Povratak hrvatskoga identiteta
Utorak, 18. prosinca 1990.
Prigodom obnove obćinske zgrade iz ulaznoga atrija skinuta je spomen ploča o dugotrajnom hrvatskom identitetu Dubrovnika i više nikad nije vraćena na mjesto. Takova informacija je u Izvršno vieće stignula iz Družtva prijatelja dubrovačke starine.
O ploči nikad ranije nisam bio čuo, a kako do prije šest mjeseci u tu zgradu nikad prije nisam ni ušao, logično je što nisam mogao opaziti nikakovu promjenu.
Prirodno smo odmah reagirali i sa svojim zaključkom zadužili Zavod za obnovu Dubrovnika za vraćanje ploče na njezino staro mjesto. Vjerovali smo kako je na taj način naš posao tu bio završen.
Medjutim od Zavoda za obnovu Dubrovnika dobili smo odgovor u kojemu nas se upozorava kako taj zavod nije mjerodavan odlučiti o točnomu mjestu ugradnje ploče, nego mjesto treba odrediti Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode.
Odgovor je bio formalno izpravan jer je moguće ploču postaviti teorijski na bezbroj mjesta, počevši od ulaza u Obćinu pa preko odmorišta na stepenicama, gore, dolje, lievo, desno, različito za milimetar. Možda se doista radilo o profesionalnom pristupu, ali je neizbježna i pomisao na odugovlačenje. Osim toga kod skidanja ploče bilo je logično fotografirati mjesto gdje se nalazila a onda je jednostavno vratiti na isto mjesto. Po svemu sudeći niti fotografski niti na drugi način pozicija ploče nije zabilježena, što je svojevrstan pokiazatelj, kako se ploču nije ni namjeravalo vratiti natrag.
Od našega zahtjeva do odgovora bio je prošao mjesec dana. Donieli smo, razumije se, i novi zaključak, u kojemu obvezujemo Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode na procjenu najpovoljnijeg mjesta za postavljanje ploče.
Nakon toga čekali smo sliedeća dva mjeseca. Primietio sam to tek nakon dobivanja odgovora.
Naš zahtjev Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode izgledao je kao slučaj koji će se riešiti brzo i jednostavno u okviru uobičajene administrativnoga postupka. Medjutim, evo prošli su mjeseci i slučaj smo gotovo bili zaboravili. To je činjenica. Što je još gore ovaj slučaj više je pravilo nego iznimka. Stvari često negdje nepredvidjeno zapnu. Ako ih se pozorno ne prati onda znaju i ostati na toj preprjeki.
Razvidno je kako još nisam uzpio uzpostaviti pravi mehanizam praćenja provedbe naših zaključaka. Uz svaki bi zaključak trebalo imenovati osobu, koja bi bila zadužena za praćenje njegovog statusa, nazivanje, požurivanje, dopisivanje, interveniranje i sl. U pravilu bi to trebao biti član Izvršnoga vieća jer je to jedini pouzdan način. U nekim slučajevima, koji se čine osobito osjetljivima, i gdje bi se mogle očekivati preprjeke, to i činimo, ali bi po svemu sudeći tako trebalo postupiti baš u svim slučajima, a onda bi to bilo ozbiljno dodatno obterećenje. U cilju optimiranja i učinkovitosti trebalo bi osmisliti i uzpostaviti nove mehanizme. Medjutim, stare navike su čvrste, a naša razpoloživa energija i vrieme su bitno ograničeni. Na članove Izvršnoga vieća, koji su uglavnom dragovoljci i odnosno bezplatnici, ne može se svaliti previše poslova. Sjednice Izvršnoga vieća održavaju se gotovo svaki tjedan, zaključaka je krcato, novi predmeti niču svakodnevno. Cielo vrieme osjeća se ta nesretna grozničava utrka s vriemenom, koja je osnovna zaprjeka u uzpostavi kvalitetnije tehnike u praćenju i obradi pojedinih tema.
U zatečenu obćinsku administraciju težko se pouzdati iz dosta razloga. Trebat će još vriemena za stjecanje povjerenja u zatečene službenike, a njima će trebati ozbiljno vrieme za navikavanje na nove zahtjeve. Pored toga centralna obćinska administracija objektivno nema dostatnu snagu za poticanje bržega riešavanja predmeta koji se nalaze u procesu riešavanja kod neke druge administrativne službe.
Odgovor Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, na žalost, nije samo trebalo dugo čekati, nego se u njemu ne predlaže jasno jednoznačno riešenje. Odlučili smo stoga izbjeći mogućnost daljnje odgode vraćanja ploče i donieti jasan zaključaku kojemu su unapried dana alternativna riešenja. Zavod za obnovu Dubrovnika nema više mogućnosti daljnje papirnate odgode posla. Ostaje mu samo vratiti ploču. Barem se tako nadam.
Za obavljanje i na prvi pogled jednostavne tehničku zadaću bilo je potrebito donieti tri zaključka u tri mjeseca! Možda je je sve ovo ipak samo pitanje inercije. Na žalost, inercija je protivnik kojega je ponekad najteže svladati. U pravilu se svladava dovodjenjem i trošenjem dodatne energije i/ili dotjerivanjem sustava. I za jedno i za drugo nuždno je vrieme.
Ipak radi li se samo o nemaru, slučajnom zaboravu ili namiernomu brisanju hrvatskih tragova? Težko je to procieniti, ali namjera je ipak najvjerojatnija. Obnova zgrade je jugoslavenskim komunistima bio zgodan trenutak za osloboditi se još jednoga hrvatskoga označja.
Inače danas je izgleda bio dan bistrenja pojmova.
Kad se dva čovjeka iz Dubrovnika sretnu negdje izvan podalje, na primjer u Zagrebu ili u Londonu uobičajeno pitaju jedan drugoga: “Kad ćeš u Grad?” ili “Kad si doputovao iz Grada?”
Grad s velikim G je za sve Dubrovčane samo jedan - Dubrovnik! Nije bitno razgovaraju li u New Yorku ili Berlinu ili u Rimu, ili u Splitu ili Rieci. Grad znači Dubrovnik. Dubrovnik znači Grad.
Ako pak Dubrovčani razgovaraju u Dubrovniku a nalaze se izvan gradskih zidina onda rečenica: “Idem u Grad”, znači kako se taj čovjek zaputio ući unutar gradskih zidina. Dubrovačko uže gradsko područje zauzima prostor izpod brda Srdj i sastoji se od tri glavna diela. To su Grad, Gruž i Lapad. U toj podjeli pojam “Grad” obuhvaća ponekad osim područja unutar gradskih zidina i područje neposriedno izvan zidina. Kad čovjek tako stigne na Pile zapadno ili na Ploče istočno od stare gradske jezgre u stanovitomu smislu došao je u Grad.
Stanovnici Dubrovnika sve to znaju i prihvaćaju automatski, medjutim treba to objasniti i posjetiteljima i turistima. I naši predhodnici su o tomu razvidno razmišljali. Odlučili su se na glavna razkrižja postaviti nadpise “Old Town” i “Stari grad”.
Osjetljivim Dubrovčanima posebice para uši naziv “Stari grad”. Posebice što se taj naziv povratno od turista stao širiti medju doseljenicima.
“Grad” jednostavno ne trpi dodatni opis. Pa zna se kako je Grad star!
Razpravljali smo o tomu nekoliko puta. Miljenko Bratoš je u nastojanju brisanja pridjeva “stari” bio najuporniji, pa je i formalno u ime svoga ureda za obranu predložio zamjenu naziva s prikladnijima.
Postavljalo se pitanje i odgovarajuće promjene englezkoga naziva. Na sjednici u studenom poslali smo na nekoliko adresa zaključak o potrebi promjene naziva u obliku svojevrstnoga upita.
Stignuli su nam različiti odgovori u vrlo kratkomu roku, čak i prije nego smo očekivali, što potvrdjuje zanimljivost ovoga pitanja. Vrlo brzo smo u razpravi donieli zaključak o najprikladnijim nazivima.
“Stari grad” postaje jednostavno “Grad”, a englezki nadpis “Old Town” bit će zamienjen sa “City of Dubrovnik”. Zadovoljni smo. Donieli smo ovaj zaključak nekako za svoju dušu.
Možda to i nije bitna stvar. Možda će netko kasnije naći svoje razloge za ponovnu promjenu. Medjutim, iz svoje kože ne možemo. Osjećaji ljubavi prema Dubrovniku i ponosa na njegovu ljepotu i dugačku slavnu poviest pretočeni su u putokaze.
Nalazimo se konačno u dobu slobode ali i nuždnosti dokazivanja inače podpuno jasnih činjenica. Nije to ni malo lagan posao, nakon dugogodišnjih izkrivljenih kriterija i zrcala.
Još jedan bitan primjer: Čija je Hrvatska? Do nedavno je bila svačija. Sad bi konačno trebala postati našom.
U tieku su grozničave pripreme za donošenje hrvatskoga ustava do Božića. A u javnosti se razpravlja čija je Hrvatska. Pa čija ova država može biti nego naroda po kojemu se zove i koji u njoj, srećom i danas, predstavlja golemu većinu. Prirodno je taj narod posebice iztaknuti, premda naše demokratsko uvjerenje ne može i ne želi zaobići činjenicu o ravnopravnosti svih gradjana Hrvatske, ma koje oni narodnosti bili.
Razpravljali smo dugo o tomu i zaključili kako trebamo obćinskoj skupštini predložiti jasan zaključak – koji će onda Skupština prosliediti kao priedlog ustavotvorcima u smislu kratke, čvrste i jasne definicije pripadnosti Hrvatske.
Hrvatska više ne smije pripadati svatkome, a pri tomu najmanje hrvatskom narodu, kao do sad. Došlo je naše vrieme. Treba to jasno zapisati u Ustav. I nadati se i vjerovati kako se to više nikad ne će promieniti.