrlo brzo ću Vas  informirati,” odgovorio sam Božu Miljaniću.
Moje rieči nisu ga baš bile usrećile. To sam mu mogao pročitati po izrazu lica. Miljanić i Stojan su izišli iz mojega ureda zajedno, ali se Stojan ubrzo vratio, pa smo nastavili razgovor u četiri oka. Potvrdio sam Anti kako je Božo Miljanić i po mojemu mišljenju doista poseban čovjek. Stojan mi je na to rekao  kako su Miljanićevi prijatelji mineri - slična vrsta ljudi.
- “Ante, ovo je tvoja ideja. Ja je u podpunosti podupirem.” rekao sam Stojanu u jednom trenutku.
Obojica smo se na to počeli smijati onim posebnim smiehom kojim ljudi nastoje smanjiti trenutačnu napetost.
Nakon toga sam pozvao čelnika obćinskoga ureda za inšpekcijske poslove Balda Pušića, Sa svojim izgledom i ponašanjem bio je prava suprotnost Miljaniću.
Dok sam mu govorio kako bi se Božo Miljanić trebao vratiti u njegovu službu, pokušavao sam zaključiti po kojemu kriteriju su naši predhodnici ovoga blagoga, plahoga čovjeka izabrali na čelno mjesto jedne ovakove službe. Pušić ih je vjerojatno osvojio baš sa svojom blagošću. I kod mene je ostavio povoljan dojam. To je čovjek koji težko može imati neprijatelja. Možda ga je Partija postavila na to mjesto baš iz razloga što ostavlja dojam kako mu nije drago suprotstavljati se. 
Pušić je bez pogovora, čak s izrazom sreće na licu, prihvatio moju sugestiju o povratku Boža Miljanića u njegovu službu.
- “Dakle, Vi držite kako će se s povratkom Boža Miljanića u obćinski sekretarijat za inšpekcije  bitno povećati učinkovitost gradjevne inšpekcije,” upitao sam Pušića na kraju našeg razgovora.
- “Uvjeren sam u to. Samo ne znam kako će na to reagirati Stipe Pašalić, koji je šef gradjevne inšpekcije,” odgovorio mi je Baldo Pušić.
- “To je u Vašim rukama. Vi to trebate uzkladiti. Nadredjeni ste i jednomu i drugomu,” rekao sam mu na to.
- “Naravno. To je moja briga,” složio se Pušić odmah.
Kad sam ga pratio prema vratima, u jednomu trenutku je zastao.
- “ Mogu li Vas nešto zamoliti,” upitao me.
- “Izvolite,” odgovorio sam mu.
- “Biste li bili tako dobri i ipak pozvali Stipu Pašalića k sebi na razgovor. Ja ću mu sve objasniti, ali bi bilo dobro kad biste mu i vi opisali situaciju,” rekao mi je.
Obećao sam mu pozvati Pašalića na razgovor.
Šef gradjevne inšpekcije Stipe Pašalić me ugodno iznenadio. Najavio mi je davanje svoje ostavke. I to ne zbog Miljanića nego iz razloga što se već dulje vriemena pripremao baviti se privatnim poduzetničtvom, odnosno s izgradnjom i prodajom kuća i stanova. Dakako legalnom.
- “Poznat mi je stil Boža Miljanića i ne bi se nikako u budućnosti želio naći na njegovoj listi,” rekao mi je smiešeći se znakovito. Najava njegove ostavke zaustavila me u izpitivanju razloga neučinkovitosti inšpekcija kojima je na čelu. Njegova ostavka je u tomu smislu bila svojevrstna trgovina, koja je pak bitno olakšala postupak za uvodjenje inženjera Miljanića. 
Na sjednici Izvršnoga vieća donieli smo zaključak o prielazku Miljanića natrag u gradjevnu inšpekciju. Za svaku sigurnost - privremeno.
Obrazloženje potrebe donošenja ovakovoga zaključka na sjednici sam prepustio Anti Stojanu. Govoreći o Miljaniću, Ante se vratio onomu svojemu uobičajenomu samopouzdanomu nastupu. Činilo se kako je u sebi u medjuvriemenu bio slomio svoju zebnju.
O cieloj problematici nekoliko puta sam dosta dugo razgovarao i s Perom Poljanićem. Prihvatio je moje i Antine namjere i svetčano mi je izjavio kako ne će podlegnuti nikakovim pritiscima, ako do njih dodje. Odnosno kad do njih dodje, izpravio je Pero sam sebe u jednomu našem razgovoru o toj temi..
Sastav za zaustavljanje kaosa u prostoru započeo je zatim svoj posao. Već postojeća riešenja u rušenju bezpravnih objekata, koja zbog oportunizma dosadanjih inšpekcija ili nekih drugih razloga, nisu bila provedena u djelo, izvlače se iz ladica.  Istovremeno počinju intervencije i pozivi. Iz Dubrovnika, Zagreba, Beograda. I kod mene i kod Pera Poljanića. I kod Ante Stojana. Dosljedno se držimo dogovora i uobće ne reagiramo.
Prve eksplozije su se čule puno dalje od dometa njihovog zvuka. Počinju pritisci, u tisku se navodi kako je u pitanju samo rušenje zgrada čiji su vlastnici Srbi. Ostajemo dosljedni u odbijanju svakoga komentara i puštamo gradjevnu inšpekciju neka obavlja svoj posao.
U medjuvriemenu sam, glede inšpekcija zaokružio riešenje. Naime, nije samo bio problematičan onaj gradjevni dio. Obćinske inšpekcije su bile neučinkovite u cielosti, prije svega zbog  smiešno nizkih kazni koje na osnovi blagih propisa izriču sudci za prekršaje.
U  razgovoru s republičkim sudcem za prekršaje uvidio sam kako je jedina mogućnost za osiguravanje reda upravo u snagi i odlučnosti samih obćinskih službi. Trebalo je  pokazati ozbiljnost i dosljednost uzprkos preprjekama u propisima i navikama. Nije se smjelo tražiti opravdanje u činjenici što je situacija ista u svim drugim obćinama u Hrvatskoj.
Za odlučne akcije nuždni su odlučni ljudi. O tomu sam razmišljao od trenutka prvoga susreta s blagim Baldom Pušićem. Pao mi je na pamet Pakiša Radica, pravnik u dubrovačkoj tvornici ulja, izvorno s nazivom „Prvo Dalmatinsko“, koju su komunisti nazvali “Radeljević”.
Radica je bio iznimno aktivan član HDZ-a u predizborno i izborno doba. Kao tajnik stranke pružao je dojam odlučnosti i bezkompromisnosti. A takov čovjek mi je upravo trebao. Nazvao sam ga i dogovorio se naći s njim izvan radnoga vriemena u restaurantu na pjeskovici u Uvali Lapad.
Kad sam mu iznio svoju ideju odmah sam vidio kako je pala na plodno tlo. Prije nego mi je odgovorio, po izrazu njegovog lica  znao sam kakov će biti odgovor.   Rekao mi je kako je ugodno iznenadjen s mojim priedlogom i prihvaća ga sa zadovoljstvom.
Radičino iznenadjenje zbog moje ponude bilo je utemeljeno na odredjenoj marginalizaciji koju je doživio nakon izbora. Do izborne pobjede sa svojim snažnim stavovima bio je u stranci dobro došao. Nakon izbora označen je kao previše radikalan i sklonjen je u stranu.
Nakon razgovora s Radicom, odmah sliedećega jutra pozvao sam k sebi Balda Pušića. Sad sam ja bio ugodno iznenadjen. Pušić mi je rekao kako je nakon razgovora sa mnom vidio nuždnost svojega odlazka, pa je već pronašao zaposlenje u MUP-u.
Baldo Pušić je tako dao ostavku, a Pakiša Radica je imenovan na njegovo mjesto na prošloj sjednici obćinske skupštine.
Radičinu imenovanju se snažno opirao Ante Stojan. Uzporedjivao mi je dovodjenje Radice za šefa Miljaniću s dolievanjem ulja na vatru.
- “Trebamo čovjeka koji bi obuzdavao Miljanića, a ne nekoga koji bi ga mogao poticati. Rušenje mora biti kontrolirano, tempo mora biti dostatan za zaustavljanje divlje izgradnje, ali ne za ostavljanje pustoši iza sebe” govorio mi je.
Odgovario sam mu kako sam upravo iz toga razloga pronašao Radicu, jer je za obuzdavanje Miljanića, nuždan netko tko ima snage. Pušić mi nije pružao takov dojam.
Govorio sam Stojanu kako sam osim toga želio poduzeti nešto što bi  kompletne inšpekcije napravilo učinkovitim.
- "Ti se brineš samo za jedan dio posla i nemaš potrebe razmišljati o cieloj slici. To moram učiniti ja,” govorio sam mu. Uvjeravao sam ga kako je Radica razložan čovjek u kojega se možemo pouzdati.
- "Znaš kakov je Božo Miljanić, a sad mu dodaješ još jednoga sličnoga", prigovarao mi je i dalje Stojan.
- "Da nije bilo sličnih ljudi, ne bi ni komunizam bio srušen. Ne smijemo podlegnuti izazovu prielaza u hod linijom manjega odpora. Radica će se vjerujem uklopiti i, štoviše, izkustva gradjevne inšpekcije prenieti i na druge inšpekcije. Pravna država mora djelovati. Tražio sam i pronašao riešenje za šefa inšpekcija. Bolje riešenje ne vidim. Ne ćeš mi valjda kazati, kako je sadanje stanje zadovoljavajuće. Sam si se više puta složio kako treba učiniti korjenite promjene u cielomu inšpekcijskomu sustavu," tumačio sam Stojanu svoju odluku.
Nije bio ni malo sretan s mojim objasnitbama.
Divlja izgradnja je definitivno zaustavljena s Miljanićevim eksplozijama. Nije ih bilo više nego smo to očekivali. Inšpekcije jednostavno dobro rade svoj posao
A i Stojanova momčad je izvrstno obavila svoj posao. Posebice sam Ante Stojan. Svoje ideje, koje bi predhodno obvezno razpravio sa mnom, strpljivo je prenosio svojim suradnicima i sad je sve uobličeno u suvislu i zaokruženu metodologiju spremnu za primjenu.
Metodologija je jednostavna je i logična.
Treba formirati povjerenstvo u kojemu su ravnatelj odjela za prostorno planiranje, administrator, gradjevni inšpektor i jedan član Izvršnoga vieća. Povjerenstvo izlazi na teren i bilježi bezpravne objekte. Podatci se brojitbeno obradjuju i svrstavaju u tri skupine. U prvu skupinu ulaze oni objekti koji se nalaze na infrastrukturnim trasama, u zoni stroge zaštite i sl., dakle oni koje treba rušiti. S njima će se i dalje  baviti gradjevna inšpekcija.
U drugu skupinu spadaju oni koji su razporedjeni u prostoru do sad definiranih gradjevnih područja, a koji će se i u budućim planovima vjerojatno naći izvan. Njima će trebati posvetiti dodatno razmišljanje u pronalazku načina njihove daljnje legalne egzistencije.
U trećoj  skupini se očekuje najveći broj objekata. Nalaze se u području već predvidjenom za izgradnju prema postojećim planovima ili pak tamo gdje se očekuje planska izgradnja.
Nakon popisa i razvrstavanja usliedit će oglasi s kojima se pozivaju svi vlastnici bezpravno podignutih objekata neka prijave svoj objekt s podatcima o čestici zemlje na kojoj se objekt nalazi, pravnoj osnovici stjecanja vlastničtva, preslikom katastarskoga plana sa svojeručno ucrtanim objektom i simboličnom uplatnicom koja bi pokrila troškove evidentiranja.
Nakon toga provela bi se obrada podataka. Za svakoga vlastnika iz treće, a vjerojatno i iz druge skupine izračunao bi se iznos naknade koju bi on trebao platiti u cilju legalizacije svojega objekta. Uz veličinu objekta dopunski kriteriji su pravna osnova (nasliedje ili kupovina), blizina mora, blizina Grada, blizina glavne prometnice, je li kuća na plodnoj zemlji ili kršu, živi li vlastnik u kući ili ne, je li objekt samostalan ili je izgradjen u nizu drugih, nalazi li se u naselju s populacijskim rastom ili pak padom.
Ovim konceptom se riešava i poticaj izgradnje i života u slabo napučenim rubnim predjelima obćine, daleko od Grada ili mora. U skladu s tim ciljem izračunao bi se iznos naknade.
Provedeno je i testiranje različitih slučajeva kako ne bi bilo iznenadjenja i kako bismo bili sigurni u izpravnost cieloga postupka s obzirom na postavljene ciljeve. Vlastnik objekta površine 250 četvornih metara udaljenoga 50 metara od mora i manje od 10 km od Grada, u blizini glavne prometnice i koji je kupio zemljište i izgradio kuću u području s trendom rasta pučanstva - platio bi preko 100.000 dinara, a vlastnik objekta izgradjenoga na svojoj djedovini udaljenoj od grada više od 50 km i od mora više od 150 m i to u području s populacijskim trendom opadanja - platio bi oko 4.000 Din, dakle 25 puta manje. Isti kriteriji bi se primjenjivali i za sve buduće izgradnje. Obćina bi tako profiliranom fiskalnom politikom, uz dosljednu kontrolu uzpjela zavladati prostorom u smislu održavanja reda i estetike, ali takodjer i razporedbe života prema rubovima obćine, koji sve više zijaju prazni.
Bezpravnim graditeljima bi se poslali ugovori, s kojima bi se oni obvezali platiti pristojbe, a Obćina bi im izdala odgovarajuće dokumente, s kojima bi njihov objekt postao legalan.
Pripremljen je i plan rokova podieljen u deset bitnih aktivnosti. Ciela obćina je podieljena na pet područja: Pelješac, Dubrovačko primorje, Otoci, Grad sa Župom dubrovačkom i Konavle. Napravljena je i prva procjena prihoda kroz sliedeće četiri godine. Brojka je doista izuzetna. Očekujemo ubrati šestdeset milijuna njemačkih maraka! U isto vrieme dakle ostvarujemo ozbiljan prihod Obćini i veliko olakšanje za dosadanje bezpravne graditelje i buduće investitore!
Prva aktivnost u planu je u okviru Izvršnoga vieća i Skupštine obćine. Izvršno vieće treba sve dobro procieniti, razraditi i usvojiti koncept, a zatim ga uputiti i obraniti u skupštinskomu postupku iz čega  bi proizišli potrebiti obvezujući zaključci.
Prvi dio svojega posla, nakon detaljne razprave i dubokoga promišljanja, završili smo danas sa svojim zaključkom. Na redu je obćinska skupština.

Nastavak